Prije nekih desetak godina odlučio sam se na jedan veliki korak, točnije jednu veliku promjenu za svoje zdravlje. Kako je došlo do toga? Iskreno, više se ni sam ne sjećam, ali znam da sam na Jarunu bio svaki dan, pio i jeo i komentirao ljude koji svakodnevno trče oko jezera. U nekom momentu se i u meni nešto prelomilo i odlučio sam se na taj prvi korak. Bojao sam ga se strašno, bio sam uvjeren da ja to ne mogu i da se to nikad dogoditi neće.
Nakon nekoliko tjedana, prelomio sam i kupio svu opremu. To je bilo razdoblje kada sam čak imao i osobnog trenera jer sam toliko van svake discipline da nije postojala šansa da sam treniram u teretani ili još gore, trčim oko Jaruna. Disciplina nula. Sjećam se točno tog dana, bilo je negdje oko 16 h. Otišao sam na Jarun. Prognoza je za taj dan bila božanstvena, sve se nekako poklopilo s time da ja prvi put u životu otrčim krug oko Jaruna. I to se dogodilo. Ja sam ga otrčao. Vjerujte mi da nisam vjerovao tada da ću imati disciplinu koju imam danas.
Počeo sam polako, korak po korak, u svom nekom tempu jer nisam znao raspodijeliti snagu za trčanje, ni kakve korake raditi, ni kako pravilno dizati noge, a još manje da je upravo hidratacija najvažniji suputnik u ovom pothvatu. Da, dobro ste pročitali, otišao sam trčati bez bočice vode kao svaki pravi nadobudni trkač koji misli da odmah sutra može otrčati maraton bez da trepne. Bravo ja.
Korak po korak, zalet po zalet, brzina se dizala i ja sam svakim krugom bio sve bolji i bolji. Trčanjem oko Jaruna sam počeo shvaćati što zapravo i znači da je za svaku vid tjelesne aktivnosti potrebna energija (u vidu hrane i vode). Do tada sam vješto rukom odmahivao i mislio se ma to je samo jedan krug, jedno trčanje, što je to za mene. Nakon toga obilna večera i dobro je sve. Najčešće McDONALD’S. Doslovno sam griješio u svakom koraku, najviše u koraku hidratacije.
Nemali broj puta mi se dogodilo da mi tijekom trčanja nije bilo dobro. Sjećam se da sam jednom prilikom razgovarao s majkom i rekao joj: “Doslovno mi se muti pred očima, ako padnem nalazim se tu i tu”. A GLAVNI RAZLOG tome je upravo to što uopće nisam pio vode prije, tijekom ili još gore nakon trčanja. Kući bih popio jednu čašu ili ono malo pod tušem jer kao to je meni dovoljno. Bravo ja.
Nastavite čitati nakon oglasa
Koliko je zapravo bitna hidratacija prije, tijekom i nakon trčanja, ALI I TIJEKOM DANA, ma koliko god bili lijeni popiti vode najbolje govori činjenica ta da u ljudskom tijelu ima gotovo 70 % vode. Vode koja je život koji živimo.
Nastavite čitati nakon oglasa
S obzirom na to da sam, kao što sam i rekao, na teži način naučio koliko je bitna hidratacija, odlučio sam uvesti neke promjene u svoj život, posebice zato što sam došao do razine da dnevno otrčim i dva kruga oko Jaruna, nekoliko puta mjesečno čak i tri, te mislim da nakon ovoliko godina trčanja moram prekinuti navike koje mi štete. Ako sam već prelomio u sebi i pronašao disciplinu da svakodnevno trčim oko Jaruna, nešto što mi u slučaju teretane nije pošlo za rukom, onda vjerujem da promjene vezane uz hidrataciju mogu usvojiti bez problema.
