Eni Jurišić za HELLO!: ‘Trema, ljubav i iskrenost – glazba otkriva ono što rijetko pokazujem’

Glazba je u Eninom životu bila stalna pratiteljica, dijelom i zbog majke koja je sama bila aktivna glazbenica. Iako bi mnogi mogli očekivati pritisak ili usporedbe, Eni je kroz majčinu podršku i iskustvo pronašla motivaciju i poticaj, ne osjećajući teret očekivanja. “Najvažnije mi je bilo pronaći svoj put i svoj izraz, a u tome sam uvijek imala njezinu podršku,” naglašava. Taj osjećaj slobode i samopouzdanja pokazao se presudnim kad je glazba postala njezin životni poziv, pogotovo nakon iskustva u showu The Voice Hrvatska, gdje je pod mentorstvom renomiranih stručnjaka dodatno razvila svoj vokal, scenski nastup i kreativnu disciplinu.

Njena karijera dobila je poseban zamah pjesmom ‘Trebaš li me’, duetom s Matijom Cvekom, koja je postala regionalni hit i osvojila vrh liste HR Top 40. “Jednostavno nam se poklopila formula pravog vremena, teksta, aranžmana i publike koja je za nju bila zrela,” prisjeća se Eni, dodajući da joj je posebno zadovoljstvo što pjesma, kroz seriju Sram, doseže i nove generacije slušatelja. Nakon ovog uspjeha uslijedila su samostalna izdanja, poput emotivne balade Nađi mir, koja je dodatno pokazala njezinu sposobnost interpretacije i stvaranja atmosfere u kojoj publika prepoznaje vlastite emocije.

Najnoviji singl Između nas označava još jedan važan iskorak u Eninoj karijeri, spajajući retro senzibilitet 80-ih s modernim pop zvukom. Pjesma je osobni autorski projekt koji premošćuje prošlost i sadašnjost, evocirajući ženstvenost, stav i emocionalnu snagu tog vremena, a ujedno omogućuje Eni da reinterpretira glazbene uzore kroz vlastitu perspektivu. “Privlači me estetika 80-ih jer ima posebnu snagu u stavu, ženstvenost i posebnost koja danas ponekad nestaje u modernim produkcijama,” objašnjava, dodajući da kroz takve projekte ponovno pronalazi dijelove sebe i emocionalni prostor u kojem je publika prepoznaje.

Kreativni proces Eni je fleksibilan i često spontan; ponekad počinje od teksta, melodije ili unutarnjeg stanja, a pjesme mogu “stajati u ladici godinama” prije nego što dođu na svjetlo dana. Majčinstvo, privatni život i partnerstvo s glazbenikom Vjekoslavom Ključarićem dodatno su oblikovali njezin pristup glazbi, omogućujući joj balans između intime i profesionalne izloženosti te unoseći novu energiju i motivaciju u stvaranje i nastupe. Eni ističe da kritiku doživljava ozbiljno, ali da nastoji zadržati unutarnji mir i fokus na autentičnost vlastitog izraza, bez da se izgubi u trendovima ili očekivanjima tržišta.

Na sceni se Eni pokazuje kao izvođačica koja gradi emotivnu povezanost s publikom, a njezin glas, hrabar i nježan istovremeno, savršeno prenosi emocije i osobne priče. Uspjeh, nagrade i priznanja ne mijenjaju njezinu osnovnu misiju: ostati iskrena, emotivna i povezati se sa slušateljima kroz autentičnu glazbu. Kroz singl Između nas, Eni Jurišić ponovno potvrđuje da je umjetnica koja zna interpretirati emocije, prepoznavati svoj put i nadahnjivati publiku svojom iskrenošću, energijom i vizualnim identitetom koji je jednako važan kao i glazba koju stvara.

Svojim radom, Eni gradi ostavštinu u hrvatskoj glazbi, pokazujući da autentičnost, introspektivnost i emocionalna snaga mogu biti ključni elementi uspjeha i trajne veze s publikom. Svaki njezin projekt, bilo da se radi o baladama, duetu ili retro-pop singlu, svjedoči o njezinoj posvećenosti, iskrenosti i strasti prema glazbi, a slušatelji diljem Hrvatske i regije s nestrpljenjem prate svaki novi korak ove talentirane riječke pjevačice.

