Devetnaest godina vraćala se pod isto stablo. Sada priča Maje Vržine stiže u Zagreb

Izložba će, prema najavljenom programu, biti otvorena od 22. listopada do 20. prosinca 2026. u Galeriji Kramberger Hrvatskog prirodoslovnog muzeja, a kustosica je Jasminka Poklečki Stošić. Za Vržinu je riječ o projektu koji se bitno razlikuje od ideje umjetničkog rada nastalog prema unaprijed određenom roku, produkcijskom planu ili izložbenom kalendaru. Njegova polazišna točka nije bio trenutak u kojem je umjetnica odlučila napraviti izložbu o stablu. Rad se postupno formirao iz navike vraćanja istom mjestu, ponavljanja istoga čina promatranja i bilježenja te iz vremena koje se između tih dolazaka akumuliralo.

Mjesto na kojem je proces započeo ima vlastitu povijest. Bunhill Fields u londonskom Islingtonu nije običan gradski park. Riječ je o nekadašnjem groblju čija povijest seže u 1660-e godine i koje je postalo jedno od glavnih londonskih mjesta ukopa protestantskih nonkonformista, odnosno ljudi koji nisu pripadali Anglikanskoj crkvi. Prema podacima City of London Corporationa, ondje je tijekom povijesti pokopano oko 123.000 ljudi, a danas se na lokalitetu nalazi više od 2.300 sačuvanih memorijala. Među ondje pokopanima su pisac Robinsona Crusoea Daniel Defoe, propovjednik i autor John Bunyan, pjesnik Isaac Watts te William Blake, pjesnik, grafičar i slikar koji je ostavio dubok trag u britanskoj umjetnosti i književnosti.

Upravo se u blizini mjesta povezanog s Blakeom nalazi stablo kojemu se Vržina godinama vraćala. Pritom vrijedi razlikovati Blakeov memorijal od točne lokacije njegova groba. Memorijal Williamu i Catherine Sophia Blake koji danas stoji na središnjoj šetnici Bunhill Fieldsa podignut je 1927. godine, a tijekom preuređenja prostora 1960-ih premješten je. Historic England navodi da se Blakeovo stvarno počivalište nalazi u sjevernom dijelu groblja, dok je postojeći memorijal od njega udaljen. Precizna lokacija groba naknadno je ponovno identificirana, a 2018. postavljen je novi nadgrobni kamen na stvarnom mjestu ukopa.

Takav povijesni sloj Bunhill Fieldsa postoji neovisno o Vržininu radu, ali daje konkretniji okvir prostoru u kojem je The Tree Knew nastajao. To je mjesto na kojem su grobovi, memorijali, vegetacija i svakodnevni život suvremenog Londona doslovno smješteni jedni uz druge. Nekadašnje groblje danas je i javna zelena površina. Ljudi ondje prolaze, sjede, odmaraju se i vraćaju svojim svakodnevnim poslovima, dok se ispod i oko njih nalazi nekoliko stoljeća povijesti grada. Bunhill Fields pritom nije sačuvan u nepromijenjenom obliku. Prostor je stradao tijekom bombardiranja Londona u Drugom svjetskom ratu, a poslije rata znatno je preuređen. Historic England bilježi da je tijekom uređenja 1960-ih sjeverni dio očišćen od nadgrobnih spomenika i pretvoren u vrt, dok je dio povijesnih memorijala premještan ili restauriran.

Vržinin odnos prema tom prostoru nije, međutim, nastao kao povijesno istraživanje Bunhill Fieldsa niti kao projekt posvećen Blakeu. Prema koncepciji izložbe, njezino je polazište jednostavnije i osobnije: povratak istom stablu. Nakon preseljenja u dio Londona u kojem živi pronašla je mjesto kojemu se počela redovito vraćati, gotovo uvijek utorkom. Ondje je crtala, pisala, promatrala i boravila. Jedan dolazak postao je niz dolazaka, niz se pretvorio u godine, a godine su postupno proizvele materijal koji danas ulazi u izložbeni prostor.

