Kako je Gospodar prstenova pretvorio Novi Zeland u najtraženiju destinaciju?
The Lord of the Rings kultni je film koji mnogi smatraju najboljim filmom svih vremena, a koji i danas ima milijarde obožavatelja. Donio je i veliki uspjeh mjestu na kojem je sniman.
Novi Zeland je bio poznat u inozemstvu uglavnom po ovcama, vinu i ragbi timu u rujnu 1998. godine kada je helikopter redatelja Petera Jacksona sletio na prostrano obiteljsko imanje oko 100 milja južno od Aucklanda.
Industrija filma u toj zemlji bila je druga priča: Iako je Novi Zeland proizveo uspješne filmove poput Jacksonovih “Heavenly Creatures“ i Oscarom nagrađenog filma Jane Campion “The Piano“, bio je gotovo jednako daleko od holivudskih studija koliko i od samog Hollywooda.
A u dva desetljeća od izlaska “Povratka kralja“, posljednjeg filma u Jacksonovoj trilogiji koji je osvojio Oscara, Novi Zeland postao je važan igrač u globalnoj filmskoj industriji. “Apsolutno nas je stavilo na kartu”, rekla je Jasmine Millet, voditeljica kreativnih industrija u Tataki Auckland Unlimited i zagovornica filmske industrije u regiji. “Ljudi su počeli razmišljati o Novom Zelandu, željeli su posjetiti Novi Zeland. Nikada to ne bi učinili bez tih filmova.”
“Industrija se već razvijala. Cijeli taj proces snimanja filmova i taj jezik filmske priče, sve je to bilo spremno i zrelo. Ono što su Peter i tim učinili bilo je da su to jednostavno podigli na sljedeću razinu.”
The Lord of the Rings osvojio brojne nagrade i transformirao Novi Zeland
Tri filma, adaptirana iz romana Gospodar prstenova J. R. R. Tolkiena, zaradili su 30 nominacija za nagradu Akademije i odnijeli 17 pobjeda te su zaradili gotovo 3 milijarde dolara na svjetskim blagajnama. Film je također predstavio nove tehnologije u specijalnim efektima i softverskim sustavima te napredovao u upotrebi snimanja pokreta za animiranje digitalnih likova.
Filmovi su bili toliko popularni da su inspirirali drugu trilogiju nominiranu za Oscara, “Hobit“, desetljeće kasnije, koja je potaknula vlastitu turističku industriju. Poljoprivredno zemljište koje je Jacksonova ekipa pretvorila u Hobbiton, fiktivno selo Međuzemlja, privlači oko 650 000 posjetitelja godišnje, čineći ga jednom od najpopularnijih atrakcija u zemlji koja se oslanjala na turizam za oko 20 % svojih izvoznih prihoda, prije pandemije. Prije COVID-19, gotovo jedan od pet posjetitelja rekao je da je njihova odluka da dođu na Novi Zeland bila pod utjecajem filmova o Hobitima.
“Trilogija je velika reklama za Novi Zeland”, rekao je Shayne Forrest, generalni menadžer za turizam na filmskom setu Hobbiton od 12 hektara. “Redatelji koji su napravili ove filmove, Peter Jackson i cijeli njegov tim, svi su Novozelanđani. Tako je stvarno mogao pokazati Novi Zeland kao kreativno središte koje se može plasirati na međunarodnoj sceni.”
Njihov je uspjeh preokrenuo egzodus koji je nekad poveo uspješne redatelje poput Campion i Leeja Tamahorija (“Once Were Warriors”) da napuste Novi Zeland kako bi radili u SAD-u, Italiji i Velikoj Britaniji.
Godine 1998., kada je Jackson počeo tražiti lokacije za svoje Tolkienove filmove, samo je pet filmova snimljenih na Novom Zelandu pušteno u kina. Manje od desetljeća kasnije zemlja je godišnje proizvodila dvostruko više; među glavnim produkcijama koje su uslijedile nakon “Gospodara prstenova” bile su “King Kong”, “Mission Impossible – Fallout”, Disneyjev “Mulan”, dva filma Jamesa Camerona “Avatar” i prva dva nastavka “The Chronicles of Narnia”. Filmska industrija Novog Zelanda sada godišnje generira oko 2,08 milijardi dolara BDP-a.
