Laibach za HELLO!:”Glazba više nije ljudska” — šokantna izjava o algoritmima, umjetnoj inteligenciji i budućnosti zvuka
Laibach je od svojih početaka više od glazbenog sastava; riječ je o umjetničko-političkom kolektivu koji glazbu koristi kao sredstvo analize društvenih sustava, ideologija i mehanizama moći. Njihov rad ne temelji se na klasičnom shvaćanju autorstva ili žanra, nego na strategiji preuzimanja, reinterpretacije i radikalnog preuokviravanja postojećih kulturnih obrazaca. U tom smislu, glazba nije cilj, nego instrument kojim se ispituje način na koji suvremeni svijet funkcionira, kako proizvodi značenja i kako oblikuje percepciju stvarnosti.
Album MUSICK nastavlja tu logiku, ali je smješta u kontekst digitalne kulture u kojoj se granice između umjetničkog izraza i algoritamski generiranog sadržaja postupno brišu. U takvom okruženju glazba više nije stabilna kategorija, nego proces koji se neprestano prilagođava uvjetima distribucije, vidljivosti i potrošnje. Laibach polazi od ideje da se ta granica više ne može obnoviti, nego samo promatrati i koristiti kao prostor rada. Glazba tako istodobno postaje osobni izraz i proizvod optimiziran za digitalne platforme, što stvara stanje u kojem se namjera i automatizam ne mogu jasno razdvojiti. U tom širem okviru djelovanja najavljeni su i koncerti u Vinkuranu (Cave Romane) 25. 7., u Splitu 29. 8. (Vibrez Festival) te u zagrebačkom Boogaloou 16. 10. Koncept albuma prenijet će u izvedbeni prostor.
U središtu albuma nalazi se koncept „mučnine od glazbe“, koji se može razumjeti kao posljedica prekomjerne dostupnosti sadržaja. U svijetu u kojem je sve stalno prisutno i neprekidno dostupno, glazba gubi svoj karakter događaja i pretvara se u kontinuirani tok. Slušanje više nije čin uspostavljanja odnosa s djelom, nego dio pasivnog konzumiranja beskonačnog niza informacija. Ta zasićenost ne proizvodi samo umor, nego i gubitak distancije, pa glazba prestaje biti iskustvo i postaje šum u pozadini svakodnevice.
U tom kontekstu naslov MUSICK djeluje dvostruko: kao ironijska distorzija pojma glazbe i kao dijagnostički opis njezina suvremenog stanja. Arhaični oblik riječi upućuje na tradiciju, disciplinu i ritualnost, dok suvremeni kontekst ukazuje na banalizaciju i prezasićenost. Upravo u tom sudaru nastaje značenje – glazba se istodobno doživljava kao uzvišeni kulturni oblik i kao industrijski proizvod koji se beskonačno reproducira.
Laibach vlastitu ulogu u takvom sustavu ne definira kao opozicijsku, nego kao operativnu. Oni ne stoje izvan sustava koji kritiziraju, nego djeluju unutar njega, reproducirajući njegove obrasce kako bi ih učinili vidljivima. Estetika moći, standardizacija i emocionalna učinkovitost nisu samo predmet kritike, nego i materijal s kojim rade. Na taj način njihov pristup ne nudi jednostavnu distanciju, nego refleksiju koja sustav pojačava kako bi ga se moglo jasnije sagledati.
Jedan od ključnih aspekata albuma odnosi se na pojavu umjetne inteligencije kao novog aktera u glazbenoj produkciji. Ona se ne prikazuje kao radikalni prekid, nego kao nastavak postojećih procesa standardizacije i optimizacije. Algoritmi ne mijenjaju samo način stvaranja glazbe, nego i uvjete autorstva, jer redefiniraju odnos između stvaratelja, tehnologije i publike. U tom smislu umjetna inteligencija ne zamjenjuje autora, ali mijenja njegov položaj unutar sustava.
