Umjetnost Sharon Stone prožeta je dubokim emocionalnim slojevima, otkrivajući njezinu jedinstvenu sposobnost prijenosa snage i osjećaja na platno. Godinama je njezino sredstvo izražavanja bila gluma, ali otkako je nominirana za nagradu Akademije, glumica je uzela kist u ruke u ranim danima pandemije Covid-19 i od tada ga nije ispustila.
“Jednostavno upadam u neku vrstu transa”, rekla je Sharon Stone o svojoj svakodnevnoj praksi slikanja tijekom intervjua za CNN. Nedavno je predstavila radove na svojoj prvoj izložbi pod nazivom “Welcome to My Garden”, koja će biti izložena do 3. prosinca u galeriji C. Parker u Greenwichu u Connecticutu.
Sharon Stone otvorila svoju prvu legendarnu izložbu
Izložba izlaže i sliku koja prikazuje zmijoliki oblik omotan oko pažljivo nacrtanih cvjetova. “Planet je naš vrt”, rekla je Sharon Stone o simbolici iza djela. “Mislim da mnogi ljudi ne poštuju planet, pretvarajući se da nema klimatskih promjena, da nema ekološke klimatske krize. I vjeruju da će problem nestati ako ga ignoriraju.”
Mnoge slike na izložbi bave se društvenim pitanjima, kao i osobnim iskustvima. “Stvorila sam ova djela da bih razumjela smisao kreativnosti koja proizlazi iz istine”, rekla je glumica. “Želim se osloboditi buke, suda i zagađenja našeg društva.”
Jedna slika, “A State of Affairs”, prikazuje gnijezdo krvavih zmija koje je glumica usporedila s patrijarhalnim društvom koje vjeruje da može samo “uzimati i uzimati”, bilo da je riječ o prirodnim resursima ili političkoj moći.
Kontemplativna slika “Jeruzalem”, s druge strane, nadahnuta je posjetom Zidu plača, gdje je glumica molila za mir. Izložba je otvorena samo nekoliko dana nakon iznenađujućih napada Hamasa na Izrael, pa je glumici još važnija jer je “svaka ratna žrtva nečije dijete”.
Nastavite čitati nakon oglasa
Slikarstvo je postalo važan oblik izražavanja za Sharon, koja je postala ikona devedesetih zahvaljujući ulogama u filmovima poput “Casino” i “Basic Instinct”. Slika poput “To je moj vrt, budalo”, na primjer, inspirirana je prijateljicom koja se borila da ima dijete i koja je imala pobačaj prije nego što je rodila u četrdesetima.
Kada je tast komentirao bebinu težinu nekoliko mjeseci kasnije, rekla je: “Bila sam uništena”, dodajući da je rekla prijateljici da mu se suprotstavi. Sharon Stone je naslikala “oštru” sliku kao odgovor. “Bila sam tako ljuta. Bila sam kao lik iz crtića”, prisjetila se glumica kreativnog procesa.
Snažna emocija iza njezinih radova privukla je vlasnicu galerije Tiffany Benincasa, koja već deset godina vodi galerijski prostor u Greenwichu nakon ranije karijere na Wall Streetu. “Možete osjetiti energiju”, rekla je o Stoneinim slikama. “Ona je potpuno posvećena.”
Prvi put je slikala kao dijete
Sharon Stone je počela slikati kao dijete, podučavala ju je njezina teta Vonne, umjetnice koja je ispunila obiteljski dom muralima. Kratko je studirala umjetnost na Sveučilištu Edinboro u svojoj rodnoj Pennsylvaniji prije nego što je napustila školu kako bi započela karijeru modela i glumice krajem 1970-ih.
Nastavite čitati nakon oglasa
Međutim, prijatelj joj je poklonio set za bojanje tijekom zatvaranja zbog Covida – a to je potaknulo val kreativnosti koji je doveo do toga da Sharon Stone da ispuni svoju spavaću sobu radovima prije nego što je pretvorila gostinjsku kuću na svom posjedu u Los Angelesu u domaći studio.
Sharon Stone sada svaki dan posvećuje nekoliko sati slikanju; ranije ove godine, postavila je svoju prvu izložbu u Los Angelesu u galeriji Allouche. Glumica sada veći dio vremena provodi u studiju pokušavajući prenijeti svoju viziju svijeta na platno. “Otkako sam imala moždani udar, vidim uzorke boja na zidu”, rekla je. Moždani udar izazvan masivnim krvarenjem u mozgu dovelo je do toga da je izgubila uloge u Hollywoodu, rekla je CNN-ovom Chrisu Wallaceu ranije ove godine. Ali također je promijenio njezin vizualni dojam. “Morala sam uzimati lijekove da to zaustavim, ali mislim da nikada stvarno nije nestalo, jer još uvijek vidim sve te dodatne boje svugdje.”
Također eksperimentira s različitim tehnikama i materijalima kako bi postigla željene učinke. “Često koristim metalik boje jer stvarno volim tu reflektirajuću kvalitetu”, rekla je. “Počela sam uključivati boje u spreju jer nisam mogla dobiti tu vrstu hiper-refleksije na drugi način.”
