Noć vještica je dan koji se svake godine obilježava 31. listopada. Tradicija potječe od drevnog keltskog festivalaSamhain, kada su ljudi palili vatru i nosili kostime kako bi otjerali duhove. U osmom stoljeću, papa Grgur III. odredio je 1. studenoga kao vrijeme za čašćenje svih svetaca. Uskoro je blagdan Svih svetih uključio neke od tradicija Samhaina. Noći vještica uključuje razne aktivnosti – poput “trick-or-treating”(traženja slatkiša), izrezivanja bundeva “jack-o-lanterns”, veselih okupljanja, nošenja kostima i konzumacije poslastica.
Noć vještica potječe od festivala Samhain
Noć vještica datira od drevnog keltskog festivala Samhain. Kelti, koji su živjeli prije dvije tisuće godina, većinom na području koje danas obuhvaća Irsku, Ujedinjeno Kraljevstvo i sjevernu Francusku, slavili su svoju novu godinu 1. studenog.
Taj dan označavao je kraj ljeta i žetve, te početak tamnog, hladnog zimskog razdoblja, vremena koje je često povezivano s ljudskom smrću. Kelti su vjerovali da je noć prije nove godine granica između svijeta živih i mrtvih postajala tanka. Na noć 31. listopada, slavili su Samhain, kada se vjerovalo da se duhovi preminulih vraćaju na Zemlju.
Uz to što se vjerovalo da uzrokuju probleme i oštećenja usjeva, Kelti su vjerovali da prisutnost duhova olakšava Druidima, keltskim svećenicima, predviđanje budućnosti. Za ljude koji su bili potpuno ovisni o nestabilnom prirodnom svijetu, ove su proročke poruke bile važan izvor utjehe tijekom dugog i tamnog zimskog razdoblja.
Kako bi obilježili ovaj događaj, Druidi su palili ogromne svete vatre, uz koje su se ljudi okupljali kako bi kao žrtve keltskim božanstvima prinijeli usjeve i životinje. Tijekom proslave, Kelti su nosili kostime, obično s glavama i kožama životinja, te su pokušavali proreći sudbine jedni drugima.
Nakon što bi proslava završila, ponovno bi zapalili vatru koju su prethodno ugasili te večeri, koristeći svetu vatru koja bi ih trebala zaštititi tijekom nadolazeće zime.
Do 43. godine naše ere, Rimsko Carstvo je osvojilo većinu keltskih teritorija. Tijekom četiristo godina vladavine nad keltskim zemljama, dvije festivalske proslave rimskog podrijetla spojile su se s tradicionalnim keltskim slavljem Samhaina.
Prva proslava bila je Feralia, dan krajem listopada kada su Rimljani tradicionalno odavali počast preminulima. Druga proslava bila je dan posvećen božici Pomoni, rimskoj božici voća i stabala. Simbol Pomone je jabuka, a uključivanje ove proslave u Samhain vjerojatno objašnjava tradiciju “bobbing for apples”(vađenje jabuke zubima iz vode) koja se i danas prakticira na Noć vještica.
Dana 13. svibnja, 609. godine, papa BonifacijeIV posvetio je Panteon u Rimu u čast svih kršćanskih mučenika, te je katolički blagdan Dan svih mučenika uspostavljen u Zapadnoj crkvi. Papa Grgur III kasnije je proširio proslavu uključujući sve svete, kao i sve mučenike, i premjestio obilježavanje s 13. svibnja na 1. studenoga.
Do 9. stoljeća, utjecaj kršćanstva proširio se na keltske zemlje, gdje se postupno pomiješao i zamijenio starije keltske običaje. U 1000. godini, crkva je proglasila 2. studenoga Dušnim danom, danom za čast svih pokojnih. Danas se vjeruje da je crkva pokušavala zamijeniti keltski festival mrtvih crkveno odobrenim blagdanom.
