Judita Franković za Hello!: “Mene su odbijali i ja sam odbijala, to je odraz iskrenosti”

Za jednu od naših najpopularnijih kazališnih i filmskih glumica Juditu Franković Brdar ovo je plodonosna godina. Trenutačno je možemo gledati u dva filma – “Punim plućima” i kino hitu za djecu “Dnevnik Pauline P.”, ali i na kazališnim daskama gdje briljira u ulozi Yerme riječkog HNK-a. Osim svojim glumačkim transformacijama, publiku oduševljava različitim modnim stilovima kojima razbija ustaljene kanone. O glumi, modi, životnom uspjehu i recentnim rolama u intervjuu za HELLO magazin otvoreno govori glumica Judita Franković Brdar.

S obzirom na količinu posla, reklo bi se da Vas nije zahvatio proljetni umor. Kako provodite proljetne dane i kako izgleda jedan Vaš prosječan dan? Imate li dovoljno vremena za hobije i opuštanje? Budući da dosta čitate, koji su književni naslovi Vaš izbor ovog proljeća?

Pomalo mu dozvoljavam da me preplavi. Izazivam samu sebe na jednu partiju ultimativne dokolice. Posljednjih godina, unatoč kolonizaciji svijeta, puno sam radila i na tome sam neizmjerno zahvalna, ali koliko sam zahvalna na poslu, toliko sam zahvalna i na slobodnom vremenu i vremenu za odmor. Naravno, nakon intenzivnog rada, uvijek trebaš jedan period dekompresije jer odjednom nakon snimanja ili rada na predstavi sve stane i uvijek iznova ne znaš kako dalje. Sjediš doma i odjednom ne znaš što bi s tim silnim slobodnim vremenom. Onda neko vrijeme spavaš zimski san, toliko da se vratiš u normalu. I onda počinje vrijeme za tebe. Klasika, rad na sebi, vježbanje, kvalitetna hrana, joga, trčanje, čitanje…Sve što nisi stigao, sabije se u to vrijeme koje imam za sebe. Bilo da je dan prosječan ili izvanredan, započet će turskom kavom. A onda ću vjerojatno opet odgoditi “čistku” ormara koji puca po šavovima  i praviti se da za to postoji i neki drugi, bolji proljetni dan. A i to što kažete, čeka i bunt knjiga koje žele biti pročitane.

Poznati ste kao glumica koja ima dobar modni ukus, a često Vas možemo vidjeti u retro, vintage kombinacijama. Koliko vremena provodite razmišljajući i kombinirajući outfit? Kako izgleda Vaš ormar, što prevladava? Jeste li ljubiteljica modnog kaosa i kako izlazite na kraj s njim? Čime se vodite prilikom odabira outfita i želite li njime poslati neku poruku? Što za Vas znači “imati dobar modni ukus” i odakle dolazi volja/motivacija za ulaganje vremena i truda u modni izričaj?

Ma ništa tako ozbiljno. Moda je zabavna i veseli me s jedne strane, a s druge mi dozvoljava određenu dozu kreativnog izražavanja. Nisam rob mode niti modnih kanona. Imam za to neki filing, i to je to. Ne mora se svima sviđati – ako je meni ok, to je ok.

Judita FrankovićFOTO: Zvonimir Ferina

Ove sezone imamo Vas priliku gledati u dosta uloga, što filmskih, što kazališnih. Što Vam je draže, prva ljubav – film ili kazalište i koje su, za Vas osobno, prednosti (i nedostaci) oba načina izražavanja? Koja Vas je od aktualnih uloga u kojima se pojavljujete najviše izbacila iz zone komfora, a koja Vam je najbliža? Možete li se sjetiti uloge/projekta koji Vam je predstavljao najveći izazov i zbog čega?

Istina, trenutačno uistinu ima toga i ono što me najviše veseli jest činjenica da su svi projekti i uloge jako različiti. Mama u “Dnevniku Pauline P.” otvorila mi je jedan novi filmski prostor koji je dozvolio karakterni i komični pomak. Zorka u “Punim plućima” netko je toliko različit od mene i opet jedan karakter za sebe. Natalija Petrovna u “Mjesec dana na selu” omogućila mi je da kanaliziram ponešto od Ane Karenjine, a ponešto i od Shakespeareovih junakinja. Lorcina Yerma je kombinacija nježnosti, krhkosti naivnosti i snage. Mogu samo biti zahvalna na prilikama koje sam dobila. A što mi je draže, to je jedno od onih pitanja na koje uvijek dajem taj dosadni odgovor – oboje mi je jednako drago jer se nadopunjuje.

Judita FrankovićFOTO: Zvonimir Ferina

Jeste li uvijek pristajali samo na projekte u čiju kvalitetu vjerujete? Postoje li uloge koje biste potencijalno odbili? Kojim se principima vodite kada dođe do ponude potencijalne suradnje?

Naravno, i ja sam odbijala i mene su odbijali. To nesretno odbijanje uvijek ima negativni kontekst! Mislim da bi ga trebalo redefinirati. Iz moje perspektive odbijanje znači biti iskren sugovornik i suradnik. Ako za nešto nemam vremena ili osjećam da ne mogu ponuditi dovoljno, zar nije na kraju dana takav ishod pozitivan za sve, i za mene i za projekt? Od sebe u projektu želim biti sudionik koji daje maksimum, koji je kreativan. I ja želim osjećati da projektu mogu nešto ponuditi, a ako ne mogu, onda me ni projekt ne treba. U izboru projekata i dan-danas oslanjam se na intuiciju i projekte u principu biram kroz osjećaj da mogu napredovati, da mogu nešto novo istražiti, preskočiti još koji mali centimetar u pronalasku novih likova i izričaja.

