TONI za HELLO!: “Rastužuje me što neki ljudi ne žele raditi s pjevačima koji su gay!”

Toni Šimonović, poznatiji kao TONI, mladi je pjevač iz Istre koji nosi sa sobom mirise djetinjstva provedenog u idiličnom istarskom selu, no srce ga je, kako kaže, uvijek vodilo prema velikom gradu. Odrastao je povučen i skroman, fokusiran na vlastite misli i osjećaje, dok je njegova kreativnost često izlazila na površinu kroz glazbu. Kaže da život na selu pruža osjećaj mira, ali ga je istovremeno natjerao da sanja o životu u širem okruženju. Taj san ga je, pomalo iznenada, odveo u Zagreb zbog ljubavi – iako se, kako priznaje, radilo o nesretnoj ljubavi. Unatoč svemu, ova odluka pokazala se ključnom u njegovom životu, otvarajući mu vrata prema karijeri i novim životnim iskustvima.

Sada, sa svakim korakom u Zagrebu, TONI sve više osjeća kontrast između užurbanosti grada i nostalgije za Istrom, pogotovo ljeti kada mu nedostaje morska svježina, mamina kuhinja, i mirnoća rodnog kraja. Ipak, Zagreb nudi mnoge prednosti – osjećaj slobode i anonimnosti zahvaljujući kojima može stvarati i živjeti vlastiti ritam. Glazba je za njega način izražavanja skrivenih emocija i tema koje su mu važne, a u pjesmi “Napokon sami” Toni istražuje složene odnose i osjećaje usamljenosti koji se pojavljuju čak i među ljudima koji su fizički blizu.

Pjesmu je, kako priznaje, inspirirao monolog iz filma “Bros” koji ga je duboko dirnuo, prikazujući prizore koji su mu se činili tako stvarnima i poznatima. U njoj opisuje situacije u kojima, unatoč prisutnosti drugih, osjećamo taj “vakuum” tišine i nesigurnosti. Toni vjeruje da se njegov osobni rast reflektira kroz glazbu i da ga svaki novi stih dovodi bliže samome sebi. No, nije samo glazba ta koja ga definira – moda je, također, njegova velika strast. Voli kombinirati različite stilove i inspiraciju pronalazi u radovima poznatih dizajnera kao što su Gucci i Fendi.

TONI u nikad iskrenijem intervjuu za HELLO!

Ovaj mladi umjetnik već sada ima prepoznatljiv stil i osobnost koja se odražava u tetovažama koje s ponosom nosi. Jedna od njih prikazuje ženu u vjenčanici koja hrabro prkosi vjetru – simbol njegove vlastite borbe i odlučnosti da ide naprijed, bez obzira na prepreke. Druga tetovaža predstavlja riječi Nine Simone “No fear” kojima izražava težnju za slobodom bez straha. Taj princip Toni živi i u glazbi i u životu, gdje je uvijek spreman suočiti se s vlastitim nesigurnostima i iz njih izvući inspiraciju.

Od svojih istarskih korijena do života u Zagrebu, Toni je prošao put osobnog rasta, a svakim novim korakom i notom potvrđuje svoj poseban glas na hrvatskoj glazbenoj sceni. Njegove pjesme su refleksija unutarnjih borbi, odnosa i čežnji, a kroz glazbu TONI svakodnevno pronalazi nove načine kako izraziti ono neizrecivo – emocije koje svi nosimo u sebi, ali koje samo rijetki uspijevaju tako snažno i autentično prenijeti.

Kako je odrastanje u Istri utjecalo na tvoj glazbeni put i odluku da se preseliš u Zagreb?

Utjecaj malog mjesta nije bio toliko jak koliko je meni bio potreban. Po prirodi sam bio tiho i povučeno dijete i nisam se baš puno fokusirao na ostale. Imao sam jako lijep period djetinjstva i odrastanja na selu. Uvijek sam znao da će doći trenutak kada ću htjeti živjeti u velikom gradu. Međutim, nisam znao da će to biti tako rano u mom životu. Preselio sam se u Zagreb zbog ljubavi, naravno, nesretne. Svakako sada znam da je to bila ispravna odluka iako sam u prošlosti taj tajming znao preispitivati. Nije lako imati velike snove u malom mjestu. Osjećate se vrlo izloženo na neki način. Nisam htio biti stjeran u kut što se tiče mog glazbenog stvaranja. Sve više sada vjerujem kako se bliži dan kada ću htjeti imati svoju kuću u Istri jer je to zaista za mene mjesto mira i mjesto gdje imam najljepše uspomene sa svojom obitelji. Sada više Zagreb utječe na mene. Kada sve postane malo previše i osjetim brzinu života, poželim biti u Istri. Pogotovo ljeti. Nedostaje mi svježa hrana, riba i mamina kuhinja. Iako je mama u početku negodovala, sada je jako sretna i ponosna što me može posjećivati u Zagrebu.

