Snježana Abramović Milković za HELLO!: ‘Najveća prijetnja kazalištu danas nije politika, nego autocenzura koja se širi neprimjetno”

Kontinuitet njezina vodstva nije rezultat slučajnosti. Tijekom proteklih dvanaest godina kazalište je prolazilo kroz razdoblja pandemije, potresa, financijskih izazova i dubokih društvenih promjena, a pritom je uspjelo zadržati umjetničku relevantnost, razviti međunarodne suradnje i sačuvati prepoznatljiv repertoarni identitet. Upravo zato novi mandat predstavlja potvrdu jednog dugoročnog kulturnog projekta koji je ZKM pozicionirao među najvažnije kazališne adrese regije.

Njezin profesionalni put nikada nije bio uobičajen. Završila je Školu za balet i ritmiku Ane Maletić, a potom diplomirala eksperimentalnu biologiju na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. Spoj znanosti i umjetnosti obilježio je cijelu njezinu karijeru. Dok mnogi ta dva svijeta promatraju kao suprotnosti, Abramović Milković upravo u njihovom susretu pronalazi ključ uspješnog upravljanja – analitičnost, organizaciju i racionalno promišljanje spojene s intuicijom, kreativnošću i osjećajem za umjetnički trenutak.

Prije nego što je 2014. preuzela vodstvo ZKM-a, desetljećima je bila jedna od najvažnijih osoba hrvatske plesne scene. Kao dugogodišnja umjetnička voditeljica Zagrebačkog plesnog ansambla zaslužna je za njegovu profesionalizaciju i snažnu internacionalizaciju, otvarajući hrvatskom suvremenom plesu vrata europske scene. Pod njezinim vodstvom ostvarene su međunarodne koprodukcije koje su domaću plesnu umjetnost učinile vidljivijom izvan nacionalnih granica.

Posebno mjesto u njezinoj biografiji zauzima Festival plesa i neverbalnog kazališta u Svetvinčentu, koji je osnovala 2000. godine. Festival je tijekom godina prerastao u jedno od najvažnijih mjesta susreta međunarodne plesne scene, a iz njegove ideje nastao je i Mediteranski plesni centar, danas jedan od ključnih prostora za razvoj suvremenog plesa izvan velikih urbanih središta.

Kada je preuzela ZKM, pred njom nije bio zadatak stvaranja ugleda iz ničega. Kazalište je već bilo prepoznatljivo, no trebalo je očuvati njegovu umjetničku relevantnost i dodatno ga otvoriti prema međunarodnim partnerstvima. Upravo se u tome krije jedan od najvećih uspjeha njezina mandata. Danas je ZKM jedno od međunarodno najvidljivijih hrvatskih kazališta, s partnerstvima koja uključuju nacionalna kazališta i važne institucije iz Europe i svijeta. Gostovanja, koprodukcije i međunarodni showcase program pretvorili su zagrebačku kazališnu kuću u nezaobilaznu adresu na europskoj kulturnoj karti.

Ipak, ono po čemu je njezino vodstvo možda najprepoznatljivije nije samo međunarodna vidljivost nego dosljedno uvjerenje da kazalište mora biti prostor slobode. U vremenu kada mnoge institucije biraju sigurnost i izbjegavaju kontroverzne teme, ZKM pod njezinim vodstvom sustavno otvara pitanja političke odgovornosti, društvenih nejednakosti, korupcije, manipulacije i kolektivnih strahova. Za Abramović Milković kazalište nije mjesto ugode nego prostor dijaloga, preispitivanja i suočavanja sa stvarnošću.

Zanimljivo je da pritom odbacuje ideju autoriteta „stare škole“. Umjesto hijerarhijskog modela, zagovara dijalog, suradnju i povjerenje između ravnatelja, ansambla i autora. Vjeruje da se autoritet ne stječe funkcijom nego znanjem, iskustvom i odnosom prema ljudima. Možda upravo zato ZKM danas djeluje kao snažna umjetnička zajednica koju karakteriziraju prepoznatljiv ansamblski duh i visoka razina međusobnog povjerenja.

I nakon više od tri desetljeća rada u kulturi, Snježana Abramović Milković i dalje govori o svom poslu s jednakom strašću kao na početku karijere. Ne govori o žrtvama, nego o privilegiju života provedenog u umjetnosti. Ne razmišlja o ostavštini, nego o budućim projektima. A upravo je ta usmjerenost prema onome što tek dolazi možda najbolji razlog zbog kojeg joj je povjeren i četvrti mandat.

