Serijski ubojice istovremeno nas užasavaju i fasciniraju potpuno nerazumljivom prirodom svojih zločina, zato kada bolje razmislite, nije pretjerano čudno da su mnogi stvarni zločinci inspirirali užase s velikih i malih ekrana. Ovo su neki od njih.
Isti ubojica inspirirao je tri slavna filmska zlikovca
Norman Bates – Psiho (1960.) i nastavci
Inspiracija: Ed Gein
Norman Bates, mentalno poremećeni ubojica iz Psiha Alfreda Hitchcocka (i tri mnogo manje poznata nastavka iz 1980-ih), izravno je inspiriran ozloglašenim Edom Geinom.
Poznat kao “Mesar iz Plainfielda”, ovaj ubojica je bio povučeni čovjek koji je uglavnom ekshumirao trupla netom umrlih žena, ali je neke i ubijao. Nakon što bi „nabavio“ truplo, Gein je od njihovih kostiju i kože izrađivao trofeje . Bio je nezdravo privržen svojoj majci i pokušavao ju je „rekreirati“ nakon smrti uz pomoć dijelova drugih žena, što je detalj koji je najviše inspirirao pisca Roberta Blocha i njegov roman Psiho iz 1959., kojega je Hitchcock ekranizirao godinu poslije.
Leatherface – Teksaški masakr motornom pilom (1973.) i nastavci
Inspiracija: Ed Gein
Geinovi zločini bili su toliko utjecajni da su desetljeće kasnije inspirirali još jednog poremećenog ubojicu s velikih ekrana – Leatherfacea.
Manijakalni kanibal s motornom pilom koji nosi masku od ljudske kože izravno je inspiriran Geinovim stvaranjem maski i odijela od kože svojih žrtava, kao i činjenicom da je bio sklon pojesti dijelove svojih žrtava.
Buffalo Bill – Kad jaganjci utihnu (1991.)
Inspiracija: Ed Gein, Ted Bundy, Gary Heidnik
Iako je Anthony Hopkins kao Hannibal ostavio veći dojam, glavni negativac Oscarom nagrađenog filma je Buffalo Bill u izvedbi Teda Levinea. On je također dijelom inspiriran Geinom – poput stvarnog ubojice, svojim žrtvama dere kožu kako bi od nje napravio odijelo s ciljem da se preruši u ženu.
No način na koji je dolazio do žrtava i ubijao ih inspiriran je dvama kasnijim ubojicama. Kao Ted Bundy, metoda pronalaska žrtve mu je da glumi da mu je potrebna pomoć na cesti prije nego što žrtvu onesvijesti i smjesti u svoj kombi, dok poput Garyja Heidnika zatočene žene drži u jami u podrumu kako bi ih mučio prije ubojstva.
Hannibal Lecter – Manhunter (1986.), Kad jaganjci utihnu (1991.), Hannibal (2001.), Crveni zmaj (2002.), serija Hannibal
Inspiracija: Dr. Alfredo Ballí Treviño
Ovaj meksički kirurg je osuđen za ubojstvo i komadanje svoje ljubavnice 1950-ih. Autor Thomas Harris, koji je stvorio lik, upoznao je doktora tijekom istraživanja za svoje romane, a elementi njegovog mirnog ponašanja i jezive prošlosti odražavaju se u liku Hannibala Lectera – iako Alfredo, barem koliko je poznato, nikoga nije pojeo.
Ghostface – serijal Vrisak (1996.)
Inspiracija: Danny Rolling
Maskirani ubojica Ghostface inspiriran je zločinima Trbosjeka iz Gainesvillea Dannyja Rollinga. On je 1990. ubio petero srednjoškolaca u gradiću na Floridi i ostavljao njihova raskomadana tijela u javnosti da budu pronađena.
Scenarist Kevin Williamson 1994. je gledao dokumentarac o suđenju Rollingu i tako dobio inspiraciju za svoje najpoznatije djelo.
Candyman – serijal Candyman
Inspiracija: Ubojstvo Ruthie May McCoy
Legenda o Candymanu, osvetoljubivom duhu koji ubija svakoga tko se usudi izgovoriti njegovo ime pet puta pred ogledalom, ukorijenjena je u užasnom stvarnom ubojstvu Ruthie Mae McCoy.
Godine 1987. Ruthie McCoy iz Chicaga ubili su provalnici koji su u njezin stan ušli kroz ogledalo u kupaonici, probivši zid iz susjednoga stana. Urbana legenda o ovom ubojstvu inspirirala je način na koji ubija Candyman.
