Iz intimnih akustičnih nastupa do velikih pozornica – put kojim Laura mijenja glazbenu scenu

Tijekom godina iskustava s live nastupima, Laura je naučila kako interpretacija može biti jednako važna koliko i kompozicija. Svoj repertoar prilagođava različitim kombinacijama instrumentalista, dopuštajući da svaka izvedba bude jedinstvena, što je, kako sama priznaje, pokrenulo njezin kreativni um i potaknulo razvoj vlastitih pjesama. Intiman i atmosferičan karakter njezinih nastupa, koji se često prirodno stvara kroz energiju koju prenosi, odražava njezinu osobnu toplinu, eleganciju i sofisticiranost, dok vizualni i scenski aspekti nastupa pridonose skladnoj cjelini doživljaja za publiku.

Poseban značaj u njezinoj glazbenoj formaciji imalo je iskustvo nastupa na kruzeru u Skandinaviji, gdje je Laura pjevala 30 uzastopnih dana pred raznolikom publikom. Takva iskustva razvila su njezinu profesionalnu disciplinu, a istovremeno su joj pokazala koliko je publika otvorena za iskrenu glazbu, bez obzira na dob ili kulturološki kontekst. Upravo ta saznanja, kombinirana s ljubavlju prema akustičnim izvedbama i većim pozornicama, oblikovala su njezin autorski pristup, u kojem osobna introspekcija i univerzalna emocionalna povezanost s publikom idu ruku pod ruku.

Najnoviji singl Laure Miletić, „Tu u meni“, predstavlja kulminaciju dosadašnjeg rada i prvi pravi autorski iskorak, koji tematizira unutarnje procese i osobne promjene kroz koje svi prolazimo. Pisanje pjesme započelo je melodijom, a tekst je potom prirodno slijedio, odražavajući emocije koje su u tom trenutku bile aktualne u njezinom životu. Spot za pjesmu, koji su realizirale studentice Likovne akademije uz stručnu pomoć prijateljice Laure, vizualno je upotpunio pjesmu, ističući autentičnost i osobni pečat umjetnice, ali i važnost suradnje s mladim, kreativnim timovima koji dijele njezinu strast prema umjetnosti.

Laura naglašava da je iskrenost u glazbi temelj njezinog uspjeha te da samo autentičan rad može stvoriti publiku koja ostaje vjerna. Želi da njezine pjesme prenose osjećaj povezanosti, mira i slobode, dopuštajući svakom slušatelju da se pronađe u njenim emocijama i iskustvima. U svemu tome, ključna je ravnoteža između introspektivnog izraza i želje da pjesme komuniciraju s drugima, što joj omogućuje da svoj umjetnički rast kontinuirano pretače u glazbu koja je istovremeno osobna i univerzalna.

Laura Miletić je izvođačica i autorica koja gradi svoj put korak po korak, s jasno definiranim umjetničkim identitetom, svjesna da uspjeh nije trenutačan, već se ostvaruje kroz kontinuirano stvaranje, upornost i predanost vlastitom izrazu. Njezina glazba, bogata emocijama, iskustvom i pažljivo osmišljenim vizualnim i zvučnim identitetom, najavljuje buduću karijeru koja će svakako ostaviti dubok trag na domaćoj sceni.

Kako biste danas definirali svoj umjetnički identitet u odnosu na trenutak kada ste objavili prvi singl „Prolaziš“?

U trenutku kada sam objavljivala svoj prvi singl “Prolaziš” bila sam u potpuno drugoj životnoj fazi – kraj fakulteta, neke od privatnih prekretnica, suočavanje s pitanjem što želim raditi u životu. Osim što sam bila mlađa i nezrelija, tada još nisam u potpunosti bila sigurna želim li se baviti autorskim radom i pojavljivanjem na sceni u tom obliku. Aktivno sam nastupala, no misao o pisanju i izdavanju pjesama bila mi je daleka, prvenstveno zbog straha i sumnje u pitanje je li to moguće za mene. Pjesmu “Prolaziš” ponudio mi je autor nakon što me čuo na jednom od mojih nastupa. Već i tada mi je bilo važno da se pjesma, ako već nije moja, u potpunosti prilagodi mom izričaju i razmišljanju. Danas je lakše prenijeti publici ono što mislim i osjećam jer, osim što sam sigurnija u svoje stavove, to činim i preko vlastitih tekstova.