Odrastali ste u Rijeci, gradu snažne glazbene tradicije — na koji je način vaše djetinjstvo u tom specifičnom urbanom i kulturnom kontekstu oblikovalo vašu osobnost i kasnije umjetničko samopouzdanje?

Odrasla sam u Rijeci, gradu s izuzetno snažnom glazbenom tradicijom, i mislim da me to jako oblikovalo i kao osobu i kao izvođača. Još kao dijete sudjelovala sam na dječjim festivalima, a prva pjesma koju sam snimila s deset godina čak je puštena na karnevalu. Nakon toga sam nastupala na Ri Rocku sa svojim prvim bendom, a open mic u Palachu pokrenuo je duo u kojem sam sa svojom prijateljicom nastupala godinama. Rijeka me naučila jednoj jako važnoj stvari a to je da uvijek budeš svoj. Tamo se cijenila autentičnost, i mislim da mi je upravo to dalo hrabrosti kasnije tražiti vlastiti glazbeni put.

Budući da vam je majka bila aktivna glazbenica, jeste li ikada osjećali teret očekivanja ili usporedbi, ili vam je njezin put bio isključivo inspiracija i podrška?

Moja mama je bila aktivna u glazbi i mislim da sam zbog toga odmalena bila okružena glazbom, ali nikada nisam osjećala pritisak. Zapravo je bilo baš suprotno, imala sam veliku podršku i nekoga tko razumije koliko je ovaj put ponekad zahtjevan. Naravno da ljudi ponekad rade usporedbe, ali ja to više doživljavam kao motivaciju. Najvažnije mi je bilo pronaći svoj put i svoj izraz, a u tome sam uvijek imala njezinu podršku.

Sjećate li se trenutka u kojem ste prvi put pomislili da glazba za vas neće biti samo ljubav, nego i životni poziv, te što je presudilo toj odluci?

Da će glazba postati moj životni poziv, tada još nisam mogla znati iako sam od malih nogu povezana s glazbom kao i moja majka koja je cijeli život u tome. Najopušteniji period bio je dok sam studirala i svirala, kada je sve još bilo istraživanje i uživanje u procesu. Prava ozbiljnost došla je tek nakon The Voice-a, kada sam počela surađivati s renomiranim autorima naše glazbene scene. Nije tu bila nikakva svjesna presuda trenutka, već su glazba, ljudi i vrijeme koje je proletjelo, a možda i neka sudbina jednostavno odradili svoje.

Završili ste Pravni fakultet — postoji li dio vas koji i danas promišlja pravničku karijeru kao alternativni paralelni svijet, ili je ta faza zauvijek zatvoreno poglavlje?

Iskreno, drago mi je da sam stekla diplomu, ali moji interesi su jednostavno oduvijek išli u glazbenom smjeru i sada se više u toj ulozi ne mogu zamisliti. Možda se kroz neko vrijeme bacim u neke druge ili glazbi srodne djelatnosti, jer nikad ne reci nikad, no sigurno je da ću pjevati dok god budem to mogla i željela.

Kako danas, s profesionalne distance, gledate na svoje sudjelovanje u showu The Voice Hrvatska — je li vam to iskustvo bilo više škola, izazov ili emotivni test izdržljivosti?

Meni će The Voice Hrvatska svakako ostati jedna divna uspomena i iskustvo koje me je izgradilo i usmjerilo. Kroz show sam narasla prije svega kao izvođač i pjevač uz mentorstvo vrhunskih stručnjaka. Pamtim ga kao kreativno razdoblje u kojem sam puno naučila. Bila je to jedna lijepa škola i solidan početak na kojem sam krenula dalje graditi svoju karijeru.

Pjesma „Trebaš li me“ obilježila je jednu važnu etapu vaše karijere — jeste li svjesno birali takvu emotivnu ogoljenost ili se ona dogodila spontano?