Nastavite čitati nakon oglasa
Pop forma u albumu koristi se istodobno kao estetski alat i kao sredstvo dekonstrukcije. Njezina jednostavnost, repetitivnost i emocionalna kodiranost omogućuju komunikaciju, ali istovremeno otkrivaju vlastite mehanizme manipulacije. Slično tome, synth-pop estetika nije samo referencija na prošlost, nego analitički alat kojim se razotkrivaju strukture suvremene glazbene produkcije, koja se u velikoj mjeri temelji na ponavljanju i predvidljivosti.
Posebno se ističe i odnos između lokalnog i globalnog, koji se u digitalnoj eri više ne može promatrati kao opozicija. Lokalni glazbeni izrazi postaju dio globalnih mreža distribucije u kojima algoritmi određuju vidljivost i doseg. U takvom sustavu razlika ne nestaje, ali se neprestano preoblikuje kroz procese cirkulacije i reinterpretacije.
U konačnici, MUSICK ne nudi odgovore, nego sustav pitanja o budućnosti glazbe. Njegova funkcija nije zatvaranje značenja, nego njegovo otvaranje kroz analizu odnosa između tehnologije, percepcije i kulturne proizvodnje. Laibach tako i dalje ostaje unutar vlastite logike sustava unutar sustava, gdje se imitacija, kritika i amplifikacija stapaju u jedinstvenu umjetničku strategiju koja ne opisuje samo glazbu, nego i način na koji suvremeni svijet funkcionira.
Nastavite čitati nakon oglasa
Na koji način album MUSICK promišlja granicu između glazbe kao umjetničkog izraza i glazbe kao algoritamski generiranog proizvoda u suvremenom digitalnom okruženju?
Laibach: Na albumu MUSICK granica više nije jasno razdvojiva. Umjesto da tu granicu pokušavamo obnoviti, mi je koristimo kao teren na kojem radimo. Glazba danas istodobno nastaje kao osobni izraz i kao proizvod optimiziran za distribuciju, vidljivost i ponavljanje. Upravo ta dvoznačnost – između namjere i automatizma – postaje ključni prostor djelovanja. U tom smislu, MUSICK ne nudi neko rješenje, nego demonstrira stanje.
Može li se koncept „mučnine od glazbe“, koji stoji u središtu albuma, razumjeti i kao kritika suvremenog odnosa publike prema neograničenoj dostupnosti sadržaja?
Taj koncept je izravno povezan s logikom neograničene dostupnosti. Kada je sve stalno dostupno, dolazi do inflacije vrijednosti i zasićenja percepcije. Glazba prestaje biti događaj i postaje kontinuirani šum. Publika više ne ulazi u odnos s djelom, nego u beskonačni tok sadržaja. Mučnina je, dakle, simptom prekomjerne konzumacije, ali i gubitka distancije.
U kojoj mjeri naslov MUSICK funkcionira kao ironična distorzija same ideje glazbe, a u kojoj kao dijagnostički pojam za stanje suvremene kulturne proizvodnje?
Naslov funkcionira u oba smjera. Arhaična forma sugerira tradiciju, znanje i disciplinu, dok suvremeni kontekst upućuje na prezasićenost i banalizaciju. U tom sudaru nastaje značenje: glazba je istodobno uzvišena i trivijalna, ritual i proizvod.
Nastavite čitati nakon oglasa
Kako Laibach definira vlastitu ulogu unutar sustava koji istodobno kritizira i reproducira estetske obrasce pop kulture?
Naša uloga je operativna. Ne djelujemo kao vanjski kritičari, nego kao unutarnji mehanizam sistema. Reproduciramo njegove obrasce – estetiku moći, standardizaciju, emocionalnu učinkovitost – kako bismo ih učinili vidljivima. Naš rad nije opozicija, nego refleksija i amplifikacija.
Screenshot
Na koji način album tematizira fenomen umjetne inteligencije kao novog aktera u stvaranju glazbe, ali i kao produžetak već postojećih mehanizama standardizacije?
