Pietro Boban za HELLO!: “Zlatni oker je moja nit kroz vrijeme“ – dubrovački umjetnik koji slika osjećaje, a ne vedute

Bobanova platna nisu obična – ona su prozori. S jedne strane gledamo poznate obrise Grada, s druge ulazimo u apstraktni svijet plavozelenih i oker tonova koji evociraju more, kamen, nebo – i sve one neizgovorene osjećaje koje Dubrovnik budi u svojim stanovnicima. Ova izložba nije samo hommage arhitekturi, već emocionalna topografija jednog domaćeg pogleda.

U intervjuu koji slijedi, Pietro Boban otkriva kako nastaju njegove dvoslojne slike, što za njega znači Dubrovnik danas, i zašto je pleksiglas postao slikarski jezik kojim najjasnije govori o onome što se ne može izreći riječima.

Kako Dubrovnik živi „iza zidina“ u svakodnevici i inspiraciji?

Dubrovnik „iza zidina“ živi kroz tišinu, kroz detalje koji možda promaknu onima koji ga doživljavaju samo kao destinaciju. Kao netko tko ovdje živi i stvara, osjećam ga ponajviše u malim, svakodnevnim trenucima – u jutarnjoj svjetlosti koja se odbija od kamena, u promjeni mora iz dana u dan, u sjenama koje padaju drugačije ovisno o godišnjem dobu. To su stvari koje ostaju, koje upijam i kasnije pretačem u radove.

Budući da slikam na pleksiglasima, radim s prozirnošću, refleksijom, slojevitosti – i mislim da to dobro odražava način na koji doživljavam Grad. Dubrovnik nije jednoznačan. On je pun slojeva, kao i pleksiglas – ima ono što vidiš odmah, ali i ono što se otkriva tek kad zastaneš, kad pogledaš iz drugog kuta. Ta dinamika između svjetla i sjene, između povijesti i svakodnevice, stalna je inspiracija za moj rad.

Koji je tvoj najdraži kutak grada koji si morao „preslikati“ u ovu seriju?

Iskreno, nemam jedan najdraži kutak. Svaka lokacija koju sam naslikao nosi neko osobno sjećanje i emociju, i zato mi je teško izdvojiti samo jednu. Jedno mjesto me veže za prvi poljubac, drugo za moje prvo radno mjesto. Kraj trećeg sam svakodnevno prolazio na putu do škole, a na četvrtom sam prvi put radio kao mladić na Dubrovačkim ljetnim igrama. Sve su to prizori koji za mene nisu samo vizualni – oni su emocionalna točka u vremenu.

Ne radim samo vedute; pokušavam uhvatiti ono što se ne vidi – mirise, zvukove, uspomene. Svaki kutak je kao stranica iz dnevnika, i cijela serija je na neki način moje tiho vraćanje sebi kroz prostor Grada.

Kakvu priču želiš da ljudi otkriju kad urone u tvoje radove?

Želim da svatko tko stane pred moj rad osjeti da vidi više od slike – da vidi sloj vremena, uspomena i osobne povezanosti s prostorom. Ne tražim da vide točno ono što sam ja proživio, već da kroz vlastitu emociju pronađu dio sebe u tim prizorima. Možda će nekome to biti podsjetnik na djetinjstvo, nekome na ljeto provedeno u Gradu, a nekome jednostavno mir koji proizlazi iz igre svjetla i prozirnosti.

Nema jedne istine, niti jednog pogleda. Sve ovisi o tome iz kojeg kuta gledaš. I upravo u tom pomaku, u toj subjektivnosti, leži priča koju želim da ljudi otkriju. Ne da im je ispričam, nego da im dam prostor da je sami osjete.

Što ti je bilo najizazovnije u stvaranju slike na pleksiglasu – tehnički i emotivno?

Tehnički, najizazovnija stvar kod rada na pleksiglasu je to što ti on ne oprašta greške. Za razliku od platna, na kojem možeš nešto prekriti ili popraviti, ovdje svaki potez mora biti pomno promišljen. Moraš unaprijed znati kako će slojevi sjesti jedan preko drugoga, kako će se ponašati svjetlo, kako će prozirnost djelovati na ukupnu kompoziciju. To traži strpljenje, preciznost i jasan plan – ali i spremnost da pustiš materijal da vodi dijalog s tobom.