Tvoja nova pjesma “Napokon sami” nosi jake emocije. Koji je trenutak u tvom životu bio presudan za stvaranje te pjesme?

Rekao bih da ta pjesma najbolje opisuje borbu za odnos. Borbu za opstanak neke međuljudske veze. Ali je ta borba jednostrana. Vrlo često sam zanemarivao te male znakove kroz život koji su ukazivali na to da mi je stalo do nečega možda malo više nego što bi trebalo biti. Uvijek dajem taj banalan primjer svađe među partnerima prije nego što moraju ugostiti prijatelje za večeru. Međutim, tijekom te večeri se ponašamo kao da se ta svađa uopće nije dogodila. Zatim ono što slijedi nakon što gosti odu je taj neki “vakuum” osjećaja. Ili, kada vaš partner odgovara na telefonski poziv i odlazi u drugu sobu i zatvara se ondje kako bi razgovarao. Ne znam jesam li sada dovoljno dobro dočarao, ali vjerujem da će mnogi prepoznati to. Pjesma “Napokon sami” je, među ostalom, bila inspirirana jednim monologom iz filma Bros kojeg sam si ja nazvao “confidence”. Nekako je Billy Eichner skupio sve ove male događaje i opisao ih na drugi način, opisao je kako oni nas izgrađuju. Nas kao ljude i naš karakter. To je proces koji traje čitav život. Proces kroz koji učimo prihvaćati promjene. Bilo koja oluja se nalazila ispred nas, nekada je najbolji način jednostavno ići glavom kroz nju.

Kako se nosiš s osjećajem nemira i straha za budućnost, o kojem si govorio prilikom predstavljanja pjesme?

Drago mi je kada ljudi prepoznaju dijelove pjesme; jako dobro pitanje, hvala. Riječ je o osjećaju koji se rađa iz znatiželje, ali istovremeno, barem u meni, izaziva strah. Znatiželje za nečim novim, znatiželje za novom etapom ili novo poglavlje u životu. Konkretno, to je za mene jako dugo bilo stambeno pitanje. Život u velikom gradu u kojem se selim jednom godišnje. Naravno, i posao, ljubavni život, i druge važne životne situacije. Kao i sve ostalo shvatio sam u nekom trenutku da to jednostavno moram prigrliti. Vidio sam da sve o čemu razmišljam da će se možda dogoditi – da se jednostavno neće dogoditi. Dogodit će se nešto drugo ne uvijek suprotno, ali nikada ono kako sam prvobitno zamišljao. S vremenom sam shvatio da je taj strah i nemir ono što me podsjeća da imam srce koje kuca. Da sam živ i da imam prekrasne ljude oko sebe koje imam čast zvati prijateljima. Nisam gladan, nije mi hladno, mogu nazvati mamu u bilo kojem trenutku i znam da će se javiti i saslušati me. Što je to što mi nedostaje onda – zapitao sam se. Shvatio sam da te brige vrlo često uvjetovane društvom. Nisam imao izbora nego samo vjerovati da su svi ljudi koji usađuju svoja viđenja budućnosti u moje misli – jednostavno u krivu. Čak i kada su oni imali najbolje namjere, nije me to smirivalo. Shvatio sam da važne odluke donosimo sami – za sebe. Na to sam danas jako ponosan. Iskoristio bih jedan stih moje najdraže glazbenice “sometimes loneliness is the only rest we get”.

Koliko su tvoje pjesme autobiografske, a koliko su inspirirane fikcijom?