Trebaš li me je bila sasvim spontana. Sjećam se kao da je bilo jučer kad smo ju uz akustičnu gitaru pjevali i iskušavali. Znali smo da smo na tragu nečeg kvalitetnog, ali nismo mogli ni zamisliti da će postati toliko popularna kao što je postala. Jednostavno nam se poklopila formula pravog vremena, teksta, aranžmana, tima i publike koja je za nju bila zrela. Drago mi je da se ljudi u njoj pronalaze i da je emocija doprla do njih. Također me veseli i da je kroz seriju Sram doprla do nekih novih generacija te da se aktivno vrti i izvodi dalje.

Kada stvarate novu pjesmu, polazite li najprije od teksta, melodije ili unutarnjeg stanja koje tek kasnije dobiva glazbeni oblik?

Proces nastanka pjesme, barem u mojem slučaju, nema fiksna pravila. Ponekad krenem od teksta, ponekad mi melodija zapne u uhu ili se koncept razgrana iz nekog prethodnog projekta ili pak opuštenog sviranja s mojim timom. Neki tekstovi mi stoje u ladici godinama uglavnom ima tu svakakvih kombinacija i sve su dobrodošle kad je kreativnost u pitanju.

Koliko vam je važno da publika u vašim pjesmama prepozna vlastite priče, a koliko inzistirate na osobnoj, intimnoj perspektivi?

Naravno da mi je važno što moji tekstovi predstavljaju i emocije koje nose, ali mislim da će svako u pjesmi naći ili čuti ono što je njemu u tom trenutku relevantno. Najbolje čemu se mogu nadati je da će moje pjesme slušateljima stvoriti atmosferu kakvu trebaju i traže i da će im se zbog toga vraćati.

Nova pjesma „Između nas“ priziva retro senzibilitet — što vas privlači estetici prošlih desetljeća i osjećate li se ponekad kao umjetnica koja pripada nekom drugom vremenu?

“Između nas” za mene je upravo taj most između prošlosti i sadašnjosti. Privlači me estetika 80ih jer ima neku posebnu snagu u stavu, ženstvenost i posebnost koja danas ponekad nestaje u modernim produkcijama.

Ponekad se zaista osjećam kao umjetnica koja pripada tom vremenu, a u tim zvukovima i melodijama definitivno pronalazim dio sebe. Ali isto tako volim ga reinterpretirati na svoj način, spojiti taj retro senzibilitet s današnjim osjećajem i pojmom sebe.

Kako izgleda vaš kreativni proces u trenucima sumnje, kada inspiracija izostane i kada morate pronaći disciplinu umjesto nadahnuća?

U takvim trenucima važno je imati dobar tim na kojega se možeš osloniti bilo za konkretni savjet ili pak poticaj za nastaviti dalje. Kada imam dileme vezane za smjer pjesme, često se dogodi da me nadahne upravo timska energija i ljudi kojima sam okružena isto tako i ljudi iz posla s kojima se razumijem. Često dijelimo iskustva, mišljenja i međusobno si pomažemo.

Na koji se način vaše majčinstvo odrazilo na vašu umjetničku ranjivost, fokus i odnos prema vremenu?

Vrijeme sada puno više cijenim i naučila sam da je u redu usporiti i provoditi puno više trenutaka sa svojom obitelji. Druge stvari ti postanu fokus kada postaneš roditelj i sasvim je u redu da je to tako. Naravno, postaje izazovnije baviti se glazbom u toj konstelaciji, kako nastupima, tako i kreativnim radom. Ali moram priznati da sam dobila neki novi val energije i motivacije od kad imamo Elvie.

Je li vam teže balansirati između privatnog i javnog identiteta sada kada ste supruga, majka i javna osoba, ili ste s godinama naučili postaviti jasne granice?

Zapravo sam jako privatna osoba i imam jasno postavljene granice po tom pitanju. Mislim da dobrom balansu kojeg imam doprinosi i to da živim u manjoj sredini koja me podsjeća na važnost svog vlastitog mira. Ipak, ne bih rekla da se radi o dva različita identiteta kad pričamo o privatnom i javnom, već jednostavno vjerujem da svi imamo svoju intimu koja nije dio našeg poslovnog svijeta, neovisno o tome kakav posao radimo.

