Od Sophije Loren do Splita: Monika Sablić donosi novu interpretaciju mediteranske ženstvenosti

Ideja kolekcije nije bila doslovno rekonstruirati talijanski stil šezdesetih i sedamdesetih godina, nego prepoznatljive elemente tog razdoblja prevesti u suvremeni dalmatinski kontekst. U središtu je žena koja odjećom naglašava vlastitu osobnost i ženstvenost, ali bez potrebe da pritom izgubi prirodnost i funkcionalnost, što je ujedno jedna od konstanti dizajnerskog pristupa Monike Sablić.

„Oduvijek me veseli sličnost Dalmacije i Italije. Baš zato dok sam promišljala kolekciju sjetila sam se talijanske riječi insieme – zajedno. Dijelimo more, gastronomiju, temperament, odnos prema obitelji i druženju, ali i jednu vrlo specifičnu vrstu ženstvenosti“, objašnjava Sablić.

Upravo je riječ insieme, odnosno „zajedno“, važna za razumijevanje koncepta kolekcije jer dizajnerica ne polazi od ideje o Italiji kao stranom modnom uzoru, nego od osjećaja kulturne i mediteranske bliskosti koji je osobito izražen između Dalmacije i talijanske obale. Jadran u tom smislu nije samo geografska granica nego prostor višestoljetnih kontakata, razmjene utjecaja i sličnih životnih obrazaca, a ta se povezanost prirodno prenosi i na način odijevanja.

Poseban dio inspiracije dolazi iz vizualne kulture talijanskog filma, odnosno iz fotografija i filmskih prizora žena šezdesetih i sedamdesetih godina, vremena u kojem su glumice poput Sophije Loren postale međunarodni simboli izrazite, samouvjerene ženstvenosti. Loren je pritom važna ne samo kao filmska zvijezda nego i kao kulturna referenca za određeni tip ženskog izgleda koji je objedinjavao naglašenu siluetu, snažan karakter, sofisticiranost i izražajnost.

Sophia Loren tijekom karijere postala je jedna od najpoznatijih talijanskih glumica na međunarodnoj sceni, a njezin rad s redateljima poput Vittorija De Sice i glumcem Marcellom Mastroiannijem ostavio je snažan trag u talijanskoj kinematografiji. Za ulogu u filmu „La ciociara“ osvojila je Oscara za najbolju glumicu, čime je postala prva glumica koja je tu nagradu osvojila za izvedbu na jeziku koji nije engleski. Filmovi poput „Ieri, oggi, domani“ i „Matrimonio all’italiana“ dodatno su učvrstili njezin status jedne od ključnih figura talijanske filmske kulture.

Upravo je vizualni kod tog razdoblja poslužio kao referentna točka za novu kolekciju. Velike naočale, naglašena silueta, izražen nakit, dekoltei, intenzivne boje i odvažni uzorci nisu ovdje shvaćeni kao elementi povijesnog kostima, nego kao modni znakovi koji i danas mogu funkcionirati kada se interpretiraju na suvremen način.

„Volim fotografije talijanskih žena iz šezdesetih i sedamdesetih godina, Sophiju Loren i velike dive toga vremena, jer su bile izrazito ženstvene, a istodobno snažne i potpuno svoje. Nisu se bojale boje, dekoltea, velikih naočala, nakita ni naglašene siluete. Upravo sam taj duh željela prenijeti u ovu kolekciju, ali ga ispričati na svoj, dalmatinski, splitski način – odjećom u kojoj se žena može osjećati posebno, a opet potpuno prirodno“, kaže Sablić.

Kolekciju čine tri haljine različitih karaktera te bijeli komplet, pri čemu svaki komad razvija drugi aspekt iste mediteranske estetike. Pepita haljina oslanja se na retro siluetu i klasični uzorak koji se povezuje s modom sredine prošlog stoljeća, ali je koncipirana tako da može funkcionirati u različitim ljetnim prigodama. Njezina je uloga u kolekciji posebno važna jer povezuje suvremenu izvedbu s retro referencama koje su ključne za cjelokupni vizualni koncept.

