Dubrovnik kakav rijetko viđamo stigao je u Zagreb: Ova izložba otkriva njegova skrivena mjesta

Izložba „Skrivena mjesta Grada“ fotografkinje Mare Bratoš otvorena je u zagrebačkoj Galeriji Karas, gdje će biti dostupna posjetiteljima do 29. rujna. Otvorenju su prisustvovali predstavnici kulturnog i umjetničkog života, uzvanici i ljubitelji fotografije, a izložbu su predstavile povjesničarka umjetnosti Iva Prosoli i voditeljica Galerije Karas Mihaela Zajec. Zagrebačkom predstavljanju prethodila je izložba u Galeriji Otok Art radionice Lazareti u Dubrovniku.

Projekt povezuje dvije fotografske serije nastale u razmaku od trideset godina. Prvu seriju Mara Bratoš snimila je u Dubrovniku 1995. godine, neposredno nakon Domovinskog rata, dok su nove fotografije nastale 2025. godine na istim ili povezanim lokacijama. Autorica se nakon tri desetljeća vratila prostorima koje je fotografirala kao studentica zagrebačke Filmske akademije i ponovno ih zabilježila u okolnostima bitno drukčijima od onih u kojima su nastali prvi radovi.

Dubrovnik iz 1995. godine na fotografijama Mare Bratoš nije grad poznatih vizura, povijesnih spomenika i turističkih motiva. Njezin je objektiv bio usmjeren prema prostorima izvan uobičajene slike grada. Fotografirala je lokacije koje su bile dobro poznate lokalnom stanovništvu, ali su uglavnom ostajale izvan interesa posjetitelja i službene turističke prezentacije Dubrovnika.

Grad je u vrijeme nastanka prve serije još nosio posljedice ratnih razaranja i višegodišnjeg prekida svakodnevice. Prostori koji su prije rata služili za druženje, odmor, sport i turističke sadržaje ostali su prazni ili su izgubili svoju prijašnju funkciju. Njihova privremena napuštenost stvorila je sasvim drukčiju sliku Dubrovnika od one koja se uobičajeno povezivala s gradom.

Bratoš je upravo u tim prostorima pronašla temu svojeg fotografskog istraživanja. Njezin interes nije bio usmjeren prema dokumentiranju ratne štete u užem smislu. Fotografirala je stanje prostora nakon događaja i bilježila tragove promjene bez ljudi koji bi neposredno objašnjavali što se ondje dogodilo.

Crno-bijele fotografije iz 1995. godine zato imaju izraženu atmosferu praznine i neizvjesnosti. Arhitektura, igrališta, hotelski prostori i gradski eksterijeri pojavljuju se kao samostalni motivi. Odsutnost ljudi dodatno usmjerava pogled prema detaljima prostora i prema tragovima njegove nekadašnje uporabe.

U pojedinim fotografijama vidljiv je i utjecaj filmskog načina razmišljanja koji je bio povezan s tadašnjim obrazovanjem autorice. Prostori djeluju poput napuštenih filmskih scena u kojima je radnja završila neposredno prije snimljenog trenutka ili tek treba započeti. Takav pristup fotografijama daje napetost bez potrebe za insceniranim događajem ili dodatnim objašnjenjem.

Među lokacijama koje je Mara Bratoš fotografirala nalaze se vila Šeherezada, hotel Argentina, Uvala Lapad s vilama Elita i Wolff, vaterpolsko igralište na Porporeli te prostor sa stolovima za stolni tenis ispred hotela Neptun. Riječ je o mjestima koja su tijekom različitih razdoblja bila povezana sa svakodnevnim životom Dubrovčana, turizmom, sportom i društvenim okupljanjima.

Na fotografijama iz 1995. godine ti prostori nalaze se između prethodne i buduće namjene. Njihova prethodna funkcija bila je prekinuta, a nova još nije bila određena. Upravo je takvo privremeno stanje omogućilo autorici da ih zabilježi bez sadržaja koji su ih prije definirali.

Trideset godina poslije Bratoš se vratila istim lokacijama s namjerom da ponovno uspostavi fotografski odnos prema prostorima iz prve serije. Povratak je istodobno pokazao da pojedine fotografije više nije moguće ponoviti iz iste pozicije. Promijenili su se objekti, njihova namjena, način korištenja i uvjeti pristupa.

Autorica tijekom rada na novoj seriji nije mogla ući u hotel Argentina. Pristup vili Šeherezadi također nije bio moguć pa je umjesto prostora koji je fotografirala 1995. godine zabilježila njezin ulaz. Takve situacije postale su dio novog fotografskog materijala jer izravno govore o promjeni statusa pojedinih gradskih lokacija.