Sve su pjesme veoma autobiografske. Smatram da je u redu reći i da vrlo često ne znam kako se osjećam oko neke određene teme. Ovdje u igru dolaze priče mojih poznanika, filmovi, pjesme… Jako često doživljavam taj “aha” moment. Kroz neke druge kanale nađem način da osvježavam svoja razmišljanja, svoje stavove i osjećaje. Nekoliko puta mi se dogodilo da jednostavno imam potrebu sjesti za klavir napraviti progresiju od 4 akorda, a da riječi zatim jednostavno izlaze. Vrlo se često zna dogoditi i obrnuta situacija: da jako želim nešto napraviti, ali se jednostavno magija ne događa tu večer. To je trenutak u kojem stvarno moram grijati stolicu jer ideja postoji, ali sredstva ne. To je prepreka koju imam kada stvaram na hrvatskom jeziku. Vrlo je kompleksan, grub rekao bih i nekako matematički ima nešto mi se ne dopada. S druge, nekada mi neka određena riječ baš zvuči točno kao osjećaj koji opisuje, ako to ima smisla. Iako su ideja za moje pjesme većinom inspirirane stvarnošću, fikcija mi je ipak jako bitna jer imam osjećaj da tako treniram svoju maštu. Ne želim to nikada prestati raditi. Imati mogućnosti vidjeti prostor za napredak i vidjeti neki svoj sljedeći korak. Nadam se i volio bih da se u meni s vremenom možda probudi potreba za češćim čitanjem knjiga. Ne stavljam pritisak na to i dajem prostora i vremena jer znam da će se to dogoditi nekada.

Koliko ti je važno da kroz svoju glazbu izraziš osobne priče i osjećaje?

Skoro da bih rekao da je meni to jedino važno. Ako već ostavljam neki trag kroz svoje stvaralaštvo, to je to. Nije li poanta da ljudi koji slušaju moju glazbu, glazbu kakvu i sam volim slušati, dobiju neku sliku o meni i mom karakteru. Predstavljati kroz glazbu nešto ili neke osobine koje ja ne posjedujem je za meni kao voziti posuđeni auto i govoriti svima da je moj. Ili bojiti kosu u plavo i svima govoriti da ste Šveđanin. Zašto? Zašto lagati? Takvih primjera ima jako puno u našoj glazbi. Imam tek dvije pjesme objavljene, i svaka od njih ima 100 % moj potpis. Ponosan sam na to.

Poznato je da si veliki ljubitelj mode. Kako tvoj modni stil odražava tvoju glazbenu osobnost?

Vrlo je jednostavna poveznica između glazbe i mode. Modne dizajnere inspiriraju glazbenici diljem svijeta, i obrnuto. Istina je da često znam gledati i neke modne revije dizajnera koji sam propustio za vrijeme neke sezone ili godine kad je to bilo aktualno. Među dražim revijama koje su malo novije i volim ih pogledati ponovo su Gucci 2020 Zima i iste godine FENDI Proljeće ljeto. I glazba na ljetnoj reviji je meni odlična jednako kao što su mi i npr. čarapice sa sandalicama. Volim razmišljati da je odjeća koju nosimo dio naših karaktera. Moj je ormar poprilično šarolik iako je sve više u njemu zastupljena tamnija paleta boja. Ne znam zašto, ali što ću odjenuti zaista ovisi o tome kako se ja osjećam taj dan. Pomno biram što ću staviti na svoja leđa. Mislim da kroz odjeću ljudima s kojima niti ne razgovaramo dajemo mali djelić onoga tko smo, pa makar to bili stranci na ulici.

Kako tvoje tetovaže pričaju priče o važnim trenucima u tvom životu? Ima li neka koja ti je posebno draga?

Naravno da ih imam nekoliko. Imam tetovažu žene koja je u vjenčanici i koja agresivno hoda u smjeru suprotnom vjetru sa sobom noseći kofer. Vjetar toliko jako puše da joj je vjenčanica pripijena uz noge. Veo samo da ne odleti s njezine kose. Ona je u cipelama visokih peta i bez ikakvih poteškoća hoda kroz tu oluju. U vjenčanici. Ova vizualna ilustracija iz jedne scene iz spota jedne od mojih najdražih glazbenica, a to je Malika Ayane. Pjesma je “E se poi”. Druga, jako draga i koja je istetovirana u negativu, je uzrečica iz jedne izjave Nine Simone. Postoji jedan video na internetu u kojem ju novinar pita što za nju znači sloboda? Biti slobodan čovjek? Na što je ona odgovorila: “No fear”. To je kao kada morate opisati osobi koja nikada nije bila zaljubljena koji je osjećaj biti zaljubljen. Ne možete to učiniti čak ni da vam netko prijeti životom. Možete im opisati stvari, ali ne možete im to objasniti, Ali znat ćete kada se to dogodi.

