Kako je “Reputation” turneja Taylor Swift oblikovala nevjerojatnu izvedbu Anne Hathaway u nadolazećem filmu ‘Mother Mary’ – pogledajte priču iza kulisa
Kada se govori o trenutnoj kulturnoj dinamici u kojoj se različite umjetničke forme i žanrovi prožimaju, rijetko se može pronaći primjer koji tako jasno spaja suvremenu pop glazbu i suvremenu kinematografiju kao što to čini utjecaj Reputation turneje Taylor Swift na film Mother Mary i izvedbu Anne Hathaway. Ovaj utjecaj nije površna referenca niti marketinški trik — radi se o stvarnom, duboko promišljenom i višeslojnom procesu oblikovanja karaktera, vizualne estetike i ambijenta filmskog djela kroz prizmu popularne glazbene kulture.
Režiser i scenarist Mother Mary, David Lowery, otvoreno je priznao da je Taylor Swift i njezin koncertni film Taylor Swift: Reputation Stadium Tour imao ključnu ulogu u stvaranju filmskog svijeta koji je zamislio. U intervjuima je istaknuo kako se Reputation turneja, snimljena i izdana kao koncertni film 2018. godine, neprestano koristila kao referentni materijal tijekom pripreme i produkcije. Bio je to vodič, ne toliko po sadržaju narativa, koliko po osjećaju, ritmu i intenzitetu live izvedbe koja se u filmu želi dočarati.
Lowery nije gledao Reputation samo površno — on je s tim materijalom radio analitički, gotovo inženjerski, razlažući nekoliko pjesama “shot-by-shot”, kadar po kadar, kako bi sa svojim timom razumio što znači graditi se spektakularnu izvedbu pred publikom. Ono što je htio nije bila tek imitacija senzacije stadionskog koncerta, nego pronalaženje načina da se takva skala, energija i prisutnost prerade u filmski jezik, čak i s ograničenjima koja nezavisna produkcija može imati u usporedbi s globalnim pop spektaklom.
No taj utjecaj nije ostao samo u sferi tehničke pripreme. Lowery je Harrwayev lik u filmu — naslovnu “Mother Mary” — zamišljao i opisivao gotovo kao “Taylor Swift za deset ili petnaest godina”, konstrukciju koja omogućava glumici da uđe u psihološki i emocionalni svijet pop zvijezde koja je istodobno svjetski priznati performer i pojedinac sa složenim unutarnjim životom. Ta vizija nije samo metaforička; ona je služila kao mentalni model za Hathaway kako bi vlastitu izvedbu izgradila ne samo kao pjevačku i plesnu, već i kao emotivnu, narativnu i identitetsku.
Anne Hathaway, koja u filmu ne samo glumi, nego također pjeva i nastupa u mnogim scenskih sekvencama, dugo je pripremala ovu ulogu. Taj proces uključivao je intenzivne treninge pjevanja, plesnih rutina i scenografskih izvedbi, a cijeli angažman bio je usmjeren na to da publika ne samo vjeruje da je gledala filmsku glumicu, nego da gleda osobu koja bi zaista mogla biti globalna glazbena zvijezda. Taj element autentičnosti u izvedbi ključan je za tonalitet filma i njegov emocionalni učinak.
Osim toga, Lowery i Hathaway čak su zajedno sudjelovali na jednoj od Swiftovih Eras Tour postaja u Europi, što je dodatno učvrstilo taj proces inspiracije i omogućilo im da iz prve ruke dožive atmosferu, publiku i energiju takve turneje. Nakon završetka snimanja, Hathaway je redatelju poklonila narukvicu inspiriranu Taylor Swift i pjesmom “Anti‑Hero”, simboličan podsjetnik na snažnu povezanost između izvornog glazbenog materijala i filmskog projekta koji su zajedno stvarali.
No utjecaj Reputation turneje nadilazi tehničku i motivacijsku sferu; on se reflektira u samoj estetici Mother Mary. Način na koji je Lowery pristupio koncertnim scenama — od dizajna svjetla, kretanja kamere i glazbenog ritma pa do emocionalne dinamike između protagonistice i publike koju ona nosi — nosi jasne odjeke onoga što Reputation turneja predstavlja u modernoj pop kulturi: spoj monumentalnih vizualnih slika, vrlo osobnih emotivnih narrative i performansa koji balansira između privatnog identiteta i javne masovne projekcije.
U konačnici, način na koji je Taylor Swiftova Reputation turneja oblikovala izvedbu Anne Hathaway u Mother Mary svjedoči o sve složenijem i međuzavisnom odnosu između glazbe i filma, gdje jedno umjetničko djelo služi kao inspirativna arhitektura za drugo.
