Hrvoje Zalukar bez zadrške o umjetnoj inteligenciji: „To više nije fotografija, to je računalna manipulacija”

Zalukar je magistrirao dizajn na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a profesionalnu karijeru započeo je 2004. godine. Njegov rad obuhvaća umjetničku i komercijalnu fotografiju, film, modne editorijale i kazališnu produkciju. Surađivao je s Hrvatskim narodnim kazalištem, Gavellom, Zagrebačkim kazalištem mladih i drugim kulturnim institucijama, dok su se među časopisima za koje je radio našli Elle, Cosmopolitan i Playboy. Tijekom profesionalnog razvoja surađivao je i s fotografima Stankom Hercegom, Marom Bratoš i Mijom Vesovićem, a iskustva stečena u različitim područjima fotografije postupno su oblikovala njegov autorski rukopis.

Posebnu naklonost oduvijek je imao prema analognoj fotografiji, starim fotoaparatima i objektivima koji slici daju drukčiju teksturu. U vrijeme kada digitalna tehnologija omogućuje gotovo neograničene intervencije na fotografijama, Zalukar i dalje cijeni proces u kojem fotograf mora pažljivo promatrati prizor prije nego što pritisne okidač. Njegovi raniji radovi često su bili obilježeni snažnim kontrastima, neoštrinom, refleksijama i pomalo mračnom atmosferom. Takav je fotografski izraz predstavio i na svojoj prvoj samostalnoj izložbi „Introspekcija”, održanoj 2013. godine u zagrebačkoj Galeriji Canvas.

U godinama koje su slijedile sudjelovao je u različitim umjetničkim projektima i izložbama, među kojima su „Zalukari”, „Dobranić–Zalukar” i „Treptaji Ozlja”. Fotografija ga je vodila od kazališnih pozornica i portretnih studija do eksperimentalnih vizualnih projekata, no posljednjih se godina njegov interes postupno premješta prema prirodi. Preseljenje iz grada u mirnije okruženje, nedaleko od rijeke i šume, promijenilo je njegovu svakodnevicu, ali i motive koje bira za fotografiranje. Umjesto ljudskih lica i urbanih prostora, sve češće promatra prirodne strukture, promjene svjetlosti i detalje koji ostaju nevidljivi pri površnom pogledu.

Nova izložba „Fraktal svjesnosti” nastala je upravo iz jednog takvog svakodnevnog iskustva. Dok je bos hodao travom, Zalukar je primijetio kapljice rose i počeo promatrati njihov oblik, refleksije i odnos sa svjetlošću. Ono što je započelo kao spontana znatiželja razvilo se u fotografski ciklus na kojem je radio približno godinu dana. Koristeći makrofotografiju, istraživao je minijaturne prizore prirode i postupno oblikovao koncept koji fotografiju povezuje s pitanjima o ljudskoj percepciji i svijesti. Izložba je najavljena za 17. listopada u Galeriji Točkica u Karlovcu, a fotografije prate tekstovi kojima autor posjetitelje poziva na osobno promišljanje.

Uz fotografiju i film, Zalukar se više od dvadeset godina bavi istraživanjem svijesti, ljudske psihe i različitih pristupa osobnom razvoju. Njegov interes za ta područja razvijao se kroz borilačke vještine, meditaciju, tehnike disanja i proučavanje istočnjačkih filozofskih tradicija. S vremenom je pokrenuo Školu transformacije, u kojoj danas provodi individualni edukativni rad usmjeren na svjesnu pažnju, emocionalne obrasce i osobno iskustvo. Ta su istraživanja postupno postala sastavni dio njegova svakodnevnog života, ali i tema kojima se vraća u umjetničkom stvaralaštvu.

U razgovoru sa Zalukarom fotografija se zato prirodno isprepleće s temama koje izlaze izvan umjetničkog svijeta. Govori o iskustvima koja su ga oblikovala, promjenama vlastitih prioriteta, odnosu prema tehnologiji i utjecaju suvremenog načina života na ljudsku pažnju. Otvoreno iznosi i svoja razmišljanja o duhovnosti, nesvjesnim obrascima, znanosti i granicama ljudske percepcije. Njegovi stavovi proizlaze iz osobnih iskustava i istraživanja, a pojedina tumačenja razlikuju se od prihvaćenih znanstvenih objašnjenja.

U velikom intervjuu koji slijedi Hrvoje Zalukar govori o više od dvadeset godina profesionalnog rada, suradnjama koje pamti, nastanku vlastitog fotografskog stila i razlozima zbog kojih se danas sve više okreće prirodi. Razgovarali smo i o njegovoj Školi transformacije, osobnim iskustvima koja su utjecala na njegove životne odluke te o tome kako se tijekom godina mijenjao njegov odnos prema uspjehu, umjetnosti i svakodnevnom životu.

Vaša nova izložba „Fraktal svjesnosti” polazi od fotografija kapljica vode, motiva koji se na prvi pogled čini jednostavnim, ali u vašoj interpretaciji dobiva filozofsku dimenziju. Kako je nastala ideja za ovaj ciklus i što vas je upravo u vodi potaknulo na razvijanje tako složenog autorskog koncepta?

Ideja se pojavila spontano, a došla mi je iz nutrine kao i sve što radim. Preselio sam se iz grada u prirodno okruženje u selo pored rijeke okružen šumom. Svakodnevno sam u izravnom doticaju s prirodom, promatram je i učim od nje. Često hodam bos po travi i jedno jutro primijetio sam rosu, osjetio je na svojim stopalima, a kada sam se približio prema tlu vidio sam cijeli jedan mikrosvemir koji prije nisam toliko detaljno opažao, idući korak je bio uzeti aparat, nabaviti opremu za makrofotografiju i krenuti u avanturu. Sve pojave u prirodi su za mene čarobne i kompleksne i ne daju se u potpunosti objasniti intelektualno. Aerodinamični oblik jedne kapljice, napetost vodene površine, njezina refleksija svijeta koja se očituje u njoj, čistoća, daje jednu kompleksnost i emocionalnu dimenziju jer znamo da je voda 70% nas i povezana je sa našim emocijama, ali i voda je fundamentalna za stvaranje života. I upravo iz tih odnosa kapljica rose, mikrosvijeta raznih živih bića, zemlje, biljaka, igre svjetla i sjene, refleksija, boje su me vodile još dublje u istraživanje tog prirodnog svijeta koji je oduvijek tu u mojem vrtu ali ga prije nisam bio svjestan dok sam hodao po njemu. Mnogo toga ljudi danas uzimaju zdravo za gotovo, a pogotovo većina ljudi je skroz odvojena od prirode i prirodnih principa i upravo kroz ovu konceptualnu fotografsku izložbu želim posjetiteljima usmjeriti pažnju na pitanja o životu, prirodi, emocijama, našem postojanju i porijeklu, percepciji i svijesti jer mislim da je to itekako vrijedno istraživati.

Pojam fraktala podrazumijeva strukture u kojima se određeni obrasci ponavljaju na različitim razinama. Što za vas znači povezivanje tog matematičkog pojma sa svjesnošću i na koji se način ta poveznica može prepoznati u konkretnim fotografijama?

Kroz istraživanje tog makrosvijeta putem povećavanja detalja sam shvatio da se kapljice ponavljaju na svim razinama, koliko mi je oprema omogućavala da vidim. Sve se u prirodi ponavlja u uzorcima i nizovima što je Rupert Sheldrake istraživao kroz morfička polja i morfičku rezonanciju. Fraktal isto označava lom svjetlosti kroz kapljice, objektiv i refleksije, a pošto je fotografija crtanje svjetlom, odnos oblika i sadržaja koje se stavljaju u kompoziciju, taj termin mi je bio jako zanimljiv. Još jedan uzorak sam primijetio kod ljudi, svaki čovjek ima svjesnost na određenom stupnju razvoja, i taj uzorak se ponavlja i kroz druga živa bića i po drevnim učenjima sve je satkano od iste supstance odnosno od svijesti, cijeli svemir. Ali zanimljivo mi je pitanje odakle čovjeku svjesnost, tko ju je ugradio u nas i odakle dolazi. Ljudi mogu iskusiti trenutke kada su svjesni i to je činjenica. Ako sam ja produkt prirodne dimenzije, božanskog, mali djelić te više inteligencije koja me stvorila, onda i kapljica koju promatram, prirodni svijet i svemir mogu promatrati mene i to svjesno u svakom trenutku. Za mene svako živo biće ima djelić te univerzalne svijesti (božansko) koja upravlja svime, svjesnost moja, tvoja i drugih živih bića se isto tako ponavlja u prostoru i vremenu, ali i izvan programa prostora i vremena, ona je po mom iskustvu i istraživanju sveprožimajuća inteligencija koja je kreator sveg postojanja.

U najavi izložbe postavljate pitanje gdje završava ono što promatramo, a počinje onaj koji promatra. Kako ste tu ideju pretočili u vizualni jezik, bez oslanjanja isključivo na tekstualna objašnjenja koja prate fotografije?

Kroz fotografiranje kapljica primijetio sam na nekima i svoj refleks u njima, ali i refleks prirodnog svijeta koji se očitava u kapljicama vode. I kroz promatranje i fotografiranje su mi se prirodno pojavila pitanja i logički zaključci. Tko je taj koji promatra, tko je taj promatrač ili promatračica u nama? Postoji praksa koja te kroz pitanja dovodi upravo do naše srži, a to je taj promatrač. Moja svjesnost je taj promatrač, ali gdje je granica onoga koji promatra i ono što je promatrano? Možda ne postoji jer sve je dio iste cjeline. Um sve hoće definirati, objasniti i staviti u koncept, a stvarnost se nikad neće moći shvatiti u potpunosti jer čovjekov intelekt je ograničen. Fotografiranje tih refleksija u kapljicama su upravo vizualni jezik koji prikazuje da se odnosi, ljudi, život reflektiraju stalno i da svijest evoluira na taj način.

Fotografiranje sitnih prirodnih pojava zahtijeva specifičan odnos prema vremenu, svjetlu i detalju. Kako je izgledao praktični proces nastanka ovog ciklusa, od izbora motiva i fotografske tehnike do konačne selekcije radova?

Praktičan proces je trajao oko godinu dana kroz sva godišnja razdoblja, u drugačija doba dana u kojem se svjetlo mijenjalo iz trenutka u trenutak. Kadriram uvijek po unutarnjem osjećaju koji me navigira u kompoziciju i odnos svjetla, oblika, boja, perspektive i dubinske oštrine. Fotografska oprema i objektivi su mi omogućili da imam više mogućnosti te kreativne igre. Ovisno o motivu i kompoziciji sam birao opremu kojom bi mogao lakše napraviti fotografiju. Selekcija je išla metodom eliminacije oko 300 fotografija i trajala je tjednima, a pažnja mi je bila na fotografije koje su najmoćnije, koje imaju najbolji odnos, koje su u najvećoj ravnoteži, najboljoj kompoziciji, ali i prema formatu, jer neke fotografije doslovno ovise o formatu hoće li funkcionirati ili ne.