U hrvatskoj kulturi malo je osoba koje su istodobno gradile nezavisnu scenu, razvijale međunarodne mreže, osnivale festivale, stvarale nove institucije i uspješno vodile jednu od najvažnijih nacionalnih kazališnih kuća. Snježana Abramović Milković pripada upravo toj rijetkoj skupini. Njezina priča nije samo priča o jednoj ravnateljici nego o upornosti, viziji i vjeri da umjetnost, unatoč svim krizama, i dalje može biti prostor slobode.

Nakon što ste izabrani i za četvrti mandat na čelu Zagrebačkog kazališta mladih, što za Vas danas znači kontinuitet vođenja jedne institucije u vremenu kada se kulturne politike, publika i društveni kontekst izrazito brzo mijenjaju? Osjećate li veći teret odgovornosti nego prije dvanaest godina kada ste prvi put preuzeli ZKM?

U pravu ste, društveni konteksti danas se mijenjaju puno brže nego prije: od digitalizacije i umjetne inteligencije do složene geopolitičke situacije koja donosi nesigurnost, jačanje ksenofobije i različite oblike isključivanja. Uz to, u kulturi su sve prisutniji i administrativni zahtjevi koji često otežavaju svakodnevni rad. No iza nas su i pandemija, potres te razdoblja neredovitog financiranja, a kroz sve to pokazali smo veliku otpornost, snalažljivost i kreativnost. Zato bih rekla da je osjećaj odgovornosti uvijek prisutan, ali nije nužno veći nego prije.

Često ističem da je prvi mandat najzahtjevniji jer treba vremena da rezultati rada postanu vidljivi, ali i da se uspostavi kvalitetan timski način rada. Kontinuitet kasnije puno olakšava posao, posebno kada je riječ o međunarodnim suradnjama i dugoročnim projektima koji se ne mogu razviti preko noći. Danas imamo uigranu ekipu i to zaista čini veliku razliku.

U Vašoj biografiji posebno je zanimljiv spoj prirodoslovnog obrazovanja i umjetničke karijere. Koliko Vas je studij eksperimentalne biologije naučio disciplini, analitičkom promišljanju i načinu upravljanja ljudima i procesima unutar velike kazališne kuće?

Disciplini, racionalnom promišljanju, organizaciji i produkciji najviše me je naučila nezavisna scena kojoj sam godinama pripadala. Tamo zapravo sami prolazite cijeli put od prve ideje do realizacije projekta i to vas nauči odgovornosti, snalažljivosti i brzom donošenju odluka.

Mislim da su znanost i kreativnost odličan spoj, zato nije slučajno da se uz STEM danas sve češće dodaje i umjetnost pa govorimo o obrazovnom pristupu STEAM-u. Upravo taj spoj analitičkog i kreativnog načina razmišljanja smatram izuzetno važnim u vođenju institucije. A ono što je možda najvažnije za upravljanje, posebno u gradskim kazalištima gdje smo istovremeno i umjetnički i poslovni ravnatelji, jest fokusiranost, sposobnost da brzo prepoznate problem i donesete odluku. U našem poslu često nema puno vremena za čekanje ni za velike teorije, važno je reagirati jasno, smireno i odgovorno.

Karijeru ste započeli u suvremenom plesu, umjetnosti koja traži snažnu fizičku prisutnost, ali i veliku emocionalnu preciznost. Na koji je način ples oblikovao Vaše razumijevanje glumca, ritma predstave i same kazališne režije, i osjećate li da Vam danas nedostaje taj neposredni izvođački kontakt sa scenom?

Tijekom svoje karijere prošla sam zanimljiv put, od izvođačice, preko koreografkinje, do organizatorice, a danas mogu reći i kulturne menadžerice. Svaka od tih uloga donosi potpuno drugačiju perspektivu, čak i kada se radi o istom projektu.

To iskustvo mi je dalo duboko razumijevanje umjetničkog procesa i samog načina rada. Naučite prepoznati ritam predstave, osjetiti gdje nešto funkcionira, a gdje možda treba doradu. Zato često mogu biti svojevrsno „vanjsko oko“ i dati koristan savjet redatelju ili umjetničkom timu.

Iako mi ponekad jako nedostaju scena i sam čin stvaranja, pronašla sam veliko zadovoljstvo u kreiranju repertoara. I taj posao traži kreativnost, intuiciju i osjećaj za umjetnički trenutak. Na neki način i dalje stvaram, samo kroz drugačiju formu.