Tako je i bilo. Zadnjih šest mjeseci u uredu na poslu do mene je bočica Cetine. Ne mogu zamisliti dan da ne popijem barem 3 bočice. Kod kuće imam nekih pedesetak tih bočica koje svakodnevno nadopunjavam da slučajno ne ostanem bez njih. Upravo zahvaljujući pravilnijoj hidrataciji koju sam osvijestio nakon puno previše godina, ja trčim brže-bolje-jače te mi se više ne ponavljaju epizode slabosti dok treniram. Mnogi će se složiti, bolje ikad nego nikad.
Postoji nešto gotovo paradoksalno u načinu na koji danas pokušavamo živjeti mirnije. Kada osjetimo da smo pod stresom, kupujemo aplikaciju za meditaciju, rezerviramo vikend izvan grada, počinjemo trenirati, planiramo kvalitetnije obroke, čitamo knjige o osobnom razvoju i pokušavamo bolje organizirati vrijeme, a zatim sve te aktivnosti pažljivo raspoređujemo u kalendar koji je već toliko ispunjen da u njemu jedva ostaje mjesta za još jedan slobodan sat. Odmor je tako prestao biti suprotnost obavezama i postao još jedna obaveza, opuštanje je dobilo vlastitu metodologiju, a vrijeme provedeno bez konkretnog cilja počeli smo doživljavati gotovo kao izgubljeno vrijeme.
Postoji nešto vrlo jednostavno, gotovo nevidljivo, u načinu na koji se osjećamo iz dana u dan, a što često pokušavamo objasniti velikim stvarima, promjenama rasporeda, novim rutinama, vikendima izvan grada ili nekim dugo odgađanim odmorom, iako se naš stvarni osjećaj života najčešće oblikuje puno tiše, kroz ono što radimo gotovo automatski i bez posebnog razmišljanja. Tijelo ne poznaje naše planove, obećanja koja sami sebi dajemo ponedjeljkom ujutro ni odluke koje donosimo nakon još jednog napornog dana, nego prepoznaje obrasce koji se ponavljaju, vrijeme kada odlazimo spavati, koliko se krećemo, jesmo li cijeli dan proveli zatvoreni između četiri zida, jedemo li u miru ili između dva sastanka, pijemo li dovoljno vode, ostavljamo li prostor za predah i imamo li ljude s kojima možemo razgovarati bez osjećaja da stalno nekamo žurimo.
Postoje jutra u kojima se probudimo nekoliko minuta prije alarma, još uvijek između sna i dana, s kosom koja nije poslušna, očima koje su natečene od spavanja i licem na kojem se vidi sve ono što smo prethodne večeri pokušavali ne misliti, pa ipak, gotovo nesvjesno, ustanemo, priđemo ogledalu, pustimo vodu da poteče preko dlanova i umijemo se, i premda taj pokret traje svega nekoliko sekundi, u njemu se događa nešto mnogo veće od običnog održavanja higijene, jer trenutak u kojem hladna ili mlaka voda dotakne kožu postaje svojevrsna granica između onoga što je bilo i onoga što tek treba početi.
Doručak može izgledati obilno, a da vas ipak već sredinom jutra ponovno natjera da razmišljate o hrani, posežete za čokoladom, keksima ili nečim iz automata na poslu, no problem pritom nužno nije u tome što ste pojeli premalo, nego u tome što vaš prvi obrok možda nije dovoljno dobro složen.
Margot Robbie ovog je proljeća ponovno bila u središtu pozornosti zahvaljujući filmu “Wuthering Heights”, no jednako su zapažena bila i njezina pojavljivanja na crvenim tepisima. Besprijekorna forma australske glumice mnoge je potaknula da se zapitaju kako izgleda njezina fitness rutina.
Ako ste posljednjih mjeseci barem jednom zavirili na društvene mreže, vrlo je vjerojatno da ste primijetili detalj koji je nekoć bio rezerviran uglavnom za profesionalne sportaše, a danas ga sve češće nose trkači, rekreativci i poznata lica, a riječ je o tankim trakicama koje se postavljaju preko nosa i obećavaju jednostavniji protok zraka, ugodnije disanje tijekom dana, mirniju noć i manje problema s hrkanjem.
