Dovoljno dobra: Potresna priča Valentine Sumpor o samoprihvaćanju, ožiljcima i novom životu!

Valentina Sumpor nije osoba koja priča o samoprihvaćanju s visoka, kao da se radi o jednostavnom prekidaču. Njezina priča, ispričana srcem, krvlju, suzama i ožiljcima, svjedoči o godinama samoprijekora, nesigurnosti, ali i o putu iscjeljenja. O tome kako se, malo po malo, oslobodila lanaca koje si je sama stavila — ili koje su nametnuli standardi ovog vremena — te dopustila samoj sebi da živi svoj život autentično, u miru i prihvaćanju.

Valentina nas u Dovoljno dobra vodi natrag u svoje djetinjstvo, u dane kada se prvi put osjetila „drugačijom“, kada je ostala bez najbolje prijateljice, kada se pitala zaslužuje li uopće biti voljena. Vodi nas i u svoje kasnije godine, obilježene strogim treninzima, samokritikom, poremećajem prehrane, ali i očajem, umorom i tugom. Ipak, ta priča nije priča o očaju — nego o snazi, o samospoznaji, o oprostu samoj sebi.

Valentina nam pokazuje da se ženska vrijednost ne mjeri konfekcijskim brojem, tonusom mišića ili besprijekornom kožom, nego sposobnošću da volimo sebe takve kakve jesmo. Da postavimo granice, da se oslobodimo toksičnih obrazaca i da si dopustimo da budemo „dovoljno dobri“. A kada to učinimo, svijet se mijenja — jer prestajemo hraniti sustav koji živi od naših nesigurnosti.

Njezina priča posebno pogađa sve one koje se bore s prihvaćanjem sebe, koje se guše pod teretom očekivanja i standarda, koje očajnički pokušavaju „popraviti“ svoje tijelo, svoj um ili svoj život. Dovoljno dobra nas uči da takav popravak nije potreban — sve šta trebamo već nosimo u sebi.

Sa Valentinom Sumpor razgovarali smo o toj transformaciji, o danu kada se odlučila osloboditi, o trenucima kada je shvatila da samopoštovanje nema cijenu i o snazi ranjivosti. O svemu tome — ali i o očekivanjima, influencerima, ženskim ulogama, samoprihvaćanju — čitajte u nastavku. Dobrodošli u priču o ženi koja je odlučila (p)ostati dovoljno dobra. Takva kakva uistinu jest.

Kada si prvi put osjetila da nisi dovoljno dobra – i kako si znala da je taj osjećaj postao preglasan da bi ga ignorirala?

U osnovnoj školi. Na dan kad me najbolja frendica ostavila jer sam bila veća od nje i nismo si mogle posuđivati odjeću zbog toga. Tada sam prvi put svjesno osjetila duboko u sebi da nisam dovoljna. Nisam dovoljno dobra da joj budem best frendica, nisam po mjeri. Jesam li onda dovoljno dobra da to ikome budem? Kako da se smanjim da postanem bolja?
Taj osjećaj je rastao i potvrđivao se svaki put kad bi me netko odbacio jer sam drugačija, jer “stršim” i ne uklapam se, a preglasan da bi ga ignorirala je postao kada je moje tijelo počelo urlati da više ne može podnijeti, kad sam se razboljela.

Koliko boli je prošlo kroz tvoje tijelo prije nego što si ga odlučila prestati “popravljati”?

Ne znam koja je mjerna jedinica za bol, ali intenzitet boli koja je prošla mojim tijelom je ekvivalenst desetcima slomljenih srdaca zbog neuzvraćene ljubavi i odbacivanja. Ta bol boli u cijelom biću i boli dugo. Boljelo me od previše treniranja, od anksioznosti, od stalnog kalkuliranja kalorija, od mog unutarnjeg dijaloga koji mi je nabijao komplekse.

Je li te više ranila tišina drugih ili tvoja vlastita unutarnja kritika?

Najviše sam ranila samu sebe. Bila sam gruba prema tijelu, umu, uvjerena da je to put prema sreći. Da ću kroz kontrolu i pritisak postati ono što želim i da ću biti sretna. Moj unutarnji kritičar, nikad zadovoljan pa čak i kad je ispalo sve 10/10 kako sam htjela, je uspio pronaći neku manu, najsitniju mrljicu zbog koje ipak nije dobro. Godinama sam mijenala taj unutarnji monolog, namjerno i svjesno. Jednom mi je frendica rekla da joj zvuči kao da se uvjeravam da sam dobra i sretna i to je bila istina. Morala sam se uvjeravati toliko dugo dok nisam postala spremna vidjeti i živjeti tu istinu.

Kad si počela pisati “Dovoljno dobra”, jesi li htjela iscijeliti sebe – ili druge?