Umjetna inteligencija na albumu nije predstavljena kao radikalno nova pojava, nego kao kulminacija postojećih procesa. Standardizacija, ponavljanje i optimizacija postojali su i prije, ali ih umjetna inteligencija ubrzava i čini transparentnijima. Ona za sada još ne zamjenjuje autora, ali definitivno mijenja uvjete autorstva.
Nastavite čitati nakon oglasa
Može li se „Allgorhythm“ čitati kao glazbeni komentar o algoritamskoj kontroli pažnje i emocionalne percepcije slušatelja?
Ta pjesma se može čitati kao komentar o algoritamskoj kontroli pažnje, ali i kao praktična demonstracija te kontrole. Koristi prepoznatljive obrasce koji privlače slušatelja, dok istovremeno ukazuje na njihovu manipulativnu prirodu. Ona je i proizvod i analiza.
U kojoj mjeri korištenje pop forme na albumu predstavlja estetsku strategiju, a u kojoj konceptualni alat dekonstrukcije te iste forme?
Korištenje pop forme na albumu je dvostruko. S jedne strane, to je estetska strategija koja omogućuje komunikaciju i dostupnost. S druge strane, to je konceptualni alat koji razotkriva vlastite mehanizme – repetitivnost, jednostavnost, emocionalnu kodiranost.
Kako Laibach promišlja odnos između nostalgije za osamdesetima i njihove reinterpretacije kao trenutka nastanka današnje digitalne logike?
Osamdesete promatramo kao rani stadij današnje digitalne logike. To je vrijeme kada su se formirali obrasci standardizacije i elektroničke produkcije. Nostalgija nas ne zanima kao osjećaj, nego kao struktura koja se može analizirati i rekonstruirati.
Na koji način synth-pop estetika postaje sredstvo analize, a ne samo stilistička referencija unutar pjesama?
Synth-pop estetika na albumu nije samo referencija, nego i instrument naše analize. Njegova jasnoća, ritmička preciznost i repetitivnost omogućuju nam da izložimo strukture koje oblikuju suvremenu glazbu i percepciju.
Kako se u kontekstu albuma MUSICK definira pojam „programirane emocije“ i može li se ona danas uopće razlikovati od „autentične“ emocije?
“Programirana emocija” označava stanje u kojem su emocionalni odgovori oblikovani unaprijed definiranim obrascima. Danas je gotovo nemoguće jasno razlikovati “autentičnu” od “programirane” emocije, jer su obje rezultat kulturnih i tehnoloških procesa.
U kojoj mjeri je album zamišljen kao kritika hiperprodukcije glazbe, a u kojoj kao njezin svjesni sudionik?
Otprilike u omjeru 50/50. MUSICK je istovremeno kritika hiperprodukcije i njezin svjesni sudionik. Ne postoji pozicija izvan sustava, ali postoji mogućnost refleksije unutar njega. Album prihvaća vlastitu uključenost kao dio koncepta.
Kako suradnja s različitim producentima i izvođačima utječe na konceptualnu koherentnost albuma koji istodobno tematizira globalizaciju i standardizaciju?
Suradnja te vrste ne razbija koherentnost, nego je naglašava. Globalizacija nije prikazana kao harmonija, nego kao mreža različitih, često kontradiktornih glasova koji zajedno tvore sustav.
Koju ulogu u zvukovnoj strukturi albuma ima kontrast između organskih vokala i digitalno oblikovanih produkcijskih slojeva?
Taj kontrast je ključan za zvuk albuma. Glas nosi trag tijela i individualnosti, dok produkcija uvodi kolektivnu strukturu, kontrolu i standardizaciju. Između ta dva pola nastaje kreativna napetost.
Na koji način prisutnost Wiyaale otvara pitanje kulturnog transfera i globalne cirkulacije glazbenih identiteta?
Njezin glas dolazi iz specifičnog lokalnog konteksta, ali ulazi u globalni tok distribucije gdje se značenja preoblikuju i prevode. Taj proces nije neutralan: on istovremeno obogaćuje i homogenizira. Wiyaala u tom smislu ne predstavlja “egzotični dodatak”, nego aktivni element koji pokazuje kako identitet cirkulira, mijenja se i biva reinterpretiran unutar globalne mreže.
