Ova knjiga o heroinu, kruhu i sumpornim rudnicima natjerat će vas da čitate do jutra

Već prva rečenica – bič kojim se udara po čitatelju – najavljuje da ovo nije knjiga za one koji traže lagano štivo. Strašek piše izravno, stihijski i nemilosrdno, ali upravo ta brutalna iskrenost čini njegov roman nečim što se ne može ispustiti iz ruku. Čitat ćete ga na eks, poput literarnog ovisnika koji traži još jednu dozu, svjestan da ga boli, ali ne može stati.

Teme koje obrađuje zvuče poput kronike naše stvarnosti: ovisnosti i laži, manipulacije i iskorištavanje najbližih, kapitalizam i rat, obitelj i društvo koje se raspada, terapijske zajednice i neizlječive bolesti. Ali između redaka, to je i knjiga o umjetnosti, o pokušaju stvaranja smisla u svijetu u kojem ga sve manje pronalazimo.

Strašek nije samo pisac – on je i redatelj, esejist, kritičar i pjesnik. Njegovo iskustvo oblikovano je i fizičkim radom – šest godina u skladištu voća i povrća, koje naziva rudnikom – i kreativnim radom na filmu. Ova kombinacija daje njegovu rukopisu sirovu snagu i dokumentarističku preciznost, ali i lirsku nijansu koja vas obuzima iznenada, između dviju mračnih stranica.

Roman “Heroin, kruh i rudnici sumpora” nije književnost koja se čita radi zabave, nego radi prepoznavanja – prepoznavanja svijeta koji živimo i ljudi koje poznajemo. Kruno Lokotar u predgovoru kaže da bi ovu knjigu trebalo napisati kao preventivnu terapiju. Dok se to ne dogodi, ona ostaje literatura koju ćete udisati poput zadnjeg, ali i prvog daha.

Ako tražite roman koji će vas prodrmati, uznemiriti, ali i natjerati na razmišljanje o vlastitim vrijednostima, o društvu koje gradimo i o posljedicama koje prešućujemo – Strašekova knjiga je upravo to. Literatura koja boli, ali ostaje dugo nakon što je zatvorite.