Stižu najneobičnije filmske priče ovogodišnjeg SFF-a: Zombi apokalipsa, obiteljske tajne i potraga za bliskošću

U tom kontekstu posebno se izdvaja program Specijalnih projekcija, koji ove godine okuplja šest ostvarenja različitih poetika, formata i produkcijskih sredina, ali ih povezuje nešto mnogo važnije od same festivalske kategorije. Svi ti filmovi na različite načine govore o čovjeku koji pokušava pronaći svoje mjesto u svijetu, bilo da je riječ o umjetniku koji pokušava razumjeti vlastiti kreativni put, sinu koji nakon gotovo tri desetljeća ponovno susreće oca, braći koja kroz glazbu pokušavaju sačuvati obiteljsku povezanost, umjetnici koja kamerom pokušava pronaći novi odnos prema vlastitom stvaralaštvu ili zajednici umjetnika koja u trenutku velike humanitarne tragedije pokušava dokazati da kultura i glazba mogu postati oblik solidarnosti.

Takav izbor filmova posebno je zanimljiv u festivalskom kontekstu Sarajeva, grada čija je suvremena kulturna povijest duboko obilježena iskustvom rata, podjela, migracija, gubitka i preživljavanja, ali istodobno i nevjerojatnom sposobnošću umjetnosti da postane prostor susreta. Sarajevo Film Festival tijekom godina upravo je kroz takav odnos prema filmu izgradio međunarodnu reputaciju mjesta na kojem se regionalna iskustva ne promatraju izolirano, nego u stalnom razgovoru sa svjetskim kinematografskim tendencijama.

Filmovi koji osobne priče pretvaraju u šire pitanje vremena

Najzanimljivije u ovogodišnjem programu Specijalnih projekcija jest to što šest odabranih filmova ne nude jednu jedinu definiciju identiteta, nego pokazuju koliko on može biti složen, promjenjiv i neraskidivo povezan s drugim ljudima. Identitet se u tim filmovima ne pojavljuje samo kao pitanje nacionalnosti, obitelji ili osobnog izbora, nego kao proces koji nastaje kroz odnose, sjećanja, umjetnost, naslijeđe, ljubav i gubitak.

Upravo zato program djeluje kao svojevrsna mala karta suvremenog čovjeka, od pojedinca koji pokušava ponovno uspostaviti prekinutu obiteljsku vezu do umjetnika koji vlastiti život pretvara u umjetnički materijal, dok se iza svih tih priča neprestano pojavljuje pitanje može li se bliskost ponovno izgraditi nakon godina šutnje, gubitka ili udaljenosti.

„Antigona, dokutragdija“ vraća Miru Furlan na pozornicu i u suvremeni politički kontekst

Posebnu težinu ima film „Antigona, dokutragdija“, redatelja Gorana Gajića, koji će u Sarajevu imati svjetsku premijeru. Riječ je o američkom filmu iz 2026. godine koji traje 75 minuta i temelji se na restauriranim snimkama kazališne predstave „Antigona“, postavljene 1995. godine u Los Angelesu, u maloj i nezavisnoj produkciji, s Mirom Furlan u glavnoj ulozi.

Sam izbor „Antigone“ kao temelja filma nije slučajan, jer je Sofoklova tragedija jedno od onih djela koja stoljećima nadilaze vlastiti povijesni kontekst. Priča o pojedincu koji se suprotstavlja političkoj moći zbog vlastitog osjećaja moralne obveze ponovno postaje aktualna svaki put kada društvo počne preispitivati odnos između zakona, savjesti, autoriteta i prava pojedinca.

U tom je smislu posebno snažna činjenica da je predstava nastala upravo 1995. godine, u vremenu koje je za prostor bivše Jugoslavije bilo obilježeno ratom, političkim lomovima, raseljavanjem i dubokim osjećajem povijesne neizvjesnosti. Mira Furlan, glumica čija je osobna biografija bila neraskidivo povezana s iskustvom odlaska, nepripadanja i života između različitih kulturnih prostora, u takvom se kontekstu pojavljuje kao umjetnica čiji je život na svojevrstan način nastavio pitanja koja „Antigona“ postavlja.