Može li se njezin vokal interpretirati kao otpor strukturi ili upravo kao njezina integrirana komponenta?
Može se zapravo čitati dvostruko – kao otpor i kao integracija. On zadržava određenu autonomiju i prepoznatljivost, ali je istovremeno uključen u strukturu koja ga oblikuje i distribuira. Upravo ta ambivalencija čini ga zanimljivim: nije izvan sistema, ali ga iznutra pomiče i preoblikuje.
Kako Laibach vidi odnos između lokalnog glazbenog izraza i globalnih algoritamskih sustava distribucije?
To vidimo kao odnos međuzavisnosti. Lokalno više ne postoji izvan globalne mreže, nego kao njezina komponenta. Algoritmi određuju vidljivost, ali i standarde prema kojima se lokalni sadržaj prilagođava. Pitanje više nije kako očuvati “čisto” lokalno, nego kako unutar globalnog sistema zadržati razliku.
U kojoj mjeri album MUSICK problematizira pojam „autentičnosti“ u eri digitalne reprodukcije?
Autentičnost u digitalnoj eri postaje problematična kategorija. Ona se polako gubi i transformira u nešto što se može reproducirati, optimizirati i distribuirati. I na MUSICK autentičnost nije stabilna vrijednost, nego proces – nešto što nastaje i nestaje u odnosu između autora, tehnologije i publike.
Kako se u procesu stvaranja albuma reflektira ideja maksimalizma kao umjetničke strategije u suvremenoj glazbi?
Maksimalizam tu nije samo estetski izbor, nego refleksija stvarnosti. Živimo u okruženju preopterećenom informacijama, zvukom i slikama. Umjesto redukcije, odlučili smo taj višak prihvatiti i strukturirati. Maksimalizam postaje metoda kojom se kompleksnost ne skriva, nego izlaže.
Na koji način studijski proces u Ljubljani postaje mikrokozmos šireg društvenog i tehnološkog okruženja koje album kritički promatra?
Proces rada u našem studiju funkcionirao je kao mikrokozmos šireg društvenog i tehnološkog okruženja. Analogni instrumenti, digitalni alati i različiti produkcijski pristupi koegzistirali su u istom prostoru. Taj spoj starog i novog nije bio planiran kao koncept, nego kao realnost rada – i upravo zato vjerodostojno odražava stanje suvremene produkcije.
Kako se u albumu interpretira odnos između ponavljanja kao glazbenog principa i ponavljanja kao algoritamske logike?
Ponavljanje je temeljni princip i glazbe i algoritma, a i Laibacha kao takvog. U glazbi ono može biti hipnotičko, ritualno, čak oslobađajuće. U algoritamskom kontekstu ono postaje sredstvo kontrole i predvidljivosti. Album istražuje tu dvostruku prirodu ponavljanja – kao kreativnog i kao regulativnog mehanizma.
Može li se reći da MUSICK koristi vlastitu pop atraktivnost kao sredstvo analize manipulativnih mehanizama popularne glazbe?
Pop atraktivnost koristimo svjesno, kao ulaznu točku. Ona privlači pažnju i omogućuje komunikaciju, ali istovremeno otkriva vlastite mehanizme – način na koji oblikuje emocije i očekivanja. U tom smislu, privlačnost nije cilj sama po sebi, nego sredstvo analize.
Na koji način album reinterpretira ideju „singla“ kao osnovne jedinice suvremene glazbene ekonomije?
Ideja “singla” danas se radikalno promijenila. On više nije samo reprezentativna pjesma, nego osnovna jedinica pažnje unutar digitalne ekonomije. Njegova funkcija je da generira vidljivost, dijeljenje i ponavljanje. Na albumu taj koncept preispitujemo i koristimo kao strukturalni element.
Kako Laibach promišlja razliku između glazbe kao umjetničkog djela i glazbe kao podatkovnog proizvoda?