U kojoj mjeri su Vas iskustva s live nastupa oblikovala kao autoricu, a ne samo kao izvođačicu?

Repertoar na mojim live nastupima sastoji se od više žanrova i pokriva više razdoblja u kojem su pjesme nastajale, no oduvijek sam nastojala u svim tim pjesmama naći i istaknuti nešto svoje. Znalo mi se dogoditi da nakon dužeg vremena čujem originalnu pjesmu na radiju i da mi zvuči čudno jer sam je ja puno puta otpjevala na svoj način, pa mi se taj zvuk urezao u pamćenje. Također, surađujem s više različitih kombinacija instrumentalista, pa se i na taj način prilagodim različitim izvedbama iste pjesme budući da svatko od njih pridonese svojim izričajem. Takav dugogodišnji pristup izvođenju pokreće kreativni um koji je potreban kada se krene pisati nešto svoje.

Vaši nastupi često imaju intiman i atmosferičan karakter – koliko svjesno gradite tu estetiku, a koliko ona dolazi spontano?

Puno češće to dolazi spontano. Energija koju prenosim svojim nastupom je uglavnom ona koja me opisuje osobno. Volim toplinu, sofisticiranost, eleganciju i nježnost. Međutim, važna mi je i estetika koja ide uz to. Važno mi je da sve zvuči i izgleda kao jedna smislena cjelina.

Što ste naučili o sebi kao umjetnici nastupajući u različitim kontekstima – od akustičnih svirki do velikih pozornica?

Naučila sam da mogu biti svoja i autentična u različitim izdanjima i da se ne moram strogo ograničavati sve dok je to nešto što osjećam dijelom svog stila i ukusa. Svaki nastup ima svoje čari. Obožavam akustične svirke uz koje se veže intimna atmosfera i puno mi je lakše doći do svakog slušatelja, vidjeti mu izraz lica i što osjeća, dok veće pozornice imaju drugačije prednosti. Daju osjećaj slobode i strahopoštovanja prema bivanju na njoj. Zahvalna sam na svim iskustvima koja su danas dio mog glazbenog puta.

Koliko je iskustvo rada na kruzeru u Skandinaviji utjecalo na Vašu profesionalnu disciplinu i percepciju publike?

Iskustvo pjevanja na kruzeru, i to u Skandinaviji, me posebno dotaklo. Pjevala sam 30 uzastopnih dana i nisam mogla ni zamisliti da mi ni u jednom trenutku neće dosaditi i biti previše. Glas se također jako dobro držao i, osim nekoliko dana promuklosti zbog prehlade, nije bilo dana koji su bili teški za glas. Gosti na kruzeru mijenjali su se svaka 2 dana što je donijelo mnoštvo različitih reakcija. Ugodno me iznenadilo koliko su, od onih najmlađih do onih starijih, spremni prići glazbenicima, stati, zapljeskati čak i ako su samo u prolazu. Glazba se doživljava prvenstveno kao umjetnost, a ne samo kao izvor zabave.

U kojem trenutku ste osjetili da je vrijeme za zaokret prema autorskom stvaralaštvu?

Između prvog i drugog singla bila je pauza od čak 3 godine. U tom periodu često sam pokušavala pisati sama i napisala sam prve dvije pjesme. Jedna je još uvijek u ladici i čeka svoje vrijeme, a druga je moj najnoviji singl Tu u meni. Ipak, tek nakon početka suradnje s producentom Markom Petrovićem i objave drugog singla Čarolija mog Božića usudila sam se početi detaljnije razvijati jednu od pjesama i pomislila kako ih želim podijeliti s publikom.