„Antigona, dokutragdija“ zato nije tek dokument o jednoj kazališnoj predstavi koja se ponovno pojavljuje nakon tri desetljeća, nego pokušaj da se kroz arhivski materijal preispita koliko se promijenilo društvo, a koliko su ostala ista pitanja koja je umjetnost postavljala još tada. Film koristi staru predstavu kao svojevrsni vremenski stroj, vraćajući gledatelja u trenutak kada je nastajala, ali je istodobno promatra iz današnje perspektive, čime ono što je nekoć moglo izgledati kao umjetnička interpretacija dobiva novu, gotovo proročansku dimenziju.

Takav pristup posebno je zanimljiv zato što arhivski materijal ovdje nije samo dokaz prošlosti, nego postaje novi filmski materijal. Prošlost se ne vraća samo kako bi bila sačuvana, nego kako bi ponovno bila pročitana.

„Brat naspram brata“ pretvara jednu noć u priču o obitelji, umjetnosti i prolaznosti

Film „Brat naspram brata“, redatelja Arija Golda, donosi potpuno drugačiji pristup istoj temeljnoj temi bliskosti. U središtu su braća blizanci Ari i Ethan Gold, glazbenici i umjetnički suradnici, koji tijekom jedne noći pokušavaju pronaći tri stvari koje zvuče gotovo kao elementi bajke, ljubav, pjesmu i vlastitog oca, devedesetdevetogodišnjeg pjesnika bitničke generacije Herberta Golda.

Film je posebno zanimljiv zbog načina na koji je nastao, jer je snimljen u jedinstvenom, neprekinutom kadru, čime se briše dio uobičajene sigurnosti koju filmska montaža pruža. Takva forma stvara osjećaj da se događaji odvijaju upravo pred gledateljem i da film ne može jednostavno preskočiti neugodan trenutak, emocionalnu prazninu ili tišinu.

Američki mediji opisivali su ostvarenje kao hrabar eksperiment inspiriran idejom takozvanog „živog kina“, pri čemu kamera prati braću kroz San Francisco, a njihove se interakcije odvijaju u gotovo stvarnom vremenu. Film je premijerno prikazan na Mill Valley Film Festivalu 2025. godine, a posebno je značajan odnos između braće i njihova oca, koji je u filmu nastupio kao verzija samoga sebe.

Ta činjenica filmu daje dodatnu emocionalnu težinu, jer je Herbert Gold preminuo samo nekoliko tjedana nakon završetka snimanja. Ono što je tijekom nastanka filma moglo izgledati kao umjetnički eksperiment tako je naknadno dobilo karakter svojevrsnog oproštaja, premda film nije nužno zamišljen kao takav.

U pozadini svega nalazi se i dugogodišnja kreativna povezanost braće s ocem. Tijekom pandemijske izolacije Ari i Herbert Gold počeli su razmjenjivati poeziju poštom, a Ethan im se potom pridružio, što je kasnije rezultiralo knjigom „Father Verses Sons“.

Zbog toga „Brat naspram brata“ nije samo film o dvojici glazbenika koji traže oca, nego film o vremenu koje neumoljivo prolazi i o pokušaju da se bliskost sačuva kroz umjetnost prije nego što postane prekasno.

„Guggi“ istražuje čovjeka iza umjetničkog imena

Dok „Brat naspram brata“ promatra obitelj kroz glazbu i zajednički umjetnički pothvat, dokumentarni film „Guggi“, irskog redatelja Iana Thuilliera, umjetnost postavlja u samo središte osobnog identiteta.

Film prati život i rad irskog umjetnika Guggiija, od ulica Dublina do galerijskih prostora u kojima su izložena njegova djela, ali pritom ne ostaje na klasičnom portretu uspješnog umjetnika. U središtu su njegova prijateljstva, unutarnje borbe, osobna iskustva i sile koje su oblikovale njegov kreativni put.