Bili ste među ljudima koji su godinama gradili hrvatsku plesnu scenu gotovo iz ničega. Kada danas gledate položaj suvremenog plesa u Hrvatskoj, imate li osjećaj da je ta scena dobila institucionalni status koji zaslužuje ili se i dalje bori za elementarnu vidljivost?

U Hrvatskoj je dugo postojala dobra osnova za razvoj suvremenog plesa. Imali smo formalno obrazovanje kroz Školu za suvremeni ples Ane Maletić, a još od šezdesetih godina djelovala su i tri ansambla koja su sustavno njegovala ideju suvremenog plesa.

Posebno mi je drago što sam tijekom devedesetih godina sudjelovala u visokoj profesionalizaciji i internacionalizaciji Zagrebačkog plesnog ansambla, čija sam bila dugogodišnja voditeljica. To je bilo razdoblje intenzivnog razvoja i otvaranja prema međunarodnoj sceni.

Danas je situacija drukčija. Vidljivost se često gubi u svojevrsnoj hiperprodukciji predstava. Da biste bili prepoznati, potrebni su brend, kvaliteta i kontinuitet. S jedne strane, demokratizirala se mogućnost osnivanja umjetničkih organizacija, što je pozitivno, ali s druge strane mislim da nije dobro što jedna osoba može biti osnivač više organizacija jer to dodatno fragmentira scenu. Ipak, smatram da je ples danas financiran bolje nego prije, premda je razumljivo da nisu svi zadovoljni. Vjerujem da bi se institucionalizacija plesa trebala dogoditi, pogotovo zato što danas imamo i visoko obrazovanje kroz studij plesa na Akademiji dramske umjetnosti. Međutim, važno je biti svjestan da institucije donose i određena, vrlo jasna pravila poslovanja te zahtijevaju drukčiji način rada.

Najviše bi od institucionalizacije, po mom mišljenju, profitirali upravo izvođači. Oni su danas često najslabije plaćeni dio sustava, a njihov bi se profesionalni status i radni uvjeti na taj način mogli značajno unaprijediti.

Festival plesa i neverbalnog kazališta u Svetvinčentu godinama je bio jedno od najvažnijih mjesta susreta međunarodne izvedbene scene. Što Vas je taj projekt naučio o publici, kulturnoj diplomaciji i važnosti decentralizacije umjetnosti izvan velikih gradskih centara?

Naučilo me da se za dobru ideju uvijek vrijedi boriti i da nije presudno gdje nešto radite, nego što radite i zašto to radite. Posebno sam ponosna na 25 godina festivala koji je nastao kao odgovor na tada nedovoljnu zastupljenost suvremenog plesa u programima velikih ljetnih festivala. U počecima smo se suočavali s brojnim izazovima ,od tehničkih ograničenja do specifičnih problema koje nosi organizacija festivala na otvorenom. No s vremenom se oko festivala stvorio izniman interes i prepoznatljiv identitet. Publika je dolazila iz velikih gradova upravo zato što je imala priliku vidjeti vrhunske svjetske kompanije i koreografe koje tada nije bilo moguće gledati nigdje drugdje u Hrvatskoj.

Vjerujem da je decentralizacija kulture iznimno važna, ali ona ne može funkcionirati bez jasne vizije, kvalitetnog programa i velike upornosti. Zato mi je posebno drago što je, zahvaljujući podršci Istarske županije i Općine Svetvinčenat, nakon gašenja festivala ostao Mediteranski plesni centar, čije sam osnivanje inicirala još 2010. godine. Centar je zamišljen kao prostor za umjetničko stvaranje, rezidencijalne programe i manje izvedbe, pa ideja decentralizacije nije nestala s festivalom, nego je dobila novi oblik.

Tijekom Vašeg mandata ZKM je postao jedno od međunarodno najvidljivijih hrvatskih kazališta. Što je bilo najteže u procesu pretvaranja jedne gradske institucije u europski relevantnu kazališnu kuću?

ZKM je već imao međunarodnu vidljivost, pa je prvi izazov bio zadržati postojeći nivo kvalitete rada i međunarodne suradnje. Nakon toga bilo je važno razvijati i vlastitu mrežu partnerstava s relevantnim kazalištima.

U posljednjih nekoliko godina ostvarili smo suradnje s jakim institucijama poput Litavskog nacionalnog dramskog kazališta iz Vilniusa, Katalonskog nacionalnog kazališta iz Barcelone, Kraljevskog dramskog kazališta iz Stockholma, Shanghai Dramatic Arts Center-a i mnogim drugima.

