‘Objavim ljubav dvojice muškaraca i dobijem poruke da nas treba zapaliti’: Redateljica novog domaćeg filma brutalno progovorila o mržnji, cenzuri, Titu, NDH i društvu koje više ne zna slušati drugačije mišljenje

Od ranih kratkometražnih ostvarenja poput „Garbage“ i „Editing“, preko nagrađivanog dokumentarnog filma „Što sa sobom preko dana“, pa sve do međunarodno zapaženog dugometražnog igranog filma „Ti mene nosiš“, Juka kontinuirano razvija autorski rukopis u kojem emocionalna kompleksnost nikada nije podređena ideološkoj jednostavnosti, nego upravo suprotno – njezini filmovi odbijaju nuditi lake odgovore i od gledatelja zahtijevaju unutarnji angažman, emocionalnu prisutnost i spremnost na suočavanje s nelagodnim pitanjima suvremenog društva.

Posebno mjesto u njezinu stvaralaštvu zauzima film Lijepa večer, lijep dan, međunarodna koprodukcija koja je postala hrvatski kandidat za nagradu Oscar te ostvarila zapažen festivalski život i osvojila niz međunarodnih priznanja, uključujući i nagrade publike diljem svijeta. Film smješten u Jugoslaviju pedesetih godina prošloga stoljeća kroz priču o četvorici filmskih autora i represivnom političkom sustavu progovara o slobodi, identitetu, izdaji, ljubavi i društvenoj kontroli, no ono što ga čini posebno relevantnim jest činjenica da Juka povijesni okvir koristi kako bi govorila o suvremenom trenutku. Sama redateljica naglašava kako je upravo današnja polarizacija društva, kultura agresivne netrpeljivosti i nestanak prostora za dijalog bila snažan impuls za nastanak filma, pri čemu ističe da umjetnost za nju nikada ne postoji bez odgovornosti, čak ni onda kada provocira ili parodira stvarnost.

U središtu njezina autorskog interesa nalazi se čovjek, odnosno psihologija lika, zbog čega Juka odbacuje površno portretiranje društvenih funkcija i stereotipa. Za nju policajac, liječnik, vojnik ili političar nisu zanimljivi kao reprezentacije profesija ili ideologija, nego kao kompleksna bića rastrgana unutarnjim konfliktima, vlastitim predrasudama i emocionalnim slabostima. Upravo zato njezini protagonisti djeluju duboko živo i autentično, a publika ih istodobno razumije i osuđuje, što redateljica smatra ključnim za istinsko emocionalno iskustvo filma. U njezinu pristupu nema potrebe za dodvoravanjem gledatelju; naprotiv, Juka otvoreno govori kako voli glumce koji se ne boje igrati antipatične likove i koji pristaju na emocionalnu ogoljenost bez kalkulacije i potrebe da budu simpatični publici.

Jedan od najvažnijih segmenata njezina rada jest odnos s glumcima, o kojem govori gotovo s posebnom strašću. Probe za nju nisu tehnička priprema, nego prostor zajedničke kreacije u kojem nastaje emocionalna arhitektura filma. Juka smatra da tek kroz intenzivan dijalog s glumcima likovi dobivaju puni unutarnji život, zbog čega često mijenja scene, dijaloge i emocionalne tonove ovisno o energiji koju glumac unese u proces. Upravo se u toj otvorenosti prema suradnji krije jedan od razloga zbog kojih su glumačke izvedbe u njezinim filmovima toliko snažne i međunarodno prepoznate.

Estetski, njezin rad karakterizira izrazita promišljenost filmskog jezika. U filmu „Lijepa večer, lijep dan“ odluka o crno-bijeloj fotografiji nije bila tek vizualni efekt, nego način da dodatno naglasi sukob erosa i tanatosa, slobode i represije, intime i monumentalnosti ideoloških sustava. Juka razmišlja kroz kadar, svjetlo, prostor i pokret kamere, vjerujući da su sadržaj i estetika nerazdvojivi te da upravo vizualna struktura filma nosi emocionalnu težinu priče. Njezina estetika nikada nije hladna formalnost, nego produžetak unutarnjeg stanja likova i društva koje ih okružuje.

