“Sigurna kuća” Marine Vujčić: Intimna drama koja razbija zidove šutnje o obiteljskom nasilju
U svijetu u kojem se često čini da pred nasiljem zatvaramo oči, roman Sigurna kuća Marine Vujčić postao je svojevrsni fenomen. Rasprodan u knjižarama, s listama čekanja u knjižnicama, ovaj duboko potresan roman o rodno uvjetovanom nasilju probudio je snažne reakcije čitatelja i inspirirao hrabru kazališnu adaptaciju.
Predstava, koju su koncipirale dramaturginja Jelena Kovačić i redateljica Anica Tomić, premijerno će zaigrati ovog petka na velikoj sceni Gavelle, a njezina poruka već odzvanja zagrebačkim trgovima kroz snažne performanse. Razgovarali smo s Jelenom Kovačić o procesu stvaranja ove predstave, njezinoj dugogodišnjoj suradnji s Anicom Tomić, značaju javnih performansa i očekivanjima od projekta koji se usuđuje progovoriti o onome o čemu društvo najradije šuti. Ovaj ekskluzivni intervju donosi portal Grazia.hr.
Lada Lončar: Žrtva, počiniteljica ili oboje?
U središtu romana Sigurna kuća nalazi se Lada Lončar – nježna majka djevojčice, supruga uglednog sveučilišnog profesora, ali i žena koja je počinila ubojstvo i sada služi kaznu u zatvoru. Tko je zapravo Lada Lončar? Kako je izgledao njezin život iza prividno savršenih zidova obiteljskog doma? Roman Marine Vujčić neumoljivo secira slojeve rodno uvjetovanog nasilja, razotkrivajući ne samo mehanizme zlostavljanja, već i društveni kontekst koji ga omogućuje – osjećaj srama, propitkivanje žrtve i sustav koji često okrivljuje one koji traže pomoć.
Prije nešto više od mjesec dana, zagrebački trgovi postali su pozornica snažnih performansa inspiriranih romanom. Na glavnom trgu pojavile su se ženske siluete obavijene plahtama – bestjelesne, bezlične, simbolično utišane. Nedugo zatim, na Cvjetnom trgu, žene su ležale na podu, a četiri uzastopna performansa poslala su jasnu poruku: obiteljsko nasilje nije privatna stvar, već društveni problem koji zahtijeva kolektivnu odgovornost. Ovi performansi, osmišljeni pod redateljskom palicom Anice Tomić, nisu samo uvod u predstavu, već i poziv na buđenje svijesti.
Nastavite čitati nakon oglasa
Od stranica romana do kazališne scene
Kako je započeo put Sigurne kuće od romana do kazališne adaptacije? „Anica i ja pročitale smo roman prije njegova objavljivanja. Marina nam ga je poslala dok je još bio u prijelomu, sa željom da ga upravo mi postavimo na scenu. Koristim svaku priliku da joj zahvalim na tom povjerenju i podršci koja traje od početka“, otkriva Jelena Kovačić. Roman, koji je nedavno doživio treće izdanje, privukao je ogromnu pažnju čitatelja. „To me ispunjava optimizmom. Što više ljudi pročita Sigurnu kuću, to je veća šansa za dublje razumijevanje rodno uvjetovanog nasilja“, kaže Kovačić.
Adaptacija romana bila je izazovna zadaća. „Tema je izuzetno kompleksna i društveno osjetljiva. Dugo smo promišljale kako kazališno pristupiti i romanu i problematici. Odlučile smo se za trodijelnu strukturu: lecture performance koji uvodi feminističku umjetnost i kontekst nasilja nad ženama, intimnu priču o odnosu glavnih likova koja prati roman, te završni performans“, objašnjava dramaturginja. Uvodni dio, inspiriran radovima umjetnica poput Artemisie Gentileschi, Nan Goldin, Emme Sulkovicz i Sue Williams, postavlja okvir koji pokazuje da nasilje nije izolirani incident, već dio šireg društveno-političkog sustava. „Anica je u režiju unijela svoj performativni pristup, inspiriran njezinim iskustvom performerice, što je cijeloj predstavi dalo jedinstvenu snagu“, dodaje Kovačić.