Kako izgleda Vaš proces pisanja pjesama – započinjete li češće s tekstom, melodijom ili emocijom?

Do sada je pisanje uvijek počinjalo s melodijom. Melodija bi vodila emociju i nakon toga bi tekst došao nekako sam od sebe. Prije toga ne bih razmišljala o temi pjesme, ali uvijek je ispalo da kroz tekst izađe tema koja je aktualna u mom životu. Moram priznati da mi je, barem do sada, lakše bilo pozabaviti se tekstom nego osmisliti dobru melodiju.

Pjesma „Tu u meni“ tematizira unutarnje procese – koliko Vam je izazovno takve osobne teme pretočiti u univerzalnu priču?

Na neki je način teško publici prenijeti nešto potpuno osobno, a s druge strane, svi prolazimo i osjećamo slične emocije tijekom života, netko slabije, netko intenzivnije, pa vjerujem da se ljudi uvijek mogu pronaći u tuđim iskustvima i povezati ih sa sobom. Ne znam hoću li uvijek tako razmišljati, ali u ovoj fazi mi je važno u potpunosti približiti publici svoje viđenje i interpretaciju pjesme kako bi me bolje upoznali. Naravno, drago mi je da svatko od slušatelja uzme od pjesme ono što ona njemu predstavlja i znači u tom trenutku.

Smatrate li da publika danas traži veću iskrenost u glazbi nego prije?

Smatram da publika oduvijek teži iskrenosti kada su u pitanju glazba i izvođači, no budući da je danas tržište zasićeno, a glazba nikad dostupnija, iskrenost je iznimno važna za pronalazak publike koja dođe i ostane vjerna. Ona se osjeti i po mom mišljenju ne može se lažirati dugoročno. Iz tog razloga ne vidim ni jednu drugu opciju nego biti točno ono što jesi.

Na koji način balansirate između vlastite introspekcije i potrebe da Vaše pjesme dođu do šire publike?

Smatram da se taj balans uči i gradi s iskustvom i vrlo mi je važno da u mojim pjesmama postoji. U pjesmama se nastojim kreativno izraziti, podijeliti ih s publikom i moram stajati iza njih. Ne bih mogla pisati i izvoditi nešto u što sama ne vjerujem samo zato što je publici aktualno. S druge strane, mislim da je važno ne ostati zarobljen u svojim mislima i idejama bez želje da dođe do nekoga. U tom slučaju bih pjesme mogla pisati samo u privatne svrhe i ne objavljivati ih, tako da je balans jedino rješenje za win-win situaciju.

Koliko Vam je važna suradnja u kreativnom procesu, posebno kada je riječ o radu s producentima poput Marka Petrovića?

Suradnje i ljudi koje biramo za stvaranje su od presudne važnosti. Ista pjesma može na kraju procesa zvučati potpuno drugačije ovisno o tome tko je sudjelovao u njoj i što je svoje unio. S producentom Markom Petrovićem imam vrlo ugodnu suradnju budući da od početka imamo sličnu viziju oko aranžmana, produkcije i samog smjera stvaralaštva. Marko je akademski glazbenik s dugogodišnjim iskustvom i u live nastupima s najvećim glazbenim imenima, što sveukupno obogaćuje njegov pristup stvaranju. Prije autorske suradnje surađivali smo i u live izvedbama gdje je imao priliku steći dojam o mom ukusu, mogućnostima i preferencijama koje cijeni i poštuje tijekom kreativnog procesa i na tome sam mu zahvalna.

Kako biste opisali dinamiku Vaše suradnje s izdavačkom kućom Menart i koliko ona utječe na Vaš umjetnički smjer?

