“Sigurna kuća” Marine Vujčić: Intimna drama koja razbija zidove šutnje o obiteljskom nasilju
U svijetu u kojem se često čini da pred nasiljem zatvaramo oči, roman Sigurna kuća Marine Vujčić postao je svojevrsni fenomen. Rasprodan u knjižarama, s listama čekanja u knjižnicama, ovaj duboko potresan roman o rodno uvjetovanom nasilju probudio je snažne reakcije čitatelja i inspirirao hrabru kazališnu adaptaciju.
Predstava, koju su koncipirale dramaturginja Jelena Kovačić i redateljica Anica Tomić, premijerno će zaigrati ovog petka na velikoj sceni Gavelle, a njezina poruka već odzvanja zagrebačkim trgovima kroz snažne performanse. Razgovarali smo s Jelenom Kovačić o procesu stvaranja ove predstave, njezinoj dugogodišnjoj suradnji s Anicom Tomić, značaju javnih performansa i očekivanjima od projekta koji se usuđuje progovoriti o onome o čemu društvo najradije šuti. Ovaj ekskluzivni intervju donosi portal Grazia.hr.
Lada Lončar: Žrtva, počiniteljica ili oboje?
U središtu romana Sigurna kuća nalazi se Lada Lončar – nježna majka djevojčice, supruga uglednog sveučilišnog profesora, ali i žena koja je počinila ubojstvo i sada služi kaznu u zatvoru. Tko je zapravo Lada Lončar? Kako je izgledao njezin život iza prividno savršenih zidova obiteljskog doma? Roman Marine Vujčić neumoljivo secira slojeve rodno uvjetovanog nasilja, razotkrivajući ne samo mehanizme zlostavljanja, već i društveni kontekst koji ga omogućuje – osjećaj srama, propitkivanje žrtve i sustav koji često okrivljuje one koji traže pomoć.
Prije nešto više od mjesec dana, zagrebački trgovi postali su pozornica snažnih performansa inspiriranih romanom. Na glavnom trgu pojavile su se ženske siluete obavijene plahtama – bestjelesne, bezlične, simbolično utišane. Nedugo zatim, na Cvjetnom trgu, žene su ležale na podu, a četiri uzastopna performansa poslala su jasnu poruku: obiteljsko nasilje nije privatna stvar, već društveni problem koji zahtijeva kolektivnu odgovornost. Ovi performansi, osmišljeni pod redateljskom palicom Anice Tomić, nisu samo uvod u predstavu, već i poziv na buđenje svijesti.
Od stranica romana do kazališne scene
Kako je započeo put Sigurne kuće od romana do kazališne adaptacije? „Anica i ja pročitale smo roman prije njegova objavljivanja. Marina nam ga je poslala dok je još bio u prijelomu, sa željom da ga upravo mi postavimo na scenu. Koristim svaku priliku da joj zahvalim na tom povjerenju i podršci koja traje od početka“, otkriva Jelena Kovačić. Roman, koji je nedavno doživio treće izdanje, privukao je ogromnu pažnju čitatelja. „To me ispunjava optimizmom. Što više ljudi pročita Sigurnu kuću, to je veća šansa za dublje razumijevanje rodno uvjetovanog nasilja“, kaže Kovačić.
Adaptacija romana bila je izazovna zadaća. „Tema je izuzetno kompleksna i društveno osjetljiva. Dugo smo promišljale kako kazališno pristupiti i romanu i problematici. Odlučile smo se za trodijelnu strukturu: lecture performance koji uvodi feminističku umjetnost i kontekst nasilja nad ženama, intimnu priču o odnosu glavnih likova koja prati roman, te završni performans“, objašnjava dramaturginja. Uvodni dio, inspiriran radovima umjetnica poput Artemisie Gentileschi, Nan Goldin, Emme Sulkovicz i Sue Williams, postavlja okvir koji pokazuje da nasilje nije izolirani incident, već dio šireg društveno-političkog sustava. „Anica je u režiju unijela svoj performativni pristup, inspiriran njezinim iskustvom performerice, što je cijeloj predstavi dalo jedinstvenu snagu“, dodaje Kovačić.
Duboko ukorijenjeni narativi i osjećaj krivnje
Roman Sigurna kuća ne bavi se samo nasiljem, već i složenim emocijama poput krivnje, samopercepcije i društvenih očekivanja, posebice u hrvatskom kontekstu. Kako su Jelena i Anica pristupile ovim slojevitim temama? „Marinin roman precizno detektira faze zlostavljačkog odnosa. Bilo je izazovno prenijeti tu postupnost u dramsku formu, ali trudile smo se sačuvati mehanizam zlostavljačke zamke u koju svatko može upasti“, kaže Kovačić. U procesu su uvedeni novi likovi i situacije, a probe su donijele nova rješenja koja su dodatno obogatila adaptaciju. „Fokus je na susretu s onima koji su doživjeli nasilje, preživjeli ga ili, nažalost, nisu. Ansambl zajedno s publikom iznosi priču, a njihov angažman je ključan“, naglašava ona.