Ta razlika je sve manja. Glazba danas postoji kao datoteka, kao tok podataka, ali i kao iskustvo. Ta dva aspekta nisu suprotstavljena, nego koegzistiraju i međusobno se uvjetuju.
U kojoj mjeri album sugerira da su današnji sustavi distribucije postali jednako važni kao i sama glazbena produkcija?
Sustavi distribucije postali su apsolutno ključni za postojanje glazbe. Ono što nije distribuirano – praktički ne postoji. Platforme, algoritmi i mreže određuju vidljivost, a time i percepciju vrijednosti. Produkcija više nije dovoljna; distribucija, kao i promidžba, postaju jednako važni, ako ne i presudniji faktori.
Kako se na albumu MUSICK definira odnos između kontrole i slobode unutar glazbenog izraza?
Taj odnos je paradoksalan. Sloboda se često pojavljuje unutar unaprijed definiranih okvira – kao izbor među ponuđenim opcijama. Kontrola nije nužno represivna; ona je često integrirana u samu strukturu sustava. Album istražuje baš tu međuovisnost.
Na koji način suradnja s Mortenom Traavikom produbljuje političko-umjetničku dimenziju vizualne interpretacije albuma?
Suradnja s njim dodatno produbljuje političko-umjetničku dimenziju projekta. Njegov rad već dugo istražuje odnos između umjetnosti, politike i reprezentacije, što se prirodno nadovezuje na naš pristup. Vizualna interpretacija time postaje produžetak glazbenog koncepta.
Kako se u vizualnom identitetu albuma reflektira ideja nadzora, automatizacije i estetske uniformnosti?
Vizualni identitet albuma reduciran je na osnovne elemente: jarke boje, jasne znakove i prepoznatljive forme. Upravo ta radikalna jednostavnost reflektira logiku nadzora i automatizacije – estetiku koja mora biti odmah čitljiva, učinkovita i univerzalno razumljiva. Vizual postaje signal. Sve izvan toga nije eksplicitno zadano. Značenje se ne nameće, nego se aktivira u gledatelju. Ono što vidite je struktura; sve ostalo je stvar imaginacije i interpretacije.
Može li se reći da Laibach kroz ovaj album ne nudi odgovor, nego sustav pitanja o budućnosti glazbe?
MUSICK svakako ne nudi konkretne odgovore jer ih u ovakvom kontekstu nije moguće stabilno formulirati. Umjesto toga, album postavlja niz pitanja o ulozi glazbe, tehnologije i percepcije. Njegova primarna funkcija nije rješenje, nego aktivacija razmišljanja.
Na koji način MUSICK problematizira samu potrebu za slušanjem glazbe u vremenu njezine prekomjerne dostupnosti?
U aktualnom vremenu sama potreba za slušanjem postaje upitna. Glazba je stalno prisutna – kao pozadinski tok, kao algoritamski predloženi sadržaj, kao neprekidni šum – ali rijetko postaje objekt stvarne pažnje. Slušanje se pretvara u pasivno stanje, gotovo automatski proces bez jasne intencije.
MUSICK upravo taj odnos dovodi u pitanje. Album implicira da je u vremenu beskonačne dostupnosti prava vrijednost glazbe možda upravo u njezinoj ograničenosti: u trenutku kada slušatelj odluči stati, fokusirati se i uspostaviti odnos s onim što čuje. U suprotnom, glazba riskira gubljenje svoje osnovne misije i može postati samo još jedan sloj neprekidnog informacijskog toka.
U konačnici, kako Laibach definira vlastiti identitet unutar projekta koji istodobno imitira, razotkriva i pojačava logiku sustava koji kritizira?
Kao sustav unutar sustava. Ne pokušavamo ga napustiti, nego ga imitirati, razotkriti i pojačati. Upravo kroz tu trostruku funkciju – imitaciju, kritiku i amplifikaciju – oblikuje se naš identitet.