U izdavačku kuću Menart zakoračila sam krajem prošle godine, tako da je suradnja još na samom početku, no do sada sam zadovoljna njihovom ažurnosti i profesionalnosti. Smatram da su poprilično pridonijeli plasmanu mojih novih singlova u odnosu na prvi singl koji sam objavila sama. Voljela bih da se suradnja nastavi i da zajedno izgradimo jednu lijepu priču.

U kojoj mjeri Vas žanrovska raznolikost definira, a u kojoj predstavlja izazov u profiliranju na sceni?

Smatram da me spoj žanrova koje odabirem za svoj rad do sada poprilično definirao jer nisam izlazila iz tih okvira. Koliko je to na neki način ograničavajuće, s druge strane mislim da odabir niše i publike daje mogućnost dubljeg povezivanja i razumijevanja s publikom. Naravno, zbog toga moramo biti svjesni da se nećemo svidjeti svima i to je sasvim u redu.

Postoji li glazbeni utjecaj koji Vas je najviše oblikovao, ali se možda ne primjećuje na prvu u Vašem zvuku?

Mislim da ne postoji jedan glazbeni utjecaj koji me najviše oblikovao, već zbroj više njih. Kao djevojčica sam slušala najviše strani pop, a u srednjoj školi počela sam spletom okolnosti pjevati u jazz bandu koji mi je otvorio pogled i na taj dio glazbe koji iznimno cijenim. Uz Noru Jones, Franka Sinatru i Michaela Bubblea koji su jedan dio mog ukusa, tu su i Alicia Keys, Billie Eilish i u zadnje vrijeme Olivia Dean koja me oduševila kompletnom pojavom.

Kako pristupate interpretaciji vlastitih pjesama u odnosu na interpretaciju tuđih, primjerice kroz tribute projekte?

U interpretaciji vlastitih pjesama mogu unijeti najviše sebe. Ne moram previše razmišljati, već sve prirodno dolazi. To mi je najdraži dio posla. Tijekom sudjelovanja u tribute projektu istražujem sve što je dostupno o glazbenicima za koji je tribute band napravljen te se trudim prenijeti karakteristike kojima će se publika osjećati barem dijelom kao da je na koncertu tih izvođača. Ipak, i u to je neizbježno unijeti barem komadić svog izričaja i energije.

Što ste iz tribute projekata vezanih uz grupu  ABBA i Elvisa Presleya prenijeli u svoj autorski rad?

Ono što ću najviše pamtiti iz tribute projekta vezanih uz grupu ABBA i Elvisa je bogatstvo višeglasja te vladanje i kretanje scenom. Voljela bih u svoje pjesme uklopiti puno back vokala i višeglasja koji su me tada najviše ispunjavali u svakoj izvedbi. Također, vrlo zanimljivo iskustvo bilo je pjevati u tako velikom sastavu – bilo nas je čak 11, ali smo unatoč tome na pozornici uspjeli funkcionirati kao jedno.

Koliko Vam je vizualni identitet važan u prezentaciji glazbe, osobito kroz suradnje s mladim kreativnim timovima?

Vizualni identitet mi je poprilično važan dio u prezentaciji autorskog rada. Važno mi je da ono što stvaram bude zaokružena cjelina u kojoj sve ima neki smisao, pa je tako nekada lakše prenijeti cjelokupnu poruku i ideju pjesme. Isto tako, važni su mi ljudi koje odabirem za suradnju kad je u pitanju vizualni dio. Važno mi je da se međusobno razumijemo i zajedničkim snagama dođemo najboljeg rješenja. Volim surađivati s mladim ljudima koji su vrlo strastveni prema tom poslu, koji u tome vide umjetnost i uživaju u samom procesu.

Kako je izgledao proces rada na spotu za pjesmu „Tu u meni“ i što Vam je on donio u umjetničkom smislu?