Iako je tijekom karijere ostvarila međunarodne uspjehe i surađivala s vrhunskim svjetskim filmskim profesionalcima, Ivona Juka ostala je autorica izrazito svjesna društvene moći filma. Ona otvoreno govori kako film ne samo da reflektira društvene pukotine, nego aktivno mijenja društvo, oblikuje percepciju i sudjeluje u stvaranju kolektivnog identiteta. Upravo zbog toga njezini filmovi nikada nisu puka zabava, nego umjetnička i društvena iskustva koja gledatelja vode na emocionalno i intelektualno putovanje, ostavljajući ga suočenog s pitanjima o slobodi, istini, odgovornosti i vlastitim uvjerenjima. U vremenu površnosti, brzih reakcija i ideoloških podjela, opus Ivone Juke djeluje kao rijedak primjer ozbiljne, autorske i duboko humane kinematografije koja vjeruje da umjetnost još uvijek može imati snagu mijenjati čovjeka i društvo.

Vaši filmovi često ulaze u prostor društvene nelagode – gdje za vas prestaje umjetnost, a počinje odgovornost?

Umjetnost i odgovornost idu ruku pod ruku, pa čak i kad umjetnost parodira stvarnost, također iskazuje neki oblik odgovornosti prema onome čime se bavi. U svom procesu, obično krećem od neke teme koja me zaokuplja, onda se ta tema ispreplete s nekim mojim ili tuđim biografskim iskustvom, zatim slijedi faza istraživanja u kojoj ne prikupljam faktografske podatke, jer kao autor igranih filmova stvaram fikciju, ali u toj fazi istraživanja zapravo produbljujem svoju maštu, pronalazim inspiraciju, propitujem svoju ideju iz različitih kuteva. I cijeli proces je odgovornost da bi nastala umjetnost.

Koliko je osobno iskustvo utjecalo na emocionalni kod filma Lijepa večer, lijep dan?

Mnogo, jer dok pišem doslovno sam u cipelama svakog lika. Međutim, kad dođu glumci koji imaju svoje čitanje, pitanja, promišljanja i ideje, koje su često izvrsne, njihov habitus preuzme dobar dio tog emocionalnog koda. Meni je jako zanimljivo ući u emocionalni kod glumaca i često mnogo toga promjenim u skladu s njima na probama, ponekad čak i na njihovo iznenađenje. Zbog toga volim probe. Neki glumci ne vole probe, šteta, jer nisu svjesni koliko im probe daju dodatni prostor za njihovu kreaciju. Nisu probe vježba, jer ni oni ni ja nemamo što vježbati, već su probe zajednička kreacija. Snimanje je užasno skupo i nema vremena za dogovore i rasprave, već je isključivo egzekucija. Naravno, ponekad nešto promijenim i na snimanju, zbog niza faktora koji se događaju, ali tada je promjena nadogradnja na dogovoreno.

Kada razvijate lik, vodite li se više njegovom psihologijom ili njegovom društvenom funkcijom?

Definitivno psihologijom, čak često govorim glumcima da nikad ne igraju društvenu funkciju. Društvena funkcija je stereotip, sjetite se koliko ste gledali dosadnih policajaca, odvjetnika, doktora, kriminalaca, vojnika i svećenika u raznoraznim filmovima i serijama. Zapravo teško ćete se sjetiti ijednog pojedinačo, jer su nepamtljivi upravo zato što su isključivo društvena funkcija, ali sjetit ćete se Michaela Corleaonea iz Kuma, jer je atipičan kriminalac ili Dr. House, jer nije tipičan doktor. Namjerno navodim dva jako popularna fiktivna lika, iako ima mnogo kompleksnijih likova. Prvi nije htio imati posla s mafijom, upisao je koledž da izbjegne kriminalne poslove obitelji i cijela trilogija se bavi njegovim unutrašnjim konfliktima, a Dr. House ne moram ni opisivat, koliko je drugačiji od uobičajenih prikaza društvene funkcije doktora. Društvena funkcija donosi karakteru određene okvire i djelovanje, ali psihologija lika je ono što je zanimljivo. Također, postoje mnoge društvene funkcije koje gledatelj uopće ne razumije ili ga ne zanimaju, ali će itekako s pažnjom gledati film, ako ga zanima psihologija karaktera.

Što vas je najviše provociralo da ovu priču ispričate upravo sada?