„Posljednjih devetnaest godina stvaram ispod istog stabla u Bunhill Fieldsu, u neposrednoj blizini memorijala Williama Blakea. Kroz godine ponavljanih dolazaka ono je postalo tihi svjedok procesa, vremena i trajanja iz kojeg je rad nastao. Prostor, priroda i vrijeme nose vlastitu vrstu memorije i znanja koje se ne prenosi riječima, nego iskustvom i prisutnošću“, objašnjava Vržina.

Devetnaest godina u ovom slučaju nije podatak dodan biografiji projekta kako bi mu dao monumentalnost. To je metoda rada. Kada se umjetnik godinama vraća istoj točki, predmet promatranja može ostati isti, ali se mijenjaju gotovo sve okolnosti promatranja. Mijenja se godišnje doba, svjetlo, vegetacija, grad, tijelo promatrača, životna situacija iz koje dolazi, način na koji crta i piše, pa i razlog zbog kojeg se vraća. Zbog toga se The Tree Knew može čitati kao rad o vremenu bez potrebe da vrijeme bude ilustrirano satom, kronologijom ili arhivskim nizom. Ono je ugrađeno u sam postupak.

Stablo pritom nije tretirano kao dekorativni motiv krajolika. U koncepciji projekta ono zauzima položaj stabilne fizičke točke prema kojoj se umjetnica iznova određuje. Čovjek dolazi i odlazi, mijenja raspoloženja, poslove, odnose i životne okolnosti, dok mjesto ostaje dovoljno postojano da bi omogućilo povratak. Upravo ta razlika između ljudskog i prirodnog vremena postaje jedan od slojeva rada. Ne zato što je priroda nepromjenjiva, nego upravo suprotno. Stablo se također mijenja, raste, gubi lišće, prolazi kroz zime i ljeta i reagira na vlastiti okoliš, ali se njegovo vrijeme ne organizira prema ljudskom kalendaru.

Kustosica izložbe Jasminka Poklečki Stošić nastanak rada opisuje kroz tu praksu ponavljanja: „Za Maju Vržinu jedno stablo nikada nije bilo samo jedno stablo. Prije gotovo devetnaest godina, nakon preseljenja u dio Londona u kojem i danas živi, pronašla je Bunhill Fields, a u njemu mjesto kojemu se mogla vraćati. Počela je dolaziti pod isto stablo, gotovo uvijek utorkom. Ondje je crtala, pisala, promatrala i provodila vrijeme. Nije pritom nastajao projekt u uobičajenom smislu te riječi. Nije postojao unaprijed određen koncept koji je trebalo realizirati. Postojalo je vraćanje. Upravo je u tom ponavljanju počeo nastajati rad.“

Ta je razlika bitna za razumijevanje zagrebačke izložbe. The Tree Knew nije dokumentacija devetnaestogodišnjeg projekta u smislu arhiva u kojem bi se posjetitelju kronološki pokazivalo što se događalo prve, pete, desete ili devetnaeste godine. Materijal nastao tijekom tog razdoblja preveden je u prostornu instalaciju. Posjetitelj zato ne ulazi u prostor kako bi rekonstruirao biografiju umjetnice ili povijest jednog stabla, nego prolazi kroz ambijent u kojem su različiti dijelovi dugotrajnog procesa dobili fizičku formu.

Prvi prostor organiziran je oko vertikale stabla. Uz njega se pojavljuju tekst i rukom pisana knjiga The Tree Knew. Knjiga ovdje nema funkciju kataloga ni priručnika koji posjetitelju objašnjava što bi trebao vidjeti. Ona je fizički trag rada, mjesto na kojem su se riječ, crtež, opažanje i vrijeme taložili u materijalnom predmetu. Rukopis dodatno zadržava neposrednost geste. Za razliku od tiskanog teksta, koji u pravilu briše fizički trag osobe koja ga je zapisala, rukopis čuva brzinu, pritisak, prekid, ponavljanje i nesavršenost pokreta ruke.

