Sinoć je u Meštrovićevom paviljonu uz brojne uzvanike i ljubitelje umjetnosti otvorena izložba likovne, video i filmske umjetnice Renate Poljak – “Pjesme za naše more”. Riječ je o multidisciplinarnom umjetničkom projektu koji iako u svojoj srži nosi ekološku ideju, ipak odudara od aktivizma i ne sadrži doslovne ekološke poruke. Temi se naime prilazi iz poetičnog i utopijskog rakursa, pri čemu umjetnica elaborira ideju da more možemo izliječiti ili barem “odobrovoljiti” podižući ga na razinu bića bližeg nama.
Projekt nema čistu narativnu osnovu ili slijed jer ne teži jasnoj naraciji, već se ekološka tema tretira globalno i na energetskoj razini, a sama se izložba sastoji iz dva dijela. Na projekciji meditativnog sadržaja postavljenoj u sredinu Galerije Bačva, vidimo fascinantne snimke planktona i sićušnih podvodih stvorenja koje je snimio dvanaestogodišnji dječak Vanja Cetinić Koča, dok je na polukružnom zidu galerije projekcija čiji su glavni protagonisti Amira Medunjanin te Alen i Nenad Sinkauz. Iznimni glazbenici stvaraju novu pjesmu za naše more, za koju je tekst napisala pjesnikinja Monika Herceg. Glazbenici snimaju u praznoj dvorani podcrtavajući glas te prazninu prostora i mraka u kojoj isti odzvanja podsjećajući nas na crninu morskog bezdana.
“Ova je izložba nada, vizija bolje budućnosti, gdje je moguće spasiti more, prirodu. Istovremeno, riječ je o nevjerojatnoj sinergiji različitih umjetničkih izričaja, koje je sve idejom i talentom spojila Renata Poljak, kako bi pokazali snagu i mogućnosti kreativnosti u kreiranju sutrašnjice. Renata hrabro postavlja pitanje: što ako možemo stvoriti bolji svijet, izliječiti more ako ispričamo nanovo priču o njemu? Na kraju krajeva, cijelo je čovječanstvo povijest pričanja priča. Cijela naša civilizacija. Glas Amire Medunjanin uz glazbenu pratnju Alena i Nenada Sinkauza meandrira kroz taj san, a lakoća i uvjerljivost glazbene interpretacije silovito ponire u naša osjetila i jasno nam je– ova priča ne može biti drugo nego istinita. I mi im bespogovorno vjerujemo” o izložbi je rekla Monika Herceg.
U svom novom radu umjetnica predlaže izmjenu starih mitova i pisanje novih u kojima će More biti glavni kreator i stvoritelj života, a budući da su Renatin umjetnički rad i život također obilježeni konstrukcijom identiteta, nacionalnosti i slobode, ovaj projekt sažima sve te motive, ali u pročišćenoj formi koja na posjetitelje djeluje na apstraktnoj i intuitivnoj razini.
Nastavite čitati nakon oglasa
O samom postavu i odabiru lokacije na kojoj predstavlja svoj projekt Renata Poljak ističe: “Meštrovićev paviljon na Trgu žrtava fašizma svojom poviješću i značenjem za mene predstavlja jedan od najzanimljivijih prostora za izlaganje u Zagrebu. Taj po mnogočemu specifičan prostor zbog svog okruglog tlocrta, a time i oblih zidova i visine preko 10 metara predstavlja veliki izazov u smislu postavljanja elemenata izložbe, ali upravo sam taj segment iskoristila kako bih podcrtala ideju izložbe. U sredini okruglog prostora leži okrugla projekcija meditativnog sadržaja dok je na zidu trokanalna, blago zaobljena, video instalacija. Oblik prostora u sinergiji s projekcijom podcrtava ideju beskraja i prožimanja daleke prošlosti i špekulativne budućnosti koja leži u srcu ideje.”
Izložbu Renate Poljak “Pjesme za naše more” u Domu HDLU možete pogledati do 17. ožujka.
U Galeriji Otok, u sklopu Art radionica Lazareti u Dubrovniku, sinoć je otvorena izložba „Skrivena mjesta Grada“ fotografkinje Mare Bratoš, izložba koja se na prvi pogled čini kao jednostavan susret fotografija nastalih u različitim razdobljima, ali se pred posjetiteljem postupno otvara kao mnogo složenija priča o vremenu, prostoru, pamćenju i načinu na koji se jedan grad mijenja zajedno s ljudima koji ga nastanjuju i pamte. Izložba ostaje otvorena do 1. rujna, a njezina posebnost proizlazi upravo iz činjenice da se Mara Bratoš nakon trideset godina vraća na mjesta koja je prvi put fotografirala još 1995. godine, u vremenu kada je Dubrovnik, neposredno nakon Domovinskog rata, još uvijek bio obilježen vidljivim ranama razaranja, prazninama i tišinom koja je ostajala prisutna čak i ondje gdje više nije bilo izravnih tragova ratnih događaja.
Dubrovnik je grad čija se ljepota desetljećima predstavlja kroz prepoznatljive vedute, kamene ulice i povijesne zidine koje su postale jedan od najpoznatijih simbola hrvatske kulturne baštine, no iza tih razgledničkih prizora oduvijek postoji i jedan drugi grad, intimniji, tiši i manje vidljiv, sastavljen od prostora koji nisu nastali kako bi privlačili poglede turista, nego kako bi bili dio svakodnevice njegovih stanovnika. Upravo tim skrivenim slojevima Dubrovnika posvećena je izložba Skrivena mjesta Grada fotografkinje Mare Bratoš, koja kroz dva fotografska ciklusa nastala u razmaku od trideset godina otvara promišljanje o vremenu, kolektivnom pamćenju i odnosu čovjeka prema prostoru koji se neprestano mijenja.