Thuillier je u filmu okupio niz osoba povezanih s Guggijem i irskom kulturnom scenom, među kojima su Bono, Gavin Friday, Jim Sheridan i Sean Scully, čime se osobna priča jednog umjetnika istodobno pretvara u širi portret kulturnog miljea iz kojeg je izrastao.

Sam redateljev pristup pritom je izrazito nenametljiv, jer film prema dostupnom opisu nastoji gledatelja uroniti u Guggiijev kreativni proces i njegove završene radove, umjesto da umjetnika svodi na biografsku kronologiju.

Upravo je to važna razlika između klasičnog biografskog dokumentarca i filma koji pokušava razumjeti umjetničku osobnost. Umjetnika nije dovoljno predstaviti kroz činjenice, izložbe i priznanja, jer iza svakog umjetničkog rada postoji čovjek koji se mijenja, sumnja, povlači, vraća i pokušava vlastita iskustva pretvoriti u nešto što može komunicirati s drugima.

„Guggi“ tako postaje film o umjetnosti kao načinu samorazumijevanja, ali i o tome kako kreativnost može postati prostor u kojem čovjek istodobno skriva i otkriva vlastiti identitet.

„Lachtara – Čežnja“ spaja obiteljsku traumu, migracije i europsku povijest

Među najpotentnijim naslovima programa nalazi se i „Lachtara – Čežnja“, film Sebastiana Chondrokostasa, poljsko-grčke produkcije, koji traje 127 minuta i donosi priču o ocu i sinu razdvojenima gotovo tri desetljeća.

Radnja je smještena u 2015. godinu, u vrijeme kada je Europa istodobno prolazila kroz financijsku i migrantsku krizu, a osobna priča poljskog financijskog stručnjaka Piotra i njegova grčkog oca Jorgosa odvija se unutar mnogo šireg povijesnog prostora. Nakon 28 godina Piotr ponovno pronalazi oca, ekscentričnog grčkog glazbenika, a njih dvojica kreću na putovanje starim automobilom iz Grčke prema Poljskoj.

Prema dostupnim podacima o filmu, zajedničko putovanje postupno prerasta u suočavanje s prošlošću, obiteljskim nasljeđem i poviješću grčke emigracije u Poljskoj, pri čemu putovanje postaje mnogo više od fizičkog premještanja između dviju zemalja.

Upravo je motiv puta jedan od najvažnijih klasičnih motiva filmske umjetnosti, jer likovi na putovanju često ne mijenjaju samo mjesto nego i odnos prema vlastitom životu. U ovom slučaju cesta postaje prostor na kojem otac i sin pokušavaju nadoknaditi gotovo tri desetljeća izgubljene bliskosti.

Posebno je zanimljivo što se osobna obiteljska priča povezuje s poviješću migracija. Grčka emigracija u Poljskoj nakon građanskog rata, obiteljsko nasljeđe, suvremena europska migrantska kriza i osobni osjećaj napuštenosti susreću se u jednoj priči, pa se pitanje „odakle dolazim“ postupno pretvara u pitanje „kome pripadam“.

Film tako otvara jednu od najvažnijih tema suvremene Europe, a to je činjenica da migracije nisu samo statistika, politička tema ili geopolitički problem, nego iskustvo koje se prenosi kroz obitelji, odnose roditelja i djece i osjećaj pripadnosti.

U središtu ipak ostaje otac i sin, odnosno ono najintimnije pitanje koje se može pojaviti između dvoje ljudi koji bi po prirodi stvari trebali biti bliski, a ipak su desetljećima živjeli kao stranci.

„Stojite zajedno kao jedno“ podsjeća koliko glazba može postati politička snaga

Dok prethodni filmovi polaze od intimnog iskustva, dokumentarni film „Stojite zajedno kao jedno: Glad, muzika, uticaj“, redatelja Chipa Duncana, širi pogled prema globalnoj povijesti i jednom od najpoznatijih primjera povezanosti glazbe i humanitarnog djelovanja.