Iz prvog prostora posjetitelj prelazi prema monumentalnom Polju tišine. Ako je početni dio instalacije vezan uz konkretnu vertikalu stabla i tragove procesa, drugi prostor širi iskustvo prema unutarnjem pejzažu. Vržina ga opisuje kao područje dubine u kojem se susreću memorija, iskustvo i stvaranje. Umjesto narativnog objašnjenja, rad se oslanja na prostorne odnose, svjetlo, udaljenost, ritam kretanja i tišinu.

Svjetlo u takvom postavu nije samo tehničko sredstvo kojim se eksponat čini vidljivim. Ono postaje dio materijala instalacije. Može usmjeravati pogled, određivati granicu između vidljivog i nevidljivog, mijenjati doživljaj udaljenosti i stvarati osjećaj otvaranja ili zatvaranja prostora. Kada je rad koncipiran tako da posjetitelj kroz njega fizički prolazi, percepcija više nije ograničena na odnos oka i predmeta. Uključeni su udaljenost, položaj tijela, smjer kretanja, vrijeme provedeno u pojedinom dijelu prostora i prijelaz iz jednog ambijenta u drugi.

„Ne zanima me umjetnost koja ostaje samo na razini razumijevanja. Zanima me trenutak kada prostor, tišina, svjetlo i prisutnost dotaknu nešto u tijelu promatrača prije nego što um uspije objasniti iskustvo. U mom radu osjećaj često prethodi značenju“, kaže Vržina.

Takva izjava dosta precizno određuje način na koji umjetnica želi da se rad susretne s publikom. Od posjetitelja se ne traži poznavanje povijesti umjetnosti niti dešifriranje unaprijed postavljenog sustava simbola. Instalacija računa s elementarnijim iskustvima: osjećajem veličine prostora, tamom i svjetlom, blizinom i udaljenošću, tišinom, materijalom te vlastitim kretanjem kroz postav. Značenje pritom nije ukinuto, ali ne mora nastati prije iskustva.

U tom smislu naslov The Tree Knew, odnosno „Stablo je znalo“, namjerno ostavlja otvorenim pitanje što bi stablo moglo „znati“. Rad stablu ne pripisuje ljudsku svijest u doslovnom smislu. Naslov se može čitati iz odnosa trajanja i svjedočenja: isto mjesto tijekom godina prima bezbroj događaja bez potrebe da ih pretvara u priču. Stablo pod kojim je umjetnica radila bilo je prisutno prije pojedinog dolaska, ostajalo nakon njezina odlaska i dočekivalo sljedeći povratak. „Znanje“ iz naslova zato nije skup informacija nego metafora prisutnosti i trajanja.

Na završetku instalacije pojavljuje se znak beskonačnosti. U kontekstu rada koji je nastajao devetnaest godina takav završetak nije zamišljen kao zaključak priče. On ostavlja proces otvorenim. Projekt ulaskom u muzej dobiva javni oblik, ali time se ne briše iskustvo iz kojeg je nastao niti se gotovo dvadeset godina rada može svesti na razdoblje između otvorenja i zatvaranja izložbe.

Zagrebačko predstavljanje istodobno otvara još jednu zanimljivu vezu. Rad koji je započeo u londonskom prostoru obilježenom poviješću, vegetacijom, grobovima i memorijom bit će postavljen u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju, instituciji čiji je primarni predmet upravo priroda, njezini procesi, materijali i vremenske skale. Ta povezanost ne znači da The Tree Knew postaje prirodoslovna izložba. Naprotiv, ostaje umjetnički rad, ali se nalazi u instituciji u kojoj se priroda promatra kroz drukčiji sustav znanja.

Takav spoj nije sasvim stran ni aktualnom programu Hrvatskog prirodoslovnog muzeja. U listopadu 2026. muzej otvara i izložbu Unutarnji pejzaži, autorice Jasminke Poklečki, u kojoj se kasni pejzaži Oskara Hermana dovode u odnos s mineralima i stijenama iz muzejske zbirke. Muzej taj projekt opisuje kao susret umjetničkog pogleda na unutarnja stanja i prirodoslovnog pogleda na procese koji se odvijaju duboko u Zemlji.

