
Jerry Heil i Baby Lasagna napokon snimili duet! ‘MEOW’ donosi neočekivani spoj popa, rocka i tri jezika
Dvoje najvećih miljenika publike s Eurosonga 2024. službeno je udružilo snage.
20 studenoga 2026

U vremenu u kojem se stvarnost svakodnevno rasipa u milijunima digitalnih fragmenata, u kojem se granica između dokumentiranog i konstruiranog gotovo neprimjetno briše, a pažnja publike neumoljivo raspršuje između beskrajnih nizova sadržaja, povratak dokumentarnom filmu djeluje gotovo kao čin tihog otpora – spor, promišljen i duboko ljudski. Upravo u takvom kontekstu, najava 22. izdanja Međunarodnog festivala dokumentarnog filma ZagrebDox ne funkcionira tek kao informacija o još jednom kulturnom događanju, već kao poziv na zaustavljanje, promatranje i razumijevanje svijeta koji nas okružuje, ali i onih njegovih dijelova koji nam inače ostaju nedostupni.
Od 19. do 26. travnja, dvorane Kaptol Boutique Cinema ponovno će postati mjesto susreta različitih pogleda, iskustava i stvarnosti, okupljenih u impresivnom programu od čak 112 filmova raspoređenih u šesnaest programskih cjelina. Riječ je o festivalskom mozaiku koji ne pokušava ponuditi jednostavne odgovore, nego prije svega otvara prostor za pitanja – o svijetu, društvu, identitetu i odgovornosti koju kao gledatelji, ali i sudionici tog svijeta, neizbježno nosimo.
U samom središtu tog slojevitog programa nalaze se dvije ključne natjecateljske sekcije – Međunarodna konkurencija s dvadeset naslova i Regionalna konkurencija s osamnaest filmova – koje zajedno oblikuju kompleksan, višeglasni portret suvremenosti. Njihova snaga ne leži samo u tematskoj raznolikosti, nego i u autorskim pristupima koji se kreću od neposrednog, gotovo reporterskog uranjanja u stvarnost, do intimnih, refleksivnih i eksperimentalnih filmskih formi.

Umjetnički direktor festivala Nenad Puhovski u svom je obraćanju precizno artikulirao izazove vremena u kojem dokumentarni film danas nastaje i opstaje. U svijetu preplavljenom sadržajem, u kojem se dnevno objavljuju milijuni sati videa, dokumentarac – često skroman po budžetu, ali ambiciozan po ideji – mora pronaći način da dopre do publike koja je istodobno prezasićena i željna autentičnosti. Upravo u toj napetosti između hiperprodukcije i potrebe za istinom, ZagrebDox pronalazi svoju ulogu: ne kao konačni sudac vrijednosti, nego kao pažljiv selektor i posrednik između autora i publike.
Međunarodna konkurencija ove godine posebno snažno rezonira s globalnim krizama koje oblikuju našu stvarnost. Rat u Ukrajini, koji i dalje traje bez jasnog kraja, pojavljuje se kao jedna od ključnih tematskih okosnica. Filmovi poput onih koji kameru smještaju izravno u ratnu zonu ne nude distancirani pogled, već iskustvo koje je gotovo opipljivo – prizore borbe, straha, ali i izdržljivosti. S druge strane, pojedini autori biraju tišinu nakon razaranja, fokusirajući se na pejzaže koji polako zacjeljuju, ali ne zaboravljaju.
Između tih dviju krajnosti – brutalne neposrednosti i meditativne distance – razvija se čitav niz filmskih priča koje istražuju posljedice rata na osobne živote. Autobiografski filmovi, poput onih koji rekonstruiraju djetinjstva obilježena sukobima i izbjeglištvom, otvaraju prostor za razumijevanje trauma koje se prenose generacijama, ali i mogućnosti njihova prekida. Priče o migracijama, odrastanju u egzilu i stalnom osjećaju nepripadanja dodatno produbljuju tu sliku svijeta u pokretu, svijeta bez stabilnih granica i sigurnih uporišta.

Posebno mjesto unutar programa zauzimaju filmovi koji se bave položajem žena u različitim društvenim i kulturnim kontekstima. Bilo da je riječ o političkom angažmanu u ruralnim sredinama, osobnim potragama za identitetom ili suočavanju s nasiljem i gubitkom, ovi filmovi ne ostaju na razini individualnih sudbina, već otvaraju šire pitanje struktura moći koje oblikuju svakodnevicu. U tim pričama osobno i političko neprestano se isprepliću, stvarajući složene narative otpora, prilagodbe i promjene.
Regionalna konkurencija, s druge strane, donosi intimniji, ali jednako snažan pogled na svijet, fokusiran na prostore koji su često izvan fokusa globalnih medija. Riječ je o filmovima koji polaze od svakodnevice malih zajednica, gdje se velike društvene promjene reflektiraju kroz sitne, gotovo neprimjetne pomake u životima pojedinaca. Ruralni krajolici, planinska sela i izolirane sredine postaju pozornice na kojima se odvijaju priče o nestajanju, prilagodbi i tihoj borbi za opstanak.
U tim filmovima priroda nije samo kulisa, već aktivni sudionik – prostor koji oblikuje ljudske sudbine jednako koliko i oni oblikuju njega. Od pastirskih migracija koje prate drevne ritmove, do napuštenih farmi i sela koja polako nestaju pod pritiskom ekonomskih promjena, Regionalna konkurencija gradi osjećaj vremena koje istodobno teče i stoji. Istodobno, teme obiteljskih odnosa, generacijskih sukoba i osobnih kriza unose dodatnu slojevitost, pokazujući kako se globalni procesi najjasnije očituju upravo u intimnim prostorima.
Izvršni direktor Hrvoje Pukšec naglasio je kako festival ove godine ne donosi samo bogat program, nego i osjećaj stabilnosti i kontinuiteta koji je nakon pandemijskih godina bio narušen. Povratak projekcija u punom opsegu, prisutnost međunarodnih gostiju i snažna povezanost s relevantnim filmskim institucijama dodatno potvrđuju poziciju ZagrebDoxa kao jednog od ključnih mjesta susreta dokumentarnog filma u ovom dijelu Europe.
U konačnici, ZagrebDox nije tek festival filmova – on je prostor susreta stvarnosti i njezinih interpretacija, mjesto gdje se osobne priče pretvaraju u kolektivno iskustvo, a gledanje postaje čin sudjelovanja. U svijetu koji se često čini fragmentiranim i nepovezanim, upravo takvi trenuci zajedničkog gledanja i razumijevanja podsjećaju na ono što je Nenad Puhovski sažeo u jednostavnu, ali snažnu misao: unatoč svemu, još uvijek smo – zajedno.

