Bit će to večer u kojoj se glazba neće svoditi na puko slušanje, nego će se pretvoriti u iskustvo koje se proživljava cijelim bićem, kroz snažne emocionalne amplitude, introspektivne pauze i eruptivne vokalne trenutke u kojima se tradicionalni sevdah širi, transformira i pretače u jazz, improvizaciju i suvremeni glazbeni izraz. Nakon zagrebačkog nastupa, Vrećo će već 17. ožujka nastupiti i pred pulskom publikom u Istarskom narodnom kazalištu, potvrđujući kontinuitet svoje snažne povezanosti s hrvatskim kulturnim prostorom.
Uoči koncerta u Lisinskom, Vrećo s posebnom emotivnošću govori o odnosu koji ga veže uz tu dvoranu i grad u kojem će ponovno nastupiti, ističući kako ga Lisinski i voljeni Zagreb uvijek dočekuju poput zrcala koje besprijekorno reflektira njegova unutarnja stanja, emocije, ljubavi i hrabrosti. U njegovoj imaginaciji taj prostor poprima oblik mirnog jezera bez ijednog vala, sve dok glas ne započne svoj put, a tada se zvuk širi u koncentričnim krugovima, pretvarajući svaki val u katarzu i iscjeljenje, u zvučnu harmoniju i snažan impuls čula. Upravo u tom susretu tišine i glasa, iskona i moderne, tradicije i jazza, sevdaha i slobodne vokalizacije emocija, nastaje ono što Vrećo opisuje kao suptilan spoj šapata i krika, jecaja i uspavanke, boli i ljubavi, osjećaja koji se jedino zvukom mogu u potpunosti predočiti.
Govoreći o samom programu, Vrećo najavljuje večer koja će u sebi objediniti poznato i novo, prošlost i sadašnjost, naslijeđe i trenutak stvaranja. Na repertoaru će se, kako ističe, naći stari pripjevi i stihovi koji nose kolektivno pamćenje, ali i posve novi materijal koji se tek rađa i oblikuje, kao i pjesme s kojima se publika snažno identificira i koje su postale neraskidiv dio njegova umjetničkog identiteta. Na sceni će mu se pridružiti sedam glazbenika, a zvuk će se razvijati u snažnoj erupciji, u potpunom odavanju glazbi i svojevrsnoj glorifikaciji nečega krajnje božanskog u samom činu interpretacije. Vrećo taj proces naziva seansom duše, naglašavajući njegovu ritualnu i transformativnu dimenziju.
Njegov glas, koji se često opisuje kao anđeoski, a pristup glazbi kao katarzičan, transverzalan i jedinstven, prepoznali su i ugledni svjetski mediji. Francuski ARTE, američki The New York Times i španjolski El Periódico nazivaju ga ikonom slobode i umjetnikom čiji glas miluje duše i otvara srca, dok njegovu popularnost dodatno potvrđuju rasprodani koncerti, poput prošlogodišnjeg sarajevskog nastupa za koji su ulaznice nestale u svega sedam sati.
Vrećin glazbeni svijet duboko je prožet temama ljubavi, čežnje i razdvojenosti, tuge, melankolije i samoće, pri čemu svaki stih djeluje poput intimne ispovijedi, gotovo dnevničkog zapisa izgovorenog pred publikom. Upravo ta ogoljenost emocije njegovim koncertima daje posebnu snagu i gotovo ritualni karakter, stvarajući osjećaj zajedničkog sudjelovanja u procesu iscjeljenja. Suradnje s istaknutim umjetnicima svjetskog glasa rezultirale su i novim sevdah tekstovima koje publika s oduševljenjem prihvaća, od pjesama poput „Lejlije“ do „Sabe“, u kojima se tradicija ne reproducira, nego iznova osmišljava.
Osim glazbe, Božo Vrećo kontinuirano istražuje i druga umjetnička područja, poput baleta, opere i dokumentarnog filma, osobito kroz projekte posvećene sevdalinci, kojoj daje avangardni i suvremeni pečat. Posebno ga zaokupljaju mistične dimenzije balkanske autohtone monofone i polifone glazbe, koje su snažno utkane u njegov autorski izraz. Njegovi koncerti često se opisuju kao svojevrsni sufi trans, iskustvo koje oslobađa potisnute emocije, izaziva suze, ali i stvara osjećaj uzdizanja i duboke povezanosti između publike i izvođača, potvrđujući da je sevdah, u Vrećinoj interpretaciji, mnogo više od glazbenog žanra – on je čin, ritual i put prema unutarnjoj istini.