Nisam krenula s namjerom iscjeljivanja nikoga. Bila sam usred pisanja jedne druge priče kad mi je jedan dan u misli došla scena iz šestog razreda. Počela sam razmišljati o tom danu i kako se iz nečeg tako banalnog razvio tok mog života. Kratko, pozabavila sam se mišlju da bi mogla o tome napisati kolumnu za neki od portala za koje pišem, ali pustila sam jer mi je fokus bio na nečem drugom. Danima nakon su me misli vraćale u tu učionicu i diskusiju oko moje debljine. Prisjećala sam se tih dana, proživljavala ih ponovno. Počelo me žuljati to sve i odvlačiti fokus s romana koji sam pisala (pišem) pa sam sjela i počela tipkati priču o maloj debeloj Valentini. Kad sam bila na neke dvije trećine knjige, shvatila sam zašto i kome pišem. Svim curicama koje su ubrojane u debele, ružne, premršave, prepričljive, preglasne,  nemoguće za voljeti jer su “too much”; svim djevojkama koje vjeruju da ih definira to da li su u vezi ili ne, da li su M, S ili XS veličine traperica, da ne smiju pokazati kakve stvarno jesu; za žene koje su grube prema sebi i svom tijelu zato jer nije po mjerama koje trendovski nameću industrije mode, fitnesa, kozmetike i farmacije… Za sve neispunjene snove, potrebe i želje koje su se rasplinule u zrak jer se nismo usudile poći za njima, uhvatiti ih i ostvariti, jer nešto od toga nije ono što bi kao žene trebale, smjele željeti ili raditi. Jer, što će svijet na to reći? Na samom kraju, kad sam pisala Pismo svim mojim Valentinama, dok su suze kapale na stol i tastaturu kao one krupne kapi kiše prije početka pljuska, shvatila sam da sam morala napisati ovu knjigu kao svoju prvu knjigu. Mojim Valentinama. Sebi. Zacijelila me do kraja; pisajući ju sam zaista, u potpunosti i konačno postala dovoljno dobra. Voljela bih da to učini svakome tko ju pročita.

Što misliš, tko najviše profitira od toga da žene vjeruju da nisu dovoljne?

Iskreno? Cijeli sustav. Profitira industrija koja živi od naših kompleksa, od celulita do karakternih crta. Od žena koje šute, troše i pristaju. Profitira kozmetička industrija, prehrambena industrija, fitness i moda, estetska medicina, pa i wellness; svi koji prodaju obećanje da ćeš napokon biti dovoljno dobra ako kupiš ovo, smršaviš toliko, staneš u ono. Profitiraju mediji i influenceri koji zarađuju na ženskoj nesigurnosti. Algoritam ne nagrađuje samopouzdanje on hrani osjećaj da kasniš, da si nedovoljna, da bi već trebala biti negdje drugo, netko bolji. Profitiraju poslodavci koji vole žene koje se ne usude tražiti više. Profitiraju i loši partneri  jer nesigurna žena ne postavlja granice. Misli da je sreća to što je netko uopće želi, pa ostaje čak i kad bi trebala otići. Zapravo, svatko tko ima interes da žene budu male, tihe i umorne profitira. A kad to shvatiš, sve se promijeni. Počneš birati za sebe, a ne protiv sebe i onda od sebe profitiraš ti.

Je li moguće biti fitness trenerica i istinski slobodna od opsesije tijelom?

Istinski slobodna? Ne. Nikad potpuno. 99% možda, ali 100% nikad. To je kao profesionalna deformacija. Kao što moja mama primalja po veličini trudničkog trbuha može reći kad će otprilike doći beba ili kao kad moj prijatelj dizajner vidi da razmak između slova nije jednak u natpisu nekog loga, tako i fitness treneri/ce nikad ne mogu potpuno otpustiti poriv da drže tijelo pod nekim oblikom kontrole- to nam je dio posla, dio nas- htjeli mi to priznati ili ne.

Je li te ikada bilo sram priznati da si – umorna od treninga, discipline i kontrole?

Je. Bilo me sram priznati da sam umorna od treninga, discipline i kontrole jer je to za mene značilo da nisam dobra trenerica, da nisam kako trebam biti da bi bila sretna i ispunjena. A od sreće i ispunjenosti sam bila miljama daleko u tom periodu. Danas me nije sram reći kad sam umorna i da mi se ne da. To ne znači ništa više od toga, ne znači da sam loša, znači da sam umorna i da trebam odmor, saunu i finu klopu. Teretana i trening će biti i sutra tu, nema potrebe za forsiranjem.

Kada si zadnji put prekršila vlastita “pravila” – i kako je to izgledalo?