Jasminka Poklečki Stošić u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju djeluje kao muzejska savjetnica, a iza nje je dugogodišnji kustoski rad na izložbenim projektima hrvatske umjetnosti. U ranijoj profesionalnoj karijeri djelovala je, među ostalim, u Galeriji Klovićevi dvori i Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. U programu Hrvatskog prirodoslovnog muzeja tijekom 2026. potpisuje i projekte koji izravno spajaju umjetnički materijal s prirodoslovnim zbirkama i temama.

Za Maju Vržinu zagrebačka izložba nastavlja umjetnički put koji se već dulje vrijeme odvija između Hrvatske i Ujedinjenog Kraljevstva. Rođena je 1974. u Splitu, a u London se preselila 1999. godine. Prije potpunijeg usmjerenja prema umjetnosti radila je u području financijskih medija. U svojoj ranijoj umjetničkoj fazi posebno se bavila crtežom, slikarstvom, skulpturom i tehnikom pozlaćivanja. Pozlaćivanje je učila kod britanskog majstora Davida Duncana, a upravo je odnos crne, bijele i zlata obilježio dio njezinih ranijih radova.

Londonska samostalna izložba XXXIX održana je 2013. u Strand Galleryju. Tada je predstavila sedamnaest slikarskih radova i skulpturu Time Is Precious. U tadašnjem prikazu izložbe zabilježena je njezina uporaba crnog akrila na bijeloj podlozi te pozlaćenih okvira, dok je Time Is Precious izveden kao veliki sat sa skulpturalnim elementima.

Četiri godine poslije Vržina je u zagrebačkoj Galeriji Prsten HDLU-a održala samostalnu izložbu Rule of Three, kustosice Ive Körbler. Izložba je trajala od 19. svibnja do 4. lipnja 2017. i uključivala je slike i skulpture izvedene uz uporabu pozlate. U kustoskom tekstu uz tu izložbu naglašeni su polariteti života i smrti, svjetla i tame te odnos između slike i pozlaćenog okvira.

Usporedi li se taj raniji opus s koncepcijom The Tree Knew, vidljiv je pomak od jasno izdvojenog umjetničkog objekta prema prostoru kao glavnom nositelju rada. Slika, skulptura ili pozlaćeni predmet imaju vlastite fizičke granice. Prostorna instalacija te granice premješta na čitavu prostoriju i u iskustvo osobe koja kroz nju prolazi. Posjetitelj više ne stoji samo ispred rada. Njegova udaljenost od pojedinih elemenata, vrijeme zadržavanja i putanja kretanja postaju dio načina na koji rad doživljava.

Ipak, između ranijih i sadašnjih radova postoji kontinuitet. Svjetlo i tama, vrijeme, prolaznost, fizički materijal i pokušaj da se unutarnje iskustvo prevede u vidljivu formu prisutni su u Vržininu radu već godinama. Promijenio se jezik kojim ih obrađuje. U The Tree Knew taj se jezik širi na arhitekturu izložbenog prostora, tišinu i iskustvo trajanja.

Tu se nalazi i razlog zbog kojeg je devetnaestogodišnje nastajanje projekta više od atraktivne brojke za naslov izložbe. U suvremenoj kulturnoj produkciji izložbe se uglavnom planiraju prema rokovima. Postoji datum otvorenja, raspoloživ prostor, produkcijski budžet i vrijeme potrebno za realizaciju. The Tree Knew nastao je obrnutim putem. Najprije je postojao čin kojemu nije bio potreban izložbeni rezultat: odlazak pod stablo, sjedenje, crtanje, pisanje i promatranje. Tek je dugim ponavljanjem taj čin proizveo materijal iz kojeg se mogao oblikovati javni rad.