Tvoj pas Togo često se spominje u intervjuima. Kako ti on pomaže u svakodnevnom životu i kreativnom procesu?

Kada se okrenem i bacim pogled na svoj život, a nije da imam previše godina, još uvijek se smatram jako mladim. Sa sigurnošću sada mogu reći da je Togo bio moj kamen temeljac za sve. Sada ga nažalost više nema. Na moj rođendan ove godine morao sam donijeti do sada najtežu odluku u životu. Još uvijek učim kako se nositi s tim… Kada je Togo došao u moj život prije 9 godina nisam mogao znati niti slutiti koliko ću biti blagoslovljen. Znao sam da će doći dan kada ću usisavati stan i slučajno pronaći još njegove dlake koja me tako živcirala jer je bila posvuda. Čudno mi je kada mi netko pozvoni na vrata i ne čujem lavež. Čudno mi je kada se ne moram ispričavati ljudima koji žele sjesti na stražnje sjedalo jer je puno njegovih igračaka. Nedostaje mi družiti se ili biti negdje i ne imati osjećaj da se moram žuriti doma jer me doma čeka on. Putovanja sam planirao u odnosu na to je li on zbrinut i imam li babysittere dostupne. Sada samo “idem”. Nije li malo ironično kako mi se čini da bih sada dao sve što imam i sve što ostvarujem da imam te “brige” natrag. Srce mi se slomilo kao nikad i ova godina je za mene iznimno teška što se tiče gubitaka.

Kako je sudjelovanje u The Voice Hrvatska utjecalo na tvoj glazbeni put i samopouzdanje?

Show je show. Svjesno sam išao u nešto za što sam znao da će biti izazovno u nekom trenutku. Ali sam svakako znao da je to ispravna odluka. Moj glazbeni put? Ako bi me netko pitao jesam li mislio da ću ostvariti ovo što jesam u natjecanju rekao bih da naravno da ne. Kada bi postojala riječ koja znači ‘više nego zahvalan’ iskoristio bi ju trenutno. Zahvalan na ljudima, zahvalan nam prijateljstvima, zahvalan na mojoj izdavačkoj kući Universal Music koja me iz dana u dan podržava i bez čijih vrijednih ljudi bi sve ovo za mene bilo puno puno teže. Ipak, kad je riječ o mojem samopouzdanju, naučio sam da je to nešto što nikada nije pod utjecajem nečega što dolazi izvana. Ne znam ako to mogu dobro objasniti, ali najveće izazove koji su pred nama su najveći zadaci za naš um. Ima mnogo stvari koje se događaju kada se reflektori ugase. I metaforički i stvarno. U tom prostoru i vremenu sam istraživao što je Show za mene. Pogotovo kada sam viđao percepcije drugih ljudi.

Što te je mentor Damir Urban naučio o glazbi i životu tijekom tog iskustva?

Kao moj mentor, s vremenom i prijatelj, rekao mi je da ne moram bježati od svojih osjećaja. Pogotovo kada je u pitanju glazba. Pred glazbom smo goli na neki način. Tijekom “natjecanja” sam dobio mnogo savjeta kojih se često sjetim, a neke čak i zapišem da ne zaboravim. Također bitno – naučio me da moram otvoriti svoje vidike. Uz Damira je tu i njegova prekrasna obitelj i supruga Milica koja je postala jedan od mojih životnih uzora. Zbog mnogo čega. Naravno, iako smo ostali u jako dobrim odnosima, sad se manje viđamo i moram priznati da mi i to mi baš nedostaje. Ali ne možemo imati sve istovremeno u životu. Jako sam zahvalan na svemu. Posebno, zahvalan sam što sam imao priliku imati Damira Urbana kao mentora u showu. Jako sam zahvalan. Na svemu.

Tvoj prvi singl “Samo da si tu” bio je hommage osjećaju čežnje. Što ti znači čežnja u osobnom i profesionalnom životu?