Kad je bio zadnji put da sam ih prekršila, ne sjećam se jer se kršilo pravilo po pravilo kroz vrijeme. Da bi se naučila drugačijim obrascima ponašanja i ophođenja sa samom sobom bilo je potrebno prekršiti naučeno i ne vraćati se pravilima koja su me gušila i činila nesretnom. No, među zadnjim pravilima koje sam ostavila tj. prekršila je sigurno pravilo da je tjedan bio dobar tjedan samo ako sam odradila barem tri treninga. Prestala sam gledati život kroz prizmu check liste i da je dobar, ispunjen samo ako je pored svakog taska kvačica. Život se sastoji od toliko prekrasnih stvari i trenutaka da je nezahvalno svesti njegovu kvalitetu na to koliko smo treninga odradili.

Kako izgleda tvoj odnos s ogledalom danas, u usporedbi s prije pet godina?

Kad stanem pred ogledalo danas, ne tražim mane i što ne valja na mom tijelu, ne vidim celulite i da li se rub hlača urezuje u kožu, ne gledam s namjerom analize i kritike. Ogledalo i ja se danas gledamo nježno, prijateljski. Volim svoj odraz. Nekad manje (kad je PMS na primjer), nekad više, ali ni jednu drugu emociju za sebe nemam. Da mi je prije 10 godina netko rekao da ću ovako beskompromisno voljeti ono što vidim kad stanem pred zrcalo, ne postoji ta sila koja bi me uvjerila da povjerujem u to. Dobro bi se nasmijala.

Imaš li još uvijek dane kad se želiš “smanjiti” – i što tada sebi kažeš?

Nemam takvih dana. Više ne živim uvjerenje da trebam biti manja ili užih ramena da bi smjela biti sretna, ženstvena i zadovoljna sa sobom. I dalje ponekad osjetim da stršim, ali sam na to ponosna. Znam da ne mogu svi stršati. Ima dana kad se osjećam kao da me sve žulja i da mi je tijelo teško, u tim trenutcima si kažem “danas je takav dan, bude prošlo” i točno tako bude. Dan prođe, dođe novi u kojem mi tijelo nije teško, ništa me ne žulja i ugodnije mi je. Ali znam da će i taj dan proći pa ga iskoristim da od njega osjetim sve najbolje što mogu. Ne kažem da je lako proći kroz dane koji žuljaju, kad osip neki izbije ili prištići, ili se nakupi voda u tijelu ili se ne osjećam dobro zbog X razloga, kažem da je lakše proći kroz te dane kad osvijestim da je to samo dan, a ne moj cijeli život i da nisam kriva što je dan takav kakav je.

Što misliš, zašto nas ranjivost toliko plaši – čak i kada znamo da nas oslobađa?

Ranjivost plaši jer boli. Kad smo ranjivi izlažemo najmekše od sebe, svoje unutarnje dijete, malu verziju nas samih sa svim potrebama, ranama i nadama koje nosimo u sebi. Riskiramo biti povrijeđeni i odbačeni ako pokažemo svoje ranjivosti. No, u trenutku kad prihvatimo odgovornost za te potrebe, rane i nade, kad prestanemo čekati da nas netko spasi, da naša očekivanja ispuni netko izvana i mi sami to počnemo ispunjavati. Slobodni smo u toj ranjivosti. Boli malo dok se čovjek ne navikne. Ali slobodni smo, utješeni i voljeni najviše kad sami sebi damo ono što nam treba.

Koju laž o ženskom tijelu si najduže vjerovala – i što ju je konačno razbilo?

Laž u koju sam najduže vjerovala je bila da proporcije ženskog tijela određuju žensku vrijednost, ženstvenost, da moramo stalno na sebi nešto popravljati, mijenjati, rezati, umanjivati ili povećavati da bi bile dovoljno dobre cure, prijateljice, trenerice, osobe… Da poštovanje moramo zaslušiti. Laž da vrijednost dolazi iz validacije okoline. Ne dolazi. To sve je u nama, u našim rukama i ako se volimo i prihvaćamo- to je to. Makar značilo da će krug prijatelja biti eksta uzak i da ću neke odnose prekinuti.

Koliko ti je bilo teško pisati bez maske, bez “brenda”, bez idealne verzije sebe?

Bilo mi je teško u trenutcima kad sam kroz pisanje ponovno proživljavala neke prošle, stare boli. Nije mi bilo teško pisati bez maske jer mi maska više ne treba, a idealna verzija je tu. Ali da sam gutala knedle nad nekim sjećajima, jesam. Na svom putu nisam povrijedila samo sebe, povrijedila sam i druge ljude koji su mi htjeli dobro, koji su me voljeli i bili mi prijatelji, a ja sam toliko bila u svojoj glavi i uvjerenjima da ih nisam doživjela i dala im ljubavi i poštovanja koje su zaslužili. Nisam mogla. Kako sam mogla druge tretirati bolje nego sam sebe? Nikako. To mi jedna od težih istina koje sam ponovno proživjela dok sam pisala.