Nastavite čitati nakon oglasa
Duboko ukorijenjeni narativi i osjećaj krivnje
Roman Sigurna kuća ne bavi se samo nasiljem, već i složenim emocijama poput krivnje, samopercepcije i društvenih očekivanja, posebice u hrvatskom kontekstu. Kako su Jelena i Anica pristupile ovim slojevitim temama? „Marinin roman precizno detektira faze zlostavljačkog odnosa. Bilo je izazovno prenijeti tu postupnost u dramsku formu, ali trudile smo se sačuvati mehanizam zlostavljačke zamke u koju svatko može upasti“, kaže Kovačić. U procesu su uvedeni novi likovi i situacije, a probe su donijele nova rješenja koja su dodatno obogatila adaptaciju. „Fokus je na susretu s onima koji su doživjeli nasilje, preživjeli ga ili, nažalost, nisu. Ansambl zajedno s publikom iznosi priču, a njihov angažman je ključan“, naglašava ona.
Performansi na trgovima: Umjetnost kao čin suočavanja
Javni performansi na zagrebačkim trgovima naišli su na različite reakcije – od ganutosti i podrške do indiferentnosti, pa čak i bijesa. „Anica je željela izaći iz kazališne dvorane jer je obiteljsko nasilje društveni problem. Performansi su bili čin prisutnosti i intervencije u javnom prostoru, inspirirani radovima umjetnica koje tematiziramo u predstavi“, objašnjava Kovačić. Reakcije publike bile su raznolike: „Bilo je podrške, ali i šokantne količine negativnih komentara na internetu, punih bijesa i mržnje. Mnogi su problem sveli na dnevno-političke podjele, što je poražavajuće. No vjerujem da je to glas manjine, samo trenutačno najglasnije.“
Nastavite čitati nakon oglasa
Suradnja s aktivistima i stručnjacima
U pripremi predstave, tim se oslonio na stručnjake i aktiviste. „Obje smo članice inicijative #spasime, što je za mene bilo ključno iskustvo. U procesu su nam pomogle aktivistkinje Sanja Sarnavka i Lana Bobić, psihologinja Senka Sekulić te Ivan Blažević iz Fonda za žene. Bilo je važno da ansambl čuje njihove priče i iskustva“, kaže Kovačić. Ova suradnja naglasila je da je borba protiv nasilja zajednički napor žena i muškaraca.
Jelena Kovačić i Anica Tomić surađuju već 25 godina, a njihova dinamika temelji se na međusobnom razumijevanju i dijalogu. „Kazalište je kolektivna umjetnost. Naša suradnja je razmjena ideja, ali i očuvanje individualnosti. Dobro se poznajemo, profesionalno i ljudski, i naš dijalog je uvijek iskren“, otkriva Kovačić. Ovaj projekt samo je nastavak njihova zajedničkog umjetničkog puta, koji uvijek teži propitkivanju društvenih normi.
Nastavite čitati nakon oglasa
Kako doprijeti do onih koji ne vide problem?
Predstava Sigurna kuća suočava nas s neugodnom istinom: nasilje je prisutno svuda, čak i među onima koji izgledaju osjetljivi na temu. „Lik zlostavljača u romanu je sveučilišni profesor koji ide u kazalište. Vjerujem da bi došao i na našu predstavu, uvjeren da ne radi ništa loše“, kaže Kovačić. Nedavni intervju s Daliborom Matanićem na portalu Gloria.hr pokazao je kako se nasilje relativizira. „Kad urednica nazove nasilje ‘neprimjerenim ponašanjem’ ili zlostavljač svoju ispriku počne s ‘ako sam…’, jasno je da je nasilje dio društvenog ugovora koji normalizira zlostavljanje“, upozorava ona.