Ne bih rekla da je to bio najteži dio posla, ali izgradnja međunarodnih kontakata svakako zahtijeva puno vremena i strpljenja. Naravno, važno je imati i kvalitetne predstave koje možete ponuditi partnerima, kao i snažan ansambl.

Puno nam je pomogao i vlastiti Showcase, na kojem svake godine predstavljamo produkcije iz prethodne sezone. Bili smo prvo hrvatsko kazalište koje je pokrenulo takav format, a pokazao se kao izvrstan alat za povezivanje s međunarodnim partnerima.

Koliko je danas, u financijskom i produkcijskom smislu, teško održavati visoke umjetničke standarde u kazalištu koje istovremeno mora misliti na repertoar, publiku, ansambl, međunarodne suradnje i ekonomsku održivost?

Nije lagano jer su zahtjevi veliki, a najčešće se vide samo rezultati, ne i dug proces rada kao niti know-how. Ništa se ne događa samo od sebe, morate znati što radite.

Puno mi je pomoglo iskustvo s nezavisne scene, iako je vođenje ovako kompleksnog kazališta kao što je ZKM iznimno zahtjevno. U proteklim godinama morali smo pokazati otpornost u različitim izazovima ,od pandemije i potresa do ekonomskih pritisaka. U produkcijskom smislu treba biti snalažljiv. Uvijek smo morali s malo napraviti puno, pa vas to nauči kreativnosti, fleksibilnosti i dobrom upravljanju resursima. Istovremeno treba privlačiti publiku, a ostati vjeran umjetničkoj estetici koju njegujete kroz repertoar.

Zato je ključno bilo okupiti kvalitetan tim ljudi. ZKM danas ima odličan tim i to smatram jednim od najvećih razloga našeg uspjeha. Također, često morate jasno postaviti prioritete i biti vrlo fokusirani jer se odluke često moraju donijeti brzo.

U vremenu kada mnoge kulturne institucije igraju “na sigurno”, ZKM pod Vašim vodstvom često otvara politički osjetljive i društveno polarizirajuće teme. Smatrate li da kazalište mora riskirati kako bi ostalo relevantno?

Kazalište bi trebalo biti zrcalo društva, a onda se sasvim prirodno otvaraju i teme koje nazivamo osjetljivima. Nemoguće je izbjeći kritiku vladajućih struktura, ukazivanje na hipokriziju ili preispitivanje dogmi, upravo je to jedna od temeljnih uloga kazališta još od antičke Grčke. Danas živimo u društvu obilježenom socijalnim raslojavanjem, pohlepom, korupcijom, nedostatkom solidarnosti i raznim oblicima manipulacije. Tema, nažalost, ne nedostaje.

Ne mislim da je to rizik. U vrijeme društvenih mreža ionako je sve javno, dostupno i podložno komentaru. Kazalište ne smije ostati izolirano od vremena u kojem nastaje i djeluje. Istovremeno, i klasike treba čitati hrabro i iz današnje perspektive, jer i oni često otvaraju pitanja koja su i dalje itekako aktualna. Na kraju krajeva, bez obzira na vrijeme u kojem su nastali, govore o ljudskoj prirodi koja se ne mijenja. Govorim o profilu kazališta kakvo mi njegujemo. Sasvim je legitimno da postoje i kazališta koja se više oslanjaju na entertainment.

Imate reputaciju ravnateljice koja snažno štiti umjetničku autonomiju redatelja i autora. Postoje li ipak granice nakon kojih smatrate da provokacija prestaje biti umjetnički relevantna i postaje sama sebi svrhom?

Nisam ni znala da imam takvu reputaciju, ali mi je drago ako je tako. Redatelji i autori koji rade kod nas nisu se dogodili slučajno, pozvani su na suradnju jer vjerujem u njihov rad i njihove umjetničke poetike. U potpunosti stojim iza projekata koje radimo jer svaki kreativni proces i svaku predstavu doživljavam kao svoju.

Rad umjetnika koji režiraju u našem kazalištu nije nikakvo iznenađenje. O idejama, tekstovima i mogućim čitanjima dugo razgovaramo prije početka rada. No jednako tako smatram da umjetničku autonomiju treba štititi. Umjetnicima treba osigurati prostor povjerenja u kojem mogu stvarati. Pri tome imaju sreću raditi sa sjajnim ansamblom koji je otvoren za istraživanje i različite kazališne postupke. Ne vjerujem u provokaciju radi provokacije. Kazalište je umjetnost znakova i na sceni ništa ne bi smjelo biti slučajno.

