Fascinantne tajne Alfreda Hitchcocka za snimanje filmova

Jedan od najvećih redatelja svih vremena, britanski majstor trilera i strave Alfred Hitchcock rođen je prije nešto više od 125 godina, 13. kolovoza 1899. Tim povodom BBC je iz arhive izvukao i ponovno publicirao intervju koji je njihovom radiju veliki redatelj dao 1964., a u kojemu je govorio o svojim tehnikama snimanja filmova.

Što je slavni redatelj tada otkrio, pročitajte u nastavku teksta.

Alfred Hitchcock volio je manipulirati emocijama publike

“Vjerujem u stavljanje strave u um publike, a ne nužno na ekran“, rekao je kada su ga upitali kako je usavršio svoju neobičnu sposobnost da drži publiku na rubu stolica.

Redatelj je objašnjavao da je njegova spretnost u stvaranju i održavanju kinematografske napetosti ukorijenjena u njegovom intuitivnom razumijevanju ljudske psihologije.

Hitchcock je u to vrijeme već napravio revoluciju u žanru trilera s nizom klasičnih filmova kao što su Vrtoglavica, Psiho i Stranci u vlaku. Majstor u umjetnosti polaganog podizanja napetosti na ekranu, vjerovao je da ključ neizvjesnosti nije samo u šokiranju gledatelja, već u suptilnom manipuliranju njihovom percepcijom i emocijama.

U svojim filmskim scenama polako bi gradio sve veću prijetnju, rastežući tjeskobu publike da bi se nešto strašno moglo dogoditi svakog trenutka. Onda kada bi se to konačno dogodilo, gledatelje filma preplavio bi intenzivan osjećaj olakšanja.

Katarza je bila ključna za Hitchcocka

Hitchcock je sebe usporedio s operaterom vlaka smrti, znajući koliko daleko gurnuti svoju publiku da ih oduševi, ali ne idući toliko daleko da im iskustvo ne bude neugodno. “Ja sam, u neku ruku, čovjek koji kaže, dok konstruira film, ‘ovo će ih natjerati da vrište’“, rekao je.

“Ako zaronite preduboko, vriska će se nastaviti dok cijeli vagon prelazi preko ruba. Stoga, ne smijete ići predaleko, jer želite da siđu s vlaka smrti hihoćući se od zadovoljstva, kao žena koja izlazi iz dvorane nakon vrlo sentimentalnog filma, i kaže, ‘oh, dobro sam se isplakala’.”

Redatelj je ovaj osjećaj nazvao “zadovoljstvom privremene boli“. Ljudi će “podnijeti agoniju napetog filma” pod uvjetom da im pružite neki oblik katarzičnog oslobađanja od napetosti.

Hitchcock je znao da neizvjesnost mora biti ukorijenjena u iščekivanju opasnosti. Dakle, gledatelji su morali biti svjesni stvari koje su bile nepoznate likovima u filmu. Tada bi mogli unaprijed odrediti što bi se moglo dogoditi i brinuti se o ishodu.

Iako je Hitchcock bio izuzetno vješt u korištenju zvuka ili tišine za pojačavanje filmskog dojma, sebe je smatrao prvenstveno vizualnim pripovjedačem. Karijeru je započeo 1920-ih režirajući nijeme filmove i naučio je pomicati granice onoga što bi kamera obično radila. Stalno je eksperimentirao s odvažnim potezima kamere i inovativnom montažom kako bi prenio bitne detalje zapleta, motivaciju likova ili njihovo emocionalno stanje.

Alfred Hitchcock smatrao je da je ono što publika osjeća bitnije od onoga što vidi

Natjerati publiku da se emocionalno uključi bilo je ključno za Hitchcocka, kako bi mogao manipulirati njihovim osjećajima. To je, smatrao je, mnogo važnije od onoga o čemu se zapravo radi u filmu. Hitchcock je bio taj koji je popularizirao izraz “MacGuffin”, za sredstvo zapleta koje pokreće motivaciju likova i priču naprijed bez intrinzičnog značenja.

“Uopće me nije briga za sadržaj“, rekao je u intervjuu za BBC. “Film može biti o bilo čemu, sve dok natjeram tu publiku da reagira na određeni način na sve što stavim na ekran. A ako se počnete brinuti o detaljima o čemu govore novine, što špijuni pokušavaju ukrasti, pa to je puno gluposti, ne mogu se zamarati time.”

Hitchcock je znao da nije potrebno publici pokazati sve da bi iz nje izmamio ovakav intenzivan osjećaj, te da je ono što publika zamišlja često strašnije od onoga što vidi. To je bila tajna njegovog pristupa snimanju filmova.