Millet je rekla da je prijelaz s takozvanih TV serija “swords and sandals” poput “Xena: Warrior Princess” i “Hercules: the Legendary Journeys” na ozbiljnije pripovijedanje započeo s “Pianom”, koji je osvojio tri nagrade Akademije i bio najgledaniji novozelandski film svih vremena kada je izašao 1993. godine.
“Potaknulo nas je na razmišljanje, ‘Koje su naše priče? Kako radimo kao redatelji, kakav je naš jedinstveni pogled na ovaj zanat?'”, rekla je o Campioninom filmu, koji je uglavnom sniman u i oko Aucklanda.
“Dakle, kada je Peter došao s prilikom za filmove ‘Gospodar prstenova’, znao je da ovdje već postoji cijeli niz talenata koji su skupina prijatelja, i koji su željeli donijeti svoje najbolje ideje na super-kreativan način.”
“To je bila priprema, to mu je dalo samopouzdanje da kaže: ‘Mogu napraviti ovu nevjerojatnu trilogiju kod kuće. Ne moram ići negdje drugdje.’ I iako je sve ostavilo bez daha, na nekoj razini s perspektive Novog Zelanda, rekli smo ‘Da, znamo kako to učiniti. To je u našoj krvi.'”
Wētā Workshop zaslužan za izradu oružja, oklopa i raznih rekvizita za Gospodara prstenova
Peteru Jacksonu je pomoglo što je Richard Taylor postao jedan od njegovih prijatelja. Upoznali su se u Wellingtonu, rekao je Taylor, kada je Jackson još uvijek živio kod kuće sa svojim roditeljima i radio na svom prvom filmu, znanstveno-fantastičnom horor filmu iz 1987. “Bad Taste“.
“Vidio je naš rad na televiziji. Upoznali smo se preko zajedničkog prijatelja”, rekao je Taylor, koji je zajedno sa svojom suprugom, Taniom Rodger, radio na Jacksonovom drugom filmu, crnoj komediji niskog budžeta iz 1989. “Meet the Feebles”. Taj je rad Tayloru i Rodger donio nagradu novozelandskog filma; nakon što je pažljivo zamotao nagradu u salvete i otputovao natrag u Wellington, Taylor je Rodger da “bolje da cijenimo ovaj trenutak, jer neće biti bolje od ovoga.”
Naravno, nije baš tako ispalo. Nakon suradnje na sljedeća tri filma s Jacksonom, trilogija “Gospodar prstenova” donijela je Taylorovoj radionici Wētā – osnovanoj uz Rodger i Jacksona i nazvanoj po vrsti divovskog beskrilnog cvrčka endemičnog za Novi Zeland – prvu od pet nagrada Akademije. Sa svih kipića, koji su izloženi u vitrini u glavnom predvorju radionice zajedno s minijaturnim suvenirima koje je radionica Wētā stvorila za filmove i druge projekte, uklonjene su pločice s imenom onoga tko ga je dobio.
“Kažu da sam ih ja osvojio, ali nisam ih osvojio. Sakupio sam ih za skupinu ljudi kod kuće”, rekao je Taylor, koji je, poput Jacksona, bio proglašen vitezom 2010. godine za svoja postignuća u filmu na Novom Zelandu.
Taylor i osoblje od 36 ljudi radili su iz zgrade koju su dijelili s proizvođačem sladoleda kada je Jackson napravio kreativne odjele za “Gospodara prstenova”. Taylor je odlučio brinuti se o dizajnu i izradi oklopa, oružja, minijatura, posebnih efekata šminke i proteza. Iako je prosječna dob osoblja Wētā Workshopa bila samo 22 godine kada su počeli, a samo jedna osmina ekipe je radila na filmu ili TV emisiji prije, studio je izgradio više od 48 000 predmeta za trilogiju.