Sadašnjost me uvijek isprovocira. Danas vlada polarizacija društva više nego ikad u modernijoj povijesti, a tome pridonose algoritmi koji svaku stranu uvjeravaju da je apsolutno u pravu, bolja i pametnija od druge. I prije su ljudi bili suprotnih stajališta, ali postojala je barem pristojnost da se sasluša druga strana i vodi diskusija. Danas se sve svodi na vrijeđanje, užasne komentare na društvenim mrežama i sijanje mržnje prema suprotnoj strani. Objavim video s ljubavnom scenom između dva muškarca i dobivam komentare kako nas sve treba zapaliti. Čekaj, čovječe, zašto? Negiranje da postoje drukčiji od tvoje, moje ili bilo čije perspektive je bolesno. Čak i neki umjetnici idu u tom smjeru, nastaje dosta filmova i kazalištnih predstava koje su pamfleti, beskrajno dosadni, bez obzira koju stranu zauzimali. Ne želim nakon tri minute filma ili predstave znati sve, jer onda se pitam zašto isto gledam iduća dva sata. Ako me nešto ne drži i ne vodi na mentalno i emocionalno putovanje, onda me i ne zanima.

Koliko vam je važna nelagoda publike kao alat pripovijedanja?

Ne posežem za njom kao za alatom, ali ponekad je nužna da izađemo iz komfor zone, da propitujemo sebe ili osjetimo nešto drukčije od uobičajenog. Bez nelagode nema ni ugode ili olakšanja što je prestala, kao i spoznaje. Moj glavni alat je motivacija lika i njegova borba da sam sebi objasni situaciju u kojoj se nalazi, kao i borba da ju razriješi. I želim da gledatelj putuje s tim likom. Sporedni, ali važan alat mi je komično olakšanje. I drago mi je kad se publika nasmije u situaciji koja je neočekivana za smijeh, ali to je najbolji prikaz života.

Film postavlja pitanje: što znači biti slobodan – imate li osobni odgovor na to pitanje?

Postoji mnogo kategorija slobode, a možda bi se mogle grubo podijeliti u intimnu i društvenu, mada su i te dvije često isprepletene. Pierre Elliott Trudeau je rekao „Državi nije mjesto u spavaćoj sobi nacije.“, a vidimo da u praksi ulazi direktno ili indirektno u spavaću sobu, u 13 država SAD-a je zabranjen abortus, navodim najmoćniju državu svijeta, neću uopće navoditi bliskoistočne zemlje u kojima i ne znaju što su građanske slobode. Danas nam se čini da smo slobodni, ali smo pod nadzorom više nego ikad. EU kao da zavidi Kini na kontroli građana i uvodi nam neprestano još veću kontrolu. Nekad je partija nadzirala građane, špijunirala, a danas je nadzor gori i sofisticiraniji. Banke prate našu potrošnju, gps u smartphonima svaki naš korak, svuda oko nas su kamere, face-recognition bez našeg dopuštenja, a pisana komunikacija više nema privatnost, jer svaki naš sms ili mail može biti nadziran ili već jest. Napokon se govori o tajnim službama koje svakodnevno nadziru obične građane, sve pod krinkom sigurnosti, izgubili smo svaku slobodu na privatnost. Međutim, gore od toga je što ulaze u naše mentalne sklopove, politička propaganda agresivno ulazi u sve pore društva i zbog nje su main stream mediji izgubili kredibilitet. Ljudi već znaju da određeni mediji propagiraju određene agende i zbog toga se okreću informacijama na socijalnim mrežama, što je još gore, jer tek tamo je gomila luđaka. U svemu tome, najteže je zadržati slobodu svojih misli. I o tome moj film govori, da je često najveća prepreka našoj slobodi vlastito uvjerenje u istinu. Ma, bila ta prepreka svjetonazorska, religijska ili ideološka, možemo ju premostit. Rekla bih da je svaki dan izazov za našu najvažniju slobodu, – našeg uma, a sami donosimo odluke koje nas ili zarobljavaju ili oslobađaju.

Je li identitet u vašem filmu nešto što se brani ili nešto što se otkriva?

Oboje. Mislim da svi imamo mnogo više identiteta od onih koje branimo javno ili sebi. Ponekad ih sami otkrivamoi, ponekad ih skrivamo, jer se bojimo da nećemo biti prihvaćeni.

Može li ljubav u represivnom sustavu uopće biti čin otpora?