Crvena haljina predstavlja izraženiji senzualni dio kolekcije. Krojem golih ramena i nježnom tulipan siluetom naglašava ženstvenost bez potrebe za složenim konstrukcijama, dok crvena boja dodatno pojačava njezin karakter i povezuje je s mediteranskim temperamentom koji je prisutan u cijeloj priči.

Treća haljina donosi potpuno drugačiju kombinaciju. Pariško plava boja spojena je s leopardovim uzorkom, čime se dobiva izrazito vizualan komad koji ne pokušava ostati neutralan. Upravo je ta kombinacija namijenjena ženi koja želi da odjeća bude primjetan dio njezina izgleda, ali i dalje ostaje unutar dizajnerskog jezika kolekcije.

Bijeli komplet sastoji se od širokih, prozračnih hlača i košulje s voluminoznim rukavima te kolekciji daje drugačiju vrstu elegancije. Za razliku od haljina, koje izravnije naglašavaju ženstvenu siluetu, komplet se oslanja na volumen, pokret i lakoću materijala, čime se u kolekciju uvodi element opuštenije ljetne garderobe.

Upravo je ravnoteža između naglašene ženstvenosti i nosivosti jedna od važnijih karakteristika kolekcije. Odjeća nije zamišljena isključivo za večernje izlaske ili formalne događaje, nego za različite situacije koje čine ljetnu svakodnevicu, od odlaska na ručak i večeru do druženja, gradskih izlazaka i drugih prigoda u kojima se od žene ne očekuje da bira između udobnosti i dotjeranosti.

Ta se ideja izravno prenosi i u koncept kampanje, koja nije zamišljena kao klasična serija modnih portreta. Snimanje je održano u talijanskom restoranu Mimi na splitskom Žnjanu, čime je već sam prostor postao dio koncepta kolekcije. Talijanski gastronomski ambijent u Splitu omogućio je da se vizualno povežu dvije geografski bliske, ali kulturno različite sredine, a modna priča dobila je kontekst koji odgovara njezinoj osnovnoj ideji.

Kampanja zato ne predstavlja odjeću izoliranu od svakodnevice, nego pokušava pokazati kako ona funkcionira u konkretnom društvenom i ljetnom okruženju. Stol, restoran, razgovor, hrana, naočale, ruž i odjeća zajedno stvaraju situaciju u kojoj moda postaje dio životnog stila, što je i jedan od razloga zbog kojih talijanska vizualna kultura desetljećima ima snažan utjecaj na predodžbu o mediteranskoj eleganciji.

U tom kontekstu treba razumjeti i naslovnu referencu na izraz la dolce vita. Pojam je u međunarodnu popularnu kulturu snažno ušao nakon istoimenog filma Federica Fellinija iz 1960. godine, čija je radnja smještena u Rim i prati novinara Marcella Rubini, kojeg glumi Marcello Mastroianni, kroz svijet rimske elite, slavnih osoba, noćnog života i medijskog spektakla. Film je osvojio Zlatnu palmu u Cannesu, a njegov vizualni jezik postao je jedan od najprepoznatljivijih simbola talijanske kulture druge polovice 20. stoljeća.

Međutim, la dolce vita nije jednostavno sinonim za luksuz i bezbrižan život. Fellinijev film istodobno je bio kritika površnosti društva koje je vlastiti život pretvaralo u spektakl, zbog čega izraz danas ima dvostruko značenje. S jedne strane označava uživanje, društvenost, gastronomiju, modu i životnu lakoću, dok s druge strane podsjeća na cijenu života koji se temelji na neprestanoj potrebi za zabavom i vanjskim dojmom.

U slučaju kolekcije Monike Sablić naglasak je, međutim, na onom pozitivnom i svakodnevnom značenju mediteranskog načina života, odnosno na ideji da se uživanje ne mora odgađati za velike događaje i da lijepa odjeća ne mora biti rezervirana isključivo za formalne prilike.