Snimanje spota za “Tu u meni” bilo je nezaboravno. Spot su snimale studentice završne godine studija Novi mediji na Likovnoj akademiji Rada Iva Sibila i Klara Šoštarić, a sudjelovala je i moja prijateljica Lorena Romek, inače stručnjakinja za marketing. Za snimanja smo hvatale prve zrake sunca, pa smo se tako ustajale već oko 4 ujutro da bismo sve stigle. Rada i Klara su napravile vrlo opuštenu, a opet profesionalnu atmosferu i mislim da su zbog toga izvukle najbolje od mene u tom trenutku. Vanjski dio bio je posebno zanimljiv. Snimali smo ga na zagrebačkom Cmroku u 8 ujutro na 7 stupnjeva, ali za ljepotu i ideju spota uspjela se pretrpjeti i hladnoća. Drago mi je da je spot u potpunosti opisao moj umjetnički izričaj budući da je i pjesma poprilično osobna.

Koliko su Vam važne razlike među suradnicima i kako ih pretvarate u kreativnu prednost?

Mislim da su razlike uvijek dobrodošle sve dok ih svi međusobno uvažavamo i pretvorimo u prednost. Svatko donese svoj dio i na taj način možemo dobiti umjetnički vrlo bogat produkt. Važno mi je čuti mišljenje suradnika koji neku moju viziju vide na potpuno drugačiji način i u tom trenutku mi zbog toga omogućavaju širi pogled. Konkretno, u ovom spotu oduševio me prijedlog da u vanjski prostor prenesemo sve ono što smo osmislile za unutarnji prostor što meni možda ne bi uopće palo na pamet kao opcija. Budući da je Radi i Klari i konceptualna umjetnost vrlo bliska, prirodno im je bilo doći do takvih ideja.

Čini se da u Vašem radu postoji snažna poveznica između osobnog rasta i glazbe – gdje za Vas završava privatno, a počinje umjetničko?

Postoji vrlo tanka granica između toga gdje završava privatno, a počinje umjetničko, posebno kada je u pitanju pjesma i kojoj sudjelujem i sama kao autor. Smatram da osobni razvoj ne može postojati isključivo u privatnom životu, već se uvijek pretače i na posao, o kojem se god poslu radilo. U glazbi je to još puno intenzivnije povezano, tako da je granicu nekada teško odrediti. U tom slučaju se, kao i u svemu ostalom, vodim intuicijom. Kada se osjećam kao da želim neki dio sebe podijeliti s publikom, prenesem ga u pjesmu, a kada se osjećam tako da bih nešto radije ostavila za sebe, na tom dijelu povučem granicu.

Kako se nosite s ranjivošću koja dolazi s dijeljenjem osobnih priča kroz pjesme?

U privatnom životu nemam problem s ranjivosti kad se radi o bliskim ljudima koji su moja sigurna zona. Ipak, u smislu dijeljenja ranjivosti u pjesmama, smatram da razina prirodno ne može biti jednaka onoj u privatnom životu, ali unatoč tome se trudim dati jedan dobar dio svoje ranjivosti i na taj način. Ranjivost najviše povezuje ljude, pa tako i publiku, no kao i svaka osoba, želim zaštititi jedan dio sebe koji još nije spreman biti izložen.

Mislite li da je tišina – kao motiv i prostor – podjednako važna u glazbi kao i sam zvuk?

Naravno! Da tišina ne postoji, ne bismo toliko znali cijeniti ni ugodan zvuk. U većini slučajeva radije ću odabrati tiši i nježniji zvuk od buke, ali naravno sve ovisi o prigodi, kvaliteti i stilu. Mislim da je tišina ponekad podcijenjena jer se ljudi nekad teško s njom suočavaju ako bježe od svojih misli i nesvjesno traže distraktore, ali onda kada možeš pronaći mir i u tišini, znaš da si na dobrom putu.

Koji su Vam trenuci u stvaranju najizazovniji, a koji najviše oslobađajući?

