Era superheroja dolazi kraju: Ali što ako vrijeme nakon nje bude još gore za film?

Kada je drugoga svibnja 2008. izišao film Iron Man s Robertom Downeyjem Jr. u glavnoj ulozi, malo tko je mogao i zamisliti da je u pitanju jedan od najvažnijih datuma novije filmske povijesti.

Iz toga filma nastao je Marvelov filmski svemir, nikada prije viđena franšiza koja je trenutačno na 33. filmu, uz desetak TV serija i mini-serija. Njihov Avengers: Endgame bio je najgledaniji film u povijesti, ali u posljednje im vrijeme ne cvjetaju ruže.

Aktualnome filmu, The Marvels koji je izašao ovoga vikenda, prema projekcijama ne piše se najbolje na box-officeu, a već nekoliko posljednjih filmova slabo je prošlo i kod kritike i, što je važnije, kod publike. Čini se kao da je publici filmova o superherojima pomalo dosta, što su iz Marvelovog glavnog konkurenta DC Comicsa već naučili – njihovi projekti već godinama doživljavaju propast.

Aktualna era superheroja kulminacija je desetljeća trendova

Naravno, popularnost filmova o superherojima nije počela 2008. Godine 1978. Richard Donner na velike je ekrane donio Supermana, koji je početkom 80-ih dobio tri nastavka. Krajem toga desetljeća, 1989. Batman Tima Burtona revolucionalizirao je filmski marketing time što je generirao ogroman prihod od igračaka, a i on je dobio tri nastavka. Početkom 21. stoljeća, zahvaljujući napretku tehnike, činilo se kao da svaki holivudski studio pokušava dobiti svoj superherojski serijal – Fox s X-Menima, Sony sa Spider-manom i Warner Bros. s Nolanovom Batman trilogijom najuspješniji su primjeri.

Robert Downey Jr. ulogom Iron Mana pokrenuo je Marvelov svemir.FOTO: PROFIMEDIA

Nastavite čitati nakon oglasa

No ono što smo doživjeli s MCU-om je bez presedana u filmskoj povijesti. Franšiza koja je djelovala kao tvornica novca, izbacujući dva, tri ili čak četiri filma godišnje koji su svi na blagajnama zarađivali stotine milijuna, pa i milijarde dolara. MCU je neke heroje koji su općoj javnosti – koja ne čita stripove – bili pomalo nepoznati, poput Iron Mana ili Thora, pretvorio u popkulturne fenomene.

Uz popularnost došao je i otpor. Sigurni, pomalo sterilni Marvelovi filmovi djeluju pomno osmišljeni od strane filmskih studija da stvaraju novac uz što manje rizika, a umjetnička vrijednost stavljena je u drugi plan. Redatelji za Marvel nisu umjetnici koji ostvaruju svoju viziju, već samo plaćena radna snaga koja treba napraviti ono što joj se naredi. Ne čudi da je Martin Scorsese Marvelove filmove nazvao „tematskim parkovima“, a ne pravom kinematografijom.

Era superheroja je na zalasku – čeka li nas era adaptacija videoigara?

Mnogi su se ponadali da će nakon kraja superherojskoga trenda doći bolje vrijeme za film – a tom nadanju kumuje veliki ovoljetni uspjeh biografske drame Oppeheimer i neobično originalnoga filma Barbie.

Da će, kao nekada, postojati šansa da najgledaniji filmovi na svijetu budu umjetnički relevantni (danas je pomalo nevjerojatno za zamisliti da su neki od najvećih klasika poput Kuma i Kramer protiv Kramera 1970-ih bili komercijalno najuspješniji filmovi svojih godina) i da nas čeka novo zlatno doba originalnih filmova.

Ipak, neki su mnogo manje optimistični. Kolumnist Varietyja Owen Gleiberman uvjeren je da nas nakon superheroja čeka doba u kojemu će kinoblagajnama vladati – ekranizacije videoigara.

Istaknuo je dva ovogodišnja primjera – Super Mario Bros., animirani film koji je izašao u travnju ove godine i sve do nevjerojatnoga uspjeha Barbie bio najgledaniji film godine na globalnome box-officeu te Five Nights At Freddys, horor temeljen na popularnoj franšizi videoigara, koji je na budžet od 20 milijuna dolara zaradio više od 200 u prva tri tjedna prikazivanja.

PROČITAJTE: Netflix otkriva tajne JFK-a – Spektakularna nova serija o životu bivšeg predsjednika obećava senzacionalne detalje i neočekivane obrate!

U oba ova slučaja u pitanju su filmovi koje su kritičari opisali kao loše i neinventivne, ali publika – koja se sastoji od ljudi koji su već godinama fanovi izvornoga materijala – dolazi u kina. A za Hollywood je to, na kraju dana, jedina važna metrika.