Kako danas izgleda odnos ravnatelja i ansambla u suvremenom kazalištu? Je li moguće voditi instituciju bez autoriteta “stare škole” ili suvremeni modeli upravljanja traže potpuno drukčiju dinamiku?

Prošlo je vrijeme bespogovornih autoriteta kakve pamtim iz svojih formativnih godina i mislim da je to dobro. Autoritet se ne bi trebao podrazumijevati zbog funkcije, nego ga treba steći znanjem, radom i odnosom prema ljudima. Naravno da na kraju moram donositi odluke i preuzeti odgovornost za njih, ali trudim se da naš odnos počiva na dijalogu. Otvoreno razgovaramo o idejama, problemima i načinu rada. Mislim da se dobro razumijemo i da se međusobno poštujemo, a to mi je iznimno važno.

Ono što me posebno veseli jest njihova energija, talent i spremnost na angažman. Zaista uživam raditi s takvim ansamblom.

Tijekom godina surađivali ste s vrlo različitim redateljskim osobnostima i estetikama. Po čemu prepoznajete autora kojem želite dati prostor u ZKM-u — po talentu, hrabrosti, svjetonazoru ili sposobnosti rada s glumcima?

Po svemu što ste nabrojali. Kada me neki redatelj zanima, pratim njegov rad i pokušavam prepoznati u kojoj se kreativnoj fazi nalazi te odgovara li njegov umjetnički rukopis repertoaru i smjeru koji razvijamo. Važno mi je da suradnja bude poticajna i za redatelja i za ansambl. Vjerujem da glumci rastu kroz rad s kvalitetnim redateljima, ali jednako tako i kroz susrete s različitim kazališnim praksama, gostovanja i rad na inozemnim pozornicama. Takva iskustva šire horizonte i donose novu energiju u ansambl.

Naravno, pri odabiru postoje i vrlo konkretni kriteriji i puno promišljanja, ali mislim da se u umjetnosti ne može sve svesti samo na racionalne procese. Važnu ulogu ima i umjetnička intuicija, onaj osjećaj da bi se susret određenog redatelja, teksta i ansambla mogao pretvoriti u nešto posebno. S godinama sam naučila vjerovati i tom osjećaju jer se često pokaže jednako važnim kao i svi argumenti koje možemo racionalno nabrojati.

Povratak Olivera Frljića u ZKM s predstavom “Vještice iz Salema” izazvao je veliko zanimanje javnosti. Što Vas je potaknulo na novu suradnju upravo sada i kakvu vrstu kazališnog dijaloga očekujete od tog projekta?

Oliver u svojoj zreloj redateljskoj fazi i napravio izvrsnu predstavu koja je, blago rečeno, uzburkala duhove i dogodila se upravo ona histerija progona redatelja po medijima i društvenim mrežama zbog koje su Vještice iz Salema i uvrštene na repertoar. Još uvijek živimo Salem samo su se alati promijenili.

Oliverovo propitivanje korištenja fašističkih simbola, kao i komentiranje političkih aktera i društvenih pojava, potpuno je legitimno u okviru kazališne predstave. Negativne i napadačke reakcije su bile temeljene na scenama izdvojenima iz konteksta cjeline i to nije bio pokušaj razumijevanja predstave, nego unaprijed doneseni sudovi.

Koliko se hrvatska publika promijenila u posljednjih deset godina? Primjećujete li danas veću otvorenost prema eksperimentalnim formama i političkom teatru ili publika ipak sve češće traži eskapizam i emocionalnu sigurnost?

Ne, meni se čini da smo svoj kazališni ukus formirali na puno hrabrijem kazalištu, zahvaljujući Eurokazu, Tjednu suvremenog plesa, a kasnije i Festivalu svjetskog kazališta. Gledali smo predstave koje su bez straha ulazile u političke, društvene i estetske rizike i upravo su nas takve predstave oblikovale. Danas ponekad imam osjećaj kao da se u kazalište uvukla neka vrsta dogme. To se vidi i u odnosu prema tjelesnosti i u izboru tema. Kao da ponovno postoje područja u koja se ne ulazi rado ili se ulazi s puno više opreza nego prije. A meni se čini da je kazalište nekad bilo hrabrije, slobodnije i snažnije.

Najveći problem vidim u trenutku kada se dogodi autocenzura. Kada nitko ništa izravno ne zabranjuje, a ipak se počinju prihvaćati određeni obrasci ponašanja i nepisana pravila o tome što se smije, a što ne. Ograničenja koja sami usvajamo. To mi se čini puno opasnijim jer je gotovo neprimjetno, a dugoročno može ozbiljno suziti prostor umjetničke slobode.