Fotografija se tradicionalno povezuje s dokumentiranjem vidljive stvarnosti, dok vaš koncept polazi od njezine subjektivne interpretacije. Koje ste autorske odluke donosili kako biste sačuvali prepoznatljivost prirodnog motiva, a istodobno otvorili prostor za drukčije čitanje slike?

Duboku povezanost s prirodom osjećam odmalena i jednostavno me inspirira na razinama koje ne mogu objasniti riječima. Primjerice današnja prevladavajuća znanost mislim na konsenzus i dalje ne može većinu prirodnih pojava objasniti, jer gledaju stvarnost mehanički i hoće je staviti u definiciju ili jednadžbu, a to neće nikada uspjeti na taj način. Iz toga se rodio moj koncept i pristup stvarnosti kroz fotografije jer sam htio pokazati taj djelić prirodne stvarnosti, tu inteligenciju, tu čaroliju odnosno minijaturne motive prirode što ljudi ne vide svakodnevno. Ta inteligencija koja je stvorila i dizajnirala prirodu i prirodne pojave je za mene najveća umjetnica koju promatram svakodnevno i divim joj se. Kada se spustite s fotoaparatom u taj minijaturni svijet vidite kompleksnost i slojevitost odnosa svjetla, refleksija, prirodnih oblik i boja. Taj odnos sam po sebi meni je čudestan i u meni ta ljepota otvara prostor da svatko tko gleda fotografiju osjeti neku unutarnju promjenu, pomak u svijesti, osjećaj, emociju ili možda mu se pojavi neko pitanje i otvori percepcija.

Izložba uključuje fotografije, tekstove i pitanja upućena posjetiteljima. Kako ste odredili odnos tih elemenata i koliko vam je bilo bitno da svaki fotografski rad može funkcionirati kao samostalno umjetničko djelo?

Kroz promatranje i fotografiranje prirode, kroz taj proces, ali i mnogo ranije u životu pojavljivala su mi se pitanja; Tko sam?, Zašto sam ovdje?, Otkuda sam došao?, Što je priroda?, Kako je nastao svemir?, Što je život?, Koji je smisao života?, Što je nakon smrti?, Odakle misli dolaze?, Što su emocije? Kad uzmemo termine kao priroda život, ljubav, duša, božansko, svijest ne možemo ih staviti u verbalnu definiciju ili neki mentalni koncept jer time pokušavamo uokviri nešto što je puno kompleksnije i složenije od riječi, a riječi su ograničavajuće kao i naš intelekt. Namjera mi je bila da kroz fotografiju, tekst i pitanja ljude potaknem na malo dublje razmišljanje o životu. Fotografija svaka za sebe može funkcionirati kao umjetničko djelo, ali meni je zanimljivije staviti odnos teksta i fotografije jer tako izazivam kod promatrača slojevitije iskustvo umjetničkog rada. Tekst može navigirati kroz izložbu kao informacija i putokaz pažnje, a fotografija može potaknuti na svjesnije promatranje odnosa, dati dubinu, potaknuti emociju. Ta dva vizualna, ali i energetska medija za mene su moj način ekspresije i volim se igrati u tom odnosu.

U vašem dosadašnjem radu pojavljuju se psihološki portreti, pejzaži, tijelo i scenski motivi. Što je fotografiranje vode omogućilo vašem autorskom izrazu, a što niste mogli postići motivima kojima ste se ranije bavili?

Fotografija za mene je oduvijek bila umjetnost, moj način ekspresije i uvijek sam je obožavao od prvog dana kada sam uzeo fotoaparat u ruke. Prijašnji projekti su bili više vezani za grad, ljude, kazalište i imao sam drugačije stanje svijesti nego zadnjih desetak godina od kada osjećam duboku povezanost s prirodom. Kroz tu unutarnju transformaciju elementi iz prirode su me sve više počeli impresionirati i inspirirati. Kroz tu unutarnju promjenu i drugačije stanje svijesti percepcija mi se promijenila i jednostavno imam unutarnji „poriv” veće povezanosti s prirodom, osjetim je jače i dublje nego ikad i to raste iz dana u dan. Priroda me vraća svakodnevno u ravnotežu te kao magnet vuče na kreativnost i dublje razumijevanje, ali i ta povezanost sa božanskim koju želiš izraziti kroz umjetnost i dati svijetu. Karakteristike elemenata po hermetizmu su: voda- emocije i intuicija, vatra – snaga volje, ekspanzija i akcija, zrak- ideje i jasnoća, i zemlja – stabilnost i disciplina, me jednako očaravaju jer smo satkani od elemenata i iskušavam ih svaki dan kroz praksu. Voda u kapljici toliko mala, a toliko moćna i savršenog oblika reflektira cijeli svijet i stoji u miru kao u meditaciji i promatra bez moranja, trebanja i očekivanja u savršenoj ravnoteži jednostavno postoji i nije opterećena zadacima, ciljevima i uspjesima. Za mene je ta kapljica veliki učitelj i reflektira moju praksu.

Naziv izložbe može kod publike stvoriti očekivanje da će kroz umjetnost dobiti određene odgovore o svijesti i stvarnosti. Kako ste izbjegli da postav postane ilustracija unaprijed oblikovanih filozofskih uvjerenja?

Možda nekome izložba proširi percepciju da počne sebe pitati malo dublja pitanja o svom postojanju i životu, a možda ne, nisam opterećen time i ništa ne očekujem niti se nadam. Sve što izlažem došlo je iz direktnog iskustva moje kreativnosti, iz unutarnjeg impulsa iz svjesnosti i nema nikakve veze sa vjerovanjima ili unaprijed oblikovanim uvjerenjima. Nije mi u interesu nikome nametati svoje iskustvo ili stavove nego baš suprotno ostaviti prostor za susret i da posjetitelji osjete spontano ili ne. Svatko od nas je na drugačijoj frekvenciji i ima drugačije stanje svijesti. Netko vidi i osjeti, netko percipira dublje i šire, netko je samo u pričama svog uma i percipira svijet kroz prizmu unaprijed umetnutih programa, vjerovanja i uvjerenja koja su u njegovom nesvjesnom i iskrivljuju mu percepciju stvarnosti, a da toga nije svjestan. Ima nas svakakvih. Izložba je tu otvorena za javnost ne da stvara očekivanja nego da se promatra i da svatko osjeti i doživi na svoj način potpuno slobodno.

Dvije osobe mogu promatrati istu fotografiju i u njoj prepoznati potpuno različite sadržaje. Koliko vas kao autora zanima razlika između namjere s kojom ste snimili fotografiju i značenja koje joj gledatelj naknadno pripisuje?

Na prijašnjim izložbama mi je bilo bitno promatrati tuđe emocionalne reakcije na moj umjetnički rad, danas mi nije to toliko važno, ali mi je i dalje zabavno promatrati reakcije i komentare, ali danas bez očekivanja potpuno neutralno. Svatko od nas percipira stvarnost na svoj jedinstven način, na to utječu programi i sistem vjerovanja u čovjekovom nesvjesnom. Primjerice netko tko radi na sebi i riješio se tih programa i očistio korijenska vjerovanja taj ima sigurno širu percepciju i percipira objektivnu realnost bez filtera i vidi ono što jest, dok drugi koji filtrira stvarnost kroz te ograničavajuće programe i vjerovanja on će uvijek osuđivati, kritizirati sve što se kosi njegovim vjerovanjima i programima, ulaziti u priču uma i takav uopće neće osjetiti poantu izložbe i „proletiti” će kroz izložbu bez imalo prisutnosti i svjesnosti. Pošto radim s ljudima svakodnevno se susrećem sa tim razlikama i kognitivnim distorzijama, uvijek mi je zanimljivo promatrati kako ljudski um drugačije definira stvarnost i stavlja sve u svoje koncepte. Izložba je otvorena za sve i cijeli projekt ove izložbe je stvoren da se desi susret svjesnosti i odnosa različitosti i da se spontano razvije u bilo kojem smjeru. Jedan od razloga zašto vodim Školu transformacije je predaja znanja koje oslobađa čovjekovu svjesnost od ograničene percepcije i automatizama uma i da počne percipirati realnost izvan tog okvira mentalne matrice, kako bi postao suveren, prirodan i osjetio život na dubljoj razini postojanja.

Fotograf uvijek odlučuje što će uključiti u kadar, a što će iz njega izostaviti. Može li se upravo u toj selekciji prepoznati način na koji ljudi i u svakodnevnom životu stvaraju ograničenu sliku događaja koje smatraju objektivnima?

Čovjekov nesvjesni um donosi odluke nekoliko nanosekundi prije nego ga svjesni dio očita i potvrdi, pa mnogi zato misle da su oni svjesno donijeli odluku koja se na kraju ispostavi kao destruktivna ili netočna. Zato sam i već rekao da svatko od nas drugačije percipira stvarnost jer sve prolazi kroz filter nesvjesnog gdje su pohranjena toksična vjerovanja, obiteljski i kulturalni programi, neistinite informacije, neintegrirane traume i potisnute emocije – sjena, vrijednosti persone koje čovjek ima itd.. Većina toga je prenijeta u trenutku začeća i nastala je u ranom djetinjstvu dok nismo jednostavno mogli procesuirati i integrirati podržaje izvana jer djetetov mozak nije dovoljno razvijen i upija sve bez filtera (zrcalni neuroni u mozgu), bez slobodne volje i mogućnosti izbora, samo kako bi preživjelo u okruženju u kojem se nalazi i odrasta, a to je njegova obitelj. Tako da je mnogima ograničena percepcija, a da toga nisu niti svjesni i kroz traume, sjenu, vjerovanja i programe nesvjesnog percipiraju stvarnost subjektivno i ne vide istinu. Čovjek kroz rad nas sebi razvija kritički način razmišljanja, propitkuje sve, ne vjeruje sistemu slijepo i ne konzumira informacije bez svjesnosti, nego promatra, educira se, vježba, istražuje, oslobađa se tereta trauma koje nosi u nesvjesnom, koja mu iskrivljuju percepciju i na osnovu činjenica i čiste logike zaključuje i donosi odluku iz svog vitalnog centra, hare, a takve odluke i namjere su najjače jer su uvijek u ravnoteži bez emocionalne reaktivnosti i priče uma u skladu s prirodnim zakonom.

Suvremeni čovjek svakodnevno prolazi kroz golem broj vizualnih informacija, od društvenih mreža do digitalnog oglašavanja. Primjećujete li da je takvo okruženje promijenilo sposobnost publike da se dulje zadrži pred jednom fotografijom i prouči njezine detalje?