Koliko vam je u braku s glazbenikom prednost to što dijelite istu profesiju, a koliko izazov to što oboje živite dinamičan i nesiguran umjetnički ritam

Nama je to prednost jer odlično funkcioniramo u tom slučaju. Vjeko i ja smo uvijek tu jedno za drugo. Oboje imamo razumijevanja za našu vrstu angažmana i netipičnog radnog vremena. Puno je lakše se organizirati kada smo oboje svjesni što možemo očekivati i kada se u našim projektima međusobno podupiremo i surađujemo. Nije uvijek lako i češto živio u koferu ali smo se navikli na takav dinamičan tempo. Iskreno, ne mogu nas zamisliti u nekom drugom filmu.

Smatrate li da je hrvatska glazbena scena dovoljno otvorena za autentične ženske glasove ili još uvijek postoje nevidljive prepreke?

Hrvatska glazbena scena definitivno je još uvijek više muški orijentirana, i mnoge pjesme koje dominiraju dolaze od muškaraca. Ipak, to ne znači da postoje nepremostive prepreke. Na sceni imamo brojne talentirane žene koje su dokazale suprotno i postale ikone svog vremena.

Mnogo zanimljivije pitanje je koliko je scena otvorena za nešto novo i drugačije. Teško je publici približiti glazbu na koju je nije navikla, i gotovo je nemoguće potpuno izaći iz mainstream okvira, a zadržati pažnju šire mase.

Ipak, vjerujem da će za autentičnost uvijek biti prostora. To je upravo ono što je izuzetno važno i što smatram zadatkom svoje generacije glazbenika — stvarati priču i graditi publiku na nečemu što je drugačije, osobno i iskreno, nešto što je zaista naše.

Jeste li ikada osjetili pritisak da se prilagodite tržištu, trendovima ili algoritmima, i kako ste se s time nosili?

Lagala bih kad bih rekla da nisam osjetila taj pritisak, jer danas trendovi i algoritmi imaju zaista jak utjecaj. Ipak, zapravo nemam ništa protiv trendova, problem nastaje samo ako se izgubiš u njima. Za mene je važno prepoznati trend, ali ga prilagoditi sebi i svom izrazu. Ne radi se o tome da slijedim nešto što nije moje, nego da pronađem način da i u modernom zvuku ostanem iskrena i autentična.

Koja vam je do sada bila najemotivnija pozornica na kojoj ste stajali i što se u vama tada događalo?

Najemotivnija pozornica na kojoj sam stajala bila je definitivno Dora 2023. s pjesmom “Kreni dalje”. Bila sam u sedmom mjesecu trudnoće, pa su trudničke emocije dodatno pojačale sve što sam osjećala u tom trenutku. Taj nastup nije bio samo glazbeni, nego i emotivni put, upoznala sam svoju snagu isto tako i ranjivost.

Postoji li pjesma koju nikada ne biste mogli otpjevati bez knedle u grlu, bez obzira na profesionalizam i iskustvo?

Na puno balada“gutam knedlu”, i iskreno, to zna biti baš teško. U tim momentima moraš napraviti mali mentalni zaokret i uhvatiti se za tehniku ili na sekundu usmjerit misli kako se ne bi raspao. Prvi plesovi su tu najosjetljiviji. Ljudi stoje ispred tebe, gledaju se, i ti doslovno pjevaš nečiji životni trenutak. I onda više nisi samo izvođač nego dio nečije priče. Tu emocija baš lako preuzme.

Kako doživljavate kritiku — kao konstruktivan poticaj, nužno zlo javnog prostora ili osobni izazov samopouzdanju?

Iskreno, kritiku doživljavam jako intenzivno i ne volim princip društvenih mreža i javnog komentiranja. Nemam ništa proziv da netko kritizira ili pohvaljuje moj rad da se razumijemo, ali se mreže iskorištavaju za puno gore stvari i kritike. Nekada su to radili samo novinari i kritičari i nije svatko mogao izraziti svoje javno mišljenje. Danas je to prešlo u javnu pljuvačinu, i iskreno mislim da to niti jedno živo biće ne zaslužuje, ljudi su preokrutni i mislim da to nije dobro ni za njihovo ni ičije psihičko stanje.

Kada biste morali opisati svoj glas kao osobu, kakav bi on karakter imao — bi li bio hrabar, suzdržan, buntovan ili nježan?

U mom slučaju buntovan i nježan,kao i moj karakter.

Koliko vam je važna vizualna estetika u izgradnji glazbenog identiteta i promišljate li styling kao produžetak svoje osobnosti?