Emotivno, najveći izazov je bio prenijeti osobne uspomene i emocije na nešto toliko „hladno“ i čisto kao što je pleksiglas. Ali upravo ta suprotnost – između intime i tog gotovo sterilnog materijala – me najviše intrigirala. Htio sam da kroz taj kontrast izađe ono stvarno, krhko, ljudsko. Da se sjećanja i osjećaji ne „naslikaju“ izravno, nego da izbiju između slojeva, kroz prozirnost, kao kroz vrijeme.

Kako se osjećaš dok stvaraš radove koji imaju dvostruku, figurativnu i apstraktnu dimenziju?

Za mene je to proces u kojem se osjećaji i forma stapaju. Slikajući, balansiram između konkretnog prizora – nečega što je prepoznatljivo, što nosi strukturu i priču – i apstraktnog dijela koji otvara prostor emociji, intuiciji, slobodi. To su dva svijeta koja se ne isključuju, nego se nadopunjuju.

Osjećam se kao da hodam po tankoj liniji između kontrole i puštanja. Figurativni elementi drže me ukorijenjenim u stvarnosti, u mjestu, u priči, dok apstrakcija otvara vrata onome što ne mogu reći riječima – onome što osjetim, a ne mogu do kraja objasniti. Ta dvostrukost je ono što mi omogućava da rad ne bude samo vizualan, već i unutarnji doživljaj – za mene i, nadam se, za onoga tko ga gleda.

Koja je tvoja jutarnja rutina kada si u ateljeu? Ima li rituala koji te „upale“?

Apsolutno. Moje produktivno razdoblje ne počinje odmah – treba mi vrijeme da „uđem“ u dan. Obično to znači dvije kave, pet cigareta i barem tri sata promatranja svijeta oko sebe. Taj početni period nije pasivan – to je moj oblik pripreme. Gledam kako se svjetlo mijenja, slušam zvukove, upijam ono što se događa izvan mene da bih mogao kasnije stvarati iznutra.

Taj ritual mi pomaže da se uskladim sa sobom i prostorom. Tek kad prođe to uvodno razdoblje, osjećam da mogu stati pred pleksiglas i početi raditi – ne mehanički, nego iskreno, s punom pažnjom i unutarnjom prisutnošću. Neki bi rekli da gubim vrijeme, ali meni je to najvažniji dio dana – bez toga nema stvarnog rada.

Kako uspijevaš balansirati između tehničke preciznosti i emocionalne slobode u umjetnosti?

Iskreno – jednostavno, ali ne lako. Svoju umjetnost moram živjeti, to nije nešto što odradim pa idem dalje. Pokušavam živjeti točno, precizno, „na vrijeme“, kao što zahtijeva i tehnička strana rada – pogotovo na pleksiglasu. Ali onda dođu emocije i sve mi poremete. One traže svoje – i prostor i vrijeme – i tada nastaje taj vječni ples, ili bolje rečeno – krug.

Zapravo, često se osjećam kao kotač – okrećem se između reda i kaosa, između plana i impulsa. U jednom trenutku mjerim milimetre, u drugom puštam ruku da ide gdje hoće. Taj balans nije nešto što postigneš pa miruješ – on se stalno iznova traži. I to je ono što, valjda, i jest život umjetnosti.

Dubrovnik je često tema umjetničkih djela – kako se tvoj pogled razlikuje od klasičnih portreta grada?

Vjerujem da je svaki pogled na Dubrovnik jedinstven na svoj način. Ovo što ja radim samo je još jedna perspektiva, jedan osobni doživljaj. Ne bih se fokusirao na to kako se moj rad razlikuje, nego na to da sam počašćen što moj pogled može biti dio tog velikog mozaika umjetničkih interpretacija Dubrovnika.