Zbog toga se projekt teško može odvojiti od pojma pažnje. Devetnaest godina vraćanja jednom mjestu podrazumijeva vrstu promatranja koja se razlikuje od jednokratnog susreta. Prvi pogled registrira ono što je očito. Dugotrajno promatranje omogućuje uočavanje malih promjena i razlika koje bi pri jednom posjetu ostale neprimijećene. U tom procesu stablo prestaje biti samo motiv koji treba nacrtati. Postaje mjerilo vremena između dva dolaska.

Taj je princip suprotan dominantnom načinu na koji danas konzumiramo slike i informacije. Digitalno okruženje organizirano je oko brzog prelaska s jednog sadržaja na drugi, a vrijednost se često mjeri količinom reakcija i vremenom potrebnim da sadržaj privuče pozornost. The Tree Knew ne pokušava tu brzinu nadmašiti spektaklom. Njegov je zahtjev jednostavniji i zahtjevniji: potrebno mu je vrijeme posjetitelja.

To ne znači da će svaki posjetitelj instalaciju doživjeti jednako niti da bi trebao prihvatiti umjetničino tumačenje rada. Prostorna umjetnost upravo ostavlja mogućnost različitih reakcija. Netko će najprije registrirati materijal i dimenzije, netko svjetlo, netko rukopisnu knjigu, a netko će se najviše zadržati u Polju tišine. Umjetnica postavlja uvjete susreta, ali ne može unaprijed propisati rezultat tog susreta.

U tome je zanimljiv i odnos privatnog nastanka rada prema njegovu javnom predstavljanju. Godinama je osnovni čin projekta bio gotovo intiman: jedna osoba vraća se jednom mjestu i ondje radi. Izložbom se taj odnos prenosi u instituciju i otvara nepoznatim ljudima. Stablo iz Bunhill Fieldsa više nije dostupno publici kao isto fizičko iskustvo koje je imala umjetnica. Ono u Zagreb dolazi prevedeno kroz instalaciju, tekst, knjigu, svjetlo, prostor i tragove rada.

Muzej zato ne pokušava rekonstruirati londonsko mjesto. Zagreb neće dobiti kopiju Bunhill Fieldsa. Ono što se prenosi jest iskustvo nastalo ondje. To je bitna razlika. Doslovna rekonstrukcija stabla i njegova okoliša pretvorila bi projekt u scenografiju. Vržina umjesto toga uzima elemente dugotrajnog procesa i organizira ih u novu prostornu situaciju.

Pritom sama činjenica da se projekt vraća u Hrvatsku za umjetnicu nosi osobnu dimenziju. Njezin profesionalni i životni put dugo je podijeljen između hrvatskog prostora iz kojeg je krenula i Londona u kojem živi i radi. The Tree Knew nastao je iz izrazito londonskog iskustva, vezanog uz konkretno mjesto u Islingtonu, ali svoju veliku institucionalnu prezentaciju dobiva u Zagrebu.

U toj putanji može se pratiti i razvoj same umjetnice. Od financijskih medija i ranijih slikarskih radova, preko pozlate, objekata i skulpture, do instalacije koja kao materijal koristi čitav prostor, njezin se rad postupno udaljavao od potrebe da umjetničko djelo postoji kao jedan jasno omeđen predmet. The Tree Knew rezultat je tog razvoja, ali i procesa koji je tekao paralelno s njim gotovo devetnaest godina.

Naslov izložbe zato se na kraju može vratiti svojoj najjednostavnijoj slici. Jedna osoba godinama dolazi pod isto stablo. Piše, crta, promatra i odlazi. Sljedećeg utorka ponovno dolazi. Tijekom gotovo dva desetljeća mijenjaju se London, njezin život i njezin umjetnički rad. Stablo ostaje mjesto povratka.

Iz tog ponavljanja nastao je The Tree Knew.

Od 22. listopada taj odnos više neće pripadati samo umjetnici i mjestu na kojem je započeo. U Galeriji Kramberger postat će prostor kroz koji će prolaziti drugi ljudi, svaki sa svojim vremenom, vlastitim sjećanjima i vlastitim načinom gledanja.