„Tri sestre, ja“: Predstava koja ruši zid između publike i glumaca. Tko smo kada skinemo sve maske?
Kazalište ima neku svoju tihu magiju, onu koja nas nenadano pogodi u srž i natjera da se zapitamo kamo žurimo, što želimo, čega se bojimo. Upravo to želi postići autorski projekt Borisa Liješevića „Tri sestre, ja“, koji se sprema osvojiti publiku Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci u subotu, 25. listopada 2025. godine. Polazište je dobro poznato: Čehovljeva drama „Tri sestre“, amblematsko djelo svjetske književnosti. No ova predstava odbija biti tek još jedna interpretacija klasika.
Ovdje se Čehov susreće s osobnim pričama, životom koji pulsira ispod kože izvođača. Intendantica Dubravka Vrgoč naglasila je da klasika ostaje temelj, ali da kazalište živi tek kada ga umjetnici prevedu u svoj jezik i svoje vrijeme. Publiku zato očekuje intimno kazališno iskustvo kojim će se klasična drama pretočiti u nešto iznenađujuće suvremeno i duboko ljudsko.
„Tražimo osobni odjek Čehova u nama, kako danas rezonira, što izaziva“, kaže redatelj Boris Liješević. Naslovno „ja“ ne skriva se niti srami. Poziva na putovanje prema unutra, prema vlastitim asocijacijama, sjećanjima i ranjivostima koje više nemamo luksuz skrivati. Na sceni nastaje nova stvarnost koja se ne boji dirnuti tamo gdje najviše boli.
Taj proces nisu prošli samo glumci. Damir Urban, autor glazbe, priznaje da je i sam morao pronaći svoje mjesto u ovoj priči. Glazba, kao i gluma, ovdje postaje osobna ispovijed koja se pretače u zajednički osjećaj. Svaki sudionik predstave zapravo je koautor, jer na sceni ostavlja dio sebe.
Tri glumice u ulogama slavnih sestara – Jelena Lopatić, Ana Marija Brđanović i Nika Grbelja – otkrivaju da ih je upravo dijeljenje osobnih priča pretvorilo u dramaturški i ljudski kompaktno tijelo. U predstavi će se čuti tek djelić onoga što su jedna drugoj povjerile iza zatvorenih vrata. No taj djelić trebao bi biti dovoljno snažan da probudi nešto i u gledateljima.
„Trenutak kada glumac u sebi dotakne prostor iskrenosti i ranjivosti otvara prostor suosjećanja. A iz toga se rađa kazalište koje spaja“, ističe Brđanović. Ta rečenica možda najbolje opisuje ono što nas čeka: kazalište kao prostor povjerenja, ne glume; prostor u kojem publika možda prvi put vidi stvarne ljude iza likova.
Uz spomenuti trio, predstavu nose i Olivera Baljak, Aleksandra Stojaković Olenjuk, Sabina Salamon, Petar Baljak, Denis Brižić, Damir Orlić, Jasmin Mekić, Deni Sanković i Mario Jovev. Autorski tim uvjeren je da će moderni odmak od klasike otvoriti kazalište novim generacijama, ali i zadržati vjernu publiku koja u HNK dolazi po svoje emocionalno utočište.
„Tri sestre, ja“ nije puka adaptacija. To je poziv na preispitivanje: tko smo kada otpustimo sav naučeni teatar života? Možda odgovor daje upravo subota navečer, tamo gdje scena i život napokon progovaraju istim jezikom.
U Zagrebačkom kazalištu mladih jučer je održano novo izdanje tribine Čitanje kazališta autora i voditelja Srđana Sandića, koje je ovoga puta bilo posvećeno jednoj od najiščekivanijih drama aktualne kazališne sezone – ACID/KISELINA Tene Štivičić.
Ususret premijeri predstave, Srđan Sandić razgovara s psihologinjom Lidijom Arambašić i spisateljicom Ivanom Bodrožić o moći, etici i kreativnim procesima u suvremenom kazalištu.
U prepunom Knapu, atmosfera je bila gotovo opipljiva. Smijeh, emocija i aplauz ispunili su prostor dok je Nexstage teatar službeno započeo svoju kazališnu priču premijerom predstave “Ljudina” – i publika je već na prvoj izvedbi pokazala da je riječ o pravom hitu.
Postoji nešto gotovo nestvarno u trenutku kada se uoči blagdana upale svjetla pozornice, a Zagreb nakratko postane kulisa najljepše božićne priče. Orašar, balet koji generacijama budi nostalgiju, toplinu i onu posebnu iskru djetinjstva, ove godine dobiva novo, raskošno ruho – i to jedno od najveličanstvenijih koje smo ikada vidjeli na domaćoj sceni.
Sinoć je HNK Ivana pl. Zajca bio ispunjen onom posebnom, gotovo električnom tišinom koja vlada nekoliko trenutaka prije velikog umjetničkog događaja. A kada se zastor napokon podigao, riječku je publiku dočekao svijet koji se nije samo gledao – nego i osjećao. Premijerna izvedba „Venezuele“, jedne od najznačajnijih koreografija vizionarskog Ohada Naharina, opravdala je svako očekivanje i više od toga. Ovacije koje su ispunile kazalište trajale su minutama, kao spontani i iskreni odgovor na djelo koje je publiku istovremeno razoružalo i oduševilo.
U svijetu gdje se granice između pokreta, glazbe i osjećaja brišu, na scenu riječkog HNK-a Ivana pl. Zajca dolazi jedno od najintrigantnijih suvremenih plesnih djela – „Venezuela“, koreografski dragulj svjetski slavnog izraelskog umjetnika Ohada Naharina.
Postoji nešto gotovo meditativno u darivanju biljke – osobito one koja je u isto vrijeme i skulptura, i dizajnerski predmet, i živi podsjetnik na pažnju koju ste nekome posvetili. Upravo zato posljednjih godina sve više kreativnih duša otkriva ljepotu kokedama, delikatnih zelenih kugli omotanih mahovinom koje izgledaju kao da lebde između prirode i umjetnosti.
Nakon gotovo tisuću dana šutnje, potresa i dugotrajnih radova, jedan od najintimnijih prostora hrvatske kulturne baštine ponovno će oživjeti: Atelijer Meštrović sredinom prosinca otvara svoja vrata s novim stalnim postavom, promišljenim s iznimnom pažnjom i dubokim poštovanjem prema životu i djelu Ivana Meštrovića.