Leon Rizmaul za HELLO!:”One koji misle da povijest počinje s njima brutalno razotkrije arhiv: U dvije minute shvate koliko malo zapravo znaju”

Naime, Rizmaul, koji je od 2017. godine urednički potpisao više od tri tisuće emisija, svoj posao ne definira kao puko prenošenje informacija, nego kao svojevrsno medijsko posredovanje između prošlosti i sadašnjosti. Svjestan je da publika danas dolazi iz posve drukčijeg medijskog krajolika u kojem pažnja traje kraće, ali očekivanja rastu, pa se upravo zato njegova urednička filozofija oslanja na snažnu, gotovo arhetipsku ideju da „one koji misle da povijest počinje s njima najčešće razotkrije arhiv“, pretvarajući svaku epizodu u mali, ali precizno oblikovan podsjetnik da je povijest, unatoč svemu, i dalje učiteljica života.

U takvom kontekstu, njegova uloga poprima dimenziju kustosa kolektivnog pamćenja, jer svakodnevni odabir tema nije slučajan niti proizvoljan, nego vođen nizom jasno definiranih kriterija koji nastoje obuhvatiti raznolikost povijesnih događaja, osobnosti i fenomena, pritom balansirajući između relevantnosti, vizualne atraktivnosti i mogućnosti da se kompleksna priča ispriča u samo dvije minute, što je ograničenje koje Rizmaul ne doživljava kao slabost, nego kao ključnu snagu formata – svojevrsni izazov da se iz mora podataka izdvoji ono najbitnije i gledatelju ponudi kao poticaj za daljnje istraživanje.

Istodobno, svjestan osjetljivosti interpretacije povijesnih činjenica, posebno u društvu koje i dalje nosi teret ideoloških i povijesnih prijepora, Rizmaul inzistira na strogoj provjeri informacija i odmaku od osobnih stavova, naglašavajući kako emisija poput TV kalendara ne smije biti prostor za subjektivne interpretacije, nego za jasno, razumljivo i široko prihvatljivo predstavljanje činjenica koje jednako mogu razumjeti i djeca i znanstvenici, čime se, kako sam priznaje, ulazi i u zonu svojevrsne profesionalne autocenzure – ne kao ograničenja, nego kao nužnog standarda odgovornosti.

Posebnu dimenziju njegova rada čini odnos s publikom, koji se u digitalnoj eri transformirao iz jednosmjerne komunikacije u dinamičan dijalog, pa iako emisija formalno ostaje dio klasičnog televizijskog programa, Rizmaul osobno odgovara na poruke gledatelja, svjestan da su upravo oni često prvi koji će uočiti pogrešku, ali i predložiti novu temu, čime se potvrđuje da TV kalendar, unatoč svojoj dugoj tradiciji, i dalje živi u neposrednom kontaktu sa svojom publikom.

PROČITAJTE: 50 godina TV kalendara – Otkrijte priče koje su oblikovale Hrvatsku i svakodnevicu njezinih gledatelja

Ta emocionalna povezanost dodatno je naglašena i u dokumentarnom filmu redateljice Bele Bračko-Milešević, koji se, umjesto na autore i arhivu, fokusira upravo na gledatelje i njihove osobne doživljaje emisije, otkrivajući koliko duboko ovaj format ulazi u svakodnevicu različitih generacija i potvrđujući tezu da njegova dugovječnost ne počiva samo na informativnoj vrijednosti, nego i na emocionalnom kontinuitetu koji gradi desetljećima.

Ono što definira Rizmaulov urednički rukopis jest gotovo paradoksalna ideja da emisija svoju budućnost može osigurati upravo tako da ostane vjerna sebi – da se, unatoč tehnološkim promjenama i novim platformama, ne odrekne svoje suštine kratkog, preciznog i sadržajno discipliniranog formata, jer u svijetu preopterećenom informacijama upravo takav „mali div“ od nekoliko minuta ima moć zaustaviti gledatelja, natjerati ga na razmišljanje i podsjetiti ga na jednostavnu, ali često zanemarenu istinu: ono što je bilo, vrlo lako može ponovno biti – osobito ako iz prošlosti ne naučimo dovoljno.

Kako biste definirali temeljnu uredničku filozofiju TV kalendara danas, u kontekstu medijskog okruženja koje je radikalno drukčije nego u vrijeme njegova nastanka, i na koji način balansirate između tradicije i suvremenih očekivanja publike?

One koji misle da povijest počinje s njima, često iznenadi bogat arhivski sadržaj, koji nas u slici i zvuku podsjeća na onu drevnu mudrost – povijest je učiteljica života.