Takav pristup ima posebno značenje u Splitu, gradu koji je i sam snažno oblikovan odnosom prema javnom prostoru i društvenom životu. Kava, ručak, večera, šetnja gradom, susret s prijateljima i boravak na otvorenom nisu izdvojeni događaji nego dio svakodnevice, a upravo takav kontekst omogućuje da se moda promatra kao sastavni dio života, a ne kao odvojeni svijet koji postoji samo na pistama i u editorijalima.

Split je pritom za Moniku Sablić više od mjesta u kojem radi. Grad i njegove stanovnice već su godinama prisutni u njezinom dizajnerskom radu kao konkretna inspiracija, a njezine ranije kampanje također su koristile splitske lokacije i mediteranski ambijent kako bi naglasile odnos između odjeće, prostora i žene koja je nosi.

Jedna od ranijih ljetnih kampanja, „From Split with love“, primjerice, bila je snimljena u Splitu i naglašavala upravo mediteranski karakter dizajneričina rada, dok je njezina kolekcija „La vita è bella“ također počivala na snažnoj ženstvenosti, izraženim krojevima i materijalima poput svile i čipke. Takve reference pokazuju kontinuitet u njezinu radu, iako se vizualni naglasci pojedinih kolekcija mijenjaju.

Nova kolekcija stoga nije samo još jedna ljetna linija, nego nastavak interesa za pitanje kako definirati suvremenu mediteransku ženu kroz odjeću. Njezina posebnost nije u tome što pokušava izmisliti novi tip ženstvenosti, nego u načinu na koji postojeće kulturne reference povezuje s lokalnim identitetom.

Talijanske dive u toj priči funkcioniraju kao inspiracija, a ne kao predložak koji treba kopirati. Sophia Loren i njezine suvremenice predstavljaju razdoblje u kojem je ženska silueta bila jasno izražena i u kojem moda nije zazirala od boje, nakita, dekoltea ili naglašenog kroja, dok suvremena interpretacija tih elemenata omogućuje da isti vizualni jezik danas djeluje relevantno bez doslovnog vraćanja u prošlost.

U tome se nalazi i jedan od zanimljivijih aspekata kolekcije. Retro elementi nisu tretirani kao nostalgična dekoracija, nego kao polazište za suvremenu interpretaciju, dok dalmatinski kontekst cijeloj priči daje vlastitu lokalnu dimenziju.

Rezultat je kolekcija koja se nalazi između nekoliko različitih modnih registara, između retro estetike i suvremenog dizajna, između naglašene ženstvenosti i opuštenosti, između talijanske vizualne kulture i splitskog svakodnevnog života.

I upravo zbog toga njezina glavna poruka nije da se žena treba odjenuti poput Sophije Loren, nego da iz njezina modnog nasljeđa može preuzeti stav koji je i danas relevantan: odjeća može biti ženstvena bez ispričavanja, izražajna bez pretjerivanja i upečatljiva bez gubitka prirodnosti.

U konačnici, nova kolekcija Monike Sablić govori o vrlo jednostavnoj ideji, ali je realizira kroz precizno definirane modne elemente i promišljen vizualni koncept. Govori o Mediteranu kao zajedničkom kulturnom prostoru, o bliskosti Dalmacije i Italije, o ženstvenosti koja nije određena samo krojem nego i stavom te o modi koja se ne čuva za rijetke prilike, nego se nosi u svakodnevnom životu.

Zato je i riječ insieme možda najprecizniji opis cijelog projekta. U njoj se susreću Split i Italija, prošlost i sadašnjost, filmske reference i suvremeni dizajn, retro siluete i današnja potreba za nosivošću, a prije svega ideja da moda može istodobno biti izražajna i prirodna.

U tom spoju nastaje verzija la dolce vita koja nije kopija talijanskog modela, nego njegova splitska interpretacija, oblikovana kroz estetiku Monike Sablić i kroz grad koji je već dugo jedno od njezinih najvažnijih kreativnih polazišta.