Postoje gradovi koje posjetimo jednom i oni koje nosimo sa sobom dugo nakon povratka kući. Za Anu Radišić, čini se, New York pripada upravo ovoj drugoj kategoriji. Omiljena domaća voditeljica nedavno je ponovno boravila u gradu koji nikada ne spava, a njezine objave na društvenim mrežama otkrivaju putovanje ispunjeno malim užicima, sporijim trenucima i onim posebnim osjećajem slobode koji donosi odmak od svakodnevice.
Jedna od najpoznatijih domaćih pjevačica, Lana Jurčević, ponovno je pokazala zašto je njezini pratitelji vole pratiti i izvan glazbene scene. Nakon što je nedavno postala majka drugog djeteta, Lana na društvenim mrežama sve češće dijeli djeliće svoje svakodnevice, a posljednjom objavom uspjela je nasmijati tisuće roditelja koji su se odmah prepoznali u njezinoj situaciji.
Poznato je da Matija privatni život uglavnom drži podalje od očiju javnosti, zbog čega su ovakvi obiteljski uvidi prava rijetkost i uvijek izazovu veliko zanimanje.
Nicole i Liam utakmicu su pratili u dresovima hrvatske reprezentacije, a na društvenim mrežama pokazali su koliko su uživali u navijačkoj euforiji koja je zavladala gradom.
Hrvatska pjevačica bila je zadužena za glazbeni program na 40. rođendanu Jelene Đoković, a među uzvanicima nije nedostajalo pjesme, plesa i dobre atmosfere.
Mladi veznjak Hrvatske probudio je nadu navijača na otvaranju Svjetskog prvenstva, a njegov put do reprezentacije krije niz zanimljivih detalja koje mnogi ne znaju.
Na dubrovačkom kamenu okupanom zlatnim svjetlom zalaska sunca Ivan Rakitić i njegova supruga Raquel Mauri pokazali su kako izgleda suvremena interpretacija elegantnog ljetnog para koji besprijekorno spaja luksuz, ležernost i mediteransku estetiku. Njihov usklađeni modni nastup ne djeluje nametljivo niti pretjerano stilizirano, već ostavlja dojam prirodne sofisticiranosti koja proizlazi iz osjećaja za detalje, kvalitetne krojeve i pomno odabranu paletu boja.
Ivana Kovač u Zagrebu se pojavila u izdanju koje savršeno spaja ležernost, ženstvenost i nenametljivu eleganciju, potvrđujući kako se modna privlačnost često krije upravo u jednostavnim komadima koji su pažljivo usklađeni. Njezin ljetni styling odiše opuštenim urbanim šarmom, a pritom djeluje promišljeno i moderno, bez pretjerivanja i suvišnih detalja.
Postoje gradovi koje posjetimo jednom i oni koje nosimo sa sobom dugo nakon povratka kući. Za Anu Radišić, čini se, New York pripada upravo ovoj drugoj kategoriji. Omiljena domaća voditeljica nedavno je ponovno boravila u gradu koji nikada ne spava, a njezine objave na društvenim mrežama otkrivaju putovanje ispunjeno malim užicima, sporijim trenucima i onim posebnim osjećajem slobode koji donosi odmak od svakodnevice.
Danijela Martinović i ovoga puta potvrđuje kako je njezin modni izričaj jednako profinjen i prepoznatljiv kao i njezina glazbena karijera. Jedna od najomiljenijih domaćih pjevačica, poznata po emotivnim pop baladama i pjesmama koje desetljećima osvajaju publiku, odabrala je stajling koji spaja ženstvenost, suvremenu eleganciju i nenametljiv luksuz.
Arija Rizvić još je jednom potvrdila da jednostavnost, kada je promišljeno stilizirana, može ostaviti snažniji dojam od najraskošnijih modnih kombinacija. Tijekom boravka u Dubrovniku, jednoj od najljepših mediteranskih kulisa, glumica je odabrala outfit koji savršeno spaja suvremenu ženstvenost, samouvjerenost i ljetnu eleganciju, a njezin modni odabir nije prošao nezapaženo.