Naravno, smatram da je vizualna estetika izuzetno važna u životu svakog glazbenika. Imati svoj imidž znači moći se izraziti ne samo kroz glazbu, već i vizualno, a styling je zapravo produžetak naše osobnosti i emocija koje želimo prenijeti.

Za mene su oba jednako bitna i nadopunjuju se. Većina glazbenika ne radi samo na svojim pjesmama, već se vizualno i karakterno izražavaju. Upravo taj spoj glazbe i vizualnog identiteta stvara ikone i inspiraciju, i upravo to želim prenositi i kroz svoj rad.

Koje su vas životne lekcije najviše promijenile u posljednjih nekoliko godina, neovisno o glazbi?

U posljednjih nekoliko godina najviše su me promijenile neke tiše, osobne lekcije, ali i majčinstvo. Naučila sam slušati sebe i svoje granice te shvatila koliko je važno ne ići protiv sebe samo da bih ispunila tuđa očekivanja. Također, lakše filtriram ljude iz svog života i prihvatila sam da ne mora sve uvijek biti savršeno te da je u redu ponekad stati, uzeti vrijeme za sebe i posložiti se. Taj unutarnji mir i iskrenost prema sebi i moji ljudi danas su mi sve.

Osjećate li danas veću odgovornost prema publici nego na početku karijere, osobito nakon velikih uspjeha i nagrada?

Iskreno, taj period se ne može ni uspoređivati s početkom. Danas definitivno osjećam veću odgovornost prema publici, ali na jedan lijep način. Ljudi su prepoznali moju glazbu, moje emocije, i prirodno je da želiš to poštovati i uzvratiti im iskreno. Opet treba se truditi da te ta odgovornost ne optereti, jer nesigurnost često bude vidljiva kroz neku energiju koju dijeliš, nije nimalo lak zadatak, ali što više osjećaja i iskrenosti to više feedbacka kao i u svakom odnosu.

Kada biste mogli surađivati s bilo kojim producentom ili glazbenikom, bez obzira na granice i žanrove, kakvu biste zvučnu priču željeli ispričati?

Rekla bih da upravo sada živim tu zvučnu priču koju sam dugo nosila u sebi. Kroz “Između nas” vratila sam se estetici 80-ih, ali na način koji mi danas prirodno pripada — kao reinterpretacija tog vremena kroz moje sadašnje iskustvo i emociju.

Tim singlom sam se ponovno povezala s dijelom sebe u koji su se ljudi zaljubili još kad sam prvi put stala na pozornicu u The Voice Hrvatska. To je taj iskreni, emotivni prostor koji mi je oduvijek bio najbliži.

Jako sam zadovoljna putem kojim sam se razvijala kroz godine, jer svaka faza odražava jedan stvarni dio mene. Ne nosimo u sebi jednoličan sadržaj — sastavljeni smo od različitih slojeva, i prirodno je da se to mijenja kroz glazbu. Pjesme ne mogu, niti trebaju, uvijek zvučati isto. Promjena nikad nije greška. Greška bi bila izgubiti sebe.

Postoji li neostvareni umjetnički san koji vas tiho prati, a koji još niste javno izrekli?

Svaki dio mog rada zapravo je jedan mali umjetnički san, jer imam privilegiju baviti se ovim poslom i stvarno uživam u njemu — čak i unatoč svim izazovima koji dolaze s njim. Naravno, postoje neke tihe želje koje još nisam naglas izgovorila. Možda neke suradnje, možda neki zvukovi i priče koje tek trebaju pronaći svoj trenutak. Ali ne volim ih previše definirati unaprijed — više volim da se dogode spontano, kad osjetim da je pravo vrijeme. Najveći san mi je zapravo ostati iskrena u svemu što radim. Da kroz pjesme mogu rasti, mijenjati se i otkrivati nove dijelove sebe, a da publika to osjeti i prepozna. I nekako vjerujem da se najljepše stvari dogode upravo onda kad ih ne forsiraš, nego im daš prostor da dođu same.

Kako se nosite s usporedbama unutar generacije mladih izvođača i uspijevate li ostati usredotočeni na vlastiti put?