Kovačić citira slogan feminističkog pokreta: „Privatno je uvijek političko.“ „Ne postoji granica između privatnog i javnog. Društveni kontekst omogućava nasilje, propitkuje žrtve i amnestira zlostavljače. Zatvaranje nasilja u četiri zida upravo je ono što ga uzrokuje“, tvrdi ona. Predstava Sigurna kuća želi razbiti taj zid šutnje, pozivajući publiku na promišljanje i djelovanje.
Umjetnost kao prostor slobode
U vrijeme kada se umjetnost često suočava s pokušajima cenzure, Kovačić podsjeća na njezinu ulogu: „Umjetnost je mjesto slobode, ne podobnosti. Ona propituje, otvara prostore i uključuje. Pokušaji njezina ograničavanja dovode u pitanje kritičko mišljenje, koje je osnova napretka.“ Upravo to čini Sigurna kuća – otvara dijalog, suočava nas s neugodnim istinama i poziva na promjenu.
Predstava Sigurna kuća više je od kazališnog događaja – to je poziv na promišljanje, empatiju i akciju. Premijera u Gavelli ovog petka obećava snažan doživljaj koji će, nadamo se, potaknuti razgovore daleko izvan zidova kazališta. Jer, kao što kaže Jelena Kovačić, borba protiv nasilja zajednički je napor – i počinje s nama.
Zagrebačko kazalište mladih još je jednom potvrdilo svoj međunarodni ugled i umjetničku relevantnost izvedbom predstave Acid / Kiselina, koja je proteklog vikenda premijerno predstavljena u Litvi, u prestižnom prostoru Litavskog nacionalnog dramskog kazališta u Vilniusu, gdje je ansambl gostovao dvije uzastopne večeri pred ispunjenim gledalištem i publikom koja je izvedbu nagradila dugotrajnim, iskrenim pljeskom.
Gostovanje Drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu u Teatru Manoel u Valetti predstavlja značajan iskorak u kontinuiranom jačanju međunarodne kulturne suradnje i potvrđuje sve snažniju prisutnost hrvatskog kazališta na europskoj sceni. Riječ je o izvedbi predstave Budi uvijek kao zmaj autora Espija Tomičića u režiji Olje Lozice, koja je 20. travnja 2026. godine izvedena pred publikom u jednom od najstarijih aktivnih kazališnih prostora u Europi, Teatar Manoel, smještenom u povijesnoj jezgri glavnog grada Malte, Valletta.
Ususret stotom rođendanu zagrebačkog radija, RadioTeatar na Voćarskoj 71 otvara vrata četvrte sezone posebnog ciklusa pod nazivom Radio Voćarska, u kojem se spajaju kazalište, zvuk, glazba i zajedničko druženje u jedinstvenom ambijentu proljetnog grada. Ovaj program, koji se proteže kroz predstave, zvučne šetnje, koncerte, radionice, dvorišni radio i susrete svih generacija, još jednom potvrđuje kako kultura i zajedništvo mogu živjeti u svakom kutku Šalate, dok povijest radija odzvanja u svakoj noti i svakom šuštaju papira.
U večeri koja obećava tišinu između tonova jednako snažnu kao i samu glazbu, pozornica Satiričkog kazališta Kerempuh ponovno će postati mjesto susreta poezije, emocije i glazbene suptilnosti, onakve kakvu je stvarao neponovljivi Leonard Cohen, čije riječi i danas odzvanjaju jednako snažno kao i u vremenu kada su prvi put izgovorene.