To nije samo hommage: to je proces koji omogućuje glumici da kreira lik s dubinom, vjerodostojnošću i slojevitim unutarnjim životom, a sve to u kontekstu spektakla koji osvaja i publiku i kritiku.
Britanski glumac Patrick Stewart, koji je preminuo 28. listopada 2026. godine u 86. godini života, iza sebe je ostavio više od šest desetljeća dugu karijeru tijekom koje je ostvario neke od najpoznatijih uloga u povijesti znanstvenofantastičnog filma i televizije. Publika diljem svijeta najviše ga pamti kao kapetana Jean-Luca Picarda iz „Zvjezdanih staza” i profesora Charlesa Xaviera iz filmskog serijala „X-Men”, no njegov glumački put započeo je mnogo prije nego što je postao holivudska zvijezda. Stewart je godinama nastupao u britanskim kazalištima, glumio u Shakespeareovim dramama i televizijskim produkcijama, a međunarodnu popularnost stekao je tek u drugoj polovici četrdesetih godina života. Tijekom karijere sudjelovao je u filmovima koji su ostvarili stotine milijuna dolara zarade, a njegove najpoznatije uloge ostale su povezane s filmskim i televizijskim serijalima koji su se razvijali desetljećima.
Animirani film za cijelu obitelj u Hrvatskoj je pogledalo više od 31 tisuće gledatelja, a nakon uspjeha na međunarodnim tržištima sljedećeg mjeseca stiže i u grčka kina
U zagrebačkom CineStaru Branimir Mingle Mall sinoć je u četiri prepune dvorane održana svečana premijera filma Posljednji rimski bog, povijesnog spektakla redatelja, scenarista i producenta Božidara Domagoja Burića o rimskom caru Dioklecijanu. Premijera je okupila filmsku ekipu, brojne glumce i uzvanike iz kulturnog, javnog i društvenog života, koji su među prvima pogledali jedan od produkcijski najambicioznijih projekata Hrvatske radiotelevizije. Među uzvanicima bili su redatelj filma Božidar Domagoj Burić i glumci Amar Bukvić, Nataša Janjić Medančić, Slavko Sobin i Marko Cindrić, koji uz Krešimira Mikića i Dragana Despota čine glumačku postavu filma. Premijeri su nazočili i Anja Šovagović-Despot, Ksenija Pajić, Robert Kurbaša, Luka Nižetić, Mladen Badovinac, Bojana Gregorić Vejzović i brojna druga poznata imena. Među uzvanicima su bili i ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek te novi glavni ravnatelj HRT-a Dražen Miočić.
Film „Vjetre, pričaj sa mnom“ srpskog redatelja Stefana Đorđevića osvojio je tri nagrade na drugom izdanju Adriatic Film & TV Awards, održanom 24. listopada u Porto Montenegru u Tivtu. Đorđevićevo ostvarenje proglašeno je najboljim filmom i najboljim debitantskim filmom, a autor je nagrađen i za režiju. Među dobitnicima su švedska glumica Noomi Rapace, srpski glumac Andrija Kuzmanović, mladi makedonski glumac Arif Jakup i hrvatska redateljica i scenaristica Hana Jušić. U televizijskim kategorijama sva tri priznanja pripala su bosanskohercegovačkoj seriji „Kotlina“ i njezinim glumcima, dok je hrvatska komedija „Svadba“ Igora Šeregija dobila novouvedenu nagradu za izuzetan uspjeh u kinodistribuciji.
Drugo izdanje Adriatic Film & TV Awards, nagrada koje okupljaju filmske i televizijske profesionalce iz cijele regije, službeno je otvoreno u petak, 23. listopada, na Žičari Kotor–Lovćen u Crnoj Gori. Na otvorenju su se okupili nominirani autori i glumci, predstavnici filmske industrije, organizatori i partneri događaja, dok je središnji dio programa rezerviran za svečanu dodjelu nagrada koja će se održati u subotu, 24. listopada, u Porto Montenegru u Tivtu. Ovogodišnje izdanje traje do 25. listopada, a u središtu pozornosti nalaze se filmovi i televizijske serije koji su obilježili proteklu produkcijsku sezonu u zemljama regije.
Serija Slow Horses prati skupinu agenata britanske obavještajne službe MI5 koji su nakon profesionalnih pogrešaka završili u Slough Houseu, odjelu namijenjenom agentima koji su pali u nemilost svojih nadređenih.