Možda je to jedan od razloga zašto ipak pružamo otpor zaboravu – da bismo razumjeli prošlost. Ako vas je ikad ovaj mali div od desetak minuta uspio zaustaviti u vašoj svakodnevici i podsjetiti na drevnu misao da će ono što je bilo, opet biti – osobito kada iz prošlosti premalo učimo – ispunio je svoju misiju.

U kojoj mjeri osjećate osobnu i profesionalnu odgovornost za interpretaciju povijesnih činjenica unutar formata koji je kratak, ali izrazito utjecajan, te kako se nosite s potencijalnim posljedicama pogrešnih interpretacija?

Naš posao je prije svega neki događaj ili biografiju medijski predstaviti. Mi imamo taj enciklopedijski format, ali i ograničenje od dvije minute. Od 2017. godine, otkad sam glavni urednik, trudim se birati zanimljive teme, koje se mogu prikazati vizualno atraktivno. Što se pogrešnih interpretacija tiče, moram vam ponosno reći da otkad sam na ovom mjestu nije bilo traumatičnih nesporazuma i krivih interpretacija. Urednički sam potpisao sada već više od tri tisuće emisija i s obzirom na toliku količinu sadržaja ne mogu se sjetiti nekog velikog problema.

Može li se urednička pozicija u emisiji poput TV kalendara smatrati svojevrsnom kustoskom ulogom kolektivne memorije, i ako da, prema kojim kriterijima birate što ulazi u taj „dnevni presjek povijesti“?

Donekle i može. Naša gledateljska baza je velika i oni od nas očekuju da ih provedemo kroz određeni datum. Postoji poveći broj pravila kojih se držimo pri slaganju emisije. Svaki dan pokušavamo predstaviti različite priče. Nekad se poklopi da istog dana velike obljetnice imaju dva slikara ili skladatelja. Nećemo ih oba uvrstiti, drugi će pronaći mjesto u rubrici Ukratko. Sigurno je prije trideset ili četrdeset godina naš utjecaj bio veći. Danas je medijski prostor toliko disperziran da ljudi imaju mnogo opcija s pomoću kojih dolaze do takvih informacija.

Kako definirate granicu između popularizacije povijesti i njezina pojednostavljivanja, te postoji li opasnost da kratki televizijski format nužno reducira kompleksnost povijesnih procesa?

Obožavam medijske prostore u kojima se možete posvetiti i provesti sate i dane slušajući društveno povijesne analize. Stavim slušalice na glavu odem napraviti krug oko Jaruna. Vjerni sam pratitelj „Povijesti četvrtkom“ kolege Darija Špelića s Hrvatskog radija. Preporučujem svima da poslušaju nekoliko emisija o američkoj nafti, pa nekoliko o ruskoj nafti i plinu, pa još tri o nafti na Bliskom istoku… Trebat će vam sedam, osam sati, al isplati se. U šumi različitih medijskih platformi možete pronaći i blogove/dokumentarce koji posvete sat vremena analizi jedne fotografije.

Naravno da naš kratki tekst možemo označiti, kako ste vi rekli, pojednostavljenim. Kod nas nema mjesta za fusnote. Iako često jednoj fusnoti posvetimo cijeli prilog. Ponekad nas format od dvije minute ograničava, ali svjestan sam da nam je on ipak najveći forte. A gledateljima dobro polazište da nastave na istraživati temu koju smo mi tek zagrebali.

Koliko je u Vašem radu prisutna autocenzura ili dodatni oprez s obzirom na osjetljive teme iz nacionalne ili svjetske povijesti, i kako odlučujete što je prikladno za emitiranje u ovom formatu?

U ovakvoj vrsti emisije nismo tu da bismo iznosili vlastite stavove i uvjerenja. Pokušavamo se držati provjerenih činjenica i predstaviti ih tako da ih jednako razumiju i prihvate djeca u osnovnoj školi, kućanice i dr. znanosti. Ako na to mislite, onda to možemo smatrati autocenzurom.

Smatrate li da se tijekom desetljeća promijenio profil tipičnog gledatelja TV kalendara, i ako jest, kako ta promjena utječe na sadržaj i način prezentacije?

Tipični gledatelj se nije promijenio. Postoje ljudi koje ovakav tip sadržaja zanima i oni koji mijenjaju program kada se pojavi. Puno je veća razlika u općenitim navikama ljudi u odnosu na medijske sadržaje. Danas, a i nije to od danas, jako puno ljudi uopće nema televizor kod kuće.

