Toronto stao na trenutak: „Oče naš“ Gorana Stankovića rasplamsao emocije publike
U zlatnom sjaju jubilarnog, pedesetog izdanja Toronto International Film Festivala, svjetska premijera debitantskog filma Gorana Stankovića, „Oče naš“, otvorila je vrata u svijet snažnih ljudskih sudbina, vjere i iskupljenja. Nakon projekcije zavladala je tišina, duboka i zadržana poput daha, a zatim su se prolomile ovacije – znak da je film duboko dirnuo svakoga tko ga je promatrao.
„Oče naš“ vodi nas u osamljeni kraj Srbije, gdje mladi Dejan, izgubljen u svijetu ovisnosti, traži privremeni mir u zabačenom samostanu. Ondje ga pod svoje uzima snažni i nadahnuti svećenik Branko, čije metode iscjeljenja postupno prelaze granice discipline i kontrole. Likovi, oblikovani glumačkom bravuroznošću Vučića Perovića i Borisa Isakovića, oživljeni su s takvom dubinom da svaki njihov pogled, svaki šapat odjekuje moralnim i emotivnim slojevima priče.
Variety je „Oče naš“ uvrstio među dvadeset najboljih međunarodnih filmova festivala, ističući vizualnu snagu, dramatičnu napetost i glumačke izvedbe koje se urezuju u pamćenje. Vučić Perović o svojoj ulozi kaže: „Priprema za lik bila je putovanje u samu srž ljudske boli i nade; razgovori sa stručnjacima i promatranje stvarnih iskustava pomogli su mi da lik prikažem što istinitije.“
Goran Stanković, poznat po serijama „Sablja“ i „Jutro će promijeniti sve“, svoj je debitantski film oblikovao kao međunarodnu suradnju, spoj kreativne energije više zemalja i podrške brojnih filmskih fondova. „Oče naš“, premda rođen u regionalnom kontekstu, dokazuje da snažne priče mogu odjeknuti i na najvećim svjetskim festivalima te postati ogledalo ljudskog duha, sumnje, iskupljenja i tajni koje nosimo u sebi.
Nastavite čitati nakon oglasa
Trailer filma, već sada dostupan javnosti, uvodi nas u mrežu emocija i pitanja, u svijet u kojem se disciplina, vjera i ljudska slabost isprepliću u nijansiranu dramu koja ostaje u pamćenju i nakon što se svjetla u dvorani ugase.
U vremenu u kojem se informacije proizvode i troše brže nego ikada prije, urednička vizija Leona Rizmaula, dugogodišnjeg urednika emisije "TV kalendar" na Hrvatskoj radioteleviziji, djeluje gotovo kao tiha, ali uporna pobuna protiv površnosti i zaborava, jer upravo u tom kratkom, strogo ograničenom formatu od svega nekoliko minuta uspijeva sažeti ono što mnogi mediji danas više ni ne pokušavaju – osjećaj kontinuiteta, svijest o vremenu i odgovornost prema činjenicama koje oblikuju kolektivnu memoriju.
Međunarodni festival dokumentarnog filma ZagrebDox i ove godine, kroz pomno oblikovane i već prepoznatljive programske cjeline Glazbeni globus, Happy Dox, Festival Hits, Teen Dox i Green Dox, donosi reprezentativan i pažljivo kuriran presjek najintrigantnijih suvremenih dokumentarnih ostvarenja, potvrđujući svoju poziciju jednog od ključnih mjesta susreta publike s aktualnim i estetski relevantnim dokumentarnim filmom. Riječ je o selekciji koja obuhvaća širok tematski raspon – od intimnih glazbenih priča i festivalski nagrađivanih naslova do filmova koji se bave složenim pitanjima identiteta, odrastanja i klimatskih promjena – te koja, iz godine u godinu, uspijeva uspostaviti ravnotežu između autorskog izraza i društvene angažiranosti. U tom smislu, publiku očekuju djela koja su već afirmirana na prestižnim svjetskim festivalima, ali i ona koja tek započinju svoj festivalski život, pri čemu svako od njih donosi snažnu, autentičnu i suvremenu perspektivu, a same programske cjeline potvrđuju status festivalskih favorita za koje se redovito traži karta više.
Glumac iz serijala Harry Potter film series, Ralph Fiennes, izjavio je kako bi Tilda Swinton bila „fantastičan izbor“ za ulogu Lorda Voldemorta, pritom priznajući da je i sam svojedobno bio pozvan da se vrati toj ulozi, no danas smatra kako je „taj brod već odavno otplovio“.
Kada se govori o trenutnoj kulturnoj dinamici u kojoj se različite umjetničke forme i žanrovi prožimaju, rijetko se može pronaći primjer koji tako jasno spaja suvremenu pop glazbu i suvremenu kinematografiju kao što to čini utjecaj Reputation turneje Taylor Swift na film Mother Mary i izvedbu Anne Hathaway. Ovaj utjecaj nije površna referenca niti marketinški trik — radi se o stvarnom, duboko promišljenom i višeslojnom procesu oblikovanja karaktera, vizualne estetike i ambijenta filmskog djela kroz prizmu popularne glazbene kulture.
Postoje projekti koji već u najavi zvuče kao sigurna karta za uspjeh, ali postoje i oni rjeđi, intrigantniji, koji djeluju kao sudar različitih svjetova – književnog, glumačkog i produkcijskog – i upravo u toj napetosti kriju svoj potencijal. Serija The Corrections pripada ovoj drugoj kategoriji. Jer kada se u istoj rečenici nađu ime jedne od najvećih glumica današnjice, roman koji se desetljećima smatra referentnom točkom suvremene američke književnosti i platforma koja oblikuje način na koji gledamo serije, tada očekivanja prirodno rastu izvan uobičajenih okvira.
Na adresi 90 Franklin Street, u jednoj od arhitektonski prepoznatljivih visokih stambenih zgrada njujorške četvrti TriBeCa, smješten je luksuzni penthouse koji zauzima tri najgornje etaže objekta i pruža jedinstven pogled na panoramu Manhattana. Riječ je o nekretnini koja je desetljećima bila privatna rezidencija jedne od najutjecajnijih pop umjetnica suvremenog doba, Mariah Carey, a koja je danas ponovno u središtu pozornosti zbog odluke o prodaji na tržištu luksuznih nekretnina.
Madonna se vraća na plesni podij, a svoj novi projekt donosi izravno na jednu od najvećih LGBTQ+ platformi na svijetu, smještenu u gradu West Hollywoodu.
U određenim glazbenim imenima i ženskim izvođačicama gay zajednica već desetljećima pronalazi nešto nalik simboličkom uporištu, gotovo emocionalnom svjetioniku, no u novije vrijeme čini se da se mlađe generacije, osobito generacija Z, odmiču od tog klasičnog poimanja pop ikona i svoju privrženost usmjeravaju prema drugačijim, fragmentiranijim i često alternativnim umjetničkim figurama.
Alicia Keys, jedna od najpoznatijih i najnagrađivanijih glazbenica svoje generacije, nedavno je u razgovoru za The Times of London progovorila o, kako kaže, duboko ukorijenjenim neravnopravnostima u glazbenoj industriji, ističući da se taj svijet i dalje često ponaša poput zatvorenog “kluba starih dečki”, u kojem ženama, osobito onima koje rade kao producentice ili tonske inženjerke, pristup profesionalnim prilikama nije jednako otvoren.