Da, primjećujem da ljudi imaju sve više raspršenu pažnju i da je većini fokus jako slab i traje možda svega nekoliko sekundi, sve manje je ljudi prisutno i to se pogoršava iz godine u godinu. Sistem, taj neprirodni matriks u kojem živimo još više „bombardira” sa podražajima izvana i informacijama i to još više stimulira svake godine, kako bi čovjeku raspršio pažnju odnosno uzimao vitalnu energiju. Gdje ide pažnja tamo ide vitalna energija, a pažnja je naša životna valuta. Ali vidite čovjek koji nema moć nad svojom pažnjom, on rasipa energiju na nebitne stvari, rastresen je, iscrpljen, nema unutarnju stabilnost i ravnotežu, njega emocije preplavljuju i ne zna upravljati njima, ne može ostvariti svoje ideje, on je slab i ne može promijeniti svoj život, on je kao lutka na koncima kojom upravljaju vjerovanja i programi koji su mu instalirani kroz sistem koji ga na taj način manipulira i kontrolira. Čovjek putem vježbe i radom na sebi može ojačati svoju svjesnu pažnju i naučiti akumulirati vitalnu energiju, a ne ju rasipati. Kroz taj proces samorazvoja čovjek prirodno postaje prisutan, počinje vidjeti prioritete i nauči upravljati svojim umom, emocijama, odnosima i životom. Čovjekova pažnja je njegov najjači alat jer putem stabilne pažnje može promijeniti svoj nesvjesni dio koji mu distorzira percepciju. Zato radimo sa svjesnom pažnjom u Školi transformacije. Neki će „proletiti” kroz fotografije i neće čitati tekst, a netko će se zadržati i promatrati duže, sve je stvar pažnje.

U vašim se radovima još od izložbe „Introspekcija” iz 2013. pojavljuju refleksije, neoštrina i optičke iluzije. Kako se vaš odnos prema tim postupcima promijenio tijekom proteklih trinaest godina?

Za mene su refleksije, neoštrine i optičke igre jednom riječju fotografija i danas se igram s njima kao i nekada. To su elementi s kojim stvaram fotografiju, možda ne uvijek ali često. Makro fotografije kapljica vode u ovoj izvedbi Fraktala svjesnosti imaju neoštrine, refleksije, optičke igre, lomove svjetla, i to daje slojevitost fotografiji kao i većina mojih prošlih radova. To je stil koji je autentičan za mene. Danas bi mogao reći da su mi fotografije čišće, pomnije biram što ću fotografirati, motivi su više iz prirode i ravnoteže, jer u prošlosti sam volio „prljavi stil” pomalo melankoličan, mračan, destruktivan i provokativan.

Fotografija može izazvati snažnu emocionalnu reakciju čak i kada gledatelj ne razumije okolnosti njezina nastanka. Koje vizualne karakteristike, prema vašem iskustvu, najviše određuju takvu reakciju i koliko ih autor može svjesno kontrolirati?

U ranijem stvaralaštvu moje stanje svijesti je bilo na niskoj vibraciji i upravo sam takve fotografije radio; mrtve prirode sa ženskim i muškim aktovima, birao sam prljave, oronule prostore, atelijeri stari preko 100 godina, prikazivao sam patnju, očaj, smrt, a paralelno radio u kazalištu, modnu fotografiju ili za neki časopis. Puno projekata sam radio s mnogo ljudi iz svih slojeva društva. Moje fotografije u prošlosti su reflektirale destruktivnost moje nutrine i traženje sebe, a upravo to su bili počeci buđenja duha, jer frustracija je često dobra polazišna točka za unutarnju promjenu naravno ako ju čovjek prepozna i svjesno izađe iz nje. Na emocionalnu reakciju kod promatrača utječu namjera fotografa, njegovo stanje svijesti i emocionalno stanje koje prenosi na fotografiju, odabir motiva, ekspresija kod portreta, prostor, svjetlo, scenografija, kostimografija. Može se to itekako pojačati ili smanjiti, ali naravno ovisi i o percepciji onoga koji gleda fotografiju.

Danas algoritmi sve češće odlučuju koje ćemo slike vidjeti, koliko ćemo ih dugo gledati i kakav će sadržaj slijediti. Kako procjenjujete utjecaj takve tehnologije na samostalnost ljudske percepcije i mogućnost razvijanja vlastitog vizualnog ukusa?

Živimo u dobu u kojem se korporacije i centri moći natječu za čovjekovu pažnju. Mnogi nisu svjesni da čovjek upravo usmjeravanjem pažnje usmjerava svoju vitalnu energiju. Ako je pažnja raspršena, svijest mu je rascjepkana i fragmentirana te je podložniji manipulaciji sustava. Zato napominjem da je čovjekova pažnja najjači alat koji posjeduje. Svaki put kada usmjerite pažnju na neki sadržaj, informaciju ili događaj, hranite taj sustav. Pitanje je što time ljudi podržavaju, kakvu vibraciju — visoku ili nisku — i kakve emocije pritom proživljavaju: uravnotežene ili destruktivne, poput pohlepe, straha, frustracije, agresije, žudnje ili strasti. Svaki čovjek ima slobodnu volju i mogućnost izbora kamo će usmjeriti svoju vitalnu energiju, odnosno svoju pažnju. Korporacije, masovni mediji i tehnologija danas oblikuju kulturu u kojoj svi trče, žure i konstantno su pod stresom jer su previše stimulirani izvana i osjećaju da moraju ostvariti uspjeh koji im je nametnuo isti taj sustav. To je velika neravnoteža koja ljude vodi u propast, patnju, rascjep, bolest i očaj. Većina medijskog sadržaja je na niskoj vibraciji i izaziva destruktivne emocije, odnosno emocije koje su ekscesivne. Ljudi tako gube ogromnu količinu energije i ulaze u stanje kronične iscrpljenosti. Ako nemate dovoljno energije, ne možete kontrolirati svoju pažnju ni biti prisutni. Postajete rastreseni, anksiozni, reaktivni, umorni i u strahu. Mogli bismo reći da vam se percepcija sužava jer ste u stanju konstantnog preživljavanja. Sustav namjerno odabire i plasira specifične sadržaje koji ljude dovode u takva destruktivna stanja, prikazujući jad, bijedu, ratove i patnju. Na taj način programira ljudski um, njegovo elektromagnetsko polje postaje propusno i energija mu curi. Čovjeka se tako dovodi u stanje ovisnosti, emocionalne reaktivnosti i prekomjerne stimulacije pet fizičkih osjetila. Na taj način masovni mediji drže ljude u niskom stanju svijesti. Velik dio sadržaja na internetu je cenzuriran, a prisutno je i mnogo neistina i dezinformacija. Do istine, pravog znanja i učitelja dolazi se konstantnim istraživanjem i radom na sebi. Kada si svjestan igre u pozadini, ne uključuješ se u takve sadržaje jer ih ne želiš hraniti svojom pažnjom i podržavati destruktivni sustav. Umjesto toga, kreiraš i biraš iz stanja duha, iz svog vitalnog centra — hare — i iz ravnoteže. Svjesno biraš koje ćeš informacije i vizualne sadržaje konzumirati, koje odnose graditi i s kojim ljudima biti. Biraš u koja ćeš se morfička polja uključiti, a u koja nećeš. Mnogi su isprogramirani i nisu svjesni da se ponašaju automatizirano, onako kako sustav želi. Zato im je percepcija sužena i ne vide izvan tog okvira.

Magistrirali ste dizajn na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a profesionalnu ste karijeru izgradili ponajprije u fotografiji i filmu. Koja su vam znanja stečena tijekom studija ostala najkorisnija u radu s fotografskim medijem, a što ste morali razviti izvan formalnog obrazovanja?

Studij dizajna na Arhitektonskom fakultetu mi je dao mogućnost da vidim što je umjetnost kroz povijest i da istražim razne tehnike umjetničkog izražavanja od crtanja arhitekture olovkom, grafičkih tehnika, grafičkog i industrijskog dizajna, do crtanja aktova ugljenom, ali i fotografije i filma. Bio sam mlad, istraživao sam, učio, ali fotografija, film i čovjekova psiha su me najviše zanimale, zato sam krenuo u portretnu fotografiju i fotografiranje aktova i to je bio početak rada sa svjesnom pažnjom, promatranje svjetla, čovjekovog ponašanja, ekspresije, emocija, ljudskog uma i kako to unutarnje stanje prenijeti na fotografiju ili video. Mogao bi reci da sam imao kvalitetne profesore i učitelje koji su prepoznali moj talent i dali mi mogućnost da radim s njima i da se razvijem kroz iskustvo. Znanje na fakultetu mi je omogućilo tehnički dio i osnove, a kasnije kroz rad s ljudima i brojne projekte sam shvatio da je to moj jedinstven put i da ga sam stvaram kroz iskustvo. Radio sam mnoge poslove i fotografirao jako puno ljudi, jednostavno ti se percepcija razvija prirodno kroz promatranje i iskustvo. Počinješ percipirati detalje koje prije nisi vidio i osjetio.

Prema ranije objavljenoj biografiji, još je vaš dječji likovni rad bio izložen u Muzeju Mimara. Kako danas gledate na taj rani interes za likovno izražavanje i postoji li poveznica između vašeg tadašnjeg načina rada i današnjih umjetničkih interesa?

Nitko me nikada nije učio naslikati portret sa temperama, i sjećam se u 5. razredu učiteljica likovnog je rekla da naslikamo portret Isusa i ja sam ga jednosatno prvi put naslikao i taj rad je bio izabran za izložbu u muzeju Mimari. Odmalena sam bio kreativan i imao moć zapažanja i to sam prenosio na papir kroz crteže i slike. Akademski slikar i arhitekt Vučić me pripremao za prijamni ispit na fakultetu i rekao mi je jednom prilikom „Ti si ljenčina koja zna crtati.” Nakon toga sam odustao od priprema, prestao se pripremati za prijamni ispit i bilo mi je svejedno hoće li ću upasti na fakultet i upao sam iz prve a nisam vježbao šest mjeseci prije prijamnog. Bio sam lijen slikati pa sam počeo fotografirati jer je kao lakše i brže. Kada sam ulazio u fotografiju sve dublje kroz studiranje, shvatio sam da sam podcijenio taj medij i da istraživanje svjetla i promatranje kroz fotografiranje ima bezbroj mogućnosti, igre i istraživanja kreativnosti i to me je povuklo kao vrtlog da još dublje uđem i evo do dana današnjeg kada uzmem fotoaparat u ruke osjećam jednu razigranost, kreativnost i ljubav prema fotografiji.

Tijekom profesionalnog razvoja surađivali ste s fotografima poput Stanka Hercega, Mare Bratoš i Mije Vesovića. Koje su vam konkretne profesionalne lekcije ostale iz tih suradnji i u kojem ste trenutku počeli razvijati vlastiti fotografski rukopis neovisan o uzorima?