“Nagnete se prema rubu litice i možete ili skočiti s vjerom i nadati se da će vjetar doći ispod vaših krila, ili se odmaknuti od ruba litice”, rekao je Taylor. “Dakle, da, to je mjesto gdje je sve počelo za nas, kada nam je Peter uputio taj čarobni telefonski poziv.”
Wētā Workshop sada ima otprilike 400 ljudi koji rade iz više zgrada na poluotoku Miramar u Wellingtonu, izrađujući sve od rekvizita za filmove do muzejskih izložaka, potrošačkih proizvoda, video igara, skulptura i kolekcionarskih predmeta.
Za Taylora, koji je tvrtku koja će postati Wētā Workshop započeo s Rodger u stražnjoj sobi wellingtonskog stana koji su dijelili, rast radionice u veličini i ugledu rođen je iz iste inovacije i duha koji su potaknuli uspon filmske industrije Novog Zelanda. “Sigurno je Peter mogao samo otići u inozemstvo”, rekao je David Wilks, generalni menadžer Wētā Workshopa. “Ali ovo je mjesto gdje su željeli pustiti korijene i napraviti bazu. Jedna od stvari na koje smo ponosni je da smo sada izgradili održivu kreativnu karijeru za velik broj umjetnika.”
“Novi Zeland je imao filmsku industriju koja je postojala dugo vremena”, nastavio je Wilks. “Ali ‘Gospodar prstenova’ je superpogon za svjetsku scenu.”
To je zemlja koja je napravila film, inzistira Taylor, a ne obrnuto.
“Nema sumnje da ste mogli napraviti adaptaciju ‘Gospodara prstenova’ u bilo kojoj zemlji s bilo kojom filmskom kompanijom s bilo kojim stanovništvom. Samo to ne bi bio ovaj ‘Gospodar prstenova'”, rekao je.
“Pogodnosti kada dođete na Novi Zeland su ogromne, financijski tečaj je jedan od njih”, nastavio je. “Novozelandska ekipa se još uvijek okuplja iz ljubavi prema snimanju filma. Ne okupljaju se zbog dobrog posla na filmu. U tome je fundamentalna razlika.”
“To je nešto što rezonira s redateljima i producentima koji dolaze iz inozemstva. Taj duh Kiwija koji može. Nema ‘to je nemoguće’. To jednostavno ne postoji.” Međutim, priroda je možda novozelandskim filmašima pružila najvredniji resurs.
“Geografska prednost Novog Zelanda je ta što možete biti u Wellingtonu, sa svom infrastrukturom potrebnom za snimanje glavnog igranog filma i s 1½ sata leta, možete doći bilo gdje na svijetu… Vizualno. Jedino što Novi Zeland nema su pustinje prekrivene pijeskom”, rekao je Taylor.
“Negdje tako raznoliko kao Međuzemlje idemo na putovanje od pastoralnog Hobbitona do apokaliptičnog Mordora. To zahtijeva da možete prijeći nevjerojatnu raznolikost okruženja. To je ono što je Novi Zeland mogao ponuditi.”
Ono što je Jacksonov tim tražio dan kada je njihov helikopter kružio obiteljskom farmom Alexandera od 1.250 hektara, smještenom u podnožju Kaimai Range na North Island Novog Zelanda, bili su netaknuti pašnjaci, zeleni valoviti brežuljci, srasla stabla i vlažno, maglovito vrijeme da ilustrira fiktivni Shire Tolkienovih romana. Ono što su pronašli bila je lokacija tako udaljena, tako netaknuta, da je novozelandska vojska bila angažirana da izgradi ceste kako bi se filmska oprema mogla donijeti i odnijeti. Vojnici su potom regrutirani da glume u bitkama filmova.
Uskoro su filmovi inspirirali obožavatelje da hodočaste u maleni grad Matamata, dva sata vožnje od Aucklanda, da bi lutali po farmi – iako su setovi izgrađeni za originalnu trilogiju srušeni kada je snimanje završeno.