Postoje filmovi koje pamtimo po rečenicama, glazbi, likovima i prizorima koji nas u trenutku vrate u djetinjstvo. Neke smo prvi put gledali u školskim klupama, druge smo otkrili na televiziji, a pojedini su desetljećima ostali dio obiteljskih razgovora i zajedničkih uspomena. Iako su nastali u sasvim drukčijem vremenu, mnogi od njih i danas imaju publiku, a prilika da ih ponovno pogledamo na velikom platnu posebno je zanimljiva onima koji ih poznaju samo s malih ekrana. Upravo takvu priliku donosi ovogodišnje obilježavanje Svjetskog dana audiovizualne baštine, tijekom kojeg će se od 22. do 27. listopada u 38 kina diljem Hrvatske održavati besplatne projekcije domaćih filmskih klasika.
Pisanje poezije u kontekstu muške emocionalne ekspresije sve se češće promatra kao prostor u kojem se razgrađuju dugotrajni kulturni obrasci šutnje, emocionalne suzdržanosti i društveno uvjetovane ideje o tome što znači biti „jak“, pri čemu se snaga tradicionalno pogrešno poistovjećivala s potiskivanjem osjećaja, umjesto s njihovim razumijevanjem i svjesnim izražavanjem. U suvremenom psihološkom i kulturnom diskursu poezija se tako ne pojavljuje samo kao književna forma, nego i kao alat introspekcije, samoregulacije i kreativne obrade unutarnjih stanja, osobito kod muškaraca koji su odrastali u okruženjima u kojima emocionalna artikulacija nije bila poticana ili je bila doživljavana kao slabost.
U suvremenom društvu, u kojem se granice između fizičkog i digitalnog prostora sve brže brišu, terapijski pristupi mentalnom zdravlju doživljavaju duboku transformaciju, a među najintrigantnijim i najperspektivnijim inovacijama ističu se tehnologije proširene stvarnosti (AR) i virtualne stvarnosti (VR). Njihova primjena u području mentalnog zdravlja, osobito kada je riječ o muškoj populaciji, otvara sasvim novu dimenziju razumijevanja stresa, anksioznosti i emocionalne regulacije, ali i redefinira načine na koje se uopće pristupa psihološkoj podršci u 21. stoljeću. Važno je pritom naglasiti da svaka primjena ovakvih terapijskih pristupa mora biti shvaćena isključivo kao komplementarna medicinskim postupcima, te da je uvijek i isključivo obavezna konzultacija, pregled i procjena kod doktora i u bolnici ili drugoj ovlaštenoj zdravstvenoj ustanovi prije bilo kakvog uključivanja u terapijske protokole.
U vremenu koje neumoljivo diktira brzinu, učinkovitost i površnost, čin brijanja gotovo je neprimjetno sveden na rutinski zadatak, lišen pažnje, značenja i osobnog doživljaja. Ipak, iza tog svakodnevnog pokreta, koji mnogi obavljaju mehanički i bez razmišljanja, skriva se potencijal za nešto mnogo dublje i suptilnije — prostor introspekcije, ritual koji nadilazi fizičku potrebu i prelazi u sferu svjesnog postojanja. Umjetnost ritualnog brijanja nije tek povratak tradiciji, nego svjesna odluka da se vlastitom tijelu, vremenu i umu pristupi s pažnjom kakvu rijetko njegujemo u suvremenom životu.
U suvremenom životu, koji je obilježen ubrzanim ritmom, stalnom izloženošću informacijama i gotovo neprekidnom potrebom za reakcijom, sve se češće javlja potreba za praksama koje ne služe produktivnosti, nego unutarnjem smirenju, promatranju i povratku sebi. U tom se kontekstu fotografija, i to ne kao tehnički ili profesionalni alat, nego kao osobni, gotovo intimni ritual, sve snažnije pozicionira kao oblik introspektivnog samoproučavanja. Ona pritom prestaje biti samo sredstvo bilježenja stvarnosti i postaje prostor susreta s vlastitim mislima, emocijama i unutarnjim stanjem, pri čemu objektiv kamere ne funkcionira kao distanca od svijeta, nego kao suptilan most prema vlastitom unutarnjem iskustvu.
Razvoj nosivih tehnologija u posljednjem desetljeću otvorio je sasvim novo poglavlje u području muškog zdravlja, osobito kada je riječ o preventivnoj medicini i ranom otkrivanju promjena na prostati, organu koji je zbog svoje anatomske pozicije i osjetljivosti često izložen kasnom dijagnosticiranju, pri čemu je važno odmah naglasiti da se sve što se u nastavku opisuje odnosi na tehnološke sustave potpore i praćenja koji ne mogu zamijeniti pregled kod doktora, nego isključivo služe kao pomoćni alati u svakodnevnom praćenju stanja organizma.