Može, prije svega ljubav prema sebi, iz koje je jedino moguća i prema drugome. Danas se mnogo priča o „self-love“, koji nije ništa drugo nego self-hate. Nije self-love bjesomučno vježbati u teretani da bi ostvario six-pack, a nisi vrhunski sportaš, niti je self-love natakati se matchom, niti slijediti bilo koji trend koji se nameće, isključivo zbog zarade, a pod krilaticom ljubavi prema sebi. Prava ljubav prema sebi je odbaciti bilo kakvo nametanje da bi se svidio nekom drugom i zapravo je najveći otpor prema bilo kakvoj represiji. Teško ju je postići, jer strah je najveći neprijatelj ljubavi. Svi se bojimo, ponekad se bojimo zato što smo društvena bića i prirodno želimo biti prihvaćeni, a ponekad se bojimo odmazde, kazne društva.

Je li izdaja u vašem filmu slabost ili oblik preživljavanja?

Bilo mi je zanimljivije pokazati izdaju kao oblik preživljavanja, jer takva izdaja je bolnija od one koja dolazi iz slabosti. Slabost je oprostiva, pa čak i očekivana, ako poznajemo osobu ili sebe, a ova s predumišljajem, iako je i ta razumljiva, svima nam teže pada.

Emir je izrazito kompleksan lik – jeste li ga gradili s empatijom ili distancom?

S distancom, jer u njemu ima svih nas, barem pomalo. Iako je Lovro lik koji je inspiriran mojim članom obitelji i onaj na čijim se leđima lomi sloboda, Emir smo svi mi, zarobljeniji od Lovre. Trudila sam se da prema njemu nemam empatiju, već da budem prema tom liku bezobrazno, gotovo neugodno iskrena. Držala sam se Tarantinove „napravite da je tako osobno, da vam je to neugodno i podijelit!“. Drago mi je što kažete da je Emir kompleksan lik, jer on se bori s vlastitim predrasudama.

Postoji li u filmu lik koji vam je bio emocionalno najteži za napisati ili režirati?

Ne bih rekla da su mi bili najteži za režirati, jer sam ih napravila u suradnji s izvrsnim glumcima, pa mi je suradnja bila laka, a to su definitivno Ema, koju igra Anja Šovagović, Sanja, koju igra Ivana Boban, Sanela, koju igra Milica Mihajlović, zatim Drago, kojeg igra Voja Brajović, Zoran, kojeg igra Marko Braić, drug Miroslav, kojeg igra Enes Vejzović, agent Rogan, kojeg igra Goran Grgić, Ranko, kojeg igra Andrej Dojkić, i da ne nabrajam, jer u ovom filmu imam dosta takvih likova, koje igraju odlični glumaci. To su izuzetno važni likovi, koji nemaju veliku minutažu u filmu, ali takve likove je najteže napisati i najteže uprizoriti, a da ne ostanu papirnati. I za glumce je mnogo veći izazov igrati takve likove, jer lakše je glumiti lik koji ima mnogo scena u kojima se se njihov ili njezin karakter razvija, nego lik u kojem moraš čim se pojaviš na platnu, donijeti svijet toga karaktera. Mislim da su svi napravili težak, ali odličan posao, vrijedan divljenja.

Koliko vam je važno da publika razumije, a koliko da osudi likove?

Oboje, jer to činimo svakodnevno, svi prosuđujemo i osuđujemo, to je neizbježno, ali pravo osuđivanje se ne može dogoditi bez razumijevanja. Ako, npr. gledam neki papirnat, bezvezan lik, definitivno ga ne osuđujem, već sam prema njemu hladna, ne zanima me. Međutim, lik kojeg osuđujem, znači da me je taknuo u nešto što me dira i aplaudiram na tako prikazan lik. Volim glumce koji se ne žele svidjeti i dodvoravati publici dok igraju lik. U stvari, veliki glumci to nikada ne čine, oni se ne boje igrati antipatične likove. Dodvoravanje kod publike nikad ne prolazi. U svakoj priči postoje likovi koje osuđujemo, koji su nam antipatični, i takvi likovi postoje s razlogom. Dražen Čuček je u mojem filmu igrao lik kojeg će svi osudjeti, ali razumijeti, jer ljudima je itekako razumljiva gramzljivost i karijerizam pod svaku cijenu. Svi razumijemo političare, iako ih ne volimo i osuđujemo.

Gdje povlačite granicu između opravdanja i odgovornosti kada su u pitanju vaši protagonisti?