Ako u ponedjeljak 13. 4. 2026. pogledate emisiju „I tako počinje povijest“ vidjet ćete da je naša emisija izgradila takav status među gledateljima da sam siguran da bi naši utemeljitelji Vladimir Fučijaš i Obrad Kosovac, da su doživjeli 50. obljetnicu, bili ponosni do neba.

Koliko Vam je važna emocionalna dimenzija odnosa publike prema emisiji, i može li se ona smatrati ključnim razlogom njezine dugovječnosti?

Bela Bračko-Milešević: Emocionalna dimenzija odnosa publike prema emisiji TV kalendar iznimno je važna i smatram je jednim od ključnih razloga njezine dugovječnosti. Danas publika više nije nužno vezana uz praćenje emisije pred televizijskim ekranom, jer su prilozi dostupni i na platformama kao što je YouTube, što omogućuje fleksibilnije i šire konzumiranje sadržaja. Upravo ta prilagodba suvremenim navikama gledatelja, uz zadržavanje kratkog i informativnog formata, dodatno učvršćuje povezanost publike s emisijom i pridonosi njezinoj trajnoj relevantnosti.

Kako reagirate na kritike gledatelja u eri digitalnih platformi, kada su reakcije brže, javnije i često oštrije nego prije?

Iskreno, gledatelj je najčešće u pravu kad nam javlja da smo pogriješili. Nekome je teško nekad objasniti da sam, osim onoga što je on primijetio i zbog čega mi piše prigovor, ja prije toga locirao i eliminirao pet, šest grešaka. Najčešći su tipfeleri u prepisivanju. Dug je put kreacije jedne emisije. Od sastavljanja sadržaja do eksportiranja u emitiranje. Stoga uvijek pozivam gledatelje neka nam pišu na email koji mogu vidjeti na odjavnoj špici.

Može li se reći da TV kalendar danas funkcionira kao dvosmjerna komunikacijska platforma, a ne samo kao klasična televizijska emisija?

Naša (zasad) osnovna platforma se nalazi na tzv. zemaljskom emitiranju. Što znači da smo klasična televizijska emisija. Tako da se, zasad, dvosmjernost može očitovati samo tako da nam se gledatelj javi i predloži temu koju bi htio da napravimo.

U našoj bazi imamo više od pedeset događaja za svaki datum. Ali uvijek nam netko dojavi nešto potpuno novo, vrijedno pravljenja priče, a da mi za to nismo znali.

S gledateljima komuniciramo prije svega mailovima. Kad kažem mi mislim na sebe, jer isključivo ja pišem odgovore. Neko vrijeme, prije desetak godina imali smo Facebook kanal i mladog suradnika koji se bavio tom komunikacijom, no nažalost nismo ga uspjeli zadržati. Voditi društvene mreže i imati dvosmjernu komunikaciju svakako bi bilo vrlo korisno i nadam se da ćemo u skoroj budućnosti pronaći osobu koja bi se bavila tim poslom.

Što je bio inicijalni impuls da se obljetnica obilježi filmom fokusiranim na gledatelje, a ne na autore i arhivu emisije?

Dokumentarni film smo već napravili prije dvadeset godina, za 30. obljetnicu. Tada sam bio redatelj tog filma, zajedno s Vladimirom Brnardićem. Tada su još bili živi Obrad Kosovac i Vladimir Fučijaš i u tom dokumentarcu smo ispričali priču o tome što je to TV kalendar, kako je nastao, tko ga je pokrenuo i slično.

Već više od pet godina sam intenzivno razmišljao o tome što ćemo pripremiti za „veliku obljetnicu“. Razgovarao sam s nekoliko redatelja i otprilike prije godinu dana upoznao redateljicu Belu Bračko-Milešević. Ona je puno mlađa od mene, pravi filmski dokumentarist.

Imali smo pet šest različitih draftova prije nego smo se okrenuli potpuno u smjeru gledatelja. U tome su nam sugestijama pomogli HRT-ovi urednici Tomislav Mršić i Danijela Draštata. Prepustio sam kormilo Beli i sada, kad vidim rezultat, jako sam ponosan.

Kako ste konceptualno oblikovali narativ dokumentarca da bi on istovremeno bio intiman i reprezentativan za široku publiku?

Bela Bračko-Milešević: Narativ dokumentarca oblikovali smo kroz paralelnu montažu različitih protagonista koji o emisiji TV kalendar govore iz vlastitih perspektiva i iskustava. Intimnost proizlazi iz njihovih osobnih odnosa i individualnih interpretacija emisije, dok se reprezentativnost postiže raznolikošću tih glasova. Na taj način omogućeno je da se šira publika prepozna barem u jednom segmentu ili stavu, čime film istovremeno ostaje osoban i univerzalno razumljiv.