Često se govori da glumci u suvremenom teatru prolaze kroz sve intenzivnije emocionalne i psihološke procese tijekom rada na predstavama. Smatrate li da kazališne institucije danas imaju veću odgovornost prema mentalnom zdravlju svojih umjetnika?

Mislim da je važno da glumci tijekom školovanja i rada steknu alate ne samo za ulazak u emocionalna stanja nego i za izlazak iz njih. Kazalište traži veliku emocionalnu angažiranost, ali ono nije terapija. Zato je važno znati uspostaviti granicu između umjetničkog procesa i privatnog života. Dobar glumački trening ne bi trebao razvijati samo kreativnost i osjetljivost, nego i svijest o tome kako se nakon zahtjevnog procesa vratiti sebi. To je dio profesionalizma i brige za vlastito mentalno zdravlje.

Kada birate repertoar za novu sezonu, razmišljate li prvenstveno o umjetničkoj vrijednosti projekta ili Vas zanima i pitanje društvenog trenutka — odnosno što jedna predstava govori baš sada i baš ovom društvu?

Naravno da Tomislav Zajec, kao stalni dramaturg ZKM-a, i ja o projektima prije svega razmišljamo iz perspektive njihove umjetničke vrijednosti, a ne kroz pitanje trenutačne društvene aktualnosti. Teme koje nas zanimaju najčešće su univerzalne i zato ostaju relevantne bez obzira na vrijeme u kojem nastaju. Povijest se, uostalom, često ponavlja jer se ljudska priroda ne mijenja.

Kada biste me pitali koja bi danas bila jedna od gorućih tema za kazalište, rekla bih da je to pohlepa koja se često skriva iza velikih ideologija, pa i nacionalizma. Zanimaju me i ratovi koji se predstavljaju kao borba za više ciljeve, a u stvarnosti su za neke vrlo unosan posao, dok za druge, najčešće obične i siromašne ljude, znače gubitak života. To su teme koje su stare koliko i čovječanstvo, a nažalost i dalje su bolno aktualne.

Koliko je danas teško zadržati vrhunske glumce unutar ansambla kada sve više rade serije, filmove i međunarodne projekte? Osjećate li da se pojam “kazališnog ansambla” mijenja?

Naprotiv, rekla bih da je ansambl ZKM-a danas sve čvršći. Nedavno sam glumcima rekla da sve više izgledamo kao prava kazališna kompanija, prepoznatljiva po zajedničkoj energiji i istom stilu igranja . Kod nas je fokus ipak na predstavama. Najviše energije ulaže se u rad u ZKM-u, u probe i predstave, a ne u snimanja. Mislim da se upravo zato stvorio snažan osjećaj pripadnosti ansamblu i zajedničkog cilja. Veseli me i to što mnogi glumci žele postati članovi našeg kazališta. To govori da ZKM ima posebnu poziciju i ugled među umjetnicima. Jedino mi je žao što imamo ograničen broj mjesta pa ne mogu otvoriti vrata svima koje bih rado vidjela u ansamblu.

U javnosti se često stvara dojam da je kultura prva na udaru rezova kada nastupe političke ili ekonomske krize. Imate li osjećaj da hrvatsko društvo uistinu razumije koliko su umjetnost i kultura važni za identitet jedne zemlje?

Kultura je gotovo uvijek među prvim područjima koja se nađu na udaru kada dođu negativni ekonomski trendovi. Mislim da se upravo iz toga razvio osjećaj da je kultura zapostavljena. S druge strane, danas postoji zaista velik broj kulturnih događanja financiranih i iz Grada Zagreba i Ministarstva kulture. Žao mi je da se status samostalnih umjetnika, koji svojim radom značajno pridonose kulturi i međunarodnoj vidljivosti Hrvatske, nije bitnije unaprijedio. Nisu se poboljšali ni koeficijenti prema kojima im Ministarstvo kulture i medija uplaćuje doprinose, iako se radi o ljudima bez kojih bi velik dio hrvatske kulture jednostavno bio nezamisliv.

Ono što je godinama bilo zanemareno jest kulturna infrastruktura. Većini kazališta potrebna je temeljita obnova, a potrebni su nam i novi prostori. Zato je sjajna vijest otvaranje HNK 2, a s velikim nestrpljenjem očekujemo i realizaciju Paromlina.