Lekcije koje su mi ostale su da treba puno iskustva u radu da se razviješ, sazriješ i profiliraš u određenom umjetničkom i profesionalnom smjeru. Sjećam se Stanko mi je rekao da mogu na modela, ne samo dodavati svjetlo nego ga mogu i oduzimati crnim platnom, budući da preferiram rad s prirodnim svjetlom. Retuširao sam fotografije za Stankovu izložbu 4 mjeseca i tu sam se prisilio i naučio raditi u Photoshopu, a cijeli život bježim od ekrana i računala. Sa Marom Bratoš radio sam puno poslovnih portreta sa studijom rasvjetom i kroz taj rad sam upoznao taj poslovni svijet, i naučio sam što ljudi traže od portreta i kako raditi sa studijskom rasvjetom. Mio Vesović mi je prodao neke svoje aparate stare 50 ili više godina. Što više ljudi poznaješ, što više radiš različite umjetničke projekte i poslove to si više umrežen s ljudima, imaš više iskustva, postaješ spretniji, brži, kreativniji, jer si izbrusio zanat i otvaraju ti se mnoge mogućnosti.

Vaša prva samostalna izložba „Introspekcija” održana je 2013. u zagrebačkoj Galeriji Canvas. Kada usporedite tadašnje radove s današnjima, što se najviše promijenilo u kriterijima prema kojima procjenjujete je li neka fotografija umjetnički uspjela?

Radovi na Introspekciji su bili radovi na kojima sa predstavljao svoj dotadašnji rad koji je najviše obuhvaćao portretnu fotografiju i aktove, sve što sam onda izlagao su za mene bili umjetničko djelo. Svaka fotografija onda i danas ako ima dubinu, odnos, nešto specifično, ako te dira u nutrini, ako promatrača dotakne emocionalno ili na promišljanje to je po meni kvalitetna i uspješna fotografija. Dobra fotografija je ona koja ima uravnotežen odnos svjetla, motiva, ekspresije, oblika, kadra, kuta snimanja, perspektive, dubinske oštrine, ekspozicije. Kada su svi fotografski elementi balansirani onda to postaje umjetničko djelo.

U jednom ste ranijem razgovoru analogni film usporedili s prirodnim proizvodom, a digitalnu fotografiju s industrijski proizvedenom robom. Zastupate li i danas tako izrazitu razliku između tih medija i kako se vaš stav mijenjao s razvojem digitalnih fotoaparata i obrade slike?

Zrno na filmskom negativu je nepravilnog oblika, digitalni piksel je kvadratić, ljudskom oku je prirodnije gledati nepravilne oblike jer u prirodi nigdje nema ravnih linija, kvadrata, sve je fluidno i nepravilno. Zato digitalna fotografija nikada neće biti analogna, ali digitalna ti daje praktičnost i brzinu. Ja primjerice nekada koristim analogne stare objektive iz 50-ih, 60-ih i 70-ih godina na digitalnom aparatu, koji mi daju mekšu fotografiju, prirodniju, ne toliko digitaliziranu i oštru, isto tako volim koristiti veću osjetljivost tako da dobijem zrnatost, i tako je finalni proizvod najbliže analognom. Svaki aparat ima svoje karakteristike, kod digitalaca su mi jako zanimljive reprodukcije boja i svaki aparat ima sebi svojstvenu karakteristiku ovisno o čipu, objektivu i tehnologiji reprodukcije slike. Stariji digitalci su meni draži jer daju mekšu sliku, imaju manje piksela i daju prirodnije boje, pogotovo Fujifilm. Danas čak i spajaju analogiju i digitaliju, tako da razvoj tehnologije ide naprijed, a ja koristim opremu koja mi daje veću mogućnost kreativne igre. Projekt „Fraktal svjesnosti” je fotografiran digitalnim fotoaparatom, ali sa “old school” objektivima i kao takva digitalna fotografija u ovom projektu zadovoljava moje potrebe i estetiku.

Vaša profesionalna biografija obuhvaća naručene projekte, modne editorijale, portrete, umjetničke izložbe i video produkciju. Kako ste tijekom karijere usklađivali zahtjeve klijenata s potrebom da sačuvate vlastite estetske kriterije i autorsku slobodu?

U početku radiš svakakve poslove i oni su dobri da stekneš što više iskustva, a kasnije se isprofiliraš i ljudi te zovu po preporuci jer imas jedinstven stil izražavanja. Uvijek sam sugerirao klijentu da radimo analognu fotografiju, a ako je preferirao digitaliju onda sam rekao pa ajmo i nekoliko analognih filmova ispucati pa si izaberi što ti je bolje… i kada ljudi vide analognu fotografiju, digitalija pada u zadnji plan.. Kroz cijelu svoju karijeru sam radio analognu fotografiju i zbog toga su me ljudi zvali, jer malo tko danas fotografira analogno.

Fotografirali ste i snimali za Hrvatsko narodno kazalište, Gavellu, Zagrebačko kazalište mladih i druge kulturne institucije. Kako se vaš pristup mijenja kada pred objektivom imate kazališnu izvedbu, u kojoj je gotovo svaki pokret dio unaprijed osmišljene dramaturgije?

U kazalištu kao fotograf trebaš biti brz i imati skupu opremu da uhvatiš tu igru na sceni, ekspresije lica i rasvjetu koja se iz trenutka u trenutak mijenja jer mnoge predstave nemaju fiksnu rasvjetu nego je dinamična. U Gavelli i Exitu su mi dali prostor i vrijeme da biram scene koje hoću snimiti ili fotografirati, ali svejedno ako nemaš iskustva, brzinu, spretnost i kreativnost i dobru opremu možeš loše odraditi posao. Meni je to bio izazov i igra jer inače u životu sam vrlo brz, usmjeren, precizan, discipliniran, organiziran u vremenu i prostoru, fleksibilan i znam što hoću postići. Trčiš po pozornici, razmišljaš, imaš ograničeno vrijeme, komuniciraš sa redateljem i glumcima koji hoće što prije završiti… To izgleda tako. Bilo je tu svega, ali zabavno. Nekada treba kadrirati i 20 ljudi na pozornici, nekada su ljudi nervozni, a ti trebaš ostati staložen i ne dopustiti da te izbace iz ravnoteže. Znalo je biti izazovno, puno adrenalina, ali sve projekte sam uspješno izrealizirao i volim kazalište jer ti postaješ dio te predstave i onda vidiš jumbo plakat na cesti koji si fotkao ili trejler da se vrti na tv-u koji si snimio. Lijepa su to iskustva bila.

Kazališna fotografija mora u jednom kadru prenijeti dio predstave koja se razvija kroz vrijeme, govor i pokret. Prema kojim kriterijima birate trenutak koji može samostalno predstaviti atmosferu određene izvedbe?

Znao sam pogledati prije predstavu i jednostavno osjetiti na probi što je najupečatljivije, gdje je svjetlost, ekspresija ili raspored glumaca na pozornici u dobrom odnosu i jednostavno zapamtiti ili zapisati scene koje bi htio snimiti. Rasvjeta igra veliku ulogu i facijalna ekspresija, kostimi i scenografija i taj odnos svih elementa predstave. Osjetiš i napraviš najbolje sto možeš u trenutku. Kasnije kroz selekciju i obradu fotografija finaliziraš posao.

Rad s glumcima i plesačima podrazumijeva poznavanje izražajnih mogućnosti tijela. Što ste kroz takve suradnje naučili o neverbalnoj komunikaciji i koliko se to iskustvo kasnije prenijelo u vaš rad s portretima?

Nesvjesni obrasci se očituju kroz tijelo odnosno neverbalnu komunikaciju. U radu s ljudima kroz znanje, iskustvo, promatranje i vježbu, ne samo kroz fotografiju nego i rad na sebi koji vodim individualno u svojoj školi, mogu danas čovjeka dublje i preciznije očitati neovisno što on misli ili govori mentalno, jer tijelo nikada ne laže i pokazuje sakrivene obrasce, traume, emocije, obrazac disanja i tjelesno ponašanje. To znanje itekako pomaže u poslovnom, prijateljskom ili ljubavnom odnosu jer određeni položaji i znakovi tijela reflektiraju unutarnje stanje čovjek, primjerice kako se osjeća, u kojoj je emociji i hoće li govori istinu. Kod portretiranja možeš čovjeku osvijestiti i ukazati na neki detalj, gestu ili mimiku lica kojeg nije svjestan tako da portret bude uspješniji.

Sudjelovali ste i u projektima u kojima se fotografija povezivala sa scenografijom i drugim umjetničkim disciplinama. Kako se mijenja vaša odgovornost kao autora kada fotografija više nije završni proizvod, nego dio većeg scenskog ili izložbenog koncepta?

Kada radite sa skupinom ljudi onda se prilagodite potrebama projekta i ljudima koji ga stvaraju. Pošto sam vizualan tip, dobro osjećam ljude i odnose koji se odvijaju na sceni. S ljudima iskomuniciram što je potrebno prikazati kroz fotografiju, koja je nit vodilja ili završni cilj projekta te kako ga žele prezentirati. Iskrena komunikacija, otvorenost i fleksibilnost, odnosno sposobnost prilagodbe u datom trenutku, neke su od najvrjednijih sposobnosti i umijeća koje čovjek treba razviti u ovom poslu kako bi projekt koji uključuje mnoge ljude mogao uspjeti. No, to vrijedi i za svaki međuljudski odnos.

Više od dva desetljeća bavite se istraživanjem svijesti, psiholoških obrazaca i različitih metoda rada s tijelom. Koji je konkretan događaj ili iskustvo označilo početak tog interesa i kako se on postupno razvio u područje vašeg profesionalnog djelovanja?

Odmalena sam imao lucidne snove i spontane pomake u percepciji koje nisam mogao objasniti. U tinejdžerskim sam godinama, spletom okolnosti, prvi put probao lsd. To su izuzetno jaka iskustva i pomaci u percepciji, ali jednostavno sam osjećao da postoji nešto više od fizičke realnosti i svijeta u kojem živimo. U 18. godini života imao sam prvo svjesno iskustvo astralne projekcije, uz vodstvo jednog učitelja, bez ikakvih stimulansa. Od tada su krenula pitanja o životu i percepciji. U 38. godini života doživio sam spontano buđenje kundalinija, koje se dogodilo kao rezultat svih praksi koje prakticiram. Oduvijek me zanimaju psihologija, emocije i osjećaji pa sam valjda zato i krenuo u karijeru portretne fotografije, istraživanje ljudske psihe i vibracije te istraživanje percepcije i svijesti. Prošao sam kroz rad s mnogim učiteljima i praksama: borilačkim vještinama, meditacijom, kontemplacijom, pranayamom, taoizmom, mindfulnessom, tai chijem, qigongom, holotropnim disanjem, reikijem, toltečkom tradicijom, gnosticizmom, hermetizmom, somatskim radom, bioenergetikom i psihoterapijom. Sve me to dovelo do mjesta na kojem sam danas, gdje ujedinjujem ta znanja, prakse i životno iskustvo te ih prenosim drugima kroz svoju Školu transformacije. Na mom putu bila su prisutna i iskustva s biljkama iscjeliteljicama, poput ayahuasce i san pedra, ali i s gljivama i prirodnom medicinom. Danas se lsd i gljive koriste u psihoterapiji i pokazuju vrlo uspješne rezultate. Moj današnji put su trezvenost i čistoća u praksi jer čovjek i bez ikakvih prirodnih stimulansa, kroz praksu svjesne pažnje, može proširiti percepciju i evoluirati kao duša.