Koliko je bilo izazovno ući u privatne prostore gledatelja i zabilježiti njihove autentične reakcije bez narušavanja njihove svakodnevice?

Na većini snimanja nisam bio osobno prisutan jer nisam želio utjecati niti na redateljicu ni na gledatelje. Htio sam pustiti Belu da dobije što objektivniji intervju.

Bela Bračko-Milešević: Ulazak u privatne prostore gledatelja zahtijevao je određenu razinu osjetljivosti, no sam proces nije bio pretjerano izazovan zahvaljujući otvorenosti svih protagonista. Sudionici su vrlo srdačno prihvatili sudjelovanje u filmu i pristupili snimanju bez zadrške. Iako je njihova svakodnevica nužno bila djelomično narušena zbog izdvajanja vremena, kroz prethodne razgovore i jasne dogovore uspjeli smo osigurati da cijeli proces protekne ugodno i nenametljivo.

Smatrate li da ovaj film ima i sociološku vrijednost, s obzirom na to da dokumentira odnos društva prema mediju kroz različite generacije?

Bela Bračko-Milešević: Smatram da ovaj film, kao i većina dokumentarnih formi, ima određenu sociološku vrijednost jer omogućuje uvid u specifične segmente ljudskog iskustva i svakodnevice. U slučaju filma o emisiji TV kalendar, ta se vrijednost očituje kroz prikaz odnosa različitih generacija prema istom medijskom sadržaju. Obuhvaćanjem protagonista u rasponu od 25 do 80 i više godina, nastojali smo zahvatiti širi društveni presjek i time dodatno naglasiti međugeneracijsku dimenziju percepcije i konzumacije medija.

U kojoj mjeri dokumentarac propituje i samu emisiju – njezine slabosti, ograničenja i eventualne promašaje?

Bela Bračko-Milešević: Dokumentarac se dotiče i samog propitivanja emisije TV kalendar, no pristup tome nije izravan ni jednostran. Umjesto da emisiju nekritički hvalimo, fokus smo stavili na gledatelje i njihova autentična razmišljanja, koja prirodno uključuju i percepciju njezinih ograničenja i mogućih promašaja. U tom smislu, film otvara prostor za kritičko čitanje, ali konačnu procjenu ipak prepušta samoj publici.

Postoje li teme ili razdoblja iz povijesti koje je teže obraditi unutar formata TV kalendara?

Na našem YouTube kanalu redovito se razviju polemike o ustašama i partizanima i sličnim „otvorenim“ pitanjima, ali dobro je. Sve manje ljudi ima taj poriv.

Kako osiguravate dosljednost kvalitete kroz tako veliki broj epizoda?

Riječ je o zanatu koji se ne može naučiti na jednomjesečnom tečaju. Prije svega morate voljeti svoj posao. Svakog dan ići na posao kako biste pridonijeli da vaš proizvod izgleda što bolje. Radim to doslovno od prošlog tisućljeća i nije mi dosadilo. Nikad ne pogledam na sat kad će vrijeme za poći kući.

Postoji li trenutak ili epizoda na koju ste posebno ponosni i zašto?

Najdraže su mi emisije i prilozi za koje organiziramo snimanje i pripremimo priče za koje inače ne bismo imali video materijale. U tom smislu pada mi na pamet 18. listopada.

Imam i ja jedno pitanje za vas: znate li što je Völkerschlachtdenkmal? Naime, tog dana, 18. listopada 1815. Napoleon je poražen u Bitci naroda kod Leipziga. Na stotu obljetnicu bitke su podigli monumentalan spomenik koji je danas impresivna turistička atrakcija. S originalnim nazivom spomenika uvijek polomim jezik – Völkerschlachtdenkmal. Na sljedećem linku možete vidjeti našu priču o Bitci Naroda.

Ali to nije sve, taj datum je u njemačkom svijetu toliko važan da su upravo 18. listopada otvorili svoju Walhallu (kuću slavnih) nedaleko Regensburga. A mi smo je posjetili, snimili i napravili prilog koji možete pogledati na sljedećem linku:

Kako zamišljate budućnost TV kalendara u sljedećih 20 ili 30 godina, i koja bi bila njegova idealna evolucija?

Prije svega nadam se da će još uvijek biti gledateljskog interesa. Kad pitate za idealnu evoluciju, možda bi najbolje bilo da se uopće ne promijeni. Ostanimo anakroni po službenoj dužnosti hahah. Šalu na stranu, tehnološki bi svakako bilo dobro da se prilagodimo onome što budućnost nosi. Također, bilo bi dobro postati emisija ili portal koji dvosmjerno komunicira s gledateljima.