Nažalost, tijekom devedesetih godina politika privatizacije dovela je do propadanja brojnih tvornica i industrijskih kompleksa. Time nismo izgubili samo proizvodne pogone nego i vrijednu industrijsku arhitekturu koja je, kao u mnogim europskim gradovima, mogla biti prenamijenjena u kulturnu infrastrukturu.

Godinama ste uključeni u međunarodne kulturne mreže i koprodukcije. Što europske kazališne scene danas rade bolje od nas, a u čemu smatrate da hrvatski teatar ima posebnu autentičnost i snagu?

Europska kazališta ne rade nužno ništa bolje od nas. Naš je pogled često usmjeren prema velikim zemljama koje ulažu znatno više sredstava u kulturu i imaju širu bazu umjetnika, kvalitetnih redatelja, institucija i publike iz koje se prirodno rađaju novi trendovi i vrhunske predstave. Mislim da je hrvatski teatar najautentičniji onda kada ne pokušava oponašati velike europske trendove, nego kada progovara iz vlastitog iskustva i vlastitog društvenog konteksta jer nismo u kozmopolitskom okruženju, naprotiv. Ono što posebno cijenim jest činjenica da hrvatski teatar, unatoč skromnim produkcijskim uvjetima, često pokazuje veliku inventivnost. Naučili smo stvarati mnogo s relativno malo sredstava, a upravo iz takvih ograničenja nerijetko nastaju najzanimljivija umjetnička rješenja. Ono što primjećujem kada gostujemo izvan Hrvatske jest da naši glumci redovito dobivaju puno komplimenata.

U posljednjih nekoliko godina svijet je prošao kroz pandemiju, društvene podjele, ratove i velike političke napetosti. Je li se zbog toga promijenila i funkcija kazališta — mora li ono danas više tješiti, provocirati ili dokumentirati stvarnost?

Kazalište treba provocirati kako bi pojačalo svijest o problemima, postavljalo neugodna pitanja i stvari nazivalo pravim imenom. Ali to nije njegova jedina uloga. Jednako tako, kazalište treba biti na strani ljudskosti i empatije. Ne vjerujem u umjetnost koja samo razotkriva i ruši, mora pokušati razumjeti složenost ljudskog bića.

Najvažnije predstave za mene su one koje istodobno uznemiruju i tješe, koje nas suočavaju sa stvarnošću, ali nas podsjećaju i na vrijednosti poput solidarnosti, suosjećanja i odgovornosti jednih za druge, pružanja otpora ravnodušnosti. Da citiram predivnog redatelja, koji više nije s nama, Igora Vuka Torbicu: Dovoljno je da jedan čovjek pridrži stup nebeskog svoda da se svijet ne uruši do kraja.

Koliko Vas osobno pogađaju javne polemike koje se često otvaraju oko predstava ZKM-a? Može li ravnatelj ostati emocionalno distanciran kada se umjetnički rad institucije nađe pod snažnim političkim ili ideološkim pritiscima?

Naravno da ne možete ostati ravnodušni na ideološke i političke pritiske. Za mene ravnateljska pozicija nije samo funkcija, nego prije svega kreativan posao. Zato sam uvijek emotivno uključena u sve što radimo, od nastanka programa do načina na koji nas publika i mediji percipiraju. U tom poslu ne možete biti potpuno distancirani jer iza svakog projekta stoji mnogo energije, predanosti i osobne odgovornosti.

Ipak, najveće zadovoljstvo ne dolazi iz medijske vidljivosti ili javnih rasprava, nego iz konkretnih rezultata. Posebno me raduju kontinuirani pozivi na gostovanja na uglednim međunarodnim festivalima jer oni potvrđuju da naš rad prepoznaju i stručnjaci izvan Hrvatske. Jedan takav poziv već imamo za 2027. godinu, kada ćemo gostovati na festivali Santiago a Mil, u Čileu na jednom od najznačajnijih južnoameričkih festivala. Takva priznanja za mene su najbolja potvrda da institucija ide u dobrom smjeru i da program koji stvaramo ima međunarodnu relevantnost

Imate dugogodišnje iskustvo rada u kulturi, od nezavisne scene do vođenja velike gradske institucije. Gdje danas vidite najveći problem hrvatskog kulturnog sustava — u financiranju, obrazovanju publike, kulturnoj politici ili nečem četvrtom?

Pomalo od svega. No, ako bih morala izdvojiti jednu stvar koja je ključna za budućnost kulture, to su obrazovanje i kontinuirano približavanje kulturnih sadržaja mladima.Zato mi je posebno drago što je uvedena kulturna iskaznica koja mladima omogućuje financijsku podršku za odlazak na kulturna događanja. To je odličan način da ih se potakne na istraživanje kulture i razvijanje interesa koji će, nadam se, ostati i kasnije u životu.

