Dorothy Cross u Zagrebu: moćna izložba o srodstvima, povijesti i repatrijaciji
Obuhvatna retrospektiva jedne od najznačajnijih irskih suvremenih umjetnica, u kustoskoj koncepciji Leonide Kovač, donosi trideset godina stvaralaštva i recentni projekt Kinship – Home.
Umjetnički paviljon u Zagrebu predstavlja izložbu Dorothy Cross: Kinship / Srodstvo, koju je kurirala povjesničarka i teoretičarka umjetnosti, kustosica, te profesorica na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu Leonida Kovač. Izložba će biti otvorena do 1. veljače 2026. u prostoru Arheološkog muzeja u Zagrebu (Trg Nikole Šubića Zrinskog 19).
Riječ je o obuhvatnom izboru radova jedne od najznačajnijih suvremenih irskih umjetnica, nastalih tijekom posljednja tri desetljeća. Smještanjem izložbe između egipatske i prapovijesne zbirke, projekt dodatno naglašava poveznice između različitih vremenskih i geografskih prostora te otvara pitanja o našem odnosu prema povijesti, znanju i kulturnom nasljeđu. Uz pregled radova nastalih tijekom tridesetak godina, predstavljeni su i najnoviji radovi, kao i knjiga Kinshop / Home i film koji je premijeru imao u rujnu ove godine.
Središte izložbe je umjetničin recentni projekt Kinship – Home, višegodišnje nastojanje Dorothy Cross da mumificirano tijelo drevnog Egipćanina, nekada u vlasništvu Sveučilišta u Corku, vrati u Kairo. Ovaj simbolični čin repatrijacije prokazuje kolonijalne prakse utkane u zapadnu kulturnu povijest, ali i istodobno odaje počast tisućama izbjeglica kojima Sredozemno more postaje grobnica.
Dorothy Cross umjetnost shvaća kao način viđenja stvari onako kako još nisu bile viđene. Njezini radovi, oblikovani kao „misleće slike“, destabiliziraju ustaljene epistemološke obrasce, uključujući i binarnu podjelu između živog i neživog. Skulpture, instalacije, fotografije, filmovi i operativne izvedbe koje realizira u specifičnim ambijentima povezuju geološko vrijeme s kratkoćom ljudske egzistencije, zahtijevajući percepciju mnogodimenzionalnih odnosa i odmak od antropocentrične tradicije. Tematiziraju supstancijalnu povezanost čovjeka s neljudskim, afektivni susret vrsta izvan konvencionalnih pojmova prostora i vremena te evociraju „oceanski osjećaj“ jedinstva s vanjskim svijetom.
Dorothy Cross rođena je 1956. u Corku. Od prve samostalne izložbe 1988. u Douglas Hyde Gallery u Dublinu, njezin je rad privukao međunarodnu pozornost zahvaljujući skulpturama, instalacijama i prostorno specifičnim izvedbama koje spajaju nesvakidašnje materijale i snažnu simboliku. Posebnu je prepoznatljivost stekla projektima većeg formata, među kojima se izdvaja Ghost Ship (1999.). Izlagala je diljem svijeta, a 1993. predstavljala je Irsku na Venecijanskom bijenalu. Djela Dorothy Cross dio su brojnih javnih i privatnih zbirki, uključujući Tate Gallery (London), Irish Museum of Modern Art (Dublin), The Arnolfini Trust (Bristol), Art Pace Foundation (San Antonio), Chateau de Vuilierens (Ženeva), Cahteau La Coste (Le Puy-Sainte-Réparad), Crawford Art Gallery (Cork), Dublin City Gallery The Hugh Lane, Henry Art Gallery – University of Washington (Seattle), Museum of Fine Arts (Houston), The National Gallery of Ireland (Dublin) te Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu. Dobitnica je niza nagrada i priznanja, među kojima su počasni doktorati Goldsmith College – University of London, University College Cork i National University of Ireland. Živi i radi u Connemari na zapadnoj obali Irske, a zastupaju je Kerlin Gallery (Dublin) i Frith Street Gallery (London).
