Kad Damir Urban svira, a Boris Liješević razgolićuje Čehova – Rijeka dobiva predstavu o svima nama
Postoji trenutak u kazalištu kada granica između glumca i lika nestane. Kada pozornica više nije prostor za interpretaciju, nego za ispovijed. Upravo u tom prostoru susreta, između Čehova i današnjeg čovjeka, nastala je predstava „Tri sestre, ja“ redatelja Borisa Liješevića, koja će premijerno biti izvedena 25. listopada u HNK-u Ivana pl. Zajca u Rijeci. Ovaj autorski projekt, utemeljen na Čehovljevoj drami, ne traži odgovore nego dijalog – onaj tih, ljudski, koji nas suočava s vlastitim čežnjama i nesnalaženjima.
U vremenu koje ne dopušta zastajanje, Liješevićeva interpretacija „Tri sestre“ poziva nas da se zadržimo u sebi. U nježnoj tišini kazališne dvorane publika će gledati ne samo Čehova, nego i vlastite živote. Redatelj pristupa tekstu kao živom biću koje diše u skladu s vremenom i ljudima koji ga utjelovljuju, pa tako glumci ne skrivaju sebe iza likova nego dijele svoje osjećaje, iskustva i sjećanja.
„Tri sestre, ja“ postaje prostor u kojem se osobno i kolektivno stapaju u jedno – mjesto gdje glumac i publika zajedno traže smisao unutar trajne ljudske potrebe za blizinom.
Tri sestre koje govore našim glasom
Predstava „Tri sestre, ja“ u riječkom HNK-u nije klasična interpretacija Čehova. Ona se razvija kao proces u kojem glumci, vođeni Liješevićevom vizijom, pronalaze odjeke poznate drame u vlastitim životima. Redatelj ne inzistira na tekstualnoj vjernosti nego na emocionalnoj iskrenosti, na suočavanju sa sobom kroz prizmu Čehovljevih junakinja. U tom smislu, ključna tema predstave postaje ljudska duša – ono neuhvatljivo i često potisnuto što izranja kad nestanu maske.
Dramaturg Dimitrije Kokanov ističe da projekt „Tri sestre, ja“ ne gradi novu priču, već otvara polje iskustva. Između Čehova i današnjih glumaca uspostavlja se suživot, mozaik osobnih ispovijesti koje zajedno tvore kolektivni glas. Svaka rečenica, svaka tišina i svaki pogled na pozornici postaju svjedočanstvo o tome kako se Čehov i dalje nastanjuje u nama – u našim odnosima, bolima, neizgovorenim riječima.
U toj scenskoj ispovijesti sudjeluju članovi ansambla Hrvatske drame – Olivera Baljak, Ana Marija Brđanović, Aleksandra Stojaković Olenjuk, Jelena Lopatić, Sabina Salamon, Nika Grbelja, Petar Baljak, Denis Brižić, Damir Orlić, Jasmin Mekić, Deni Sanković i Mario Jovev. Kostimografkinja Marina Sremac, scenograf Igor Vasiljev i autor glazbe Damir Urban stvaraju scenski svijet koji ne ilustrira nego podržava emociju, dok suradnik za pokret Denes Debrei i oblikovatelj svjetla Dalibor Fugošić dopunjuju taj intimni ton predstave.
Ono što „Tri sestre, ja“ razlikuje od ostalih predstava jest njezina iskrenost. U vremenu prepunom projekcija, Liješević se vraća osnovi – ljudskosti. Njegove „sestre“ više ne žive samo u Čehovljevu svijetu, nego u našemu. One nisu likovi iz prošlosti nego žene današnjice, izgubljene i ranjive, ali i snažne u svojoj potrazi za smislom. U njima prepoznajemo sebe, a u njihovim riječima svoje vlastite tišine.
Predstava „Tri sestre, ja“ igra 27., 28., 29. i 30. listopada, a zahvaljujući suradnji s Flixbusom, publika iz Zagreba moći će besplatno doputovati na premijeru.
U Zagrebačkom kazalištu mladih jučer je održano novo izdanje tribine Čitanje kazališta autora i voditelja Srđana Sandića, koje je ovoga puta bilo posvećeno jednoj od najiščekivanijih drama aktualne kazališne sezone – ACID/KISELINA Tene Štivičić.
Ususret premijeri predstave, Srđan Sandić razgovara s psihologinjom Lidijom Arambašić i spisateljicom Ivanom Bodrožić o moći, etici i kreativnim procesima u suvremenom kazalištu.
U prepunom Knapu, atmosfera je bila gotovo opipljiva. Smijeh, emocija i aplauz ispunili su prostor dok je Nexstage teatar službeno započeo svoju kazališnu priču premijerom predstave “Ljudina” – i publika je već na prvoj izvedbi pokazala da je riječ o pravom hitu.
Postoji nešto gotovo nestvarno u trenutku kada se uoči blagdana upale svjetla pozornice, a Zagreb nakratko postane kulisa najljepše božićne priče. Orašar, balet koji generacijama budi nostalgiju, toplinu i onu posebnu iskru djetinjstva, ove godine dobiva novo, raskošno ruho – i to jedno od najveličanstvenijih koje smo ikada vidjeli na domaćoj sceni.
Sinoć je HNK Ivana pl. Zajca bio ispunjen onom posebnom, gotovo električnom tišinom koja vlada nekoliko trenutaka prije velikog umjetničkog događaja. A kada se zastor napokon podigao, riječku je publiku dočekao svijet koji se nije samo gledao – nego i osjećao. Premijerna izvedba „Venezuele“, jedne od najznačajnijih koreografija vizionarskog Ohada Naharina, opravdala je svako očekivanje i više od toga. Ovacije koje su ispunile kazalište trajale su minutama, kao spontani i iskreni odgovor na djelo koje je publiku istovremeno razoružalo i oduševilo.
U svijetu gdje se granice između pokreta, glazbe i osjećaja brišu, na scenu riječkog HNK-a Ivana pl. Zajca dolazi jedno od najintrigantnijih suvremenih plesnih djela – „Venezuela“, koreografski dragulj svjetski slavnog izraelskog umjetnika Ohada Naharina.
Postoji nešto gotovo meditativno u darivanju biljke – osobito one koja je u isto vrijeme i skulptura, i dizajnerski predmet, i živi podsjetnik na pažnju koju ste nekome posvetili. Upravo zato posljednjih godina sve više kreativnih duša otkriva ljepotu kokedama, delikatnih zelenih kugli omotanih mahovinom koje izgledaju kao da lebde između prirode i umjetnosti.
Nakon gotovo tisuću dana šutnje, potresa i dugotrajnih radova, jedan od najintimnijih prostora hrvatske kulturne baštine ponovno će oživjeti: Atelijer Meštrović sredinom prosinca otvara svoja vrata s novim stalnim postavom, promišljenim s iznimnom pažnjom i dubokim poštovanjem prema životu i djelu Ivana Meštrovića.
Britanski PR stručnjak tvrdi da su Harryjeve šale i medijski nastupi postali neučinkoviti te znak gubitka identiteta nakon odlaska iz kraljevske obitelji.
Glumac otkriva kako je politički govor o Tibetu doveo do dvadesetogodišnje zabrane prisustvovanja Oscaru i zašto nikada nije požalio što ga je izrekao.