Ako moj rad pridonosi tome da netko vidi Grad iz malo drugačijeg kuta, osjeti ga dublje ili ga prepozna u nekom vlastitom sjećanju – onda je svrha ispunjena. Meni nije cilj izdvajati se, nego iskreno dati svoj glas među mnogima koji ovaj grad vole i žive na svoj način.

Koja boja ili ton ti najviše znači u ovoj seriji i zašto?

To je boja koju osjećam u svakoj seriji, ne samo ovoj. Ne dominira, ali je uvijek prisutna – tiho, ali značajno. Riječ je o zlatnom okeru. To je ton kojim mogu naslikati i mir zemlje i titraj plamena. U njemu je smirenost, ali i toplina; nešto staro, ali i živo.

Zlatni oker za mene nosi dublje značenje – on povezuje slojeve vremena, sjećanja i osjećaja. Nije boja koja se nameće, nego ona koja sve povezuje, poput niti između elemenata. U svakom radu on je podsjetnik na ono trajno, tiho i živo ispod površine.

Kako ti pleksiglas kao materijal omogućuje da preneseš emociju koju platno ne može?

Upravo kroz ono što sam već djelomično spomenuo – kroz transparentnost i interakciju s prostorom. Pleksiglas nije samo površina za slikanje, on je aktivan sudionik u prikazu. Njegova prozirnost omogućuje da pozadina – zid, kamen, svjetlo – postane dio slike. Ako, primjerice, slika visi na zidu od kamena, taj kamen postaje sloj u radu. To je nešto što platno jednostavno ne može ponuditi.

Emotivno, to mi daje mogućnost da slojevima boje i praznine stvaram atmosferu, odnos između prisutnog i neizrečenog. Refleksije i sjene na pleksiglasu žive s promjenom dana, svjetla, kuta gledanja – i tako rad nikad nije isti. To mi omogućuje da izrazim ono što osjećam kao fluidno, prolazno, a istovremeno duboko – nešto što traje, ali se stalno mijenja. I u tome leži snaga emocije na ovom materijalu.

Je li ti bilo teško „distancirati“ se od osobnih sjećanja na Dubrovnik kako bi ih ponovno sagledao kroz umjetnost?

Zapravo, bilo je nemoguće distancirati se. Cijela ova serija je duboko subjektivna – svaki rad je prožet osobnim doživljajem, sjećanjem, trenutkom iz mog života u Gradu. Nisam ni pokušavao napraviti objektivan prikaz Dubrovnika. Naprotiv, dopustio sam si da gledam kroz vlastite oči, da slikam ono što osjećam, a ne samo ono što vidim.

U toj bliskosti s Gradom, njegovim prostorima i vlastitom prošlošću, nalazi se snaga i iskrenost ove serije. To nisu pejzaži i vedute, to su emotivne mape – fragilne, slojevite i žive. I mislim da upravo ta nemogućnost distanciranja daje radovima ono nešto što ih čini stvarnima, čak i kad izgledaju apstraktno.

Koji ti je motiv bilo najteže interpretirati i zašto?

Motiv koji mi je bilo najteže interpretirati zapravo je izbačen iz serije. Riječ je o stubama od Jezuita, široj javnosti poznatim i kao „Shame“ stube iz Game of Thrones seriala. Emotivno, te stube za mene nose posebnu težinu iz prošlosti, no kad sam ih pokušao prenijeti u sliku, naišao sam na zid.

Koliko god su bile značajne na osobnoj razini, toliko su mi oduzimale na likovnoj. Njihova linearna, stroga arhitektura jednostavno nije komunicirala s ekspresivnošću koja obilježava ovu seriju. Nisu mi dale dovoljno prostora za slobodu interpretacije. I tu sam morao donijeti odluku – ostati vjeran sebi i onome što ova serija jest. Tako sam ih, unatoč emocionalnoj važnosti, odlučio ostaviti po strani.

Kako zamišljaš posjetitelja koji prvi put gleda tvoju izložbu? Što želiš da osjeti?