Kada se Jackson vratio 10 godina kasnije i zamolio Alexandere za dozvolu da snimi “The Hobbit” na njihovom imanju, to je došlo s uvjetom: Ovaj put, građevine izgrađene za projekt morale su biti trajne. Tako su filmaši ostavili 44 hobitske rupe, Green Dragon Inn i desetke drugih rekvizita, pretvarajući farmu u pravu turističku atrakciju. Hobit filmovi pomogli su da Wētā Workshop postane turistička destinacija.
Prije nekoliko godina, kada je Taylor primijetio da turistički autobusi redovito dolaze na kampus, izlazio bi iz svog ureda da odgovori na pitanja posjetitelja. Netko od njegovog osoblja brzo je predložio bolji način da se priča o Wētā Workshopu pročuje više – da se posjetitelji puste unutra. Radionica sada svake godine dočekuje više od 165 000 posjetitelja u svojim objektima u Wellingtonu i desetke tisuća u Wētā Workshop Unleashed, koji prezentira proces specijalnih efekata, u Aucklandu.
Neki su i preselili na Novi Zeland zbog ljubavi prema najboljem filmu svih vremena
Jedna od onih koji su došli i ostali bila je Kate Malone (42), koja je odrasla u Ohiu, ali se zaljubila u prirodnu ljepotu ruralnog Novog Zelanda kada je vidjela prvu trilogiju, hodočasteći tamo prije dvanaest godina da to vidi svojim očima.
“Znala sam da želim raditi u turizmu s ‘Gospodarom prstenova'”, rekla je.
Ali zemlji su trebali socijalni radnici, a ne vodiči, pa je postala socijalna radnica kako bi se kvalificirala za vizu, zatim je neko vrijeme živjela u Aucklandu i Wellingtonu prije nego što je podnijela zahtjev za stalni boravak. Kada je Jackson objavio oglas u novinama za ljude niže od 160 centimetara da budu statisti u Hobitu u drugom dijelu trilogije, Malone je otišla na audiciju i dobila ulogu. Od tada većinu svog vremena provodi u Hobbitonu, gdje svaki dan vodi nekoliko dvosatnih tura.
Dvadeset godina nakon završetka epske trilogije, međunarodni interes koji je Jacksonova trilogija potaknula za Novi Zeland – nastavlja se.
“Dolaze nam ljudi sa svih strana svijeta”, rekla je Malone. “Neki od njih su veliki obožavatelji, a neki nikada nisu gledali filmove.”
Nakon dana ispunjenih druženjima, neredovitim snom, teškom hranom i stalnim izmjenama emocija, povratak u svakodnevicu često djeluje naglo, gotovo nasilno. Alarm ponovno zvoni prerano, obaveze se gomilaju, a tijelo i um još uvijek zaostaju negdje između posljednjeg druženja i želje za tišinom. Taj prijelaz iz blagdanskog kaosa u realnost mnogima predstavlja veći izazov od samih slavlja, jer zahtijeva istovremenu fizičku stabilizaciju i mentalno prizemljenje.
Obiteljske proslave često su jedinstvena kombinacija radosti, tradicije, zajedništva, ali i stresa, napetosti i neočekivanih situacija. Bilo da je riječ o Božiću, rođendanu, godišnjici ili novogodišnjoj večeri, okupljanje članova obitelji može brzo eskalirati u niz izazova – od neugodnih pitanja, preko suptilnih sukoba, do kaotične atmosfere koja prijeti da pokvari veselje. Za one koji žele preživjeti ovakve situacije, postoje učinkovite strategije koje kombiniraju diplomaciju, smirenost i osobnu taktiku, a koje vam omogućuju da proslava prođe mirno i bez nepotrebnog stresa.
Nakon razdoblja intenzivnih druženja, kasnih večeri i pretjerivanja u hrani i piću, tijelo i um često šalju jasne signale da im je potreban predah. Dani poslije fešte nisu samo fizički oporavak, već i prilika za vraćanje ravnoteže, usporavanje tempa i ponovno povezivanje sa sobom. Iako se često doživljavaju kao gubitak vremena ili lijenost, upravo su ti trenuci ključni za regeneraciju i dugoročno očuvanje energije.