Noć vještica blagdan je zajednice i okuplja susjede
Dušni dan bio je slavljen slično kao Samhain, uz velike vatre, parade i oblačenje u kostime svetaca, anđela i vragova. Proslava Dana svih svetih nazvana je također All-hallows ili All-hallowmas(iz srednjovjekovnog engleskog Alholowmesse što znači Dan svih svetih) i večer prije toga, tradicionalna noć Samhaina u keltskoj religiji, počela se nazivati “All-Hallows Eve” i, konačno, Halloween.
Proslava Noći vještica bila je ograničena u kolonijalnoj Novoj Engleskoj zbog strogih protestantskih vjerovanja. Noć vještica je bila mnogo češća u Marylandu i južnim kolonijama.
Kako su se vjerovanja i običaji različitih europskih etničkih skupina i američkih Indijanaca isprepleli, počela se razvijati posebna američka verzija Noći vještica. Prve proslave uključivale su “play parties” – javne događaje održavane kako bi se proslavila žetva. Susjedi bi dijelili priče o preminulima, predviđali sudbine jedni drugima, plesali i pjevali.
Tijekom kolonijalnih proslava Noći vještica također su bile uobičajene priče o duhovima i razni nestašluci. Do sredine 19. stoljeća, godišnji jesenski običaji postali su uobičajeni, ali Noć vještica još nije bila slavljena posvuda u zemlji.
U drugoj polovici 19. stoljeća, Ameriku je preplavio dolazak novih imigranata. Ti novi imigranti, posebno milijuni Iraca koji su bježali od Velike gladi, doprinijeli su popularizaciji proslave Noći vještica diljem zemlje.
Pod utjecajem europskih tradicija, Amerikanci su počeli nositi kostime i ići od kuće do kuće tražeći hranu ili novac – praksa koja se s vremenom razvila u današnju tradiciju “trick-or-treat”. Mlade žene su vjerovale da na Noć vještica mogu otkriti ime ili izgled svog budućeg supruga izvodeći trikove s pređom, korom jabuka ili ogledalima.
Kasnih 1800-ih godina u Americi postojala je tendencija da Noć vještica oblikuju u blagdan koji je više usmjeren na zajednicu i okupljanje susjeda, a manje na duhove, nestašluke i vještičarstvo. Početkom 20. stoljeća, najčešći način proslave Noći vještica postale su zabave za djecu i odrasle. Na tim zabavama su se održavale igre, posluživala hrana karakteristična za to doba godine i nosili su se veseli kostimi.
Novine i lokalni lideri poticali su roditelje da maknu sve “strašno” ili “bizarno” iz proslava Noći vještica. Do početka 20. stoljeća Noć vještica je izgubila većinu svojih praznovjernih i religioznih značenja.
Kroz 1920-te i 1930-te godine, Noć vještica postala je sekularni blagdan usmjeren prema zajednici, s paradama i zabavama koje obuhvaćaju cijeli grad.
Do 1950-ih godina Noć vještica je postala praznik usmjeren prvenstveno prema mlađima. Zbog velikog broja male djece tijekom baby booma 1950-ih godina, zabave su se premjestile iz gradskih centara u učionice ili kuće, gdje ih je bilo lakše organizirati.
Između 1920. i 1950. godine, ponovno je oživljena stoljetna praksa “trick-or-treating”. “Trick-or-treating” je način da cijela zajednica proslavi Noć vještica.
Tako je rođena nova američka tradicija koja je nastavila rasti. Danas Amerikanci godišnje potroše oko šest milijardi dolara na Noć vještica, što ga čini drugim najvećim komercijalnim praznikom u zemlji, odmah nakon Božića.
Horror filmovi za Noć vještica pravi su hit već generacijama
Kada je riječ o komercijalnom uspjehu, horror filmovi vezani uz Noć vještica imaju dugu povijest uspjeha na kino blagajnama. Klasični filmovi vezani uz Noć vještica uključuju franšizu “Halloween”, temeljenu na originalnom filmu iz 1978. godine, koju je režirao John Carpenter, a u glavnim ulogama su Donald Pleasance, Nick Castle, Jamie Lee Curtis i Tony Moran. U “Halloweenu”, mladić Michael Myers ubija svoju 17-godišnju sestru i završi u zatvoru. Bježi iz zatvora kao tinejdžer na Noć vještica i kreće prema svom starom domu, ali i novoj meti. Nastavak originalnog “Halloweena” objavljen je 2018. godine, a glume Jamie Lee Curtis i Nick Castle. “Halloween Kills”, dvanaesti film u franšizi “Halloween” objavljen je 2021. godine.