U vremenu u kojem se kazališne pozornice često okreću sigurnim, provjerenim naslovima, povratak jedne od najveličanstvenijih opera uopće djeluje gotovo poput tihog, ali snažnog kulturnog potresa – onog koji ne dolazi naglo, već se godinama iščekuje i naposljetku dogodi u svoj punini značenja. Upravo takav trenutak dočekat će Rijeka u prvoj polovici travnja, kada će se na pozornicu Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca, nakon duge trideset i dvije godine izbivanja, vratiti monumentalna Puccinijeva opera „Turandot“, djelo koje istodobno pripada povijesti, ali i neumorno govori suvremenosti.
Miran Kurspahić pripada krugu suvremenih kazališnih autora koji vlastiti umjetnički identitet oblikuju na sjecištu različitih izvedbenih i autorskih praksi, pri čemu se njegov rad ne iscrpljuje u samoj režiji, nego se širi prema pisanju, glumi i konceptualnom oblikovanju predstava koje nastaju kao rezultat promišljenog, ali otvorenog i procesualnog rada. Njegov kazališni rukopis odlikuje se dinamičnim spojem ironije, društvene osjetljivosti i sklonosti prema žanrovskom miješanju, pa se u njegovim predstavama često prepoznaje istodobna prisutnost humora i nelagode, lakoće i dubine, kao i stalna težnja da se publiku ne zadrži na površini zabave, nego je uvuče u prostor preispitivanja vlastitih stavova i navika.
Uoči premijere predstave LOGOR / GOLGOTA u Zagrebačkom kazalištu mladih, u kazališnom je prostoru održana tribina Čitanje kazališta, zamišljena kao mjesto susreta kritičkog mišljenja, kazališne prakse i suvremenog društvenog konteksta. Ova je tribina bila posvećena novoj produkciji ZKM-a koja na scenu donosi zanimljivu i provokativnu dramaturšku koncepciju: dvije rane drame Miroslava Krleže, U logoru i Golgota, objedinjene su u jedinstvenu scensku cjelinu. Predstavu režira nagrađivana slovenska redateljica Nina Rajić Kranjac, autorica čiji se rad posljednjih godina sve snažnije ističe na europskoj kazališnoj sceni, osobito po smjelim interpretacijama klasičnih tekstova i izraženom društveno-kritičkom senzibilitetu.
Na kazališnu pozornicu Zagreba stiže predstava koja će publiku istodobno nasmijati do suza i natjerati na nelagodno prepoznavanje vlastitih slabosti. Nova komedija „CELO TELO TU ME BOLI“, autora i redatelja Nikola Pejaković, gostuje 12. ožujka 2026. u 21 sat u Satiričko kazalište Kerempuh, u produkciji Teatar na Brdu, donoseći večer inteligentnog humora, britke ironije i gorko-slatkih istina o vremenu u kojem živimo.
Harryjev posjet Ukrajini ima snažnu simboličnu i humanitarnu poruku, a cilj mu je, kako se navodi, skrenuti pozornost međunarodne javnosti na rat i posljedice ruske agresije.
U vremenu u kojem se glazbena scena ubrzano mijenja, a publika sve zahtjevnije bira sadržaj koji će joj privući pozornost i zadržati interes, rijetki su izvođači koji uspijevaju istovremeno ostati autentični i pritom kontinuirano nadilaziti vlastite granice. Upravo takav put, promišljen, hrabar i umjetnički dosljedan, nastavlja graditi zagrebački glazbenik Josip Čolić, koji je danas predstavio svoj novi singl simboličnog i snažnog naslova „Ne daj se drugima“, pjesmu koja već na prvo slušanje otvara prostor dublje interpretacije i emocionalne identifikacije.
Proljeće je stiglo i s njim taj poznati nemir u nogama — onaj koji šapće da je krajnje vrijeme za mini bijeg. Bilo da planirate produženi vikend u romantičnom Parizu, istraživanje skrivenih ulica Palerma ili jednostavno bijeg do obale uz šum valova i miris omiljene kave, jedno je sigurno – uz prave dodatke sve će biti lakše.