“Opsesija” modernističkim slikarima poput Wassilyja Kandinskog i Joana Miróa utjecala je na apstraktnije slike Sharon Stone poput “Amelie”, diptiha nazvanog po legendarnoj pilotkinji Ameliji Earhart. “Mnogo sam razmišljala o tome kako joj je bilo biti toliko dugo u avionu sama, dan za danom, sat za satom”, rekla je glumica. “O čemu je razmišljala i kamo je išla, kakvi su bili svi ti beskrajni dani i noći.”
Slika široka 2.5 metra “Giverny” temelji se na posjetu vrtovima Claudea Moneta u selu Giverny, na sjeveru Francuske, gdje je Stone zamolila mladog sina čuvara lokacije da joj pokaže sva mjesta na kojima je impresionist slikao. “Puzali smo po travi na rukama i koljenima. I znao je točno gdje se popeti na most”, rekla je. “Željela sam naslikati vlastiti Giverny.”
Sharon Stone priznaje da može biti “malčice psiho” kako bi osigurala da umjetničko djelo odgovara viziji u njezinoj glavi. “To je jednostavno kompulzivno”, rekla je.
Umjetnost Sharon Stone ne samo da osvjetljava njezinu strast prema slikanju, već i duboku povezanost s izražavanjem emotivnih i društvenih tema kroz njezine izvanredne kreacije.
Nenad Puhovski jedna je od ključnih figura hrvatske suvremene dokumentaristike, autor i producent čiji je profesionalni rad obilježen dugotrajnim promišljanjem odnosa između filma, društva i etičke odgovornosti slike. Kao redatelj, producent, sveučilišni profesor i kulturni organizator, Puhovski je kroz nekoliko desetljeća djelovanja oblikovao ne samo vlastiti autorski izraz, nego i širi prostor domaćeg dokumentarnog filma, otvarajući ga prema intimnijim, hrabrijim i društveno angažiranijim formama.
Na suvremenoj umjetničkoj sceni sve je manje autora koji identitet ne uzimaju zdravo za gotovo — i sve više onih koji ga seciraju, razgrađuju i ponovno sastavljaju. Među njima se ističe mladi umjetnik Karlo Štefanek, čiji radovi ne nude odgovore, nego otvaraju prostor. Prostor između stvarnog i izmišljenog, osobnog i javnog, tijela i slike. Prostor u kojem identitet prestaje biti stabilna kategorija i postaje proces.
U trenutku kada se Hrvatska priprema za nastup na Venecijanskom bijenalu, jedno od najrelevantnijih imena suvremene domaće umjetničke scene – Dubravka Lošić – dobiva prostor koji nadilazi reprezentaciju države i ulazi u zonu duboko osobnog, ali istodobno univerzalnog umjetničkog iskaza. Njezin projekt „Potaknuta strahom i ljepotom“ (Compelled by Fright and Beauty), predstavljen u venecijanskoj palači Zorzi, ne funkcionira kao izolirana izložba, nego kao kondenzirani presjek višedesetljetnog opusa u kojem se materijal, trauma, memorija i percepcija neprestano preoblikuju.
Čini se da je nestala posljednja velika tajna u suvremenom vizualnom umjetničkom svijetu. Gotovo trideset godina nakon što je Banksy, jedan od najutjecajnijih i najpoznatijih uličnih umjetnika našeg doba, počeo ostavljati svoje provokativne, društveno angažirane radove na javnim pročeljima diljem svijeta, najnovija međunarodna novinska istraga ponovno je otvorila pitanje o njegovom stvarnom identitetu. I to ne kao nagađanje, već kao tvrdnju koja se temelji na dokumentima, pravnim zapisima i strateškoj analizi kretanja.
Predsjednica Međunarodnog olimpijskog odbora, Kirsty Coventry, ovih je dana u Cortini, u sklopu Zimskih olimpijskih igara Milano Cortina 2026, razgovarala s olimpijskom reporterkom WBD-a Laurom Robson.
Borut Šeparović ne pripada generaciji koja je kazalište gledala samo kao prostor zabave – on ga vidi kao sustav, laboratorij i mehanizam spoznaje. Njegovo djetinjstvo, smješteno između tribina Maksimira i građanskog salona, oblikovalo je pogled koji ne romantizira prošlost, već traži istinu u kontradikcijama svakodnevnog života. Nogomet je bio njegov prvi masovni ritual, a emocije koje su se mogle pojaviti uz tuđi rezultat – ekstaza, agresija, sram, nada – postale su prva lekcija o energiji gomile i njezinoj manipulativnoj moći. S druge strane, privilegije „crvene buržoazije“ i rascjep između deklarirane jednakosti i stvarne moći stvorili su u njemu trajni osjećaj odgovornosti i antielitizma.
Istarsko narodno kazalište – Gradsko kazalište Pula i umjetnički kolektiv MONTAŽSTROJ u završnoj su fazi proba za predstavu SOLARIS DVA, autorski projekt Boruta Šeparovića, čija će premijera biti održana u petak, 30. siječnja 2026. u 20 sati u Dvorani Ciscutti u Puli, dok je repriza zakazana za subotu, 31. siječnja u 20 sati, a predstava potom gostuje u Zagrebačkom kazalištu mladih 24. i 25. veljače, potvrđujući kako je riječ o projektu koji spaja inovativnost, interdisciplinarnost i suvremeni kazališni eksperiment.
Iako je njegov modni odabir bio besprijekoran, posebnu pažnju ukrale su pletenice koje su savršeno zaokružile cijeli look i dale mu dodatnu dozu karakte