Nije svatko ljubitelj velikih proslava, glasne glazbe i prenatrpanih prostora. Za mnoge, ideja da ostatak večeri provode kod kuće može zvučati dosadno, no zapravo to može postati prilika za stvaranje istinskog luksuznog iskustva za sebe. Samotna večer ne mora značiti prazninu ili izolaciju – ona može biti prostor opuštanja, introspektivnog užitka i male, osobne ceremonije koju rijetko imamo priliku prakticirati u užurbanom životu.
Dok se vani izmjenjuju pozivi na tulume, glasne večeri i društvena očekivanja, sve je više onih koji svjesno biraju ostati sami i pritom se osjećati dobro. Solitarna zabava odavno više nije znak povlačenja ili nedostatka društvenog života, već svjestan izbor koji omogućuje mir, kontrolu nad vlastitim vremenom i dublje povezivanje sa sobom. Kada se pravilno osmisli, večer provedena u samoći može biti jednako ispunjavajuća, zabavna i regenerirajuća kao i najuzbudljiviji izlazak.
Tulum kao društveni događaj često dolazi s nepisanim pravilima ponašanja, a jedno od najglasnijih je očekivanje da ćeš u nekom trenutku završiti na plesnom podiju. Glazba je glasna, svjetla su prigušena, atmosfera je užarena, a pritisak da se „opustiš“ i zaplešeš nerijetko stvara nelagodu kod onih koji tulume doživljavaju drukčije. Ne vole svi ples, ne osjećaju se svi ugodno u gomili i ne pronalaze svi zadovoljstvo u istoj vrsti zabave, no to ne znači da ne mogu uživati u večeri ili da su na pogrešnom mjestu.
Svi smo barem jednom osjetili posljedice previše proslave, čaša i dobro raspoloženje koje se pretvorilo u jutro koje želimo što prije zaboraviti. Mamurluk je ne samo fizički izazov, već i mentalni, jer utječe na koncentraciju, raspoloženje i sposobnost da normalno funkcioniramo tijekom dana. No, postoji niz praktičnih trikova, jednostavnih recepata i mini rituala koji mogu značajno ublažiti neugodne simptome i omogućiti vam da preživite dan poslije gotovo bez drame.
Svaka nova godina donosi val očekivanja, a s njom i neizbježna tema – novogodišnje odluke. Dok društvene mreže, kolege i prijatelji s entuzijazmom planiraju svoje ciljeve, mnogi se osjećaju pod pritiskom da i sami krenu u transformaciju, čak i kada im to u trenutku života nije prioritet. Za one koji žele sačuvati mir i vlastiti ritam, a ne biti preplavljeni vanjskim pritiscima, postoji niz strategija kako preživjeti ovu sezonsku „obavezu“ bez osjećaja krivnje ili stresa.
Dalibor Petko je ime koje je već godinama sinonim za hrvatsku medijsku scenu, osobito za radijske i televizijske emisije koje spajaju glazbu i zabavu. Njegova karijera započela je još u srednjoj školi, kada je prvi put preuzeo voditeljsku ulogu i otkrio da ga scena ispunjava na način koji nijedan školski predmet nije mogao. Kao dijete introverta koji je u sebi nosio glasnog ekstroverta, Dalibor je pronašao svoj put kroz improvizaciju i prisutnost pred publikom.
U trenutku kada je objavljeno da je među 24 odabrana izvođača Dore 2026, Karolina Ilić doživjela je ono što mnogi mladi glazbenici sanjaju godinama. Za nju to nije bio tek prolazak na nacionalni izbor, nego potvrda da njezin autorski rad, identitet i glazbena vizija imaju svoje mjesto na velikoj pozornici. Radost i uzbuđenje ubrzo su, međutim, zamijenjeni neočekivanim obratom.
Nakon uspješnih singlova „Led“ i „Fantazija“, dvojac Grše i Miach vraća se na glazbenu scenu novim zajedničkim projektom – pjesmom „Sante“, praćenom videospotom koji je danas službeno objavljen. Ova treća suradnja potvrđuje status dvojca kao jednog od najprepoznatljivijih i najuspješnijih tandema domaće glazbene scene, spajajući prepoznatljivu zvučnu estetiku s upečatljivim vizualnim identitetom.