Koliko Vam je važno da ZKM bude prostor za mlade autore i glumce koji tek dolaze? Osjećate li odgovornost stvaranja nove generacije umjetnika ili institucije danas više funkcioniraju kroz već etablirana imena?

Mladim ljudima svakako treba otvarati prostor i pružati prilike, ali mislim da je važno da kazalište ostane transgeneracijsko. Upravo spoj različitih generacija donosi najveću vrijednost. S jedne strane tu su svježina, nova energija i drukčiji pogledi koje donose mladi, a s druge iskustvo i mudrost onih koji su godinama gradili svoj umjetnički put.

U eri digitalnih sadržaja i društvenih mreža kazalište više nije dominantna umjetnička forma kao nekada. Kako mladoj publici danas objasniti važnost živog susreta glumca i publike u prostoru kazališta?

Unatoč digitalnom dobu, vjerujem da će kazalište uspješno nadživjeti sve izazove. Ono što ga čini jedinstvenim jest izravan susret glumca i publike, a taj kontakt jednostavno nema zamjenu.

Kad su se u predstavama počeli masovno koristiti videoefekti, a danas i umjetna inteligencija, mnogi su mislili da će tehnologija promijeniti samu srž kazališta. Međutim, ništa nije uspjelo zamijeniti doživljaj žive glumačke energije na sceni. Tehnologija može obogatiti predstavu i postati njezin vrijedan dio, ali ostaje samo alat koji nadopunjuje kazališno iskustvo, a ne njegova zamjena.I što je najzanimljivije publika dolazi u kazalište,pune su predstave

Koliko je zahtjevno voditi instituciju koja mora istovremeno biti umjetnički hrabra i administrativno besprijekorna? Osjećate li da se od ravnatelja danas očekuje gotovo nemoguća kombinacija menadžera, diplomata i kulturnog vizionara?

Gotovo da je zaista tako. Biti ravnatelj znači istovremeno obavljati mnogo različitih poslova i stalno prebacivati fokus s jedne teme na drugu. To je pravi multitasking.

Osobno imam izraženu potrebu da stvari budu dobro organizirane i kvalitetno postavljene, pa mi je jednako važan unutarnji ustroj kazališta, jasna pravila i financijska odgovornost kao i umjetnički rezultati. Naravno, na kraju su najvidljivije predstave, ali iza svake dobre i uspješne predstave mora stajati stabilan sustav. Zato vjerujem da su financijska besprijekornost, kvalitetna organizacija i snažan umjetnički program jednako važni dijelovi istog posla.

Hrvatsko kazalište često se opisuje kao izrazito talentirano, ali premalo prisutno na velikim europskim scenama. Što je potrebno da domaće predstave snažnije uđu u međunarodni kulturni prostor?

Za uspjeh predstave nije dovoljna samo njezina kvaliteta, iako je ona temelj svega. Jednako su važni dobri profesionalni kontakti, poznavanje međunarodne kazališne scene i sposobnost da se predstava plasira na pravi festival u pravo vrijeme.

Kada danas promatrate vlastiti profesionalni put — od plesačice i organizatorice festivala do jedne od najvažnijih osoba hrvatskog institucionalnog teatra — imate li osjećaj da ste morali donositi velike osobne žrtve kako biste opstali u kulturi?

Potpuno sam identificirana s onim što radim i nikada svoj posao nisam doživljavala kao žrtvu. To je jednostavno moj poziv i nešto što istinski volim. Bilo je teških razdoblja, puno rada i odgovornosti, ali mogućnost da cijeli život provedete u stvaranju i kreativnosti nešto je zaista posebno. Za mene je to bio privilegij. Bez obzira na teške trenutke, smatram da je to divan životni put i, kada bih mogla birati ponovno, izabrala bih potpuno isto.

Što biste željeli da ostane iza Vas nakon svih godina vođenja ZKM-a — uspješne predstave i nagrade, međunarodni ugled institucije ili možda osjećaj da ste stvorili prostor u kojem umjetnici imaju slobodu govoriti ono što društvo često ne želi čuti?

Ne razmišljam previše o ostavštini. Više sam usmjerena na ono što radim danas i na projekte koji su pred nama. Ono što me trenutno posebno veseli jest intenzivna međunarodna suradnja i mogućnost povezivanja s umjetnicima, kazalištima i publikom iz različitih sredina.