Judita FrankovićFOTO: Zvonimir Ferina

Kako su Vas kroz godine mijenjale vaše uloge i projekti na kojima radite? Što ste naučili o glumi, publici i ljudima s kojima surađujete, a najviše o sebi? 

Nadam se da su me mijenjale jer sam uvijek težila tome da igram različite uloge. Otimala sam se tome da me strpaju u neku ladicu i, čini mi se da sam uspjela. I danas se vodim time da biram različite projekte i uloge. U tom smislu zanimaju me doista različite forme i žanrovi. Naučila sam da nema pravila i da uvijek počinjemo ispočetka.

Jeste li na početku karijere imali očekivanja (i koja) od glume kao poziva, a kasnije možda shvatili da nemaju uporište u realnosti? Što Vas je iznenađivalo (pozitivno i negativno) u glumi kao poslu? Koliko Vam je gluma poziv, a koliko posao?

Uvijek sam imala očekivanja od sebe, a ne od glume. Ona je na neki način tu da ja nju pronađem, da je kanaliziram, da u nju uranjam i kroz nju stvaram. Nikad me nije razočarala gluma, razočarali su me samo ljudi. Gluma je za mene uvijek bila i bit će poziv, a kad postane posao (a mislim da znate što pritom mislim), više se time neću baviti. Gluma traži posvećenost i odricanje, a kad prestane biti to, nema više stvaranja, nema kreacije. I da, činjenica je da to ne odgovara vrlom novom svijetu zvanom kapitalizam i konzumerizam i da,
svjesna sam da se stvari mijenjaju, ali nisam sigurna da je to nabolje. Danas bi svi sve u najkraćem mogućem vremenu i za najmanje moguće novaca. A kreacija treba neke druge frekvencije. Samo da me krivo ne shvatite, ne mistificiram, kad govorim o kreaciji, govorim o tvrdom i mukotrpnom radu koji ovaj poziv, pa i posao zahtijevaju. Ali to se ne može onda tražiti samo od umjetnika, treba doći i od strane onih koji u tome pomažu.

Judita FrankovićFOTO: Zvonimir Ferina

Već ste imali priliku okušati se u različitim formatima… Smatrate li da za Juditu postoje granice? Koliko biste još voljeli istraživati vlastite mogućnosti i mogućnosti glume te na kojim aspektima posebice?

Granice postoje kako bi se rastezale i pomicale. Svaki pojedinac ima druge granice, svoje osobne granice koje može pomicati. I dalje osjećam da imam snage za pomicanje granica. Naravno, to se sada mjeri u milimetrima, ne više u metrima, ali “rastežem” i dalje jer mi se čini da je to ono što me tjera naprijed, da ne odustanem, da tražim više, u prvom redu od sebe jer prvo moraš tražiti od sebe da bi mogao tražiti od drugih.

Što biste izdvojili kao najveće životne uspjehe i koliko Vam je potrebno da budete sretni?

Veze – partnerske, roditeljske, sestrinske, prijateljske, poslovne, vjerujem da u sve kvalitetno treba ulagati. I vrijeme i ljubav. Naravno, treba imati i malo sreće. A da budem sretna, malo mi triba 🙂 jer puno već imam.

Gdje se vidite za 20 godina?

S jedne strane 20 godina zvuči užasno puno, a s druge, sigurna sam, okrenut ću se i već će biti iza mene. Ali kad se budem okrenula, nadam se da ću vidjeti more.

Judita FrankovićFOTO: Zvonimir Ferina

S obzirom na to da ste završili studij komparativne književnosti i kroatistike, koliko su Vam ta područja korisna u poslu, a koliko u životu općenito? Koje Vam je razdoblje književnosti najdraže i zašto? Jeste li se ikad zamišljali kao nastavnica?

Filozofski mi je dao bazu. Čvrstu bazu na kojoj sam dalje mogla graditi sve ostalo. Znanje koje sam tamo dobila upisano je u mene čak i kad ga zaboravim, ono je tu negdje u mojoj podsvijesti spremno da mi pruži ruku kad ga zatrebam. To je znanje sad već pasivno jer ga u toj mjeri ne konzumiram svakodnevno i profesionalno, ali njegov eho je tu i iz njega crpim. Paralelno sa studiranjem na Filozofskom već sam počela raditi na glumačkom obrazovanju, pa sam znala da neću biti nastavnica. Iako, na fakultetu sam odabrala nastavnički smjer, što je značilo da ću proći i predmete vezane za metodologiju nastave, što i jesam. To je uključivalo odrađivanje prakse u školi, tako da sam osjetila barem malo što to znači. Bilo mi je jako zabavno i lijepo, ali i iscrpljujuće. Divim se nastavnicima i profesorima. Vjerujte mi, nije im nimalo lako!

Judita FrankovićFOTO: Zvonimir Ferina

Još ekskluzivnih intervjua za Hello! Croatia pročitajte ovdje.