Ne zamišljam ga kao stručnjaka, ni kao kritičara – zamišljam ga kao osobu. Nekoga tko stoji pred radom i na trenutak osjeti nešto – bilo što, samo ne ravnodušnost. Za mene je to najgora reakcija – da rad ne izazove ništa. Bol, sjećanje, nemir, nostalgiju, toplinu, zbunjenost… sve su to dobrodošle emocije. Čak i nelagoda ima svoje mjesto, jer znači da se nešto u osobi pokrenulo.

Moj cilj nije da publici nešto „objasnim“, nego da im dam prostor da se sami pronađu – ili izgube – u onome što gledaju. Ako netko stane pred rad i zadrži se, bez riječi, samo zato što je nešto osjetio, onda je veza uspostavljena. I tada znam da je moje stvaranje imalo smisla.

Kako se mijenja tvoj doživljaj Dubrovnika otkad radiš na ovoj seriji?

Strahopoštovanje koje sam uvijek osjećao prema Dubrovniku samo je postalo još veće. Kroz rad na seriji otvorio sam vrata nekim davno zaboravljenim sjećanjima, pogledao poznate motive iznutra – ne samo očima, nego srcem. I što sam više slikao, to sam više shvaćao koliko je taj Grad slojevit, težak, nježan, surov i svet u isto vrijeme.

Postoji li pjesma, film ili knjiga koji su te dodatno inspirirali dok si radio na „Iza zidina“?

Da, tijekom rada na seriji gotovo stalno su u pozadini svirale skladbe Richarda Beddowa. Njegova glazba mi je bila emocionalni okvir – pomogla mi je ući u određeno stanje svijesti, neku vrstu unutarnje tišine i napetosti istovremeno. Nije riječ o izravnoj inspiraciji u smislu „sad ću naslikati ono što glazba govori“, već više o tonalitetu, o atmosferi koju mi je stvarala dok sam radio. Ona mi je pomogla držati emocionalnu liniju serije dosljednom.

Koji je tvoj savjet mladim umjetnicima koji se žele izraziti kroz inovativne tehnike?

Da ignoriraju savjete – pa čak i ovaj moj, ako treba. Neka naprave ono što stvarno žele napraviti, bez straha od pogreške ili neodobravanja. Inovacija dolazi iz autentične potrebe, ne iz želje da se nekome svidimo.

PROČITAJTE: „Iza zidina“ – nova slikarska oda dubrovačkoj duši Pietra Bobana

I još nešto važno: neka se nikada ne ustručavaju tražiti pomoć – tehničku, financijsku, logističku. Pitajte, tražite, pokušajte. Najgore što se može dogoditi je da vam netko kaže “ne”. A to nije kraj svijeta.

Koliko ti znači povratak u rodni grad kao mjesto stvaranja nakon što si studirao u Zagrebu?

Zapravo, nisam u potpunosti napustio Zagreb – moj je život danas ravnomjerno podijeljen: šest mjeseci provodim u Dubrovniku, šest u Zagrebu. I upravo taj ritam mi odgovara. Zagreb mi daje dinamiku, brzinu, širi umjetnički kontekst, dok mi Dubrovnik vraća tišinu, dubinu i emotivni temelj.

Kako se osjećaš kada netko interpretira tvoju izložbu na način koji nisi prvotno zamišljao?

Fantastično. Jer to znači da je osoba vidjela nešto što sam ja možda i propustio. Umjetnost ne završava onog trenutka kad je rad gotov – ona se nastavlja u oku i osjećaju promatrača. Svaka nova interpretacija je zapravo novo poglavlje rada.

Meni je to potvrda da slika živi vlastitim životom, da nije zatvorena u moju namjeru, već otvorena za tuđe iskustvo. I upravo u tim nepredviđenim tumačenjima često se krije ljepota – i nova istina.

Koji je tvoj „duh grada“ – postoji li neki nevidljivi sloj Dubrovnika koji si htio uhvatiti?

Da, upravo to – atmosferičnost. Taj nevidljivi sloj koji nije u kamenim pročeljima ni u plavetnilu mora, nego u zraku između njih. Većina nelokalnih gledatelja Dubrovnik poznaje kroz razglednicu – kroz ono što je jasno, spektakularno, vizualno upečatljivo. Meni je cilj bio prikazati ono što se ne može uhvatiti lećom, nego tek intuicijom. Taj duh grada ne živi u linijama, nego između njih – u slojevima tišine, svjetla, odsutnosti.

