Radnički krik generacije: Zagrebački punkeri Mladi Zumbuli objavili najiskreniji spot dosad – „Dragi Spužva Bobe“ je pjesma koju ćete urlati nakon posla
Zagrebačka garaža nikada zapravo nije bila samo prostor s instrumentima, kablovima i praznim limenkama – ona je, barem u slučaju trojice mladića koji se odazivaju na ime Mladi Zumbuli, postala mala radnička republika buke, ironije i prepoznatljivog humora koji se rađa tek kada netko doista razumije svakodnevicu grada u kojem živi. Upravo iz takvog prostora, bez velikih budžeta i bez potrebe za pozlatom, stigao je novi videospot za singl „Dragi Spužva Bobe“, pjesmu koja već neko vrijeme živi svoj paralelni život na koncertima, gdje publika ne pjeva – nego urla, kao da iz sebe istresa cijeli radni tjedan.
Nakon debitantskog albuma Srećko, objavljenog početkom 2024. godine, i videospota za pjesmu Bolonjez iz ožujka 2025., bend sada dolazi do svojevrsnog kreativnog vrhunca: ne zato što postaje ozbiljniji, nego upravo zato što ostaje tvrdoglavo svoj. „Dragi Spužva Bobe“ funkcionira kao punk pismo junaku iz djetinjstva, ali i kao pismo samome sebi – onom dijelu koji je odrastao, ali nije prestao osjećati da ga svakodnevica melje sporije nego što bi htio živjeti.
Spot je snimljen gotovo gerilski, u dnevnoj sobi bubnjara Pere, na lokaciji koja se službeno ne otkriva, ali se neslužbeno lako prepoznaje po tipičnoj estetici zagrebačkog stana: preuski prolaz između stola i zida, tepih koji pamti više generacija i svjetlo koje ne zna odlučiti je li jutarnje ili umorno večernje. Upravo ta neposrednost daje videu ono što često nedostaje suvremenoj produkciji – osjećaj da gledamo nešto što je stvarno, a ne zamišljeno.
U središtu radnje nalazi se frontmen Janko Lukačević, koji se poistovjećuje s junakom Spužva Bob Skockani, ali ne s onim vječito optimističnim i karikaturalnim, nego s radničkom verzijom lika – onom koja ne juri snove nego autobus, ne pjeva iz sreće nego iz potrebe i ne budi se uz avanturu nego uz alarm. U tom pomaku krije se i ključ pjesme: humor je samo tanki sloj iznad umora, a refren postaje katarza jer publika prepoznaje vlastitu rutinu.
Glazbeno, pjesma je čisti punk u svojoj najjednostavnijoj i najiskrenijoj formi: riffovi koji ne traže virtuoznost nego energiju, ritam koji tjera tijelo prije nego razum i tekst koji zvuči kao razgovor vođen nakon treće pive, kada ironija prestaje biti poza, a postaje obrambeni mehanizam. Autori glazbe i teksta su sva trojica članova – Janko Lukačević na vokalu i basu, Marko Prentović na gitari i Petar Koružnjak na bubnjevima – i ta kolektivnost se osjeća, jer pjesma ne djeluje kao ideja jednog autora, nego kao zajedničko iskustvo.
Nastavite čitati nakon oglasa
Od okupljanja 2022. godine bend sustavno gradi reputaciju među publikom gladnom sirovog, staromodnog punk zvuka, onog koji ne pokušava biti retro nego jednostavno nikada nije prestao postojati. U gradu Zagreb, gdje se glazbene scene izmjenjuju brže od godišnjih doba, Zumbuli ostaju na istoj frekvenciji – glasnoj, neposrednoj i pomalo autoironičnoj.
Izvan pozornice, kako sami priznaju, njihova se filozofija nastavlja po kvartovskim birtijama, gdje se uz pelin, pivo ili gemišt – taj samozatajni napitak lokalnih intelektualaca – raspravlja o velikim temama poput luftinspekcije, vegetacije i drugih disciplina koje zvuče besmisleno dok ne shvatite da su zapravo samo šifre za razgovor o životu. Jer punk, barem njihov, nije bijeg od stvarnosti, nego način da se stvarnost preživi.
„Dragi Spužva Bobe“ zato nije samo šala ni samo pjesma za skakanje; to je mala kronika radnog dana pretvorena u urlik, podsjetnik da odrastanje ne mora nužno značiti pomirenje, nego ponekad tek pronalazak glasnije glazbe. A kada se svjetla ugase i koncert završi, upravo ta glasnoća ostaje – u ušima, ali i u nekoj tišini koja se lakše podnosi kad znaš da nisi jedini koji je osjeća.
U vremenu u kojem glazba često ostaje na razini prolaznog dojma, bend Ischariotzcky odlučno bira suprotan smjer – onaj koji traži strpljenje, introspekciju i emocionalnu izloženost. Njihov novi singl ‘No Rest’ ne nastoji osvojiti na prvu, već se polako uvlači pod kožu, otkrivajući slojeve koji nadilaze uobičajeni okvir rock izraza i ulaze u prostor osobnog suočavanja s gubitkom, bolešću i tihim, ali upornim procesom ozdravljenja.