Jako je zanimljiva prva misao koja mi je proletjela kroz glavu. Ne znamo koliko će nešto trajati, nikada. Jer, ništa nije zauvijek, ništa. Veliki smo svega onoliko koliko smo spremni to prihvatiti. Na nama je odluka da gledamo na svoje odluke u prošlosti iz određenog kuta. Ili više njih. Izvlačimo iz njih smjer za budućnost na neki način. Jako često evaluiram sve oko sebe, od prijatelja, suradnji, svog stvaralaštva, društva u kojem živim… I sve se na kraju svodi na to da mi za sebe stvaramo svoj mali svijet. Zato je čežnja meni jedan, rekao bih, luksuzan osjećaj koji se pojavi samo vezano za rijetke situacije iz prošlosti u koju povremeno zavirim. Što se profesionalnog aspekta tiče, tu su stvari mnogo jednostavnije. Kada se nešto završi puno je lakše osvrnuti se na to, jer tu nikada nisam sam. Moja ideja je nekada vrlo jasno usmjerena i striktna, ali mogućnost da dozvolim drugim ljudima da sa mnom rade na mojoj umjetnosti zapravo ne daje prostora pretjeranoj čežnji kada jednog dana to bude iza nas. Upravo zato što sam te ljude pomno birao. U profesionalnom životu si nekada postavim pitanje što bi bilo kad bih promijenio odluke koje sam donosio, ali to je onda jedna potpuno druga kategorija osjećaja i razmišljanja.

Pjesma “Napokon sami” govori o  samopouzdanju. Koliko ti je važno da kroz svoju glazbu širiš tu poruku?

Žongler ne može vrtjeti vatrene kugle ili skakati kroz obruč koji je u plamenu, ako se boji vatre. Svima nam je nekako usađeno da se bojimo. Bojimo se stvari za koje niti ne znamo. Trebalo mi je jako dugo da shvatim da upravo u stvarima kojih se bojim raditi leži uspjeh. Mirno spava i čeka. Ovo je samo jedna od ideja samopouzdanja. Moja. Možda nije ispravna i ne da se aplicirati na sve. Želio bih da svatko složi svoju sliku vlastite osobnosti i samopouzdanja koje ide uz to, pogotovo ako na tom polju postoji strah. A postoji. “Napokon sami” je pjesma koju je inspirirala scena iz filma. Zapravo, inspirirana je možda prevelika riječ, ali je svakako okidač bila jedna scena iz filma. Okidač, da. Kao da u ubrzanom filmu pred očima prolaze situacije koje su kroz život izazivale moje samopouzdanje. Iznad sam već spomenuto, riječ je o filmu “BROS”, a scenu sam nazvao upravo tako, “confidence”. Sjećam se da mi je bilo užasno neugodno kada sam prvi put gledao taj film. I to baš na toj posebnoj sceni. Možda zato što je baš dočarana kao stvarna i moguća. Opet, ne za sve ljude, ali za mene da. Doslovno sam imao osjećaj kao da ja nekada tako razgovaram s nekim tko možda uopće ne razumije o čemu ja pričam. Kao da govorim nekim drugim jezikom. U filmu pak to nije bio slučaj, možda je baš zato meni ta neugodnost došla tako iznenada s leđa.

Kako vidiš ulogu LGBT zajednice u današnjoj glazbenoj industriji i kakva su tvoja iskustva kao člana te zajednice?

Nisam nikada mislio da ću ovo reći, ali drago mi je da se o tome toliko ne priča. Pojasnit ću. Mislim da je kod nas i našim područjima nekoliko stvari otišlo u krivom smjeru. Promocija nekoga ili neke manjine je postala brand. I to ne samo LGBT. Generalno, imamo još jako puno prostora za napredak. Mislim da je kod nas to i dalje ide jako sporo i čak me na neki način ljuti kada vidim kad neki cilj nije moralno opravdan. Oduvijek znam da nas je na glazbenoj sceni u Hrvatskoj i prostorima regije jako puno. I sama činjenica da sada ne mogu spomenuti neka imena jer to ne želim, niti oni žele, govori dovoljno o tome. Govori dovoljno o tome gdje se u tom procesu razvoja društva nalazimo. Rastužuje li me to? Nimalo. To su isto osobne odluke koje svatko donosi sam za sebe. Ali ako je pitanje razmišljam li o tome i propitkujem li društvo u kojem živim, ljude oko sebe, politiku…? Naravno.

Smatraš li da su izazovi s kojima se susreću LGBT umjetnici danas manje izraženi nego prije, ili je još uvijek teško probiti se u industriji?