Najizazovniji trenuci u stvaranju su oni kada se odjednom nađem pred zidom i ne znam kako nastaviti. To se često dogodi ako u trenutku nedostaje motivacije ili je dio već osmišljen, ali ne znamo kako dalje. Tada treba ostati strpljiv i ponekad samo pustiti i nastaviti tek za nekoliko dana kada se misli razbistre umjesto forsirati. Takve situacije su mi se dogodile puno puta i u ranijoj dobi bih donijela zaključak da mi jednostavno pisanje ne ide, a sada ipak prespavam, pa nastavim gdje sam stala. Najviše oslobađajući trenutak mi je iznijeti neki dio teksta isto kao i prvi put čuti snimku koju smo stvorili.

Kako definirate uspjeh u ovoj fazi svoje karijere?

U ovoj fazi karijere za mene je najveći uspjeh stvoriti svoj krug slušatelja koji uz moje pjesme prolaze neki dio svog života i kojima te pjesme nešto znače. Osim toga, uspjeh je za mene bio čuti svoju pjesmu na radiju, naći neku od njih na top ljestvici emitiranja na radiju, što mi se za sada dogodilo tijekom adventa sa singlom Čarolija mog Božića. Uspjeh bi mi također bio ponuda suradnje s nekim od izvođača koje cijenim.

U kojem smjeru želite dalje razvijati svoj autorski zvuk?

Budući da sam tek na početku autorskog puta, teško je striktno odrediti smjer u kojem će se moj zvuk razvijati. Na neki ga način još tražim i brusim svakom novom pjesmom. Vjerujem da nove pjesme u skorije vrijeme neće donositi posve neočekivan preokret zvuka, no kako se mi kao osobe mijenjamo kroz život, tako će se u manjoj ili većoj mjeri kroz vrijeme mijenjati i naš ukus i odabir.

Postoji li tema ili emocija koju još niste istražili, a osjećate da Vas čeka?

Sigurna sam da postoji jer čovjek o sebi i svijetu uči dok je živ, no nijedna u ovom trenutku ne iskače kao da već dugo čeka svoj red. Do sada su mi teme spontano dolazile u pjesme, pa vjerujem da će pisanjem idućih doći na red sve koje su potrebne.

Kako vidite svoju poziciju na domaćoj glazbenoj sceni u kontekstu novih autora i autorica?

Smatram da me šira publika tek treba upoznati, no zadovoljna sam sa svim što sam postigla do sada. Moj put se polako gradi i nisam nikada vjerovala u instant rješenja, pa tako niti ne očekujem veliki uspjeh preko noći. Zahvalna sam što mogu reći da se moje pjesme puštaju na radio stanicama i što ih ljudi slušaju. U budućnosti se nadam i nekom manjem koncertu na kojem ćemo ih pjevati zajedno.

Koliko Vam je važno stvarati prostor za identifikaciju i povezivanje s publikom kroz pjesme?

Povezivanje s publikom mi je iznimno važno jer publika je ta uz koju pjesme žive i kojoj su pjesme objavljene. I u privatnom životu sam osoba kojoj je povezivanje s ljudima, njihovim pričama i emocijama od velike važnosti, pa to ne može biti drugačije ni u autorskom radu. Isto tako, već sam spomenula kako ne vidim smisao u objavljivanju pjesama isključivo radi vlastitog kreativnog izražavanja ako ih nitko drugi neće slušati osim mene.

Što biste izdvojili kao ključnu lekciju iz dosadašnjeg glazbenog puta?

Trebamo prvo vjerovati sami sebi da bi nam publika mogla povjerovati. Publika osjeća iskrenost u stvaranju glazbe i prenošenju emocije i daje nam povjerenje tek kada čvrsto stojimo iza svega što radimo i kada više ne sumnjamo u to koliko smo kvalitetni. Osim toga, ako sami ne zapnemo u upornosti i brušenju do izvrsnosti, nitko to neće napraviti umjesto nas.

Kada biste morali opisati svoju glazbu jednom rečenicom, što biste željeli da publika u njoj prepozna?

Osjećaj povezanosti, mira i slobode u koji je svatko dobrodošao sa svime što nosi u sebi.