Vaš razvoj obuhvaća borilačke sportove, meditaciju, qi gong, tai chi i tehnike disanja. Što ste kroz fizički zahtjevne discipline naučili o odnosu tijela i mentalnih reakcija, a što ste tek kasnije počeli razumijevati kroz kontemplativne prakse?

Otkad znam za sebe, bavim se sportom. Prvi sport u kojem sam razvio disciplinu bilo je plivanje, kojim sam se bavio sedam godina tijekom osnovne škole. To je bio moj početak rada s dahom. U srednjoj školi četiri sam godine veslao, a kasnije sam se počeo baviti borilačkim vještinama i sportovima. Naučio sam puno o tijelu, kako ga koristiti, o koordinaciji pokreta i motorici te o tome kako pravilno disati da bih mogao izdržati takve napore. U ranijoj dobi bio sam više fizički orijentiran na tijelo, dok danas na svoje tijelo gledam kao na energetski sustav i istražujem kako mudrije koristiti vitalnu energiju, bez pretjerivanja i iscrpljivanja. Pažnja je ključ. Ako nemate razvijenu pažnju u borilačkim vještinama, protivnici vas trenutačno kažnjavaju udarcima u glavu ili tijelo, pogotovo u jetru. Tako da brzo učite ili ispadate iz igre. Kad sam bio mlađi, sport mi je davao snagu i samopouzdanje da se izgradim u muškarca. Danas vidim da su to bili maska (persona) i obrambeni mehanizam ega koji mi je pomagao da opstanem. Taj socijalni identitet bio je nužan kako bih shvatio da moj stvarni identitet nisu sportski uspjesi ni dokazivanja, nego nešto što živi unutar mene i ne traži ambicije ni nametnute uspjehe okoline, već moju pažnju, jer čovjekova svjesna pažnja ventil je njegova duha.

U svom radu često spominjete nesvjesne obrasce koji utječu na čovjekove odluke. Kako u individualnom radu razlikujete dugotrajno usvojenu naviku od emocionalne reakcije izazvane konkretnim životnim okolnostima?

Svaka je navika vezanost svijesti (pažnje) za određenu radnju, iskustvo ili objekt percepcije koji čovjek doživljava. Svaka navika ili ovisnost može se promijeniti, neovisno o karakteru, ličnosti ili horoskopu. Potrebni su samo znanje i vježba. Emocionalne reakcije također mogu biti automatizirani obrasci uma, odnosno nesvjesne navike koje se mogu promijeniti radom na sebi. Sve se to može mijenjati kroz znanje, kontinuitet, svjesnu pažnju, samopromatranje, osvještavanje i općenito rad na sebi. Često nema razlike jer većina ljudi reagira reaktivno, ulazi u priču uma i dopušta da ih emocije počnu dominirati, do te mjere da gube samokontrolu i svijest o tome što im se događa. Primjerice, kada umre član obitelji, razvijen čovjek proći će kroz to iskustvo prisutno, propuštati i uzemljavati će emocije na prirodan način. S druge strane, čovjek kojim dominira um izgubit će se u mislima, ulaziti u destruktivna stanja frustracije i patnje te neće znati izaći iz te mentalno-emocionalne petlje. Prepustit će se tabletama ili alkoholu kako bi pobjegao od sebe. Taj drugi put vodi u propast jer proizlazi iz ignorancije.

Pojam svjesnosti danas se pojavljuje u psihologiji, poslovnoj edukaciji, duhovnim praksama i popularnoj literaturi. Kako ga vi precizno definirate i po čemu se vaše razumijevanje razlikuje od njegove sve češće komercijalne upotrebe?

Taj se pojam danas previše koristi i za mnoge ima posve drukčije značenje, ovisno o tome kako ga interpretiraju. Ja sam, primjerice, imao iskustvo buđenja kundalinia i u tom procesu iskusio jedinstvo s cijelim svemirom i božanskim. Spoznao sam da sam dio te cjeline i da se ne moram ničega bojati, a pogotovo ne smrti fizičkog tijela, jer sam tijekom života imao višestruke astralne projekcije, tijekom kojih je moja svijest napustila fizičko tijelo. Kada imate takva iskustva, to više nije samo mentalna informacija koju vaš um pokušava definirati, nego nešto što ste jednostavno spoznali i iskusili direktno. Tu spoznaju ne možete ljudima objasniti riječima jer su riječi ograničene i dolaze iz uma koji sve pokušava definirati i svrstati u koncepte. Svjesnost ne možete staviti u definiciju, ali mogu vam reći da postoje prakse koje vas vode do izravnog iskustva i spoznaje da je stvarni identitet čovjeka svjesnost koja nema lokaciju, neuhvatljiva je i svjesna je same sebe. Ona je konstanta koja promatra. To je taj promatrač koji može promatrati misao, emociju, osjećaj, vjerovanje, program, automatizam, tijelo, dah, vrijeme i prostor — ventil duha koji se smiruje kroz svjesnu pažnju. Kada ljudi imaju takvo iskustvo, više ne trebaju ni u što vjerovati jer su vjerovanja tehnologija matriksa kojom se manipulira čovjekovom slobodnom voljom, iskrivljuje percepcija i kontrolira pažnja kako bi čovjek živio u percepcijskom zatvoru vlastitog uma. Univerzalna svijest — božansko za mene je centar svega stvaranja. Osjećam da i ja imam tu iskru božanskog, odnosno kapljicu svijesti unutar sebe drugim riječima svjesnost, to je duh koji me vodi kroz život. To je moj stvarni, prirodni — božanski identitet, koji sam spoznao kroz iskustvo, kao i drugi koji istinski rade na sebi i primjenjuju ova znanja.

U svojim istraživanjima povezujete tradicionalne istočnjačke sustave s modernim pristupima ljudskoj psihi. Koje kriterije koristite pri odlučivanju hoćete li određenu tradicionalnu metodu uključiti u svoj edukativni rad?

Radim individualno upravo iz tog razloga što je svaki čovjek drugačiji, s različitim programima, vjerovanjima, traumama i stanjem svijesti. Baza je uvijek rad s pažnjom jer bez stabilne pažnje i iskrenosti čovjek ne može promijeniti sebe i svoj život. Kombiniram znanja i prakse ovisno o tome što je potrebno u datom trenutku. Mnogi egzistiraju u glavi, u mentalnim konceptima i pričama uma, pa ih je potrebno usidriti u vitalni centar — haru — kako bi se uzemljili, povezali s tijelom i vratili svojoj prirodnosti. Zatim se postupno čisti sloj po sloj različitih programa kroz energetske vježbe, mindfulness, rad s dahom, otpuštanje zaglavljene i potisnute energije iz tijela te rad na sjeni, kako bi se duh mogao sve više realizirati u čovjekovu životu. Idemo duboko, ali znanja i vježbe praktični su i jednostavni jer su stari nekoliko tisuća godina.

U vašoj se biografiji spominju elektromagnetsko polje čovjeka, frekvencije, rezonanca i energetski procesi. Kako razgraničavate fizičke pojave koje je moguće znanstveno mjeriti od subjektivnih iskustava i duhovnih tumačenja za koja ne postoje jednako čvrsti empirijski dokazi?

Ne želim generalizirati, ali ne postoje instrumenti kojima možemo izmjeriti duh, božansko, dušu, ljubav ili život u nama, a svakodnevno ih iskustveno doživljavamo. To ne znači da ne postoje. Upravo je zato mehanički pristup znanosti, koji se oslanja na mjerne uređaje, po meni ograničen i nedostatan za cjelovito razumijevanje stvarnosti jer život promatra isključivo kao materijalnu pojavu. Mnogi znanstvenici polaze iz uobičajene kognitivne pozicije i teško percipiraju izvan tog okvira, dok postoje ljudi koji su razvili energetsku kognitivnu poziciju i proširenu svijest i percepciju. Ljubav se ne može izmjeriti, ali je osjećamo. Udišemo vitalnu energiju, chi, iako je ne vidimo fizičkim očima. Svjesni smo, ali ne znamo točno kako, zašto ni gdje je svjesnost nastala. Postoji konsenzualna, prevladavajuća znanost koja se, po meni, često pretvara u scijentizam i ponaša dogmatski poput religije. S druge strane, postoje znanstvenici i istraživači koji istražuju izvan fizičkog i općeprihvaćenog pogleda na svijet. Oni se oslanjaju i na izravna iskustva te drevna znanja utemeljena na promatranju, praksi i duhovnom razvoju. Primjerice, ayurveda i tradicionalna kineska medicina stare su nekoliko tisuća godina, dok se moderna zapadna medicina razvijala tijekom posljednjih nekoliko stoljeća. Abhidharma, budistička psihologija, također ima korijene stare više od dvije tisuće godina, dok se moderna psihologija kao znanstvena disciplina razvila znatno kasnije. Postavlja se pitanje koji su sustavi relevantniji i napredniji. Mnogi ljudi unutar sustava nisu povezani ni s vlastitim tijelom i vjeruju da duh ne postoji, ali smatram da je to posljedica ignorancije koja ih udaljava od daljnjeg razvoja. Izravno iskustvo ne može se u potpunosti opisati riječima. Ova znanja i prakse usmjerene su na to da ga čovjek ostvari kroz vježbu. Ne možemo mehanički promatrati stvarnost ili svemir kao stroj koji čovjek hoće intelektualno objasniti, nego kao izraz više inteligencije koju ljudski intelekt možda nikada neće u potpunosti spoznati. Možemo iskusiti samo njezin dio jer su nam fizička osjetila ograničena. Osim fizičkih osjetila, kroz praksu se, prema ovom pristupu, razvijaju i astralna osjetila koja omogućuju opažanje širih i dubljih vibracija i frekvencija. Čovjek je energetsko biće i ne sastoji se samo od fizičkog tijela, nego posjeduje i eterično, astralno, mentalno, kauzalno i viša tijela. Upravo kroz praksu osvještavamo i istražujemo sve te razine.

Bavite se i utjecajem prehrane, posta te životnih navika na psihofizičko stanje. Kako pristupate znanstvenim istraživanjima u tim područjima i gdje postavljate granicu između opće edukacije o životnom stilu i savjeta koji bi zahtijevali medicinsku stručnost?