Problem više nije pronaći kolagen, nego odabrati onaj beauty suplement koji ima najviše smisla. Ponuda nikad nije bila veća, formule na prvu djeluju slično, a gotovo svaka obećava čvršću kožu, bujniju kosu i nokte koji se više ne listaju. Budući da cijene kolagenskih dodataka nisu zanemarive, metoda pokušaja i pogreške može postati prilično skup eksperiment.
Postoje mali svakodnevni problemi o kojima se rijetko govori naglas, iako mogu snažno utjecati na samopouzdanje, odabir odjeće, osjećaj slobode u društvenim situacijama i način na koji doživljavamo vlastito tijelo. Pretjerano znojenje jedan je od njih. Dok je znojenje potpuno prirodan proces kojim se tijelo hladi i regulira temperaturu, kod nekih ljudi ono postaje mnogo više od obične fiziološke reakcije. Mokri tragovi na majicama, osjećaj nelagode tijekom poslovnih sastanaka, izbjegavanje određenih materijala ili boja odjeće te stalna potreba za provjeravanjem izgleda mogu postati dio svakodnevice koja iscrpljuje.
Dom se danas često promatra kroz prizmu estetike, kvadrature i komada namještaja koji se pojavljuju u katalozima, na društvenim mrežama i u fotografijama savršeno uređenih interijera, pa se lako stvara dojam da je za lijep prostor potrebno mnogo novca, dizajnerski namještaj i besprijekorno usklađena paleta boja. Međutim, najprivlačniji interijeri gotovo nikada nisu oni u kojima je sve novo, skupo i pomno odabrano prema jednom katalogu, nego oni prostori u kojima se osjeća prisutnost ljudi koji u njima žive, njihove navike, uspomene, karakter i odnos prema predmetima koje su tijekom godina unosili u svoj život. Takav dom ne djeluje kao izložbeni salon, nego kao prirodan nastavak osobe koja ga nastanjuje, zbog čega njegova ljepota ne proizlazi iz savršenstva, nego iz autentičnosti.
Postoje gradovi koje nakon putovanja možemo gotovo precizno nacrtati iz sjećanja, možemo se prisjetiti njihovih trgova, mostova, ulica i pročelja, možemo rekonstruirati put kojim smo svakoga jutra išli prema središtu grada i gotovo bez razmišljanja navesti naziv hotela u kojem smo spavali, ali postoje i oni drugi gradovi, mnogo važniji za naše osobno pamćenje, kojih se ne sjećamo toliko po onome što smo u njima vidjeli koliko po onome što smo u njima osjećali.
Postoje putovanja koja pamtimo po znamenitostima, muzejima, restoranima i savršeno fotografiranim mjestima, ali postoje i ona druga, tiša i mnogo osobnija putovanja, čije najvažnije trenutke nikada nismo zapisali u bilježnicu, nismo ih označili na karti i nismo ih unaprijed zamislili kao nešto što ćemo jednoga dana prepričavati drugima.
Postoji nešto gotovo paradoksalno u načinu na koji danas pokušavamo živjeti mirnije. Kada osjetimo da smo pod stresom, kupujemo aplikaciju za meditaciju, rezerviramo vikend izvan grada, počinjemo trenirati, planiramo kvalitetnije obroke, čitamo knjige o osobnom razvoju i pokušavamo bolje organizirati vrijeme, a zatim sve te aktivnosti pažljivo raspoređujemo u kalendar koji je već toliko ispunjen da u njemu jedva ostaje mjesta za još jedan slobodan sat. Odmor je tako prestao biti suprotnost obavezama i postao još jedna obaveza, opuštanje je dobilo vlastitu metodologiju, a vrijeme provedeno bez konkretnog cilja počeli smo doživljavati gotovo kao izgubljeno vrijeme.