Ne bih rekao da su manje izraženi, već da svi doziraju koliko će sebe staviti na pladanj. Gledam na to iz konteksta da postoje različita značenja “probijanja” za svakoga. Nekima je dovoljno raditi ono u što vjeruju da je njihova glavna svrha življenja i to predstaviti bez oklijevanja. No, da se razumijemo, izazovi svakako postoje. To je jedino što me rastužuje. Netko neće ili ne želi raditi s nekim samo zato što osoba živi svoju istinu?

PROČITAJTE: Opsežni vodič – Objašnjenje LGBT zastave

Onda se nekada stvarno zapitam… Gdje ja to živim? Ali kao što sam već rekao, idem ondje gdje ima prostora za rast. Jako je hrabro i jako cijenim svaku osobu koja podrži hrabre korake nekog drugog. Pogotovo ako tu osobu uopće ne poznaje ili nisu bliska ili ih ne vežu neke životne situacije. Mislim da je prisutna neka vrsta stigme da LGBT umjetnici stvaraju (samo) za LGBT zajednicu, što je potpuno krivo.

Koliko ti je važno kroz glazbu slati poruku o ljubavi, prihvaćanju i jednakosti?

Osobno na to gledam ovako – ako ne o tome, o čemu da onda pričam, pjevam? Ako to nije moj život, moji ljudi, moji prijatelji… Glazba će tako izgubiti kredibilitet i slušatelji će to osjetiti kad tad. Zato se nadam da ću uspjeti ostati dosljedan. Kako je Josipa Lisac jednom rekla, ne želim toliko visoko poletjeti, nemam razloga za to, ne trebam to, nije mi privlačno. Želim radije živjeti stvarnost, sasvim sam običan čovjek koji voli kuhati. I fino jesti. Želim pjevati i o tome jer je sve to za mene ljubav. Nekako imam osjećaj da se često miješa glazbeni svijet sa svijetom show biznisa, a to su dvije potpuno različite sfere postojanja. Glazbeni svijet možemo stvoriti sami za sebe, a ovaj drugi je vrlo često uvjetovan s više faktora.

Glazba, moda, život – sve ti to dolazi kao cjelina. Koji je dio tvoje osobnosti najviše vidljiv kroz tvoje pjesme?

Stvaralaštvo je jako lijepo kad proizlazi iskreno iz pojedinca. Onda ono može imati čak i terapeutsko djelovanje na nekoga. Nisu same pjesme te koje su prekrasne. Ne bi bile takve da ih ne izvode ljudi koji su im dali život. Evo, jednako ću tako opisati i modne kreacije i odjeću koju nosimo. Mi joj unosimo karakter pokretom i odabirom i tako stvaramo sliku o sebi za druge. A koji je dio moje osobnosti najviše vidljiv u mojim pjesmama? Uz ljubav prema tome što radim i iskrenost, rekao bih da se vidi moja razigranost i ponekad šašavost. Volim se shvaćati neozbiljno, a kada dolazimo do stila odijevanja, želim si to priuštiti. Nije sve tako ozbiljno cijelo vrijeme. Imao sam sreću upoznati divne ljude u modnoj industriji u Hrvatskoj. I uzbuđuje me to što ću još mnoge tek upoznati.

PROČITAJTE: Je li mladi pjevač Toni službeno predstavio najljepšu pjesmu i spot ove godine?

Najveću mi je podršku na tom polju kroz show The Voice dao prije svega prijatelj, a i poznati hrvatski dizajner, Damir Begović, kojem ovim putem zahvaljujem. Draga prijateljica i stilistica Ana Nikačević koju uvijek mogu nazvati za savjet i koja je bila tu uz mene puno prije nego što sam odlučio kročiti u ovo novo uzbudljivo putovanje. Također, na posljednjem sam spotu radio s dizajnerom Robertom Severom. Robert je režirao spot za pjesmu „Napokon sami„ i pridonio nečemu jako velikom i bitnom za mene.

Kako si se nosio s kritikama i pritiscima u glazbenoj industriji?