“Halloween” se smatra klasičnim horor filmom, a inspirirao je druge filmove s ubojicama, poput “Scream”, “Nightmare on Elm Street” i “Petak trinaesti”. Obiteljski filmovi za Noć vještica uključuju “Hocus Pocus”, “The Nightmare Before Christmas” i “Beetlejuice”.
Američka tradicija “trick-or-treating” za Noć vještica vjerojatno datira od ranih proslava na Dušni dan u Engleskoj. Tijekom proslava, siromašni građani bi molili za hranu, a obitelji bi im davale kolače nazvane “soul cakes” u zamjenu za obećanje da će moliti za pokojne članove obitelji.
Crkva je poticala dijeljenje “soul cakes” kao zamjenu za drevnu praksu ostavljanja hrane i vina za duhove. Ta praksa, koja je nazivana “going a-souling” (obilazak za duše), kasnije su preuzela djeca koja bi posjećivala kuće u svom susjedstvu i dobivala hranu i novac.
Ljudi su nosili maske na licu da ih duhovi ne bi prepoznali
Tradicija odijevanja u kostime za Noć vještica ima korijene u europskoj i keltskoj kulturi. Prije par stotina godina, zima je bila vrijeme neizvjesnosti i straha. Zalihe hrane često su bile niske, a za mnoge ljude koji su se bojali tame, kratki dani zime bili su ispunjeni stalnom zabrinutošću.
Na Noć vještica, kada se vjerovalo da se duhovi vraćaju u svijet živih, ljudi su mislili da će sresti duhove ako izađu iz svojih domova. Da ih duhovi ne bi prepoznali, ljudi bi nosili maske kad bi napustili svoje domove nakon što padne mrak, kako bi duhovi pomislili da su oni također duhovi.
Na Noć vještica, da bi otjerali duhove od svojih kuća, ljudi bi stavljali zdjele hrane ispred svojih domova kako bi umirili duhove i spriječili ih da pokušaju ući. Ova praksa imala je za cilj udaljiti duhove i osigurati zaštitu za domove i voljene osobe.
Noć vještica uvijek je bio blagdan ispunjen misterijom, magijom i praznovjerjem. Počeo je kao keltski festival krajem ljeta tijekom kojeg su ljudi osjećali posebnu bliskost prema preminulim rođacima i prijateljima. Za te prijateljske duhove su postavljali mjesta za stolom, ostavljali poslastice na pragovima vrata i uz cestu, te palili svijeće kako bi pomogli voljenima da pronađu put natrag u svijet duhova.
Današnji duhovi Noći vještica često su prikazani kao zastrašujući i zlobni, a običaji i praznovjerja su još strašniji. Izbjegavamo da nam crna mačka prijeđe preko puta, bojeći se da bi nam mogla donijeti nesreću. Ova ideja ima svoje korijene u srednjem vijeku, kada su mnogi ljudi vjerovali da vještice izbjegavaju otkrivanje pretvarajući se u crne mačke.
Izbjegavamo prolazak ispod ljestvi iz istog razloga. Ovo praznovjerje možda potječe od drevnih Egipćana, koji su vjerovali da su trokuti sveti (možda ima veze i s činjenicom da prolazak ispod nagnute ljestve obično nije siguran). Uoči Noći vještica pokušavamo izbjeći razbijanje ogledala, hodanje po pukotinama na cesti ili prosipanje soli.
Brojna praznovjerja povezana su s Noći vještica
Ali što je s Halloween tradicijama i vjerovanjima koje su današnji mali tragači za slatkišima zaboravili? Mnogi od ovih zastarjelih običaja bavili su se budućnošću umjesto prošlošću i živima umjesto mrtvima.