Ne opravdavam protagoniste, već se oni moraju opravdavati sami. Zapravo prikazujem kako se koprcaju i pokušavaju opravdati, baš kao što i mi činimo u svakodnevno životu. Odgovornost, također, snose, jer svaki potez koji povuku ima posljedice.

Je li prijateljstvo u filmu ideal ili iluzija?

Ni jedno, jer ideal je savršenstvo koje je cilj i obično ne postoji, iako stremimo k njemu, a u filmu, kao i u životu, prijateljstvo postoji. Za mene, osobno, mislim da je prijateljstvo najbolje što možemo razviti u svojoj ljudskosti, najljepše što nam se događa u životu. Pa, i partnerska ljubav postaje vrunska tek s elementom prijateljstva. Majčinstvo ili roditeljstvo je opjevano kao vrhunska ljubav, ali je biološki uvjetovano, a prijateljstvo je izbor, naša snaga da prevaziđemo sebe i doživimo altruizam, koji je izvanredan osjećaj.

Kako vodite glumce kroz emocionalno zahtjevne scene bez gubitka autentičnosti?

Uživam u radu s glumcima i svakom glumcu ili glumici prilazim kao da nikad prije nisam radila ni s jednim. Mislim da u tome leži moj ključ uspjeha. Bez lažne skromnosti, znam da to radim vrhunski, a dobivala sam potvrde širom svijeta, publika se uvijek, ali uvijek divi performansu mojih glumaca. Ne umišljam da je to isključivo moja zasluga, jer ja nisam zaslužna za ičiji talent i rad, ali znam da izvrsno surađujem s njima upravo zato što u svakome vidim individualca i tražim njezin ili njegov mentalni i emocionalni kod da zaživi u liku. I bez napora ih volim, jer kad radim s njima, isključe se u mene prosuđivanje osobe, od kojeg, naravno, nisam pošteđena u svakodnevno životu. Ali, kad sam u identitetu redatelja, vidim pred sobom samo prekrasnu osobu, kojoj samo moram malo pomoći da pronađe autentičnost lika. Oni osjete moj intezitet, kao i da sam stopostotno uz njih, osjete povjerenje u njihove mogućnosti, u njihov talent.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Ivona Juka (@ivonajuka)

Koliko prostora ostavljate improvizaciji u ovako strukturiranom narativu?

Vjerujem u improvizaciju koja je nadogradnja strukturi, ali ne volim bezveznu improvizaciju zbog improvizacije ili zbog lijenosti. Ne podnosim da netko ne zna tekst, pa misli će ga izmišljati na setu, to je najgluplja i najneprofesionalnija stvar koju sam ikada čula, i pravac u katastrofu. Ili da odjednom počne igrati nešto što nema veze s mozgom, eto, zato što se toga sjetio. Ne volim čak ni riječ „improvizacija“, jer uvijek me asocira na amaterizam. Proba je mjesto za improvizaciju, i tu je dobrodošla da svi ispitujemo postoji li smjer koji je bolji. Mnogo više volim riječ „prisutnost“, koja nosi u sebi pravu i dobrodošlu improvizaciju, a to je da svi reagiramo na nešto što se dogodilo u trenutku, što je neponovljivo. U tom smislu, svaki dan na setu je „improvizacija“, i to ne samo glumačka, već i svih sektora, i nas iza kamere. Kreacija je kontinuirani proces koji se mora nadograđivati ili mijenjati prema trenutku bez obzira na strukturu koja je dogovorena, ali opet, draža mi je riječ prisutnost, jer pristutnost je pravi odgovor na stvaranje u trenutku.

Koji je bio najzahtjevniji redateljski izazov na ovom projektu?

Teško je raditi film u periodu, i to je bilo najizazovnije, ali možda i najslađe. Mnogo vremena sam provela tražeći lokacije koje su mi odgovarale za priču. I ne samo one u kojima se ne vide neonske reklame, satelitske antene i sl., jer danas ih brišemo u postprodukciji, već prostore koji će i estetski i dramaturški pričati priču. Mnogo sam se naputovala, ali imala sam divne suradnike s kojima mi je bilo zadovoljstvo putovati, Mihovil Pirnat, lokacijski menadžer i fenomenalni scenograf Zvonko Sarić. U dugim vožnjama, a i plovidbama, stvarao se atmosfera scena u mojoj glavi. Imam predodžbu što tražim, ali kad osjetim prostor, tek tada finaliziram knjigu snimanja. Mnogo puta sam ih iznenadila s prostorima koje sam našla ili u njima vidjela ono što nisu na prvu vidjeli. Taj dio posla volim, jer me balansira, imam vremena biti sama i procesuirati sve što trebam iznijeti pred ekipu od stotinjak, a na ovom filmu nas je često bilo i dvjesto, tristo ljudi na setu.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Ivona Juka (@ivonajuka)

Kako balansirate između estetike i sirove emocije?