Film se vraća u razdoblje etiopske gladi 1983.–1985. godine i prati kako su novinarski izvještaji o katastrofi postupno doveli do mobilizacije glazbenika i stvaranja globalnih humanitarnih projekata poput „We Are the World“, Band Aida i Live Aida.

U središtu priče nalaze se kenijski fotoreporter Mohamed Amin i BBC-jevi novinari Michael Buerk i Mike Wooldridge, koji su usprkos ratu, političkim ograničenjima i opasnostima pokušali svijetu pokazati stvarne razmjere humanitarne katastrofe. Njihovo izvještavanje pomoglo je da slike gladi izađu iz lokalnog i regionalnog konteksta te postanu globalno pitanje.

Duncanov dokumentarac pritom ne govori samo o slavnoj pjesmi i koncertima koje danas poznajemo kao dio popularne glazbene povijesti, nego pokušava objasniti tragediju koja je prethodila njihovu nastanku. Film tako podsjeća da iza kulturnih fenomena koji danas djeluju gotovo mitski često postoje stvarne ljudske tragedije koje su ih pokrenule.

Posebnu povijesnu vrijednost filmu daje i činjenica da uključuje posljednji intervju s Harryjem Belafonteom snimljen pred kamerom, što dodatno povezuje povijest humanitarnog aktivizma s pričom o umjetnicima koji su vjerovali da njihova javna vidljivost može biti pretvorena u konkretno djelovanje.

Film zato postavlja pitanje koje je i danas iznimno aktualno, a to je može li umjetnost doista promijeniti svijet. Odgovor nije jednostavan, jer nijedna pjesma ne može sama zaustaviti rat, glad ili političku represiju, ali povijest „We Are the World“ i Live Aida pokazuje da umjetnost može promijeniti način na koji javnost vidi tuđu patnju, a upravo je promjena percepcije često prvi korak prema promjeni djelovanja.

Céline Sciamma u „Tutti Frutti“ propituje samu potrebu za stvaranjem filma

Najkraći naslov ovogodišnjeg programa ujedno je jedan od konceptualno najzanimljivijih. „Tutti Frutti“, novi film francuske redateljice Céline Sciamme, traje samo 40 minuta, ali otvara vrlo široko pitanje o tome zašto uopće snimati filmove u trenutku kada se čini da je tradicionalni filmski model sve teže održiv.

Sciamma je od 2022. godine počela stvarati vlastitu osobnu dokumentarnu arhivu, snimajući materijal koji je nastajao iz potrebe da kameru učini korisnom, odnosno da pronađe novi način na koji filmska tehnologija može biti povezana sa svakodnevnim životom. „Tutti Frutti“ nastaje upravo iz tih fragmenata, koji se montažom povezuju u osobni filmski zapis.

Film je nastao u okviru kolekcije „Où en êtes-vous?“ Centra Pompidou, projekta koji umjetnicima omogućuje da iz osobne i autorske perspektive odgovore na pitanje gdje se u određenom trenutku nalaze u vlastitom umjetničkom radu. Centar Pompidou je „Tutti Frutti“ predstavio kao najnoviji film u okviru Sciamminog autorskog rada, u sklopu njezine prve velike retrospektive održane 2026. godine.

Ovdje se ponovno pojavljuje motiv identiteta, ali ovaj put identiteta samog autora. Sciamma ne pokušava samo ispričati priču, nego propituje vlastiti odnos prema filmu, fikciji, dokumentarnom materijalu i potrebi da se ponovno počne stvarati.

Takav pristup posebno je zanimljiv jer Sciamma iza sebe ima filmografiju koja je snažno obilježena pričama o mladosti, ženskom iskustvu, intimnosti, seksualnosti i queer identitetima. Centar Pompidou ističe da je od prvog filma „Naissance des pieuvres“ iz 2007. godine razvila autorski izraz koji daje posebno mjesto ženskim, lezbijskim i queer likovima.