Mnogi od njih imali su veze s pomaganjem mladim ženama da prepoznaju svoje buduće supružnike i da ih uvjere da će se jednog dana – do iduće Noći vještica – udati. U 18. stoljeću u Irskoj, kuharica bi stavila prsten u pire krumpir na Noć vještica, s pretpostavkom da će onaj tko ga pronađe naći pravu ljubav.
U Škotskoj su proroci preporučili mladoj ženi da imenuje svaki lješnjak po svojem proscu i zatim baci lješnjake u vatru. Priča kaže da je lješnjak koji bi se pretvorio u pepeo umjesto da iskoči ili eksplodira predstavljao budućeg supruga djevojke. (U nekim verzijama ove legende, suprotno je bilo istinito: Lješnjak koji je potpuno izgorio simbolizirao je ljubav koja neće trajati.)
Druga priča govori da će mlada žena sanjati o svojem budućem suprugu ako večer prije odlaska na spavanje na Noć vještica pojede mješavinu oraha, lješnjaka i muškatnog oraščića.
Mlade žene bi bacale kore od jabuka preko ramena, nadajući se da će kore pasti na pod u obliku inicijala njihovih budućih supruga. Također su pokušavale saznati o svojoj budućnosti promatrajući žumanjke jaja kako plutaju u zdjeli vode, a i stajale su ispred zrcala u zamračenim sobama, držeći svijeće i gledajući preko ramena kako bi vidjele lica svojih supruga.
Drugi običaji su bili više natjecateljske prirode. Na nekim zabavama, prvi gost koji bi pronašao čičak kestena za vrijeme kestenijade bio bi prvi koji će se oženiti. Na drugima, prvi koji uspješno zubima izvuče jabuku iz vode prvi će pred oltar.
Naravno, bez obzira na to tražimo li romantičan savjet ili pokušavamo izbjeći sedam godina nesreće, svako od ovih praznovjerja za Noć vještica oslanja se na dobru volju istih “duhova” čiju su prisutnost keltski preci osjećali tako snažno.
Nakon dana ispunjenih druženjima, neredovitim snom, teškom hranom i stalnim izmjenama emocija, povratak u svakodnevicu često djeluje naglo, gotovo nasilno. Alarm ponovno zvoni prerano, obaveze se gomilaju, a tijelo i um još uvijek zaostaju negdje između posljednjeg druženja i želje za tišinom. Taj prijelaz iz blagdanskog kaosa u realnost mnogima predstavlja veći izazov od samih slavlja, jer zahtijeva istovremenu fizičku stabilizaciju i mentalno prizemljenje.
Obiteljske proslave često su jedinstvena kombinacija radosti, tradicije, zajedništva, ali i stresa, napetosti i neočekivanih situacija. Bilo da je riječ o Božiću, rođendanu, godišnjici ili novogodišnjoj večeri, okupljanje članova obitelji može brzo eskalirati u niz izazova – od neugodnih pitanja, preko suptilnih sukoba, do kaotične atmosfere koja prijeti da pokvari veselje. Za one koji žele preživjeti ovakve situacije, postoje učinkovite strategije koje kombiniraju diplomaciju, smirenost i osobnu taktiku, a koje vam omogućuju da proslava prođe mirno i bez nepotrebnog stresa.
Nakon razdoblja intenzivnih druženja, kasnih večeri i pretjerivanja u hrani i piću, tijelo i um često šalju jasne signale da im je potreban predah. Dani poslije fešte nisu samo fizički oporavak, već i prilika za vraćanje ravnoteže, usporavanje tempa i ponovno povezivanje sa sobom. Iako se često doživljavaju kao gubitak vremena ili lijenost, upravo su ti trenuci ključni za regeneraciju i dugoročno očuvanje energije.