Performansi na trgovima: Umjetnost kao čin suočavanja
Javni performansi na zagrebačkim trgovima naišli su na različite reakcije – od ganutosti i podrške do indiferentnosti, pa čak i bijesa. „Anica je željela izaći iz kazališne dvorane jer je obiteljsko nasilje društveni problem. Performansi su bili čin prisutnosti i intervencije u javnom prostoru, inspirirani radovima umjetnica koje tematiziramo u predstavi“, objašnjava Kovačić. Reakcije publike bile su raznolike: „Bilo je podrške, ali i šokantne količine negativnih komentara na internetu, punih bijesa i mržnje. Mnogi su problem sveli na dnevno-političke podjele, što je poražavajuće. No vjerujem da je to glas manjine, samo trenutačno najglasnije.“
Suradnja s aktivistima i stručnjacima
U pripremi predstave, tim se oslonio na stručnjake i aktiviste. „Obje smo članice inicijative #spasime, što je za mene bilo ključno iskustvo. U procesu su nam pomogle aktivistkinje Sanja Sarnavka i Lana Bobić, psihologinja Senka Sekulić te Ivan Blažević iz Fonda za žene. Bilo je važno da ansambl čuje njihove priče i iskustva“, kaže Kovačić. Ova suradnja naglasila je da je borba protiv nasilja zajednički napor žena i muškaraca.
Jelena Kovačić i Anica Tomić surađuju već 25 godina, a njihova dinamika temelji se na međusobnom razumijevanju i dijalogu. „Kazalište je kolektivna umjetnost. Naša suradnja je razmjena ideja, ali i očuvanje individualnosti. Dobro se poznajemo, profesionalno i ljudski, i naš dijalog je uvijek iskren“, otkriva Kovačić. Ovaj projekt samo je nastavak njihova zajedničkog umjetničkog puta, koji uvijek teži propitkivanju društvenih normi.
Kako doprijeti do onih koji ne vide problem?
Predstava Sigurna kuća suočava nas s neugodnom istinom: nasilje je prisutno svuda, čak i među onima koji izgledaju osjetljivi na temu. „Lik zlostavljača u romanu je sveučilišni profesor koji ide u kazalište. Vjerujem da bi došao i na našu predstavu, uvjeren da ne radi ništa loše“, kaže Kovačić. Nedavni intervju s Daliborom Matanićem na portalu Gloria.hr pokazao je kako se nasilje relativizira. „Kad urednica nazove nasilje ‘neprimjerenim ponašanjem’ ili zlostavljač svoju ispriku počne s ‘ako sam…’, jasno je da je nasilje dio društvenog ugovora koji normalizira zlostavljanje“, upozorava ona.
Kovačić citira slogan feminističkog pokreta: „Privatno je uvijek političko.“ „Ne postoji granica između privatnog i javnog. Društveni kontekst omogućava nasilje, propitkuje žrtve i amnestira zlostavljače. Zatvaranje nasilja u četiri zida upravo je ono što ga uzrokuje“, tvrdi ona. Predstava Sigurna kuća želi razbiti taj zid šutnje, pozivajući publiku na promišljanje i djelovanje.
Umjetnost kao prostor slobode
U vrijeme kada se umjetnost često suočava s pokušajima cenzure, Kovačić podsjeća na njezinu ulogu: „Umjetnost je mjesto slobode, ne podobnosti. Ona propituje, otvara prostore i uključuje. Pokušaji njezina ograničavanja dovode u pitanje kritičko mišljenje, koje je osnova napretka.“ Upravo to čini Sigurna kuća – otvara dijalog, suočava nas s neugodnim istinama i poziva na promjenu.
Predstava Sigurna kuća više je od kazališnog događaja – to je poziv na promišljanje, empatiju i akciju. Premijera u Gavelli ovog petka obećava snažan doživljaj koji će, nadamo se, potaknuti razgovore daleko izvan zidova kazališta. Jer, kao što kaže Jelena Kovačić, borba protiv nasilja zajednički je napor – i počinje s nama.
Ravnateljica ZKM-a Snježana Abramović Milković predstavljanje sezone povezala je s društvenim i političkim okolnostima u kojima kazalište danas djeluje.
Što danas znači biti uspješna žena i postoji li uopće kriterij prema kojem se uspjeh može pošteno mjeriti, pitanja su koja se otvaraju uz novi izbor pokrenut na platformi Uspješna.hr, gdje je javnosti omogućeno da nominira i podrži žene koje smatra najboljima u četiri vrlo različite kategorije. Znanstvenica godine, Trenerica godine, Influencerica godine i Najbolje odjevena osoba godine titule su za koje će konkurirati poznata, ali i manje poznata imena, dok će završnu riječ imati stručni žiri koji čine Ecija Ojdanić, Ana Begić Tahiri, Judita Franković Brdar i Barbara Nola.