Nisam liječnik, ali prenosim drevna znanja, prakse i vlastita iskustva te svjedočim iskustvima drugih praktikanata i učitelja. Primjerice, svjedočio sam iskustvima ljudi koji su, kroz post na vodi, suhi post, iscjeljivanje biljkama, urinoterapiju, helioterapiju, meditaciju, qigong i energetske prakse, izliječili karcinome i druge teške bolesti. Smatram da postoje prirodna medicina i prirodni načini liječenja, kao i konvencionalna medicina koja koristi kemoterapiju, zračenje i sintetičke lijekove. Osobno sam više naklonjen prirodnoj medicini, ali nisam isključiv jer i zapadna medicina ima svojih dobrih strana. Što se prehrane tiče, uvijek savjetujem ljudima da biraju prirodnu, ekološki uzgojenu i sezonsku svježu hranu, prvenstveno biljke, voće i povrće, klice i mikropovrće, sjemenke, orašaste plodove, plodove šume i alge — hranu koja u sebi nosi vitalnu energiju. Na svakom je čovjeku da odabere svoj put — put prirode ili put indoktrinacije i nametnutih pravila. Svatko bi trebao slušati svoje tijelo i osjetiti koji mu tip prehrane najviše odgovara. Ja ne jedem meso, ribu ni mliječne proizvode jer mi ne odgovaraju i bolje se osjećam otkako tako prakticiram. Ipak, mogu pojesti i nešto izvan tih okvira ako mi to dođe spontano i osjetim takvu potrebu tijela. Smatram da postoje znanstvenici koji su indoktrinirani, ali i oni koji iskreno tragaju za istinom. Zato ne bismo smjeli generalizirati ni kada govorimo o znanosti ni o znanstvenicima.

U području osobnog razvoja često se govori o mogućnosti promjene duboko ukorijenjenih uvjerenja. Što, prema vašem iskustvu, najčešće ograničava trajnost takvih promjena i kako razlikujete kratkotrajni emocionalni pomak od stvarne promjene ponašanja?

New Age duhovnost, self-help i religije nusprodukti su sustava kontrole, matriksa koji je lažan i služi tome da ljude drži u iluziji i uzima im energiju. Tako neki potroše cijeli život, a ne naprave ništa u kontekstu duhovne evolucije. To je jedan od razloga zašto se ljudi ne uspijevaju osloboditi korijenskih vjerovanja i uvjerenja te napraviti stvarnu unutarnju transformaciju. New Age je turistička duhovnost, a ne istinski rad na sebi. Ljudi tako upadaju u zamku i iluziju da rade na sebi, a s religijama je ista priča jer se temelje na vjerovanjima. Vjerovanja su memetički entiteti, virusi uma, to tehnologija matriksa koja čovjeka drži u iluziji i odvajaju ga od božanskog i vlastitog duha. Primjerice, religije govore o Bogu koji je izvan čovjeka, čime se pažnja usmjerava prema van, umjesto prema aktivaciji duha i iskre božanskog koja se nalazi u čovjekovoj nutrini jer čovjek je energetsko i duhovno biće. Postoji razlika između vjerovanja i uvjerenja. Uvjerenja nastaju kada čovjek kroz iskrivljenu percepciju doživi neko iskustvo i prihvati ga kao stvarno, a zapravo ga memetički entitet uvjeri da se to dogodilo. Postoje polovična znanja i iskrivljene informacije koje samo izgledaju kao znanje, a zapravo služe tome da zbune ljude i uvjere ih da rade na sebi. S druge strane, postoji drevno znanje utemeljeno na istini i izravnom iskustvu. Ljudi su zbunjeni jer svi koriste pojmove poput svjesnosti, pažnje, proširenja percepcije, mindfulnessa i energetskog rada, ali ti pojmovi u New Ageu i self-helpu nemaju isto značenje kao u relevantnim školama i duhovnim tradicijama koje se prenose tisućama godina. Ovaj matriks je jako star, kompleksan i manipulativan na svim razinama, zato ti je potreban učitelj da ne upadneš u zamku. I sam sam bio u iluziji theta healinga i ostalih New Age gluposti poput afirmacija, vizualizacija i manifestacije obilja. Ali i to je bio dio mog puta. Učio sam kroz vlastite pogreške i iskustva, a imao sam sreću susresti prave ljude koji su me usmjerili na znanje i istinu. Ovaj matriks igra na svim razinama kako bi te zaveo i prevario, a ponajviše kroz duhovnost. Postoji protokol kojim se mogu razriješiti korijenska vjerovanja i čovjek može živjeti bez ijednog vjerovanja, u čistoj prisutnosti, budnosti i svjesnosti, kroz izravno iskustvo duha koji ga vodi kroz život. Upravo je znanje tu da nas oslobodi, ne samo u ovom životu nego i u trenutku kada napustimo fizičko tijelo. Prema kozmičkom zakonu, svatko od nas ima slobodnu volju i mogućnost izbora, pa tako možemo izabrati hoćemo li se ponovno inkarnirati u ovu fizičku dimenziju ili nastaviti svoju evoluciju na drugim razinama postojanja. Taj izbor ovisi o stanju svijesti koje smo razvili kroz ovaj život a to jedino možemo kroz kontinuiranu praksu. Nitko od nas ne zna koliko se puta već inkarnirao na Zemlji jer nam je pamćenje izbrisano i ne sjećamo se prethodnih života. Kada to osvijestimo, možemo težiti oslobađanju od tog ciklusa i nastaviti svoj evolucijski put izvan ove 3D fizičke dimenzije.

Osnovali ste Školu transformacije, koja prema vašoj službenoj stranici ne slijedi unaprijed određeni program, nego se prilagođava pojedincu. Kako izgleda početna procjena potreba osobe koja vam se obrati i na temelju čega određujete kojim ćete metodama pristupiti njezinu slučaju?

Prvo obavimo razgovor, izmjerimo obrazac disanja i provjerimo u kakvom je stanju dijafragma i tijelo, kakva je pažnja i koliko je čovjek prisutan. Pitam ga na čemu bi želio raditi te kakvo mu je psihičko i fizičko zdravlje. Kroz praksu ispitujemo jesu li mu blokirani energetski kanali, odnosno meridijani. Na temelju pitanja, obrasca disanja, načina na koji govori, riječi koje koristi, usmjerenosti pažnje i neverbalne komunikacije vrlo brzo mogu vidjeti u kakvom je stanju čovjek te je li spreman za promjenu i istinski rad na sebi. U Školi postoji struktura znanja i metode prema kojima radimo, ali u 90 % slučajeva problem je u tome što su ljudi odvojeni od svojeg vitalnog centra, koji je prirodni centar svakog čovjeka, i usidreni u glavi, odnosno identificirani s mislima, emocijama, vjerovanjima i programima koji nisu njihovi. Zbog tih neravnoteža nemaju dovoljno energije, dijafragma im je u tenziji i plitko dišu. Posljedica toga su anksioznost, poremećaji pažnje ili identificiranost sa strahom i drugim destruktivnim emocijama. Potrebno je kroz vježbe, svjesnu pažnju i dah ponovno se spustiti u tijelo i povezati se s njim kako bi se uspostavila ravnoteža. To je prirodno stanje. Djeca do polaska u osnovnu školu centrirana su i pravilno, funkcionalno dišu iz trbuha, a njihova je percepcija proširena i neopterećena mentalnim konceptima. U Školi transformacije vraćamo se tom prirodnom stanju. Tek kada se pažnja stabilizira, možemo raditi na dubinskim programima, korijenskim vjerovanjima i zaglavljenoj energiji trauma u nesvjesnom kako bi se čovjek oslobodio tog tereta, počeo percipirati objektivnu stvarnost i istinu te razvio kritički način razmišljanja. Potrebno je osvijestiti čovjekove lažne identitete, odnosno personu, a zatim slijedi rad na sjeni — zaglavljenoj energiji u tijelu, odnosno nakupini potisnutih sadržaja i emocija, neprocesuiranih konflikata i neintegriranih trauma. Idemo polako, sloj po sloj. Čistimo fizičko, eterično, astralno i mentalno tijelo te radimo s elementima koji su sastavni dio nas kako bismo vratili u ravnotežu sva tijela od kojih se čovjek sastoji. Radimo na prirodnom upravljanju emocijama i njihovom propuštanju, razvijamo svjesnu pažnju i prakticiramo mindfulness kako bismo kultivirali um i ponovno osjetili prirodne impulse tijela. Oslobađamo se navika, ovisnosti, automatizama uma, anksioznosti i straha te osvještavamo matriks u kojem živimo. Pritom ne govorimo samo o vanjskom matriksu nego i o matrici u čovjekovu umu koja mu iskrivljuje percepciju i onemogućuje da vidi istinu. Kroz rad i prepoznavanje čovjekovih potreba usmjeravamo se na područje koje najviše dominira i blokira ga u životu, ograničava njegovu percepciju i narušava zdravlje. Sva uvjerenja i programi utječu na njegovo ponašanje, razmišljanje, emocionalno stanje, odluke koje donosi te fizičko i psihičko zdravlje. Kombiniram znanje i praksu, ovisno o tome što je pojedincu u datom trenutku najpotrebnije. Pritom slijedim njegov ritam i tempo učenja te to koliko brzo može usvajati i integrirati znanje i praksu u svoj život i svakodnevicu. Bez forsiranja, sve se odvija prirodnim ritmom, onoliko brzo koliko odgovara studentu moje škole.

Na stranici Škole transformacije predstavljate tri područja rada: „Put čistoće”, „Put slobode” i pristup usmjeren na širenje percepcije i prisutnosti. Kako su ta područja metodološki razgraničena i što određuje njihov redoslijed u individualnom procesu?

Ta tri puta zapravo vode istim putem, a to je put cjelovitog razvoja čovjeka. Put čistoće usmjeren je na detoksikaciju i dovođenje tijela i uma u ravnotežu kako bi se obnovila vitalnost i prirodna protočnost energije. Put slobode usmjeren je na otpuštanje zaglavljene energije, potisnutih emocija i duboko ukorijenjenih obrazaca koji nas ograničavaju. Put svjesnosti usmjeren je na razvoj prisutnosti, kultivaciju uma, oslobađanje od ograničavajućih vjerovanja i širenje percepcije. Sva tri puta međusobno se nadopunjuju i nužna su za cjelovit duhovni i energetski razvoj te oslobađanje svega što čovjeka blokira. Potrebe pojedinca određuju redoslijed i ritam individualnog procesa. Za svaki od ta tri puta postoji protokol koji uključuje različite alate, znanja i prakse, a njihov odabir prilagođava se pojedincu i njegovoj trenutačnoj fazi razvoja.

U predstavljanju svojeg programa govorite o integraciji iskustava, oslobađanju zadržane energije i unutarnjoj transformaciji. Kojim konkretnim pokazateljima procjenjujete napredak polaznika i na koji način provjeravate jesu li postignute promjene održive nakon završetka suradnje?