Nije svatko ljubitelj velikih proslava, glasne glazbe i prenatrpanih prostora. Za mnoge, ideja da ostatak večeri provode kod kuće može zvučati dosadno, no zapravo to može postati prilika za stvaranje istinskog luksuznog iskustva za sebe. Samotna večer ne mora značiti prazninu ili izolaciju – ona može biti prostor opuštanja, introspektivnog užitka i male, osobne ceremonije koju rijetko imamo priliku prakticirati u užurbanom životu.
Dok se vani izmjenjuju pozivi na tulume, glasne večeri i društvena očekivanja, sve je više onih koji svjesno biraju ostati sami i pritom se osjećati dobro. Solitarna zabava odavno više nije znak povlačenja ili nedostatka društvenog života, već svjestan izbor koji omogućuje mir, kontrolu nad vlastitim vremenom i dublje povezivanje sa sobom. Kada se pravilno osmisli, večer provedena u samoći može biti jednako ispunjavajuća, zabavna i regenerirajuća kao i najuzbudljiviji izlazak.
Tulum kao društveni događaj često dolazi s nepisanim pravilima ponašanja, a jedno od najglasnijih je očekivanje da ćeš u nekom trenutku završiti na plesnom podiju. Glazba je glasna, svjetla su prigušena, atmosfera je užarena, a pritisak da se „opustiš“ i zaplešeš nerijetko stvara nelagodu kod onih koji tulume doživljavaju drukčije. Ne vole svi ples, ne osjećaju se svi ugodno u gomili i ne pronalaze svi zadovoljstvo u istoj vrsti zabave, no to ne znači da ne mogu uživati u večeri ili da su na pogrešnom mjestu.
Svi smo barem jednom osjetili posljedice previše proslave, čaša i dobro raspoloženje koje se pretvorilo u jutro koje želimo što prije zaboraviti. Mamurluk je ne samo fizički izazov, već i mentalni, jer utječe na koncentraciju, raspoloženje i sposobnost da normalno funkcioniramo tijekom dana. No, postoji niz praktičnih trikova, jednostavnih recepata i mini rituala koji mogu značajno ublažiti neugodne simptome i omogućiti vam da preživite dan poslije gotovo bez drame.
Svaka nova godina donosi val očekivanja, a s njom i neizbježna tema – novogodišnje odluke. Dok društvene mreže, kolege i prijatelji s entuzijazmom planiraju svoje ciljeve, mnogi se osjećaju pod pritiskom da i sami krenu u transformaciju, čak i kada im to u trenutku života nije prioritet. Za one koji žele sačuvati mir i vlastiti ritam, a ne biti preplavljeni vanjskim pritiscima, postoji niz strategija kako preživjeti ovu sezonsku „obavezu“ bez osjećaja krivnje ili stresa.
Dalibor Petko je ime koje je već godinama sinonim za hrvatsku medijsku scenu, osobito za radijske i televizijske emisije koje spajaju glazbu i zabavu. Njegova karijera započela je još u srednjoj školi, kada je prvi put preuzeo voditeljsku ulogu i otkrio da ga scena ispunjava na način koji nijedan školski predmet nije mogao. Kao dijete introverta koji je u sebi nosio glasnog ekstroverta, Dalibor je pronašao svoj put kroz improvizaciju i prisutnost pred publikom.
U trenutku kada je objavljeno da je među 24 odabrana izvođača Dore 2026, Karolina Ilić doživjela je ono što mnogi mladi glazbenici sanjaju godinama. Za nju to nije bio tek prolazak na nacionalni izbor, nego potvrda da njezin autorski rad, identitet i glazbena vizija imaju svoje mjesto na velikoj pozornici. Radost i uzbuđenje ubrzo su, međutim, zamijenjeni neočekivanim obratom.
Nakon uspješnih singlova „Led“ i „Fantazija“, dvojac Grše i Miach vraća se na glazbenu scenu novim zajedničkim projektom – pjesmom „Sante“, praćenom videospotom koji je danas službeno objavljen. Ova treća suradnja potvrđuje status dvojca kao jednog od najprepoznatljivijih i najuspješnijih tandema domaće glazbene scene, spajajući prepoznatljivu zvučnu estetiku s upečatljivim vizualnim identitetom.