Pisanje poezije u kontekstu muške emocionalne ekspresije sve se češće promatra kao prostor u kojem se razgrađuju dugotrajni kulturni obrasci šutnje, emocionalne suzdržanosti i društveno uvjetovane ideje o tome što znači biti „jak“, pri čemu se snaga tradicionalno pogrešno poistovjećivala s potiskivanjem osjećaja, umjesto s njihovim razumijevanjem i svjesnim izražavanjem. U suvremenom psihološkom i kulturnom diskursu poezija se tako ne pojavljuje samo kao književna forma, nego i kao alat introspekcije, samoregulacije i kreativne obrade unutarnjih stanja, osobito kod muškaraca koji su odrastali u okruženjima u kojima emocionalna artikulacija nije bila poticana ili je bila doživljavana kao slabost.
22 studenoga 2026

U suvremenom društvu, u kojem se granice između fizičkog i digitalnog prostora sve brže brišu, terapijski pristupi mentalnom zdravlju doživljavaju duboku transformaciju, a među najintrigantnijim i najperspektivnijim inovacijama ističu se tehnologije proširene stvarnosti (AR) i virtualne stvarnosti (VR). Njihova primjena u području mentalnog zdravlja, osobito kada je riječ o muškoj populaciji, otvara sasvim novu dimenziju razumijevanja stresa, anksioznosti i emocionalne regulacije, ali i redefinira načine na koje se uopće pristupa psihološkoj podršci u 21. stoljeću. Važno je pritom naglasiti da svaka primjena ovakvih terapijskih pristupa mora biti shvaćena isključivo kao komplementarna medicinskim postupcima, te da je uvijek i isključivo obavezna konzultacija, pregled i procjena kod doktora i u bolnici ili drugoj ovlaštenoj zdravstvenoj ustanovi prije bilo kakvog uključivanja u terapijske protokole.
22 studenoga 2026

U vremenu koje neumoljivo diktira brzinu, učinkovitost i površnost, čin brijanja gotovo je neprimjetno sveden na rutinski zadatak, lišen pažnje, značenja i osobnog doživljaja. Ipak, iza tog svakodnevnog pokreta, koji mnogi obavljaju mehanički i bez razmišljanja, skriva se potencijal za nešto mnogo dublje i suptilnije — prostor introspekcije, ritual koji nadilazi fizičku potrebu i prelazi u sferu svjesnog postojanja. Umjetnost ritualnog brijanja nije tek povratak tradiciji, nego svjesna odluka da se vlastitom tijelu, vremenu i umu pristupi s pažnjom kakvu rijetko njegujemo u suvremenom životu.
22 studenoga 2026

U suvremenom životu, koji je obilježen ubrzanim ritmom, stalnom izloženošću informacijama i gotovo neprekidnom potrebom za reakcijom, sve se češće javlja potreba za praksama koje ne služe produktivnosti, nego unutarnjem smirenju, promatranju i povratku sebi. U tom se kontekstu fotografija, i to ne kao tehnički ili profesionalni alat, nego kao osobni, gotovo intimni ritual, sve snažnije pozicionira kao oblik introspektivnog samoproučavanja. Ona pritom prestaje biti samo sredstvo bilježenja stvarnosti i postaje prostor susreta s vlastitim mislima, emocijama i unutarnjim stanjem, pri čemu objektiv kamere ne funkcionira kao distanca od svijeta, nego kao suptilan most prema vlastitom unutarnjem iskustvu.
21 studenoga 2026

Razvoj nosivih tehnologija u posljednjem desetljeću otvorio je sasvim novo poglavlje u području muškog zdravlja, osobito kada je riječ o preventivnoj medicini i ranom otkrivanju promjena na prostati, organu koji je zbog svoje anatomske pozicije i osjetljivosti često izložen kasnom dijagnosticiranju, pri čemu je važno odmah naglasiti da se sve što se u nastavku opisuje odnosi na tehnološke sustave potpore i praćenja koji ne mogu zamijeniti pregled kod doktora, nego isključivo služe kao pomoćni alati u svakodnevnom praćenju stanja organizma.
21 studenoga 2026