Izložba Dorothy Cross segment je višegodišnjeg projekta Krajolici simultanog vremena koji je za Umjetnički paviljon osmislila i realizirala Leonida Kovač.
Zagrebačka galerija Trotoar od 27. studenoga 2026. ugostit će međunarodnu skupnu izložbu It’s Only a Rehearsal, koja okuplja šestero suvremenih umjetnika iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Kosova, Rumunjske i Moldavije. Izložba će biti otvorena u petak u 19 sati, u galerijskom prostoru na adresi Mesnička 7, a posjetitelji će je moći razgledati do 30. siječnja 2027. godine. Riječ je o dosad najopsežnijem međunarodnom izložbenom projektu galerije Trotoar, čiju koncepciju potpisuje slovenski kustos Tevž Logar. Odabrani radovi obuhvaćaju skulpturu, slikarstvo, fotografiju, performans i intervencije u galerijskom prostoru, a povezuje ih istraživanje osobnog i kolektivnog pamćenja, pripadnosti, međuljudskih odnosa te načina na koje prošla iskustva oblikuju naš odnos prema sadašnjosti.
Što se krije iza velikih umjetničkih djela i slavnih arhitektonskih vizija? Dvanaest dokumentaraca vodi nas iza kulisa umjetnosti, arhitekture i dizajna
Hrvatska umjetnica s londonskom adresom Maja Vržina 22. listopada u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju u Zagrebu otvara The Tree Knew, prostornu instalaciju čiji se razvoj proteže kroz gotovo dva desetljeća. Projekt je nastao iz dugotrajnog odnosa umjetnice prema jednom konkretnom mjestu u Londonu, Bunhill Fieldsu, i stablu kojemu se vraćala tijekom devetnaest godina. Umjesto klasičnog izložbenog postava sastavljenog od niza zasebnih radova, The Tree Knew zamišljen je kao cjelovito prostorno iskustvo u kojem se crtež, rukopis, objekt, svjetlo, tišina i kretanje posjetitelja spajaju u jedan rad.
U Gundulićevoj ulici 9, na nekoliko minuta hoda od glavnih zagrebačkih kulturnih institucija i užeg gradskog središta, otvorena je Artmax galerija, novi prostor posvećen hrvatskoj likovnoj umjetnosti. Galerija je usmjerena na odabrane autore i djela koja imaju svoje mjesto u povijesti domaće umjetnosti, ali i na radove suvremenih umjetnika koji nastavljaju oblikovati hrvatsku likovnu scenu. Koncept nije zamišljen kao predstavljanje što većeg broja umjetnina, nego kao pažljivo oblikovana ponuda u kojoj svako djelo prolazi selekciju prema autorstvu, umjetničkoj vrijednosti i mjestu koje zauzima unutar pojedinog razdoblja.
Od međunarodne nagrade ZGDW AWARD i izložbi iz više zemalja do talijanskog dizajna, mode, grafičkog dizajna, umjetne inteligencije, radionica i koncerata, Zagreb Design Week od 15. do 20. rujna pretvara obnovljenu Akademiju likovnih umjetnosti u središte svog ovogodišnjeg programa.
Izložba povezuje fotografije Dubrovnika snimljene 1995. godine s radovima nastalima trideset godina poslije te kroz iste gradske lokacije prati promjene prostora, njegove namjene i dostupnosti.
Fotoklub Zagreb ove godine obilježava 134 godine djelovanja programom „Živjela fotografija!“, a u središtu proslave bit će izložba „Pogled unatrag – svjetlo naprijed“. Otvorenje je zakazano za subotu, 19. rujna 2026. u 19:30 sati u prostoru Fotokluba Zagreb, Ilica 29/III, dok će izložba biti dostupna publici do 7. listopada.