„Tutti Frutti“ stoga možemo promatrati kao osobni trenutak zastajanja, kao film autorice koja ne pokušava ponuditi konačan odgovor, nego kroz fragmente istražuje mogućnost da filmska praksa ponovno postane prostor slobode.

Ponoćne projekcije pomiču granice regionalnog filma

Uz šest filmova Specijalnih projekcija, 32. Sarajevo Film Festival donosi i poseban segment Ponoćnih projekcija, koji je namijenjen regionalnim djelima koja svjesno odbijaju biti konvencionalna. Ako je osnovni program Specijalnih projekcija okrenut pitanjima identiteta, obitelji, umjetnosti i nade, Ponoćne projekcije u drugi plan stavljaju formalnu predvidljivost i otvaraju prostor apsurdu, žanrovskom eksperimentu, provokaciji i mračnijim temama.

Od 14. do 21. kolovoza publika će tako imati priliku pogledati tri regionalna filma, a riječ je o animiranom ostvarenju „Bruca Braca Bruda Brada – Zombi apokalipsa“, filmu „Iz ničega u ništa“ Ivana Perića i filmu „Pukotina u ledu“ Maje Miloš.

Ono što ih povezuje jest činjenica da sva tri filma pokušavaju napraviti nešto što se u regionalnoj kinematografiji često pokazuje posebno vrijednim, a to je kombinirati prepoznatljivu lokalnu stvarnost s autorskim postupkom koji tu stvarnost namjerno pomiče prema apsurdu, groteski, žanru ili psihološkoj provokaciji.

„Bruca Braca Bruda Brada – Zombi apokalipsa“ pretvara Sarajevo budućnosti u grotesknu satiru

Prvi dugometražni animirani film sarajevskog kolektiva Helem Nejse, „Bruca Braca Bruda Brada – Zombi apokalipsa“, nastao je iz popularnog animiranog serijala koji je već stekao publiku na društvenim mrežama.

Film Sarajevo smješta u 2045. godinu, u budućnost u kojoj je čovječanstvo gotovo pobijedilo smrt, ali neke potpuno banalne probleme i dalje nije riješilo. Upravo taj sudar futurističke tehnologije i balkanske svakodnevice čini temelj njegova satiričnog potencijala.

U središtu priče nalazi se politička ideja da se na mjestu starog lokalnog groblja napravi parkiralište, što pokreće niz događaja koji se pretvaraju u zombi-apokaliptični kaos.

Na površini je riječ o žanrovskoj zabavi, ali ispod nje se nalazi poznati mehanizam društvene satire, jer film uzima nešto što je potpuno apsurdno i predstavlja ga kao logičan nastavak svakodnevice u kojoj politički interes, urbanističke odluke i lokalni mentalitet često proizvode situacije koje same po sebi djeluju kao scenarij groteskne komedije.

Upravo je zato zombi-apokalipsa ovdje manje važna kao horor motiv, a više kao sredstvo pomoću kojega autori mogu povećati i izobličiti ono što već postoji.

„Iz ničega u ništa“ pretvara omišku stvarnost u nadrealističku filmsku enigmu

Film „Iz ničega u ništa“ redatelja Ivana Perića još radikalnije briše granicu između dokumentarnog i igranog filma. Polazište je jednostavno, Omišanin Dante, lokalni iznajmljivač polupodmornice, u svom apartmanu pronalazi kameru koju je zaboravio češki turist i odlučuje njome snimiti dokumentarac o izgradnji brze ceste Split–Omiš i omiške obilaznice.

No ono što počinje kao lokalna dokumentarna priča ubrzo se pretvara u potpuno neobičnu filmsku avanturu u kojoj se pojavljuju lokalni likovi, umjetnici, teoretičari i ideje koje prometnu infrastrukturu povezuju s Teslinim oscilatorom.