Čovjekov život je pokazatelj, odnosno refleksija njegova unutarnjeg stanja. Ono što mu se događa, što proživljava u odnosima i životnim situacijama, kao i njegovo ponašanje, razmišljanje, postupci i odluke te način na koji reagira na unutarnje i vanjsko okruženje, izravno ukazuju na to je li napredovao i integrirao znanje ili je i dalje zaglavljen u starim obrascima i automatizmima uma. Kroz moju edukaciju i individualnu praksu ljudi postaju staloženiji, emocionalno i mentalno stabilniji, imaju više energije i osjećaju se vitalnije. Vraćaju se u psihičku ravnotežu, fizičko zdravlje im se poboljšava, postaju manje emocionalno reaktivni, odnosi s drugima postaju kvalitetniji, ljubavni život ispunjeniji, a na poslovnom planu dolazi do pozitivnih promjena. Promjenu unutar sebe prepoznaju sami, a razlika je ponajprije u tome koliko redovito prakticiraju. Jedini uvjet Škole transformacije jest kontinuitet vježbanja, svaki dan barem pola sata ili dulje, ovisno o potrebi. Koliko vježbaš, toliko napreduješ. Život ti je ogledalo koje ti pokazuje na čemu još trebaš raditi, koji ti se obrasci ponavljaju, što te blokira, a što si već integrirao. Zato mogu reći da ti upravo izravno životno iskustvo pokazuje jesi li još uvijek samo u priči vlastitog uma ili doista proživljavaš promjenu koja se očituje u tvojim odnosima, ljubavi, poslu, financijama i vlastitom unutarnjem stanju.

Individualni rad s ljudima može otvoriti složena emocionalna i psihološka pitanja. Kako prepoznajete situacije koje izlaze iz okvira vaših stručnih kompetencija i u kojim okolnostima polaznika upućujete psihologu, psihoterapeutu ili liječniku?

Znanje je usmjereno na to da čovjek nauči kako funkcioniraju njegova psiha i emocije, kako ih uzemljiti, odnosno prirodno propustiti, te kako se vratiti u ravnotežu samoregulacijom i samopromatranjem kroz svjesnu pažnju. Cilj je da nauči anatomiju i mehaniku svojeg energetskog tijela te postane svjestan da je elektromagnetsko polje koje emitira sve što se nalazi u njemu prema van, u polje – okolinu, i da njegov život ovisi o njegovu vlastitom energetskom signalu, vibraciji i frekvenciji. Većinom mi dolaze ljudi kojima nisu pomogli klasična psihoterapija, medicina ili psiholog. Međutim, ako je to nužno potrebno i prepoznam da ovaj put nije za njih jer nisu spremni promijeniti sebe, jednostavno to iskomuniciramo i oni potraže pomoć negdje drugdje. U konvencionalnoj edukaciji ne postoje ova znanja pa velika većina psihologa, liječnika i psihoterapeuta nije adekvatno educirana za ova područja energetskog i duhovnog rada. Što se tiče psihoterapije, većina pristupa na Zapadu ne uključuje tijelo, nego ostaje u području mentala i reciklira informacije iz prošlosti, ne rješavajući zaglavljenu energiju trauma u čovjekovu tijelu i čovjek se vrti u krug i ne mijenja ništa konkretno. Zato mentalni pristup u psihoterapiji ne rješava dublje slojeve i uzroke, nego samo površinu, a ljudi postaju ovisni o psihoterapeutu koji ni sam nije svjestan da taj mentalni pristup ne pomaže. S. Freud, tvorac i utemeljitelj psihoanalize, na kraju života rekao je da nije siguran funkcionira li njegov pristup uopće. Tjelesno orijentirana psihoterapija dobar je pristup, ali ni ona ne obuhvaća precizan rad na eteričnom, astralnom, mentalnom i kauzalnom tijelu. Čak i današnja kognitivno-bihevioralna psihoterapija preuzima znanja iz Abhidharme – budističke psihologije – čiji je sustav star oko 3000 godina. U svom radu koristim suvremena i drevna znanja: Jungov pristup, Abhidharma – budističku psihologiju, bioenergetiku (ne bioenergiju, nego pristup W. Reicha), koja je izuzetno učinkovita jer rješava dublje slojeve predačkih i trauma iz ovog života. Tu je i hermetizam, rad na astralnom tijelu (emocionalnom tijelu) s elementima, taoističke energetske prakse te rad sa svjesnom pažnjom. Imam vrlo dobre rezultate kod svojih studenata i polaznika Škole. Škola transformacije se razvija iz godine u godinu jer je za mene život konstantna edukacija, vježba i rad na sebi. Zato ovo znanje širim i predajem drugima.

Područje osobnog razvoja u velikoj mjeri počiva na povjerenju između edukatora i polaznika. Kako postavljate profesionalne granice takvog odnosa i osiguravate da osoba tijekom procesa zadrži samostalnost u donošenju vlastitih odluka?

Od prvog susreta sa studentom svoje Škole prenosim znanje i vježbe na način koji ga potiče da se samostalno razvija kroz primjenu i vlastitu praksu. Ja kao učitelj samo usmjeravam proces tamo gdje je nužno i potrebno. Jer znanje je tisućama godina staro i funkcionira. Nisam ga ja izmislio, nego ga samo prenosim. Znanje se oduvijek prenosilo s učitelja na učenika, a ova znanja, kao što sam rekao, temelje se na istini i nećete ih pronaći u mainstreamu, New Age duhovnosti, religijama, self-helpu, konstelacijama, coachingu, konvencionalnoj psihologiji i psihoterapiji ni klasičnom obrazovanju. Znanje i vježbe prenosim online ili, po potrebi, uživo, a student vježba samostalno. Kada integrira praksu, prateći njegov ritam i iskustvo, prelazimo na novu razinu znanja i vježbi. Možda zvuči kompleksno, ali kada čovjek uđe u proces, shvati da je sve praktično, jednostavno i učinkovito jer su se to znanje i vježbe brusili i usavršavali tisućama godina, kroz generacije, upravo kako bi bili jednostavni i ne bi oduzimali puno vremena. Ipak, ljudima je najteže izaći iz glave i suočiti se sa strahovima, navikama i vjerovanjima koja nose 30, 40, 50 ili više godina. Ali svi koji istinski radimo na sebi trebamo proći kroz njih kako bismo ih nadvladali i živjeli svoju životnu svrhu slobodno bez tereta.

Na službenoj stranici objavljena su iskustva polaznika, uz napomenu da pojedinačni doživljaji ne jamče jednak rezultat drugim osobama. Razmišljate li o sustavnijem praćenju ishoda svojeg rada i mogućnosti da se njegova učinkovitost procjenjuje neovisno o osobnim svjedočanstvima?

Svatko ima vlastita iskustva i ona se razlikuju. Ja se ne bih bavio ovime niti educirao ljude da ova znanja i vježbe ne funkcioniraju jer su promijenili moj život, kao i živote svih koji vježbaju i dio su ove Škole. Ljudi mi izravno govore o promjenama koje su doživjeli i zahvalni su mi što sam im prenio znanje. To mi je dovoljno i motivira me da još više vježbam, educiram se, radim na sebi i ulazim dublje u čovjekovu psihu i istinu. Ne razumijem pitanje tko bi trebao pratiti i procjenjivati učinkovitost. Za mene je vlastiti život mjerilo napretka svakog pojedinca koji primjenjuje ova znanja. Ljudi koji istinski rade na sebi sami su iskusili promjene i to je za mene najveći dokaz vrijednosti ovog rada. Oni koji nisu sami iskusili ovaj proces nikada neće znati funkcioniraju li ova edukacija i vježbe. Zato je Škola otvorena svima koji žele krenuti tim putem i steći vlastito iskustvo. Mogu mi se javiti na info@svjesnost.eu ili putem web-stranice svjesnost.eu. Razmišljam jedino o tome da u skoroj budućnosti održavam predavanja za veći broj ljudi i tako prenosim ovo znanje jer sam već održavao mnoga predavanja, seminare i radionice uživo. Ipak, po meni je individualni proces najučinkovitiji jer je izravno usmjeren na potrebe pojedinca.

Otvorenje „Fraktala svjesnosti” zamišljeno je kao jednodnevno događanje koje povezuje izložbu, glazbu, ples i neposredne susrete. Što vas je navelo na takav format umjesto tradicionalnog galerijskog postava dostupnog publici tijekom duljeg razdoblja?

Kroz iskustvo izlaganja radova i raznih umjetničkih projekata shvatio sam da je upravo otvorenje najmoćniji dio svake izložbe. Tu se događa susret umjetnosti i ljudi, interakcija, upoznavanje, druženje i izravno iskustvo. Glazba samo upotpunjuje vizualno iskustvo, daje atmosferu i donosi još jednu dimenziju dubine i intenziteta doživljaja. Sviđa mi se kako je jedan učitelj rekao u kontekstu plesa: „Odrasli čovjek je dijete koje se prestalo kretati.” Upravo glazba daje pokret tijelu i omogućuje jedinstvenu ekspresiju čovjeka koji pleše te poziva ljude na interakciju s prostorom. Na gotovo svakoj izložbi koju sam imao bila je prisutna glazba koja daje „štimung” i ljudima izmamljuje osmijeh. Nakon otvorenja, ako izložba ostane postavljena dulje vrijeme u galeriji, doslovno dođe tek nekoliko ljudi, dok ih je na otvorenju znalo biti 150 ili više. Ne očekujem ništa. Tko vibracijski osjeti ovaj događaj svjesnosti, doći će.

U najavi posjetitelje pozivate da sudjeluju bez unaprijed zadanih očekivanja. Kako ste osmislili organizaciju prostora i tijek događanja da biste omogućili slobodno sudjelovanje, a da pritom fotografije ne izgube središnje mjesto u programu?

Galerija Točkica je po meni najljepši izložbeni prostor u Karlovcu i podsjeća me na engleske galerije u Manchesteru i Londonu. U prednjoj prostoriji bit će izložene fotografije i tekstovi, a u susjednoj prostoriji DJ će puštati glazbu, koja je ujedno i prostor za ples i opuštanje. Izložba počinje u 17 sati, kada je i službeno otvorenje. Marta Cerovečki, moja partnerica, vodit će najavu i otpjevati će neku pjesmu iznenađenja a cappella, nakon čega će ljudi moći pogledati izložbu, dok će DJ Roman Rašić glazbom stvarati atmosferu. Izložba će trajati do 23 ili 24 sata, možda i dulje. Vidjet ćemo, veselim se spontanosti.

Vaša izložba dolazi u Karlovac, grad koji se u vašoj ranijoj umjetničkoj biografiji pojavljuje kroz projekte povezane s Ozljem i tamošnjim krajolicima. Kakav odnos imate prema tom prostoru i što je utjecalo na odluku da novi ciklus predstavite upravo u Galeriji Točkica?