Za mene su povezani, jer razmišljam kroz kut, izrez i objektiv kamere. Sve nabrojano, iako čini estetiku, donosi emociju. Sadržaj i estetika na filmu čine nerazdvojan duet. Ovaj film sam odlučila raditi crno-bijeli upravo zbog borbe erosa i tanatosa, a i svjetlo u crno-bijeloj fotografiji ih kleše, ponekad izgledaju kao skulpture. Eros je mjesto slobode, a tanatos je svuda oko njih; špijuniraju ih, prokazuju, nemaju slobodu djelovanja, ne mogu voljeti koga hoće… i tu polarizaciju naglašavam crno-bijelom slikom. Uz to, ovaj film je baš za veliko platno, sasvim drugi doživljaj je gledate li ga u kinu ili na malom ekranu. Obiluje mnogobrojnim totalima, jer sam htjela da još više naglasiti sićušnost čovjeka u meglomanskim društvenim sistemima. Komunizam je izbacio religiju, ali je gradio monumentalne građevine, veličine hramova, gdje je slavio svoju ideologiju kao religiju. Suprotno tome, intimni prostori protagonista su skučeni, pa čak kad su i veliki, opet je njihov prostor skučen, jer dijele ga s neznancima.

Kada znate da je scena “gotova”?

Scena je gotova kad prikazuje što treba prikazati. I to je za svaku scenu drukčije, naravno. Postoje scene koje se nadograđuju jedna na drugu, neke finaliziraju određene nizove, neke su tzv. pay off… i da ne nabrajam. Zato je teško odgovoriti na ovo pitanje, jer je svaka specifična. Scene obično imaju drugo značenje od pukog dijaloga na papiru i jako je važno znati tko je u sceni fokalizator, te kuda vodi.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Joanna Dobosiewicz (@przez_chorwacje)

Što vam je međunarodna koprodukcija donijela, a što možda oduzela?

Odlično pitanje. Često se čini da je koprodukcija sjajna, ali ponekad je i nužno zlo. Igrani film kod nas je gotovo nemoguće napraviti bez koprodukcije, barem ne filmove kakve ja radim; s mnogo likova i bogatom naracijom. Možda je moguće napraviti mali, komorni film, ali opet, mi u Hrvatskoj, nažalost, nemamo kvalitetnu postprodukciju. Stvarno ne želim mixati zvuk u nečijoj radnoj sobi. Mislim, to je neozbiljno prema publici u kinu. Dakle, hoćeš, nećeš, prisiljeni smo raditi koprodukcije. Koji put su koprodukcije divne, jer dovode talente iz drugih zemalja, daju energiju filmu, a i omogućavaju mu širu distribuciju. U ovom filmu, meni je koprodukcija s Kanadom donijela nevjerojatne talente, od kompozitora Michal Brooka, koji je radio glazbu za Fightera i Brooklin, zatim Jane Tattersall, koja je osvojila nekoliko Emyja, između ostalog za Sluškinju, bila je dizajnerica zvuka, a Lou Solakofski je bio mixer, jedan od najboljih u Kanadi. Zvuk na filmu mi je jako važan, jer šezdeset posto doživljavamo preko sluha, a četrdeset posto preko vida. I na ovom filmu sam imala suradnike koji su svjetska klasa, a mixala sam u studiju gdje je radio Copolla svoj zadnji film. Međutim, u Kanadi sam radila tri smjene. Od 9-18h zvuk, od 18-1 ujutro kolorirala sam sliku, a onda oko 2 ujutro su se budili Varšava, Zagreb i Cipar, zbog vremenske razlike, i s njima sam dogovarala specijalne efekte koje su mi trebali isporučiti u Kanadu. Išla bih spavati oko četiri ujutro, dizala se u 8, i tako skoro svaki dan tri mjeseca. Ovo je samo jedan od primjera kako koprodukcija donosi benfite, ali je i teška.