Pisanje poezije u kontekstu muške emocionalne ekspresije sve se češće promatra kao prostor u kojem se razgrađuju dugotrajni kulturni obrasci šutnje, emocionalne suzdržanosti i društveno uvjetovane ideje o tome što znači biti „jak“, pri čemu se snaga tradicionalno pogrešno poistovjećivala s potiskivanjem osjećaja, umjesto s njihovim razumijevanjem i svjesnim izražavanjem. U suvremenom psihološkom i kulturnom diskursu poezija se tako ne pojavljuje samo kao književna forma, nego i kao alat introspekcije, samoregulacije i kreativne obrade unutarnjih stanja, osobito kod muškaraca koji su odrastali u okruženjima u kojima emocionalna artikulacija nije bila poticana ili je bila doživljavana kao slabost.
U suvremenom društvu, u kojem se granice između fizičkog i digitalnog prostora sve brže brišu, terapijski pristupi mentalnom zdravlju doživljavaju duboku transformaciju, a među najintrigantnijim i najperspektivnijim inovacijama ističu se tehnologije proširene stvarnosti (AR) i virtualne stvarnosti (VR). Njihova primjena u području mentalnog zdravlja, osobito kada je riječ o muškoj populaciji, otvara sasvim novu dimenziju razumijevanja stresa, anksioznosti i emocionalne regulacije, ali i redefinira načine na koje se uopće pristupa psihološkoj podršci u 21. stoljeću. Važno je pritom naglasiti da svaka primjena ovakvih terapijskih pristupa mora biti shvaćena isključivo kao komplementarna medicinskim postupcima, te da je uvijek i isključivo obavezna konzultacija, pregled i procjena kod doktora i u bolnici ili drugoj ovlaštenoj zdravstvenoj ustanovi prije bilo kakvog uključivanja u terapijske protokole.
U vremenu koje neumoljivo diktira brzinu, učinkovitost i površnost, čin brijanja gotovo je neprimjetno sveden na rutinski zadatak, lišen pažnje, značenja i osobnog doživljaja. Ipak, iza tog svakodnevnog pokreta, koji mnogi obavljaju mehanički i bez razmišljanja, skriva se potencijal za nešto mnogo dublje i suptilnije — prostor introspekcije, ritual koji nadilazi fizičku potrebu i prelazi u sferu svjesnog postojanja. Umjetnost ritualnog brijanja nije tek povratak tradiciji, nego svjesna odluka da se vlastitom tijelu, vremenu i umu pristupi s pažnjom kakvu rijetko njegujemo u suvremenom životu.
U suvremenom životu, koji je obilježen ubrzanim ritmom, stalnom izloženošću informacijama i gotovo neprekidnom potrebom za reakcijom, sve se češće javlja potreba za praksama koje ne služe produktivnosti, nego unutarnjem smirenju, promatranju i povratku sebi. U tom se kontekstu fotografija, i to ne kao tehnički ili profesionalni alat, nego kao osobni, gotovo intimni ritual, sve snažnije pozicionira kao oblik introspektivnog samoproučavanja. Ona pritom prestaje biti samo sredstvo bilježenja stvarnosti i postaje prostor susreta s vlastitim mislima, emocijama i unutarnjim stanjem, pri čemu objektiv kamere ne funkcionira kao distanca od svijeta, nego kao suptilan most prema vlastitom unutarnjem iskustvu.
Razvoj nosivih tehnologija u posljednjem desetljeću otvorio je sasvim novo poglavlje u području muškog zdravlja, osobito kada je riječ o preventivnoj medicini i ranom otkrivanju promjena na prostati, organu koji je zbog svoje anatomske pozicije i osjetljivosti često izložen kasnom dijagnosticiranju, pri čemu je važno odmah naglasiti da se sve što se u nastavku opisuje odnosi na tehnološke sustave potpore i praćenja koji ne mogu zamijeniti pregled kod doktora, nego isključivo služe kao pomoćni alati u svakodnevnom praćenju stanja organizma.