Obožavam Karlovac jer je to izuzetno šarmantan i romantičan manji grad koji ima sve što je potrebno za život, a nije prenapučen, nema puno automobila ni buke, ima prekrasne parkove, arhitekturu i rijeke te šumu koja ga okružuje. Atmosfera je opuštena, a ljudi su dragi. Nakon preseljenja iz Zagreba na selo u blizini Karlovca bilo mi je logično da napravim još jednu izložbu u tom gradu. Upoznao sam gospođu Sanju, vlasnicu i voditeljicu Galerije Točkica, pogledao prostor i dogovorili smo izložbu mojih umjetničkih radova.

Društvene mreže promijenile su način na koji umjetnici predstavljaju radove i dolaze do publike. Kako danas pristupate vlastitoj javnoj prisutnosti i koliko ste spremni prilagođavati način predstavljanja umjetnosti komunikacijskim pravilima digitalnih platformi?

Uvijek djelujem iz svoje nutrine i kada osjetim unutarnji impuls, napravim objavu na društvenim mrežama. Nikada ne forsiram objave jer mi drugi, koji objavljuju svaki dan, govore da moram biti aktivan jer je to navodno neko pravilo kako bih bio vidljiv, ali ja to ne osjećam tako. Pravila se stalno mijenjaju, a ja se prilagođavam onoliko koliko osjećam da je potrebno. Izlaganje mojih umjetničkih radova kroz izložbe i ovakve događaje poput Fraktala svjesnosti za mene je javni nastup i predstavljanje mojeg rada. Takav pristup mi je puno bolji od bilo kojeg oblika digitalnog predstavljanja jer je susret uživo puno moćniji, a odnos prirodniji. Na svojoj web-stranici svjesnost.eu objavit ću radove kada za to dođe vrijeme.

U svojoj karijeri djelovali ste u područjima koja koriste različite kriterije uspješnosti, od komercijalne fotografije do umjetnosti i individualne edukacije. Kako osobno definirate profesionalni uspjeh i jesu li se vaši kriteriji mijenjali s prelaskom iz jednog područja rada u drugo?

Najveća promjena u mom životu bila je odluka da se preselim iz grada u prirodno okruženje, na selo pored Karlovca, uz rijeku Dobru, okružen pašnjacima, vrtovima i šumom. To je najbolja odluka u mom životu jer su cijeli moj rad i edukacija u Školi transformacije koju vodim upravo usmjereni na usklađivanje s prirodnim silama i principima. Mogu samo reći da sam u svojoj karijeri uvijek uživao i osjećao radost u onome što radim. Uvijek sam birao s kim ću raditi, koliko dugo i kada jer su mi slobodno vrijeme i vlastita vitalna energija najvažniji od svega. Za mene je najveći uspjeh živjeti u prirodnom okruženju, a kroz posao imati slobodu izbora u svakom trenutku. Upravo zato i dalje, u fotografiji, umjetnosti i radu kroz Školu transformacije, imam slobodu odlučivati kako ću raditi, s kim i koliko dugo, a to mi je neprocjenjivo.

Vaš rad danas uključuje pojmove i teorije koje nisu jednako prihvaćene u znanstvenoj zajednici. Kako reagirate na argumentiranu kritiku vlastitih pristupa i možete li izdvojiti primjer u kojem ste zbog novih saznanja promijenili ranije uvjerenje?

Ovo znanje koje posjedujem omogućilo mi je da vidim kako i zašto sustav funkcionira na ograničen način. Trebate biti svjesni da konvencionalna znanstvena zajednica ne prihvaća mnogo toga jer njezini pripadnici ne vide izvan svoje kutijice mehaničkih pravila, odnosno jer su indoktrinirani kroz edukaciju, ne mislim na sve, ali na većinu ljudi koji imaju to sustavno obrazovanje. Uvijek će biti ljudi koji će kritizirati, a nisu otvorenog uma, nego se slijepo drže programa koji su im usađeni kroz konsenzualnu edukaciju, ali takvi me ljudi ne zanimaju. Postoje znanstvenici istraživači koji su prirodno usmjereni na istinu, a postoje i takozvani znanstvenici koji su indoktrinirani. Tako je u svemu, neovisno o tome koju titulu netko ima. Ljudi koji imaju normalnu kognitivnu poziciju imaju ograničenu percepciju i vide svijet materijalistički i mehanički, dok ljudi koji su razvili energetsku kognitivnu poziciju vide stvarnost puno dublje jer im je percepcija razvijenija, imaju astralna osjetila i stvarnost osjećaju putem vibracija i frekvencija. Ja se ne bavim teorijama niti uvjerenjima, nego opažanjem i direktnim iskustvom koji ljudima daju rezultate. Ako čovjek nema znanje, nego živi u svojim mentalnim konceptima i slijepo se drži konvencionalnog pristupa, ne može percipirati ništa izvan svoje sužene percepcije i kutijice uma u kojoj egzistira. Ne volim generalizirati znanost i znanstvenu zajednicu i svaka čast pojedincima, ali sam svjestan koliko je ljudi indoktrinirano i živi u iluziji, a nazivaju se znanstvenicima. Mjerni instrumenti i uređaji su ograničeni. Kada znanstvenici konstruiraju neki snažniji i bolji uređaj, mogu uočiti još jedan sloj stvarnosti koji prije nisu mogli vidjeti, ali to ne znači da je riječ o ultimativnoj istini. Umjesto da usmjere pažnju na sebe, razvijaju se i otključavaju svoje potencijale i vlastitu DNK, ljudi usmjeravaju pažnju na uređaje i računala koji im govore što je stvarnost. Većina ljudi nije svjesna onoga što nosi u sebi jer nikada nije razvijala vlastitu nutrinu.

Tijekom dva desetljeća rada imali ste priliku pratiti promjene u umjetničkoj produkciji, tehnologiji i društvenom odnosu prema osobnom razvoju. Koja je promjena najviše utjecala na način na koji danas organizirate svoj profesionalni život?

Najveća promjena bila je odluka da se preselim na selo, u prirodno okruženje, a druga najveća promjena dogodila se kada mi se rodila kći. Organizacija vremena, prostora i posla postala je nužna. Online posao omogućio mi je veću slobodu i više vremena kako bih se mogao više posvetiti obitelji i odgoju djeteta. Sve se mijenja u životu i ako čovjek nije naučio biti fleksibilan, prilagoditi se i gledati život i situacije iz različitih kutova, takvome je teško živjeti u ovoj 3D stvarnosti. Kroz rad na sebi i znanje naučio sam mijenjati smjer kada je to nužno i potrebno, ali bez drame. To je sposobnost fleksibilnosti i konstantne prilagodbe životnim izazovima. Primjerice, što se tiče umjetnosti, mogu reći da, od kada živim u prirodi, u svakom trenutku vidim čaroliju i umjetnost u prirodi, u detaljima, izmjenama svjetla, godišnjim dobima, kiši, magli, rijeci i bojama. Inteligencija koja nas je stvorila za mene je najveći učitelj i umjetnik, a ja samo promatram i bilježim te promjene kroz fotografiju, snimanje, disanje, rad s ljudima, igru s djetetom i svjesnu pažnju. Priroda je derivacija božanskog i zahvalan sam što više nisam u gradu jer mi priroda omogućuje zdravlje, puni me energijom i svakodnevno vraća u stanje prisutnosti. To je najveća promjena u posljednjih desetak godina.

Kada biste morali izdvojiti jedan vlastiti projekt koji nije dobio javnu pozornost kakvu ste očekivali, ali je bitno utjecao na vaš daljnji razvoj, koji biste odabrali i što ste iz tog iskustva naučili o vlastitom radu?

Što god radio u životu, bitno mi je da je kvalitetno i mudro osmišljeno. Sve moje izložbe, umjetnički projekti i radionice mindfulnessa, Qi Gonga, disanja i meditacije bili su dobro posjećeni i uvijek sam bio zadovoljan. S vremenom sam shvatio da dubinu onoga što stvaraš i predstavljaš javnosti prepoznaju pojedinci koji imaju razvijenu percepciju, stabilnu pažnju i otvoren um. To sam prihvatio. Za mene su izložbe i projekti prije svega prilika za susret, druženje i razmjenu iskustava. Zato se na svojim događajima igram različitim medijima – vizualnim, auditivnim i kinestetičkim – povezujući ih s pokretom tijela, dahom i suptilnim promjenama koje se odvijaju u čovjekovoj nutrini. Ta se kompleksna međuigra razvijala godinama, a upravo sam kroz nju najviše evoluirao kao čovjek.

U „Fraktalu svjesnosti” ponovno se bavite odnosom čovjeka prema stvarnosti, temom koja se pojavljuje u različitim fazama vašeg stvaralaštva. Postoji li pitanje koje vas prati od početka karijere, a na koje danas, unatoč iskustvu i istraživanju, još uvijek nemate zadovoljavajući odgovor?

Što zapravo vidimo i što nazivamo stvarnošću? Čovjek svojim fizičkim očima može percipirati vrlo uzak dio elektromagnetskog spektra, odnosno vidljive stvarnosti, i to samo 0, 005 %, a upravo to nazivamo svojim životom. Što zapravo opažamo i osjećamo pomoću svojih pet fizičkih osjetila? Mi zapravo percipiramo frekvencije koje dodirujemo i nazivamo ih stolom ili stolicom. Naš um interpretira ih kao fizičku stvarnost, odnosno materiju. Naša je DNK podešena upravo tako, a i pet fizičkih osjetila funkcionira na način da možemo percipirati samo određene frekvencije koje nazivamo materijom. Što se nalazi izvan stvarnosti poznate našem umu? Više od 99 % stvarnosti prosječan čovjek u mehaničkoj kognitivnoj poziciji ne vidi ni ne osjeća. A što je s nevidljivim? I nevidljivo je satkano od energije, baš kao i vidljivo, a sve vibrira jer je sve sačinjeno od atoma i molekula. Kroz rad na sebi i kontinuiranu praksu razvija se šesto čulo – mozak, odnosno naš mozak počinje percipirati izvan uobičajenih okvira, čime se percepcija širi sve dok čovjek ne ostvari energetsku kognitivnu poziciju i počne razvijati astralna osjetila. Ne opažamo čak ni mikro- ni makrofizički svijet, koji možda seže u beskonačnost. Zato znanstvenici koji polaze od konsenzualne stvarnosti i vidljive materije te imaju mehaničku, odnosno normalnu kognitivnu poziciju ne mogu percipirati ništa izvan tih okvira, a i mjerni instrumenti imaju svoja ograničenja. Moj životni put usmjeren je upravo na istraživanje tih nevidljivih slojeva, vibracija, frekvencija, percepcije i svijesti. Ne pitam se gdje je kraj ni jesam li zadovoljan, nego jednostavno vježbam svaki dan i percipiram dublje i šire nego prije. Bez vježbe nema napretka ni razvoja.