Film pritom koristi stvarne televizijske arhivske snimke, novinske izvještaje i autentične događaje te ih kombinira s igranim scenama, čime gledatelju namjerno otežava razlikovanje onoga što je dokumentirano od onoga što je izmišljeno.

Takav postupak nije samo formalna igra, nego vrlo precizno odgovara svijetu u kojem živimo, jer suvremeni mediji svakodnevno miješaju stvarne događaje, političke interpretacije, teorije, spektakl, osobna svjedočanstva i fikciju. „Iz ničega u ništa“ taj princip dovodi do apsurda i upravo kroz apsurd pokušava govoriti o stvarnosti.

„Pukotina u ledu“ vraća Maju Miloš temi seksualnosti, ali iz drugačije perspektive

Treći naslov Ponoćnih projekcija, „Pukotina u ledu“ redateljice i scenaristice Maje Miloš, donosi intimniju i psihološki težu priču o mladoj umjetničkoj klizačici Mariji koja nakon majčine smrti živi s ocem, vozačem kamiona, na periferiji Beograda.

Film se bavi seksualnošću, obiteljskim odnosima, ekonomskom nesigurnošću i eksploatacijom, ali ih ne tretira kao odvojene probleme, nego kao dijelove istog životnog pritiska. Marija pokušava zadržati kontrolu nad vlastitim životom, ali financijske okolnosti postupno je guraju u svijet u kojem se ženska tijela pretvaraju u robu.

Dostupni podaci o filmu pokazuju da je Marijina seksualnost istodobno njezina intimna tajna i izvor unutarnjeg konflikta, dok obiteljska situacija dodatno pojačava osjećaj zarobljenosti. U trenutku kada mora napustiti klizanje, prostor koji je predstavljao slobodu i identitet počinje nestajati, a njezin odnos prema vlastitom tijelu i seksualnosti postaje još složeniji.

Film je nastao kao međunarodna koprodukcija Srbije, Slovenije, Hrvatske, Italije, Nizozemske i Crne Gore, a sniman je na više lokacija u Srbiji i Crnoj Gori, uz hrvatsko sudjelovanje kroz Propeler Film.

Maja Miloš pritom nastavlja istraživanje seksualnosti i odrastanja koje je obilježilo njezin nagrađivani debitantski film „Klip“. „Klip“ je 2012. godine osvojio Tiger Award u Rotterdamu, čime je Miloš postala jedna od prepoznatljivijih autorica nove generacije regionalnog filma.

Ipak, „Pukotina u ledu“ ne ponavlja jednostavno poetiku „Klipa“, nego temu ženskog tijela i seksualnosti smješta u drugačiji životni okvir, u kojem se osobna želja sudara s obiteljskom odgovornošću, siromaštvom, društvenim očekivanjima i potrebom za preživljavanjem.

Sarajevo ponovno pokazuje da film može biti prostor susreta

Kada se svih devet naslova promatra zajedno, Specijalne i Ponoćne projekcije ovogodišnjeg Sarajevo Film Festivala počinju izgledati kao dva različita, ali povezana pogleda na suvremeni svijet.

Jedan pogled usmjeren je prema unutra i pokušava razumjeti čovjeka kroz obitelj, umjetnost, ljubav, sjećanje i osobni identitet, dok drugi pogled ide prema društvu i promatra ga kroz apsurd, političku satiru, žanr, seksualnost i regionalnu svakodnevicu. U oba slučaja film odbija ponuditi jednostavne odgovore.

„Antigona, dokutragdija“ pita koliko su drevna pitanja o savjesti i vlasti zapravo još uvijek živa. „Brat naspram brata“ pita može li umjetnost sačuvati obiteljsku bliskost onda kada vrijeme počne odnositi ljude koje volimo. „Guggi“ istražuje što se događa kada čovjek vlastiti identitet gradi kroz umjetnost. „Lachtara – Čežnja“ pokušava spojiti privatnu obiteljsku povijest s velikom poviješću europskih migracija. „Stojite zajedno kao jedno“ vraća se trenutku kada je glazba postala sredstvo globalne solidarnosti, dok „Tutti Frutti“ čak dovodi u pitanje samu potrebu i mogućnost filmskog stvaranja.