Koliko puta ulaskom u muzej ili galeriju nesvjesno usporimo korak čim ugledamo natpis koji nas upozorava da izloške nije dopušteno dodirivati, promatrajući umjetnost s pristojne udaljenosti i ostajući tek nijemi svjedoci nečije kreativnosti, toliko je snažniji osjećaj iznenađenja kada se pojavi izložba koja potpuno mijenja ustaljena pravila muzejskog iskustva te svakoga posjetitelja poziva da slobodno pruži ruku, istraži, iskuša, pogriješi, ponovno pokuša i upravo svojim sudjelovanjem postane dio umjetničkog djela koje se iz trenutka u trenutak mijenja, razvija i raste zajedno s ljudima koji ga doživljavaju.
Povijest se često promatra kroz velike političke događaje, ratove i društvene prekretnice, no jednako snažan trag u razvoju civilizacije ostavljale su i svakodnevne navike koje su tijekom stoljeća oblikovale način života, kulturu i vizualni identitet različitih društava. Upravo takav pogled donosi nova izložba „Anatomija dima – retrospektiva jedne navike“, koju predstavlja Narodni muzej Zadar. Riječ je o jednom od sadržajno i konceptualno najopsežnijih muzejskih projekata posljednjih godina, koji kroz umjetnička djela, povijesne predmete, reklamnu grafiku, dizajn i filmsku baštinu istražuje složenu priču o duhanu, njegovu društvenom značenju i načinu na koji je tijekom više od pet stoljeća postao dio globalne kulture.
U Laubi je otvorena izložba Atlantida, treća u ciklusu Kartografije – putovanje kroz zbirku Lauba, kojom ova zagrebačka kuća za ljude i umjetnost obilježava 15 godina djelovanja. Izložbu je otvorio kustos prof. dr. sc. Krešimir Purgar, koji je istaknuo da Atlantida istražuje umjetnost kao neprestano promjenjiv i začudan organizam koji potiče nova promišljanja i različite interpretacije. Među najistaknutijim djelima nalaze se monumentalna slika Lovre Artukovića, skulptura Crvena stijena Siniše Majkusa i instalacija Dvoboj Ivana Fijolića, uz radove brojnih drugih suvremenih hrvatskih umjetnika. Izložba je privukla velik broj ljubitelja umjetnosti i znatiželjnika, a večer otvorenja nastavila se u opuštenoj atmosferi uz gallery party i zajedničko praćenje utakmice hrvatske nogometne reprezentacije.
U subotu, 27. lipnja u 19 sati, u Laubi – kući za ljude i umjetnost, otvara se izložba “Atlantida”, treća u nizu ciklusa Kartografije – putovanje kroz zbirku Laube. Riječ je o novom izložbenom poglavlju koje okuplja radove iz fundusa Laubine kolekcije te ih promatra kroz prizmu imaginacije, transformacije i promjenjivih svjetova suvremene umjetnosti.
U Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci ovoga će ljeta publika imati priliku upoznati dvije umjetnice koje su obilježile europsku avangardnu scenu i svojim radom trajno promijenile način na koji promatramo odnos između jezika, tijela i identiteta. Izložba Radikalna subjektivnost, koja se otvara 3. srpnja i ostaje otvorena do 27. rujna, okuplja opsežan izbor radova koje su napravile Katalin Ladik i Tomaso Binga, autorice čije su umjetničke prakse tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća postale sinonim za eksperiment, umjetničku slobodu i propitivanje društvenih konvencija. Riječ je o jednoj od najvažnijih izložbi ljetnog programa riječkog muzeja, koja hrvatskoj publici donosi priliku da na jednom mjestu sagleda stvaralaštvo dviju pionirki vizualne poezije i performansa čiji je utjecaj odavno prešao nacionalne granice.
Galerija Mona Lisa u Zagrebu 10. lipnja otvara vrata izložbi „Vječna ljepota crteža“, reprezentativnom projektu koji okuplja 79 djela hrvatskih umjetničkih velikana nastalih od kraja 19. do druge polovice 20. stoljeća. Riječ je o pažljivo oblikovanom izboru radova koji kroz različite crtačke i slikarske tehnike na papiru donose pregled razvoja hrvatske likovne umjetnosti te istodobno potvrđuju trajnu vrijednost crteža kao jednog od najvažnijih medija umjetničkog izraza.
Godine 2025. Prada Beauty predstavio je Prada Paradigme Eau de Parfum, miris koji je od samog početka zamišljen kao svojevrsni poziv na preispitivanje ustaljenih pravila muškosti, samopouzdanja i osobnog izražavanja, sažet u jednostavnom, ali snažnom pitanju „What if there’s another way?“, odnosno „Što ako postoji drugi način?“. Umjesto tradicionalnog shvaćanja snage kao potrebe za dominacijom i nametljivosti, Prada Paradigme otvorio je prostor za drugačiju vrstu muškog samopouzdanja, onu koja proizlazi iz radoznalosti, profinjenosti i slobode da čovjek vlastiti identitet ne promatra kao nešto unaprijed određeno, nego kao priču koju neprestano može iznova stvarati.
Ljetna fotografija Meri Banovac iz Dalmacije ne djeluje kao pokušaj stvaranja savršene razglednice, nego upravo suprotno – kao vrlo izravan prikaz žene koja je svjesna svojeg tijela i nema potrebu prilagođavati ga aktualnim pravilima estetike. Na ručniku uz more, u ljubičastom bikiniju, sunčanim naočalama i s kosom opušteno skupljenom iza glave, Meri je pokazala figuru koju karakteriziraju izražene ženstvene linije, naglašen struk i obline koje se ne pokušavaju vizualno smanjiti.
