Kada televizija postane zrcalo jezika: Umjetnički eksperiment Karla Štefaneka koji briše granicu između slike i stvarnosti

Štefanek, suvremeni umjetnik koji već godinama djeluje između Zagreba, Amsterdama i New Yorka, televizijski prijenos pretvara u prostor promišljanja o komunikaciji. Ono što započinje kao tehnička pogreška prerasta u meditaciju o govoru, tijelu i identitetu. Iz pet samoglasnika, najjednostavnijih jedinica ljudskog glasa, on gradi novi jezik — onaj koji ne informira, nego otvara prostor za razmišljanje o samom činu izgovora. U njegovu performansu televizijska slika više nije medij posredovanja, već tijelo koje diše, gubi formu i ponovno se oblikuje.

Televizijski eter kao prostor suvremene umjetnosti

Rijetko kada se događa da televizijski eter postane prostor suvremene umjetnosti, no Štefanek upravo to čini. Njegov rad ne traži pažnju, nego tiho ulazi u svakodnevni ritam gledanja, prisutan na ekranu onih koji možda i ne znaju da svjedoče performansu. Takav pristup otvara pitanje percepcije — tko gleda, što gleda i može li umjetnost postojati izvan galerijskog konteksta ako se odvija u mediju koji svakodnevno oblikuje kolektivnu stvarnost.

Štefanek ne bježi od ranjivosti tog čina. U njegovu performansu tijelo postaje nositelj značenja, a kamera posreduje pogled koji ne može biti uzvraćen. U toj jednosmjernosti, u tom prijenosu bez mogućnosti dijaloga, skriva se temeljna napetost suvremenog doba — pitanje moći, kontrole i izloženosti. Glas i slika, koje se u digitalnom svijetu neprestano umnožavaju, u njegovu radu bivaju svedeni na osnovne elemente, vraćeni svojoj čistoj funkciji: prisutnosti.

U okviru serijala Self-titled (2022. -), Štefanek sustavno istražuje ideju identiteta, njegove konstrukcije i nestabilnosti. Od plakata s vlastitim likom koji su se pojavljivali na ulicama svjetskih gradova, do performansa u kojem je javno proglasio vlastitu smrt, njegovi su radovi stalna provokacija prema ideji umjetnika kao autora i tijela kao dokaza postojanja. Sada, ulaskom u televizijski prostor, taj dijalog prelazi u novu dimenziju: iz galerije izlazi u dnevnu sobu.

U vremenu u kojem se slike troše brže nego što se stvaraju, umjetnički eksperiment Karla Štefaneka djeluje kao suptilna gesta otpora. Njegov performans ne pokušava nadmašiti medij, nego ga rastaviti, otvoriti i izložiti njegovim vlastitim ograničenjima. U tom postupku televizija postaje ogledalo, ne svijeta, nego jezika samog — glasa koji, ogoljen od značenja, ponovno uči govoriti.