Ecija Ojdanić otkrila kako izgleda njezin najteži tjedan: 100 kilometara trčanja, 50 scena, dvije predstave – a na kraju samo jedno priznanje

Dok je jutros trčala, loveći stoti kilometar u samo sedam dana, uhvatila se u misli koja ju je, priznaje, nasmijala – pomislila je kako je, unatoč svemu, prava kraljica. Ne zbog medalja ili rekorda, nego zbog svega onoga što je stalo u jedan jedini tjedan. Osim stotinu prijeđenih kilometara, iza nje su ostali dani ispunjeni snimanjem gotovo pedeset scena popularne serije Kumovi, dvije odigrane kazališne predstave, sudjelovanje na dodjeli Zlatnog studija, briga oko dolaska i boravka studentice, svakodnevne logističke sitnice poput nabave i kuhanja, neprestano odvoženje i dovoženje, dogovaranje novih predstava i, iznad svega, stalna briga o ljudima koji su joj važni.

Sve to odvijalo se uz prosječnu duljinu sna od tek četiri sata i četrdeset i pet minuta. Nije, kaže, bilo nimalo romantično. Bilo je trenutaka u kojima je grintala, osjećala se iscrpljeno, jadno i ljutito na samu sebe jer si, iznova i iznova, priređuje ovakav kaos od života. Bilo je i onih dana kada se osjećala izgubljeno, razapeto između obaveza, s dojmom da nije dovoljno prisutna ni u jednom zadatku koji obavlja.

Ipak, kada se sve sleglo i kada je tjedan ostao iza nje, prevladao je osjećaj ponosa i dubokog zadovoljstva. Ne onog glasnog i razmetljivog, nego tihog, osobnog, koji dolazi tek kad shvatiš da si, unatoč umoru i sumnjama, izdržao. Upravo zato, naglašava, ovo ne piše iz potrebe za samohvalom, nego zbog svih onih koji je često pitaju kako uspijeva sve to uskladiti.

Odgovor, priznaje, ni sama ne zna do kraja. No zna koji je motivi pokreću. Posao se, kaže, mora odraditi i u tome nema pregovora. Želja da obitelj ima skuhan obrok znači da će ga netko morati skuhati – a taj netko često je ona. Studentici koja dođe na nekoliko dana želi biti dobra domaćica i pružiti joj ono što joj treba. Svoj umjetnički rad, poput kazališne predstave Moruzgva, ne može i ne želi zanemariti. Trčanje joj je osobni prostor, meditacija i ispušni ventil, pa zato lovi svaku pauzu kako bi obula tenisice i otišla na stazu. A briga o majci za nju je prirodan nastavak ljubavi koju je sama godinama dobivala, jer, kako kaže, mama se cijeli život rasprostirala oko njih, pa je najmanje što može učiniti brinuti o njoj sada.

Kada se svi ti parametri zbroje, snaga se, nekako, uvijek pronađe. Ne zato što je lako, nego zato što postoji razlog. Upravo u toj iskrenosti, bez uljepšavanja i lažnog glamura, krije se razlog zašto je publika toliko voli – jer iza uloga i uspjeha stoji žena koja priznaje umor, ali ne odustaje, i koja zna da se najveće pobjede često događaju daleko od reflektora, u tihim, iscrpljujućim, ali ispunjenim tjednima života.