U subotu, 12. rujna, počinje 23. Festival svjetskog kazališta, koji će do 26. rujna na nekoliko zagrebačkih pozornica predstaviti pet međunarodnih kazališnih i plesnih produkcija. Ovogodišnji program povezuje autore različitih generacija i izvedbenih poetika, a predstave će se izvoditi u Zagrebačkom kazalištu mladih, Zagrebačkom plesnom centru i HNK2. Festival otvara THE MAKING OF BERLIN belgijskog kolektiva BERLIN i NTGenta u režiji Yvesa Degrysea, nakon čega slijede OBITELJ Louisa Janssensa, BREL Anne Terese De Keersmaeker i Solala Mariottea, MAMI grčko-albanskog redatelja Maria Banushija te MALDONNE francuske koreografkinje Leïle Ka. Službeni program potvrđuje da će se svih pet naslova izvesti između 12. i 26. rujna, a pojedine produkcije u Zagreb dolaze nakon gostovanja na vodećim europskim festivalima i kazališnim pozornicama.
23. izdanje Festivala svjetskog kazališta od 12. do 26. rujna donosi predstave autora i kolektiva koji suvremeni teatar promišljaju kroz povijest, tijelo, obitelj, identitet, rod, sjećanje i generacijske odnose
Nova sezona Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu potvrđuje jasno usmjerenje prema snažnijem međunarodnom povezivanju, umjetničkoj razmjeni i sustavnom pozicioniranju nacionalne kazališne kuće unutar suvremenoga europskog kulturnog prostora. Međunarodna suradnja pritom nije tek dodatak redovitom programu, nego jedan od važnih razvojnih pravaca kojim HNK u Zagrebu istodobno zagrebačkoj publici približava relevantna europska kazališna ostvarenja te vlastite umjetnike i produkcije predstavlja izvan hrvatskih granica.
Festival svjetskog kazališta ove godine u Zagrebačkom kazalištu mladih otvara se 12. rujna predstavom The Making of Berlin, autorskim projektom belgijskog kazališnog kolektiva Berlin i NTGent u režiji Yvesa Degrysea. Predstava donosi složenu priču o povijesti, sjećanju i mehanizmima kojima se stvarnost pretvara u priču, a kroz neobičan susret s čovjekom koji tvrdi da je svjedočio jednom od posljednjih poglavlja povijesti Berlina otvara pitanje koliko se istina može promijeniti kada je promatramo kroz vrijeme, osobno sjećanje i potrebu da događajima damo smisao.
Na današnji dan, prije trideset i jednu godinu, 7. kolovoza 1995., na Petrovačkoj cesti između Bosanskog Petrovca i Ključa dogodio se jedan od najtragičnijih događaja koji se vežu uz završnicu ratova na prostoru bivše Jugoslavije. Tijekom zračnog napada na izbjegličku kolonu koja se kretala prema Bosni i Hercegovini poginulo je deset civila, među kojima je bilo četvero djece, dok je više osoba ranjeno. Među najmlađim žrtvama bili su jedanaestogodišnja Nevenka Rajić i njezin devetogodišnji brat Žarko Rajić iz Donjeg Lapca, čije su smrti tijekom desetljeća postale simbol stradanja djece u ratnim okolnostima i podsjetnik na činjenicu da upravo oni koji u ratovima nemaju nikakvu odgovornost nerijetko plaćaju njihovu najveću cijenu.
Goran Bogdan tijekom posljednjih je godina izgradio status jednog od najuspješnijih i međunarodno najprepoznatljivijih hrvatskih glumaca, ostvarivši zapažene uloge u domaćim i inozemnim filmskim i televizijskim projektima koji su njegov talent predstavili publici daleko izvan granica Hrvatske, dok je svojim interpretacijama slojevitih i emocionalno zahtjevnih likova potvrdio glumačku širinu zbog koje ga redovito angažiraju ugledni redatelji europske kinematografije.
Kanadski pjevač objavio je niz fotografija na Instagramu u ponedjeljak, 7. rujna, a prizori iz svakodnevice brzo su privukli pažnju njegovih obožavatelja.
Uz kupaći je odabrala i odgovarajući ogrtač, dok je dugu kosu ostavila raspuštenu. Opušteno ljetno izdanje bilo je dovoljno da se komentari njezinih pratitelja brzo počnu nizati.
Fotoklub Zagreb ove godine obilježava 134 godine djelovanja programom „Živjela fotografija!“, a u središtu proslave bit će izložba „Pogled unatrag – svjetlo naprijed“. Otvorenje je zakazano za subotu, 19. rujna 2026. u 19:30 sati u prostoru Fotokluba Zagreb, Ilica 29/III, dok će izložba biti dostupna publici do 7. listopada.
Split će od 11. do 18. rujna ugostiti 31. izdanje Split Film Festivala. Tijekom osam festivalskih dana gradska će kina, galerijski prostor i Academia Club Ghetto ugostiti suvremene filmove i radove medijske umjetnosti iz različitih dijelova svijeta. Ovogodišnje izdanje okuplja 59 filmova iz 27 zemalja. Dio naslova u Split stiže na svoje prvo svjetsko ili europsko prikazivanje.