Britanski glumac Patrick Stewart, koji je preminuo 28. listopada 2026. godine u 86. godini života, iza sebe je ostavio više od šest desetljeća dugu karijeru tijekom koje je ostvario neke od najpoznatijih uloga u povijesti znanstvenofantastičnog filma i televizije. Publika diljem svijeta najviše ga pamti kao kapetana Jean-Luca Picarda iz „Zvjezdanih staza” i profesora Charlesa Xaviera iz filmskog serijala „X-Men”, no njegov glumački put započeo je mnogo prije nego što je postao holivudska zvijezda. Stewart je godinama nastupao u britanskim kazalištima, glumio u Shakespeareovim dramama i televizijskim produkcijama, a međunarodnu popularnost stekao je tek u drugoj polovici četrdesetih godina života. Tijekom karijere sudjelovao je u filmovima koji su ostvarili stotine milijuna dolara zarade, a njegove najpoznatije uloge ostale su povezane s filmskim i televizijskim serijalima koji su se razvijali desetljećima.
Animirani film za cijelu obitelj u Hrvatskoj je pogledalo više od 31 tisuće gledatelja, a nakon uspjeha na međunarodnim tržištima sljedećeg mjeseca stiže i u grčka kina
U zagrebačkom CineStaru Branimir Mingle Mall sinoć je u četiri prepune dvorane održana svečana premijera filma Posljednji rimski bog, povijesnog spektakla redatelja, scenarista i producenta Božidara Domagoja Burića o rimskom caru Dioklecijanu. Premijera je okupila filmsku ekipu, brojne glumce i uzvanike iz kulturnog, javnog i društvenog života, koji su među prvima pogledali jedan od produkcijski najambicioznijih projekata Hrvatske radiotelevizije. Među uzvanicima bili su redatelj filma Božidar Domagoj Burić i glumci Amar Bukvić, Nataša Janjić Medančić, Slavko Sobin i Marko Cindrić, koji uz Krešimira Mikića i Dragana Despota čine glumačku postavu filma. Premijeri su nazočili i Anja Šovagović-Despot, Ksenija Pajić, Robert Kurbaša, Luka Nižetić, Mladen Badovinac, Bojana Gregorić Vejzović i brojna druga poznata imena. Među uzvanicima su bili i ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek te novi glavni ravnatelj HRT-a Dražen Miočić.
Film „Vjetre, pričaj sa mnom“ srpskog redatelja Stefana Đorđevića osvojio je tri nagrade na drugom izdanju Adriatic Film & TV Awards, održanom 24. listopada u Porto Montenegru u Tivtu. Đorđevićevo ostvarenje proglašeno je najboljim filmom i najboljim debitantskim filmom, a autor je nagrađen i za režiju. Među dobitnicima su švedska glumica Noomi Rapace, srpski glumac Andrija Kuzmanović, mladi makedonski glumac Arif Jakup i hrvatska redateljica i scenaristica Hana Jušić. U televizijskim kategorijama sva tri priznanja pripala su bosanskohercegovačkoj seriji „Kotlina“ i njezinim glumcima, dok je hrvatska komedija „Svadba“ Igora Šeregija dobila novouvedenu nagradu za izuzetan uspjeh u kinodistribuciji.
Drugo izdanje Adriatic Film & TV Awards, nagrada koje okupljaju filmske i televizijske profesionalce iz cijele regije, službeno je otvoreno u petak, 23. listopada, na Žičari Kotor–Lovćen u Crnoj Gori. Na otvorenju su se okupili nominirani autori i glumci, predstavnici filmske industrije, organizatori i partneri događaja, dok je središnji dio programa rezerviran za svečanu dodjelu nagrada koja će se održati u subotu, 24. listopada, u Porto Montenegru u Tivtu. Ovogodišnje izdanje traje do 25. listopada, a u središtu pozornosti nalaze se filmovi i televizijske serije koji su obilježili proteklu produkcijsku sezonu u zemljama regije.
Serija Slow Horses prati skupinu agenata britanske obavještajne službe MI5 koji su nakon profesionalnih pogrešaka završili u Slough Houseu, odjelu namijenjenom agentima koji su pali u nemilost svojih nadređenih.
Postoje filmovi koje pamtimo po rečenicama, glazbi, likovima i prizorima koji nas u trenutku vrate u djetinjstvo. Neke smo prvi put gledali u školskim klupama, druge smo otkrili na televiziji, a pojedini su desetljećima ostali dio obiteljskih razgovora i zajedničkih uspomena. Iako su nastali u sasvim drukčijem vremenu, mnogi od njih i danas imaju publiku, a prilika da ih ponovno pogledamo na velikom platnu posebno je zanimljiva onima koji ih poznaju samo s malih ekrana. Upravo takvu priliku donosi ovogodišnje obilježavanje Svjetskog dana audiovizualne baštine, tijekom kojeg će se od 22. do 27. listopada u 38 kina diljem Hrvatske održavati besplatne projekcije domaćih filmskih klasika.