Fotografije iz 2025. godine zbog toga nisu zamišljene kao precizne rekonstrukcije kadrova nastalih tri desetljeća prije. One predstavljaju novi zapis postojećeg stanja. Razlika između dviju serija nalazi se u fizičkim promjenama prostora, ali i u mogućnosti da im se pristupi i da ih se ponovno fotografira.

Promjene su vidljive i na lokacijama koje su ostale dostupne. Stolovi za stolni tenis kod hotela Neptun više nisu ondje, dok je šahovsko polje izgubilo funkciju mjesta na kojem se igra šah. Pojedini sadržaji nestali su bez nestanka samog prostora, pa fotografija omogućuje usporedbu između nekadašnje uporabe lokacije i njezina današnjeg stanja.

Razdoblje od trideset godina autorica ne promatra kao jednostavnu podjelu na nekadašnji i današnji Dubrovnik. Izložba ne pokušava odrediti koje je razdoblje bilo bolje niti fotografije koristi kao argument za idealiziranje prošlosti. Fokus ostaje na promjeni koju je moguće vidjeti kada se ista osoba s istim medijem nakon tri desetljeća vrati prostorima koje je već fotografirala.

Takav postupak posebno je vidljiv u odnosu između crno-bijelih radova iz 1995. godine i fotografija u boji iz 2025. godine. Razlika u fotografskom izrazu jasno odvaja dva vremenska sloja izložbe. Posjetitelj istodobno može pratiti što je na pojedinim lokacijama ostalo prepoznatljivo i što je tijekom trideset godina nestalo ili promijenilo funkciju.

Naslov „Skrivena mjesta Grada“ u novoj seriji dobiva drukčije značenje od onoga koje je imao 1995. godine. Mjesta su u prvoj seriji bila skrivena zato što su se nalazila izvan dominantne slike Dubrovnika i svakodnevnog interesa. Trideset godina poslije pojedine lokacije skrivene su zato što im više nije moguće slobodno pristupiti ili zato što su izgubile sadržaje po kojima ih stanovnici pamte.

Dvije fotografske serije tako omogućuju precizno promatranje promjene grada bez potrebe da se ona svodi isključivo na arhitekturu. Na fotografijama se mijenjaju fasade, vegetacija i pojedini objekti, ali se mijenja i način korištenja prostora. Nekada otvorene lokacije mogu postati zatvorene, nekadašnji sadržaji mogu nestati, a mjesta koja su bila dio svakodnevice mogu dobiti novu namjenu.

Fotografija u ovom projektu ima i dokumentarnu funkciju jer čuva izgled prostora u točno određenom trenutku. Snimke iz 1995. godine danas sadrže podatke koji u trenutku njihova nastanka nisu nužno bili središnja tema rada. One bilježe objekte, sadržaje i odnose u prostoru koji su u međuvremenu promijenjeni ili više ne postoje.

Nova serija istodobno dokumentira Dubrovnik iz perspektive autorice koja poznaje vlastite fotografije i svjesno se vraća njihovim lokacijama. Fotografiranje zato uključuje usporedbu s vlastitim radom i suočavanje s činjenicom da se određeni kadar više ne može snimiti. Ponekad se promijenio prostor, ponekad sadržaj, a ponekad je pristup lokaciji jednostavno zatvoren.

„Skrivena mjesta Grada“ zbog toga funkcioniraju kao fotografski zapis dvaju vremenskih trenutaka istoga grada. Dubrovnik iz 1995. godine obilježen je praznim prostorima koji čekaju povratak svakodnevnog života, dok Dubrovnik iz 2025. godine pokazuje lokacije koje su prošle kroz obnovu, prenamjenu, nestanak sadržaja ili promjenu režima pristupa.

Mara Bratoš u oba razdoblja zadržava interes za mjesta koja se nalaze izvan očekivanih prikaza Dubrovnika. Umjesto reprezentativne slike grada bira prostore čija se povijest može iščitavati iz njihove uporabe, napuštenosti ili nedostupnosti. Razmak od trideset godina omogućio je da prvotna fotografska serija dobije nastavak koji u vrijeme njezina nastanka nije mogao biti planiran.

Izložba u Galeriji Karas posjetiteljima omogućuje da te dvije serije promatraju zajedno i da na konkretnim lokacijama prate promjene nastale između 1995. i 2025. godine. Fotografije pritom ostaju usmjerene na prostor i njegove fizičke tragove, dok usporedba dvaju razdoblja otvara pitanje koliko se s promjenom grada mijenja mogućnost stanovnika da određena mjesta koriste, posjećuju i doživljavaju kao dio zajedničkog prostora.

Izložba „Skrivena mjesta Grada“ Mare Bratoš ostaje otvorena u zagrebačkoj Galeriji Karas do 29. rujna.