Odgovor na ovo pitanje bi mogao biti veoma opširan, ali ću pokušati skratiti i sažeto reći ono što mi je na umu. Volim čuti kritiku, volim čuti komentar, pa čak i mišljenja. Jednom sam već pričao o tome i mislim da možda nisam bio najbolje shvaćen kada sam rekao da to volim, ali ne pridajem tome puno pažnje. Zašto? Vrlo je jednostavno – jer je svatko od nas poseban. Svatko od nas sluša različitu glazbu, svatko od nas ima različit ukus i bira za sebe ono nešto što nam je osobno važno. Kada bih rekao da nisam opterećen, ne bih bio potpuno iskren. Zato što kao glazbenici možemo biti najbolji, možemo biti čak i najtočniji. Možda čak i najemotivniji. Međutim, ako za naša djela ne postoji slušatelji ili primatelj informacija – čemu to? S druge strane moramo prihvatiti činjenice da je to nekome posao. Jednostavno iznositi svoje mišljenje. To jako cijenim jer ipak netko izdvoji svoje vrijeme da se posveti nekome. Volio bih kada bi se vratile nagrade za kritike, jer mislim da je to podcijenjeno. Svakako je u ovom svijetu u kojem je prisutna borba ega to i poželjno u svrhu balansa tj ravnoteže.

Što smatraš svojim najvećim profesionalnim uspjehom do sada?

Svakako je to trenutak kada mi je diskografska kuća Universal Music pružila ruku i podržala me u stvaranju. Tu su za mene, na početku mog glazbenog puta. Pamtit ću to zauvijek, jer sam o tome sanjao oduvijek. Sada mi se to još uvijek čini kao nestvarno, ali sam jako jako zahvalan na tome. Dea, Andrea, Hana, Ilija, Ivan, Domagoj i još mnogi su tu koji mi pomažu u mojim misijama. Jako sam se bojao jer se to činilo doslovno nestvarno. Čak i kada sam osvijestio što se zaista događa, nisam znao kojim je sljedeći korak odnosno – nisam bio siguran da razumijem što mi se u tom trenutku govori. Da je to to i da moje pjesme imaju priliku doći do ljudi. Da je proces jednostavan, nije, međutim vrijedno je. Opet, izašao sam iz svoje comfort zone i shvatio da je jedini način da doznam što mogu – jednostavno krenuti. I krenuo sam, s njima. Hvala vam ljudi, volim vas.

Bili volio snimiti duet sa Severinom?

Iznenadilo me pitanje! Iskreno nisam o tome (do sad!) razmišljao i ne znam uopće kako bi to izgledalo, ali sam uvijek otvoren za istraživanje toga gdje bi me što moglo odvesti. Severina je jedna jako snažna žena od koje i sam učim. Ne vjerujem svemu što se piše o nekome pa tako ni o njoj, ali znam za neke stvari zbog kojih zaslužuje moj beskrajan respekt.

PROČITAJTE: Veliki Severinin intervju za Hello! – Moj duet iz snova bio bi s Bruceom Springsteenom, u autu slušam od Silvane do Nirvane

Možda još ne mogu zamisliti duet sa Severinom, ali svakako mogu zamisliti da s njom radim ili čak možda napišem pjesmu. Severina je oblikovala glazbenu scenu u Hrvatskoj. Jedna je od onih koja postavlja ljestvicu na raznim poljima i kao što sam i rekao – na svoj je poseban način uzor tolikim mladim ljudima. Što je glavna svrha postojanja, barem ja tako mislim.

Kakvi su ti planovi za budućnost? Na čemu trenutno radiš i što publika može očekivati od tebe?

Planovi za budućnost? Trenutno želim raditi. Želim se posvetiti glazbi i želim raditi na novim pjesmama. Želim ostati s nogama na zemlji jer sam svjestan da je Toni tek lagano zagrebao u glazbeni svijet koji postoji oduvijek. Želim sam sebi omogućiti da ne osjećam pritisak formiranja unutar nekih okvira samo zato što tako radi netko drugi. Ero, to su mi planovi za budućnost. Svakako, ako gledamo neku daljnju budućnost, jako bi htio imati kuću u Istri u koju bih mogao pobjeći iz Zagreba. Da sada ovo čuje mlađi Toni prije desetak godina, vjerojatno bi rekao da nisam normalan. Nedostaje mi more. Nedostaje mi tišina, nedostaje mi hrana i mirisi ljeta u Istri. Volio bih nekada ponovno imati zvuk šapa koje hodaju stanom, ali za to će sigurno proći još mnogo godina prije nego što se ostvari. Vidim sve to u budućnosti za sebe jer znam da će me usrećiti, a i da će usrećiti moje bližnje.