Osjećate li razliku u recepciji filma između domaće i strane publike?

Osvojili smo 19 nagrada na festivalima, i to uglavnom za najbolji film, ali posebno me raduje 7 nagrada publike. Kad smo osvojili prvu nagradu publike u SAD-u, bila sam jako iznenađena, jer nagrade publike obično osvajaju komedije, light filmovi. Nakon toga su se zaredale Njemačka, Britanija, Ukrajina, Australija, Italija itd. Publika fenomenalno reagira na LIJEPU VEČER, LIJEP DAN. Često ostaju sjediti i nakon što se svjetla upale, nakon duge špice. Imala sam toliko zanimljivih razgovora s publikom širom svijeta i shvatila da smo doista napravili film koji se bavi suvremenom temom, bez obzira na period. Svuda u svijetu građanske slobode su ugrožene, ali još važnije, publika prolazi mentalni i emocionalni put koji prolazi i Emir. Nadam se da će naša reagirati isto. Mi smo, nažalost, nacija koja ne voli film i kod nas publiku voli uglavnom pučku zabavu. Govorim o široj publici, jasno, ne o filmofilima. Oduševila me i iznenadila Indija. U Kalkuti sam imala dvije projekcije prije podne i bila sam uvjerena da nitko neće doći na te projekcije, ali obe projekcije s dvoranama od petsto mjesta su bile pune. Indijci idu u kino i u 9 ujutro. I ne gledaju samo Bollywoodski film, kako mi mislimo, već ih zanimaju i filmovi koji nisu lagana razbribriga. Eto, otkrila sam naciju koja više voli film od Francuza, koji pauzu za ručak koriste da skoknu u kino.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Ivona Juka (@ivonajuka)

Koliko vam je važno da film “putuje” izvan regije?

Jako mi je važno, jer želim da moje filmove gledaju svuda u svijetu gdje jest moja publika. Ne stvaram filmove za određene nacije, već za čovjeka bilo koje nacije, rase, spola i godina. Moji filmovi, iako su usađeni u podneblju iz kojeg dolazim, nose univerzalne teme.

Je li kompromis u produkciji nužan ili opasan za autorski integritet?

Nužan. Ne bih vam mogla nabrojati koliko sam ih napravila, ali zanimljivo, svaki kompromis me uvijek prisili na bolje rješenje. Nije ugodno, ponekad je vrlo stresno, jer u kratkom vremenu trebam donijeti odluku i kreirati nešto sasvim drukčije, ali nevjerojatno je, čak i meni samoj, ne znam to objasniti, kako mi u najstresnijim situacijama padaju na pamet najbolja rješenja. Mrzim takve situacije, da se razumijemo, ali znam da će ih uvijek biti.

Kako birate suradnike za projekte ovakve kompleksnosti?

Lijepa Večer, Lijep Dan je bio divan projekt upravo zbog suradnika. Prošli film me naučio kako da ih biram, pa nisam ponavljala greške. Na ovom filmu, možda sam tri puta provjerila kostime, samo onda kad bi me, recimo, genijalna Goranka Krpan, pozvala da nešto pogledam, eto, koliko sam imala u nju povjerenja. Imala sam fantastičan sektor maske i šminke, koji je imao posla preko glave; od zahtjevnih frizura iz 50ih do mnogo fizičkih transformacija, a za to su zaslužni Ana Bulajić, Goran Ignjatovski, Maja Travinić i mnogo drugi. Zvonka Sarića sam već spomenula, u ovom filmu je stvarno napravio sjajan posao, zatim Krešimir Rodić, tonski snimatelj, kojeg su hvalili i u Kanadi, pa Dragan Ruljančić, direktor fotografije, koji je genijalac i još mnogi drugi, mogla bih vam nabrajti cijelu odjavnu špicu. Izdvojila bih, po meni najboljeg montažera, Nenada Pirnata, uživam raditi s njim. Sve ih jako cijenim i volim. Ali, moram dodati da je najveća snaga ovog filma, produkcija 4filma, na čelu s Anitom Juka i Laurom Sinovčić, kao i moj kolega Siniša Budaj, koji je vodio cijelu postprodukciju.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Ivona Juka (@ivonajuka)

Mislite li da film može mijenjati društvo ili samo reflektirati njegove pukotine?