Postoji li poruka u tvojoj knjizi koju si najviše trebala ti – ali si je pisala kao da je za druge?

Pa zapravo ne. Nisam ništa pisala kao da pišem za druge, a da sam pisala za sebe. Sentiment koji mogu povezati s ovim pitanjem je bio u trenutku kad sam knjizi dala ime, odnosno naslov. Dovoljno dobra. Sve je u te dvije riječi. Motivi iza svega što sam prošla, trpjela, radila, načina i razloga. Kad je te riječi sjele kao ime knjige, osjećala sam da sam to konačno postala.

Zašto misliš da toliko žena više vjeruje vagu nego vlastitom glasu?

Zato jer nas tako sve štampe magazina, portala, interneta, filmova, serija i društevnih mreža namjenjenih ženama, uče. Idealni broj na vagi je sveti gral. Postoji negdje, viđen je i život će biti ekstaza sreće kad se ukaže na našem brojčaniku. A koji je to idealan broj? Onaj koji je sad IN. A tko to odlučuje? Mediji? Modna industrija? Ne znam, ali znam da se to ženama nameće. Sadržaji namjenjeni muškarcima se ne trude programirati svoje korisnike tako da sumnjaju u sebe, nema 10 koraka do manjeg broja na vagi, nema borbe protiv celulita i stalno ukazivanja na mane muškog tijela.

Koji te dio tvog života još uvijek boli, iako si ga napisala – i time ogolila?

Boli me to što sam propustila prilike, putovanja, druženja i potrošila svoje dvadesete u borbama i restrikcijama. To što sam bila tako gruba prema sebi i nisam imala strpljenja, nisam si dala vremena koliko mi je trebalo da se neke stvari u miru poslože. Sve je moralo biti brzo, u grču, odmah i sad. Savršeno, a naravno- to nikada nije bilo tako.

Što bi rekla djevojčici u sebi kad te danas vidi s ovom knjigom u rukama?

Rekla bih joj: “Vidiš da možeš? Nemoj nikad sumnjati u sebe i stati zbog straha. Ok je bojati se. Najbolje stvari koje ćeš učiniti u životu bit će one kojih ćeš se najviše bojati, a učinit ćeš ih svejedno. Ne vjeruj kad ti budu govorili da nešto ne možeš, za svako NE koje dobiješ u životu, ti sebi reci DA. A kad ti budu ljepili etikete debele, ružne i nedovoljno dobre da bi mogla postati i biti ono što želiš- odlijepi ih i vrati im to što su ti dali natrag ili jednostavno baci. Ti biraš svoje etikete i biraj ih oprezno, nježno s puno ljubavi i hrabrosti. Nije lako birati svoje etikete. But you can do it. I got you.”

Je li moguće voljeti sebe, a istovremeno biti ljuta na sve ono što te oblikovalo?

Nisam ljuta na sve ono što me oblikovalo pa nemam konkretan odgovor na ovo pitanje. Da se nije dogodilo sve kako se dogodilo, ja danas ne bi bila ja.

Da me pitate bi li prošla sve ponovno da danas budem tu gdje jesam- ovakva kakva jesam; odgovor je DA. Anytime. Tako da, iako je bilo jako bolno i koštalo me, ne bi mijenjala svoja iskustva- naučila sam jako puno.

Kada si prvi put doživjela da si za nekoga – baš ovakva – bila dovoljna?

Kad sam pokazala svoje ranjivosti, kad sam rasprostrijela sve čega se sramim, bojim, čemu se nadam i što želim pred osobom i ona nije pobjegla. Nije to iskoristila protiv mene nikad, nije me željela promijeniti, nije mi rekla da je to moje previše za podnijeti, nije mi prigovarala što jedem tako kako jedem, što ću radije otići u gym nego van (to je dan danas tako, ali više jedno ne isključuje drugo).

Što želiš da žene osjete kad zatvore zadnju stranicu tvoje knjige?

Želim da osjete olakšanje. Znate, onakvo olakšanje kakvo osjetimo nakon razgovora s prijateljem koji razumije i daje prostora da budemo ono što jesmo.

Želim da se osjećaju shvaćeno i utješeno. Da osjete ljubav prema sebi i svim svojim verzijama koje žive u njima. Pogotovo onim verzijama za koje vjeruju da tu ljubav ne zaslužuju. Želim da osjete da su zaista takve, kakve jesu ovdje i sada, dobre i dovoljne. Da se ne moraju i ne smiju mijenjati zbog nikoga i ničega osim samih sebe- da njima bude bolje, a ne da se prilagode tuđem očekivanju.