Teško je ostati fokusiran u današnjici kada živimo u doba instant života i u digitalnom vrtlogu s hrpom informacija. Važno je uz sve to slušati sebe i duboko zaviriti u svaki osjećaj pri stvaranju kako bi poveznica između vas i djela bila jaka. Svaki izvođač ili kantautor je drugačiji i nema smisla gledati što netko drugi radi pa se pozicionirati u odnosu na to. Meni je izazov da moj put ostane jasan, da ima smisao, da se nadovezuje i da zapravo sama sebe nadmašim, ponovno izumim ili da dam publici nešto novo od mene što još nisu vidjeli, a da pritom ostanem svoja i sebi vjerna.

Koji vas strah najčešće posjećuje neposredno prije izlaska na pozornicu, i jeste li ga ikada u potpunosti nadvladali?

Veliki sam emotivac i ta trema je nešto što me prati prije svakog izlaska na pozornicu. Bez obzira na iskustvo, uvijek postoji taj mali trenutak nesigurnosti — taj dio mene koji jednostavno treperi prije svakog nastupa. S godinama i kroz sve “utakmice” naučila sam se nositi s tim, pa me to na neki način i osnažilo. Danas tu tremu više ne doživljavam kao slabost, nego kao znak da mi je stalo, da sam prisutna i da želim dati sebe u tom trenutku.  Iskreno, ne znam treba li je u potpunosti nadvladati. Možda je baš ona dio čarolije zajedno s tim malim nemirom koji te podsjeti zašto radiš to što radiš i koliko ti znači.

Vjerujete li da umjetnik mora proživjeti određenu količinu boli kako bi bio uvjerljiv, ili smatrate da je to romantična zabluda?

Po meni je to sigurno romantična zabluda. Kada pratimo živote poznatih glazbenika uporno pokušavamo povući paralele između pjesama i stvari koje su im se dogodile, ali to ne mora nužno biti ispravno, niti je svaka pjesma ogledalo trenutne situacije i boli koju osoba koja izvodi pjesmu osjeća. Ja sam trenutno u sretnom braku i privatno sam jako zadovoljna, a aktualni singl „Između nas“ govori o prekidu. Istina je da sam se inspirirala nekim prethodnim iskustvima, kada sam bila mlada i neiskusna, te je to okosnica pjesme, ali to ne znači da ona ne može, zato što ja sada tu bol ne živim, osnažiti nekog drugog.

Kada razmišljate o vlastitoj ostavštini, kakav biste trag voljeli ostaviti u hrvatskoj glazbi?

Voljela bih vjerovati da sam već ostavila neki svoj trag u glazbi, jer znam koliko ljudi vole Trebaš li me  i to mi je možda najveća nagrada. Najljepši osjećaj mi je kada kroz pjesmu i interpretaciju mogu dotaknuti nekoga, inspirirati ga ili mu barem na trenutak olakšati dušu. Mislim da je to zapravo i smisao svega ta neka tiha povezanost koja se dogodi između izvođača i publike kad uparujemo emocije.

Postoji li dio vaše osobnosti koji publika još nije upoznala, a vi čekate pravi trenutak da ga podijelite?

Mislim da uvijek postoji neki dio mene koji ljudi još nisu upoznali i to smatram zanimljivim u našem odnosu. Kroz pjesme sam već puno toga rekla ali mislim da će uvijek postojati situacija ili priča kroz koju čemo se bolje upoznati.  Ja sam po prirodi dosta emotivna i introspektivna, ali to ne izlazi uvijek odmah na površinu. Nekad treba vremena da se to “posloži” i dobije svoj oblik, najčešće kroz glazbu.

Kada biste mogli razgovarati sa sobom iz vremena prije prvog velikog uspjeha, koji biste joj savjet dali i na što biste je upozorili?

Rekla bih joj da vjeruje sebi malo više i da ne traži stalno potvrdu izvana. Da je u redu sumnjati, ali da ne dopusti da je te sumnje zaustave. Upozorila bih je da ovaj put nije uvijek lagan. Bit će usporedbi, očekivanja i trenutaka kad će se pitati je li dovoljno dobra, ali isto tako bih joj rekla da ostane svoja, jer sve ono što je čini drugačijom zapravo je njezina najveća snaga.