Ponoćne projekcije potom sve to okreću naglavačke i pokazuju da i regionalna kinematografija može koristiti animaciju, zombije, apsurd, lažni dokumentarizam i sirovu društvenu dramu kako bi progovorila o stvarnosti koja je često toliko neobična da joj je za razumijevanje potrebna upravo filmska deformacija.

Film kao odgovor na vrijeme u kojem živimo

Najvažnija zajednička točka ovog programa možda se ipak nalazi u pojmu nade. Ta nada nije naivna i nije predstavljena kao jednostavno uvjerenje da će sve završiti dobro. Ona je mnogo skromnija i zbog toga uvjerljivija. Ponekad se nalazi u sinu koji odluči ponovno potražiti oca. Ponekad se nalazi u umjetniku koji nakon godina rada još uvijek pokušava pronaći novi oblik izraza. Ponekad se nalazi u glazbenicima koji odlučuju svoju popularnost pretvoriti u pomoć ljudima koje nikada neće upoznati. Ponekad se nalazi u mladoj ženi koja pokušava prihvatiti vlastitu seksualnost unatoč okolnostima koje joj ne dopuštaju jednostavan život. Ponekad se nalazi u samoj činjenici da netko još uvijek uzima kameru u ruke i pokušava zabilježiti svijet.

U tome se možda nalazi i najvažnija poruka ovogodišnjih Specijalnih projekcija. Čovjek nije uvijek sposoban promijeniti okolnosti u kojima živi, ali može pokušati promijeniti način na koji ih promatra, može ih pretvoriti u priču, sliku, pjesmu, film ili razgovor i tako vlastito iskustvo učiniti dijelom nečega većeg od sebe.

Sarajevo je za takve priče posebno mjesto, jer je tijekom više od tri desetljeća svog festivala pokazalo da film može biti mnogo više od kulturnog proizvoda. On može biti svjedočanstvo, prostor susreta, oblik otpora zaboravu, način da se razumije drugačiji život i mogućnost da se između ljudi koji se možda nikada ne bi susreli izvan kino-dvorane ipak uspostavi određena vrsta bliskosti.

Zato ovogodišnji program Specijalnih projekcija ne treba promatrati samo kao zbirku šest filmova, a Ponoćne projekcije samo kao zbirku tri neobična regionalna naslova. Zajedno oni čine svojevrsni portret čovjeka koji se u nesigurnom vremenu ponovno pokušava povezati s drugima, sa svojom obitelji, sa svojim tijelom, svojim nasljeđem, svojim gradom, svojom umjetnošću i na kraju samim sobom.

U vremenu u kojem se čini da je sve više razloga za udaljavanje, ovi filmovi podsjećaju na suprotnu mogućnost, na to da umjetnost još uvijek može otvoriti prostor za razgovor, da glazba još uvijek može povezati ljude, da obitelj može biti ponovno pronađena nakon desetljeća šutnje i da kamera, koliko god mala i nesavršena bila, još uvijek može učiniti nešto važno.

Možda upravo zato Sarajevo ove godine ponovno stavlja naglasak na filmove koji ne traže lake odgovore, nego gledatelja pozivaju da ostane u dvorani dovoljno dugo da počne postavljati vlastita pitanja.

A među svim tim pitanjima jedno ostaje zajedničko gotovo svim filmovima ovog programa, pitanje kako ostati čovjek kada se svijet oko nas neprestano mijenja. Odgovori su različiti, ali svi vode prema istoj ideji, prema bliskosti, umjetnosti, sjećanju i nadi kao posljednjim prostorima u kojima čovjek još uvijek može pronaći drugoga čovjeka.