Kako izgleda proces u kojem odlučuješ koji će motivi ići na prednju, a koji na stražnju stranu pleksiglasa?

To zapravo nije klasičan proces u smislu planiranja – više je nalik sjećanju. I to ne bilo kakvom, već onom starom, gotovo izblijedjelom sjećanju koje nosiš negdje u sebi kao poluzaboravljeni san.

Kad radim na pleksiglasu, osjećam kao da slojevi slike odgovaraju slojevima tog sjećanja – ono što ide u pozadinu je duboko, temeljno, ali mutno, a ono što ide u prvi plan je ono što je ostalo jasno. Taj raspored nije racionalna odluka – to je intimna rekonstrukcija osjećaja, gdje svaki potez zapravo traži svoje mjesto kroz emociju, a ne logiku.

Jesi li ikad imao trenutak sumnje ili zasićenja tijekom stvaranja ove serije? Kako si to prevladao?

Naravno. Bilo bi neiskreno reći da nije bilo sumnje. Jedan od radova, zamišljen kao velika slika od dva metra, bio je planiran od početka – ali jednostavno ga nisam osjećao. U nekom trenutku procesa, unatoč uloženom vremenu i prostoru koji je zauzimao u planu izložbe, donio sam odluku da ga izbacim.

Bez zadrške sam ga maknuo iz serije i naslikao drugi – onaj koji sam stvarno osjećao da treba postojati. To je bio ključni trenutak – kad sam sebi dopustio da ne budem vjeran planu, nego sebi. I tu je nestala sumnja. Jer dok god slušam unutarnji impuls, znam da idem u pravom smjeru, pa makar i mimo vlastitih nacrta.

Koje su emocije najjače dok stojiš pred gotovim radom? Ponos, olakšanje ili nešto drugo?

Zadovoljstvo. Duboko, mirno zadovoljstvo. Ne euforija, ne ponos u klasičnom smislu, već osjećaj da je ono što sam nosio u sebi uspješno pretočeno na pleksiglas – baš onako kako sam to zamislio. Točnost prikaza mi je važna, ali ne u tehničkom, nego u emocionalnom smislu: da atmosfera odgovara osjećaju, da je pogled na rad kao pogled natrag u vlastitu unutrašnjost.

Kad to uspijem – kad osjećaj koji sam htio uhvatiti stvarno živi na toj površini – tada znam da je rad završen. I tada sam, jednostavno, zadovoljan.

Postoji li u tvojoj umjetnosti neka tiha poruka ili poziv na razmišljanje o identitetu grada?

Da – tiha, ali stalna poruka o snazi prirode. U svakom radu prisutna je ta dinamika: val koji udara o kamen, more koje oplakuje zidine, nebo koje se mijenja nad njima. Grad je veličanstven, ali priroda ga uvijek iznova podsjeća koliko je mali.

Proporcije između ljudskog i vječnog postaju jasne upravo u tim trenucima. Koliko god nešto ljudski stvoreno bilo monumentalno i skladno – poput Karake, poput zidina – ono je i dalje tek detalj u puno većem, prirodnom ritmu.

Kako bi opisao svoj umjetnički stil u samo tri riječi?

Slojevit, ekspresivan i atmosferičan.

Što te čeka nakon ove izložbe – imaš li već ideje za nove projekte ili teme?

Hvala na interesu. Nakon ove izložbe planiram se u potpunosti posvetiti seriji od dvanaest pleksiglasa velikog formata na kojoj radim već više od osam godina. Riječ je o kompleksnom i dugotrajnom projektu koji mi je izuzetno važan. Plan mi je izložiti tu seriju u Zagrebu, a potom vidjeti kamo će je dalje odvesti interes i prilike.

Ta serija nije samo skup slika – već velika prostorna instalacija koja se bavi preispitivanjem suvremenog čovjeka i njegovih unutarnjih stanja. No, o tome više neki drugi put. Za sada – hvala na izvrsnim pitanjima.