U ciklusu Lisinski subotom, ovaj put iznimno u nedjelju, gostuje orkestar koji u Zagreb dolazi nakon što je bio rezidencijalni orkestar netom održanog Salzburškog uskrsnog festivala.
Zagreb je sinoć postao mjesto gdje glazba nadilazi vrijeme i prostor, a emocija nadmašuje samu ideju koncerta. Dvorana Lisinski, rasprodana do posljednjeg mjesta, odjekivala je snažnim tonovima bezvremenske talijanske kancone, dok je glas Al Bana ispunjavao svaki kutak prostora, stvarajući osjećaj intimnosti unatoč veličini događaja. Ovo nije bio tek još jedan datum na svjetskoj turneji – ovo je bio susret dvaju svjetova: umjetnika koji ovaj grad doživljava kao svoj drugi dom i publike koja je generacijama odrastala uz njegove pjesme. Večer je bila ne samo glazbeno, već i emocionalno putovanje koje je povezalo generacije, premostilo jezične barijere i utkalo životne priče u jedno nezaboravno iskustvo, a kulminacija večeri stigla je završnim taktovima svjetskog hita “Felicità”, koji je ujedinio dvoranu u zajedničkom slavlju života i radosti.
U srcu Pule, ondje gdje se slojevi povijesti susreću s tihim ljetnim večerima i gdje kamen pamti glasove davnih vremena, ove će se lipanjske noći dogoditi susret glazbe i prostora kakav se ne doživljava često. Malo rimsko kazalište, skriveni dragulj antičke arhitekture, ponovno će oživjeti – ovoga puta u znaku suvremenog virtuoziteta i bezvremenskih melodija koje nadilaze žanrove i epohe.
Međunarodni festival dokumentarnog filma ZagrebDox i ove godine kroz pažljivo odabrane naslove iz programa Biografski Dox, Stanje stvari, Kontroverzni Dox i Audio Dox nastavlja mapirati složenu i često kontradiktornu stvarnost suvremenog svijeta. Kroz priče koje se kreću od globalnih centara moći i političkih previranja, do intimnih ljudskih sudbina, obiteljskih trauma i svakodnevnih borbi, festival iznova podsjeća na dokumentarce kao sredstvo kojim se stvarnost ne pojednostavljuje, nego dodatno otvara, secira i propituje.
„Donijeti pjesmu koju osjećam kao „dalmatinski sevdah“, jedan je od najvećih umjetničkih izazova u mojoj karijeri i iskreno se nadam da sam ga opravdala“.
Nakon gotovo dva desetljeća izbivanja s glazbene scene, Paola Valić Bekić vraća se pred publiku pod umjetničkim imenom Paola V, otvarajući novo, autorski definirano poglavlje svoje karijere koje jasno odražava njezinu umjetničku zrelost, iskustvo i unutarnju transformaciju. Njezin povratak obilježen je objavom singla „TRAUMA“, dostupnog na svim relevantnim streaming platformama, koji već na prvo slušanje potvrđuje kako je riječ o promišljenom i emocionalno slojevitom glazbenom iskoraku.
U vremenu u kojem se ljepota sve češće mjeri filtrima, prolaznim trendovima i površnim dojmovima, splitski bend RØLØ odlučio je učiniti suprotno – stati, ogoliti emociju i kroz glazbu progovoriti o onome što ostaje kada se sve vanjsko polako počne topiti. Njihov novi singl Melasa nije tek još jedna ljubavna pjesma, već slojevita, gotovo melankolična refleksija o prolaznosti fizičkog, o nesavršenostima koje nas čine stvarnima i o tihoj hrabrosti potrebnoj da ih prihvatimo.
Postoje komadi odjeće koji nikada nisu bili samo odjeća, i postoje oni koji su u jednom trenutku postali više od toga, gotovo neprimjetno prelazeći granicu između funkcionalnog i simboličnog, između ormara i kolektivne memorije. "Cerulean" džemper iz svijeta filma The Devil Wears Prada pripada upravo toj drugoj kategoriji, onoj rijetkoj, u kojoj se tekstil pretvara u ideju, a ideja u kulturni kod koji razumiju i oni koji se modom nikada nisu ozbiljno bavili.
Njihov spontani pristup i opuštena atmosfera u videu brzo su osvojili pratitelje, koji su u komentarima reagirali s oduševljenjem i uputili brojne čestitke budućim roditeljima.
U hotelskom apartmanu u njujorškom SoHou, daleko od ledenih temperatura koje su tih dana paralizirale grad, odvijao se susret koji je nadilazio okvire klasičnog intervjua i prerastao u rijedak dijalog dviju žena koje su, svaka u svojoj domeni, desetljećima oblikovale globalnu percepciju moći, estetike i javne prisutnosti. Meryl Streep i Anna Wintour pojavile su se gotovo simbolično usklađene – u žutim šalovima koji su prizivali vojničku disciplinu, ali i diskretnu eleganciju – kao da i vizualno potvrđuju tezu koja će se provlačiti kroz čitav razgovor: odjeća nikada nije samo odjeća.
Na fotografijama i snimkama koje je objavila vidi se kako Anja s djecom istražuje prostrane pješčane staze, okružene rijetkom vegetacijom i otvorenim prostorom.