Film mijenja društvo. Povijest je dokaz, ne moje mišljenje. Od propagandnog filma kojeg su koristili mnogobrojni društveni sistemi, a koriste ga i danas, do autorskog filma koji također mijenja društvenu percepciju. Filmovi su mijenjali stavove o ratovima, o položaju žena, o građanskim pravima, o gotovo svakoj temi koja postoji. Zbog toga hrvatska kulturna politika strašno gubi što ne razumije moć filma. Bez filmova nema ni identiteta, i dandanas uz google i AI, nemamo pojma o kulturi naroda koji nemaju jaku kinematografiju i obrnuto. No, Vaše pitanje je čak bolje pokriva oboje, – film ima moć i reflektirajući pukotine mijenjati društvo.

Postoji li scena za koju vjerujete da će najviše polarizirati publiku?

Ovaj film dira u nešto što u Hrvatskoj ne podnosim, a to je podijela na one koji veličaju NDH i na Jugonostalgičare. Iskreno, gnušam se i jednih i drugih. Oni koji vjeruju u Tita kao Isuseka, neka prestanu negirati njegove zločine i progone ljudi na Goli Otok, valjda svi znaju da je živio kao poremećeni šef narko-kartela, s vilama po cijeloj bivšoj Jugoslaviji i privatnim otokom, dok je propovjedao socijalizam i jednakost među ljudima. Njegova svita, crvena buržoazija je doslovno tlačila sve one koji su se usudili razmišljati drukčije ili preispitivati diktaturu. Svatko normalan shvaća da jednakosti nije bilo. Također, svatko normalan će osuditi rasističku i zločinačku Nezavisnu Državu Hrvatsku. I znam da će ovaj film u cijelosti, a ne neka scena, polarizirati obe strane, zapravo već jest. Ali, ima normalnih ljudi, koji kao preziru i jedne i druge, i koji razmišljaju svojom glavom. Mi smo imali ograničenu distribuciju u Oscar kampanji, kao i predpremijeru i naša publika je divno reagirala, jednako kao i strana. Nadam se da će vijest o filmu u kinima doći do onih kojima je i namjenjen.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Ivona Juka (@ivonajuka)

Koliko vam je važna reakcija publike u odnosu na kritiku?

Mnogo važnija mi je reakcija publike, ali pri tom ne mislim na masovnost, već na dojam čovjeka koji gleda film. Filmove ne stvaram za kritičare, već za publiku. Osim toga, kritika je nebitna za neprolaznost filma. Postoje filmovi koje je kritika uzdizala u nebesa, više ih se nitko ne sjeća i obrnuto. Fight Club je kritika popljuvala kad je izašao, a postao je jedan o kultih filmova. Ne omalovažavam kritičare, postoje ljudi s čijim se mišljenjem slažem i čije znanje respektiram, ali postoje i oni čije mišljenje ni malo ne poštujem. Opet, cijenim svačiji doživljaj, iskren doživljaj, i onih koji imaju znanje o filmu i onih koji nemaju znanje o filmu. Za njih stvaram filmove. Mislim da ovako razmišlja svatko tko stvara. Sumnjam da ijedan slikar slika za kritičare ili da pisac piše romane za kritičare.

Je li kontroverza nešto što prihvaćate ili nešto što planirate?

Uviđam da prihvaćam kontraverzu, a ne da ju planiram. Ponekad se čak čudim zašto je nešto ljudima kontravezno. Odrasla sam uz roditelje koji nisu spadali u spektar stereotipa, a znam da i ja ne spadam. Jedan moj prijatelj često kaže: „kako bih volio da sam stereotip, ali nisam“. I razumijem ga, ponekad je lakše kad se pronalazite u stereotipovima ili uobičajenom, očekivanom. Ali, nisam. I ne hvalim se time, naprotiv, samo konstatiram. Nemam izbora, kako jedan lik u mojem filmu kaže, – to sam što jesam.

PROČITAJTE: Kontroverzni hrvatski film Ivone Juke osvaja svijet – ‘Lijepa večer, lijep dan’ ruši granice i otvara najteže pitanje ljubavi i izdaje

Ako publika iz kina izađe s jednim pitanjem, koje biste željeli da to bude?

Ako će ga postaviti nakon filma, a nije loše da ga postave, kao da ga i ne postave, jer oboje može biti pozitivno, svakako ne bih voljela da svi izađu s istim pitanjem. Neka bude njihovo pitanje, ono koje ih dira.