Prošlogodišnji Advent u Zagrebu umjetnik Saša Šekoranja obilježio je instalacijom „Prvi snijeg”, kojom je prostor nekadašnje Prve gradske štedionice u prolazu Oktogon pretvorio u mjesto susreta likovne umjetnosti, glazbe i uspomena na stari Zagreb. Središnji dio instalacije činio je gotovo deset metara visok božićni bor oblikovan od svjetlom ispisanih stihova pjesme „Prvi snijeg”, koju je izvodila Gabi Novak, na tekst Ivice Krajača i glazbu Nikice Kalogjere. Prostorom se širila njezina izvedba pjesme, a oko svjetlosnog bora bilo je raspoređeno pedesetak Šekoranjinih crteža i skica izrađenih perom i tušem. Na njima su se nizali prizori zagrebačkih krovova, dimnjaka, krošnji, glazbenog paviljona, stare uspinjače i drugih gradskih motiva koji su podsjećali na zimski Zagreb. Instalacija je otvorena 19. prosinca 2025. godine, a bila je zamišljena kao umjetnikov dar gradu i posveta Gabi Novak. Šekoranja je tada poznatu pjesmu pretvorio u prostornu kompoziciju u kojoj su se svjetlost, rukom nacrtani prizori i glazba povezali u osobnu priču o gradu.
Džejla Ramović i Jakov Jozinović, dvoje mladih izvođača regionalne glazbene scene, predstavili su zajedničku pjesmu „Suze“, kojom su ostvarili suradnju o kojoj se počelo razmišljati još nakon njihova prvog zajedničkog nastupa. Duet je nastao iz međusobnog poštovanja, dugogodišnje želje za zajedničkim radom i iskustva koje su podijelili pred publikom, a u njegovu stvaranju sudjelovali su glazbenici s kojima je Jozinović već ranije surađivao. Pjesma je okupila izvođače čiji se glasovi razlikuju po boji i načinu interpretacije, ali su upravo u tim razlikama pronašli prostor za zajednički glazbeni izraz.
Pisanje poezije u kontekstu muške emocionalne ekspresije sve se češće promatra kao prostor u kojem se razgrađuju dugotrajni kulturni obrasci šutnje, emocionalne suzdržanosti i društveno uvjetovane ideje o tome što znači biti „jak“, pri čemu se snaga tradicionalno pogrešno poistovjećivala s potiskivanjem osjećaja, umjesto s njihovim razumijevanjem i svjesnim izražavanjem. U suvremenom psihološkom i kulturnom diskursu poezija se tako ne pojavljuje samo kao književna forma, nego i kao alat introspekcije, samoregulacije i kreativne obrade unutarnjih stanja, osobito kod muškaraca koji su odrastali u okruženjima u kojima emocionalna artikulacija nije bila poticana ili je bila doživljavana kao slabost.
U suvremenom društvu, u kojem se granice između fizičkog i digitalnog prostora sve brže brišu, terapijski pristupi mentalnom zdravlju doživljavaju duboku transformaciju, a među najintrigantnijim i najperspektivnijim inovacijama ističu se tehnologije proširene stvarnosti (AR) i virtualne stvarnosti (VR). Njihova primjena u području mentalnog zdravlja, osobito kada je riječ o muškoj populaciji, otvara sasvim novu dimenziju razumijevanja stresa, anksioznosti i emocionalne regulacije, ali i redefinira načine na koje se uopće pristupa psihološkoj podršci u 21. stoljeću. Važno je pritom naglasiti da svaka primjena ovakvih terapijskih pristupa mora biti shvaćena isključivo kao komplementarna medicinskim postupcima, te da je uvijek i isključivo obavezna konzultacija, pregled i procjena kod doktora i u bolnici ili drugoj ovlaštenoj zdravstvenoj ustanovi prije bilo kakvog uključivanja u terapijske protokole.
U vremenu koje neumoljivo diktira brzinu, učinkovitost i površnost, čin brijanja gotovo je neprimjetno sveden na rutinski zadatak, lišen pažnje, značenja i osobnog doživljaja. Ipak, iza tog svakodnevnog pokreta, koji mnogi obavljaju mehanički i bez razmišljanja, skriva se potencijal za nešto mnogo dublje i suptilnije — prostor introspekcije, ritual koji nadilazi fizičku potrebu i prelazi u sferu svjesnog postojanja. Umjetnost ritualnog brijanja nije tek povratak tradiciji, nego svjesna odluka da se vlastitom tijelu, vremenu i umu pristupi s pažnjom kakvu rijetko njegujemo u suvremenom životu.