„Mijenjati svijet možda je zabluda – ali promijeniti nekoga nije“: Ida Prester o snazi televizije bez senzacije

Ida Prester, glazbenica i voditeljica, nije samo ispričala njihove priče – ona ih je doživjela, upila i dopustila da je promijene. Serijal Pobjednici nije televizijski projekt, to je kolektivno ogledalo, udarac po srcu i blagi šapat koji nas tjera da preispitamo vlastita ograničenja.

U susretima s njima upoznala je zahvalnost, poniznost i snagu – ne onu mačističku i bučnu, nego tihu, otpornu, svakodnevnu. Shvatila je da prava borba ne traži reflektore, već hrabrost da budeš svoj – unatoč svemu. Naučila je kako hodati s bijelim štapom, kako plesati s tijelom u kolicima, kako ne izgovarati rečenice koje vrijeđaju, i kako prepoznati nečiju tišinu kao vapaj, a ne slabost. Učiteljice su joj bile Paula, Suzana, Tamara, Azra – i stotine onih koje mediji inače ne vide.

Pritom je i sama prolazila transformaciju – od voditeljice do učenice, od majke koja katkad viče na djecu do žene koja sada zna koliko je svako njihovo jutro čudesan luksuz. Rasplakala se više puta, i to nije sakrivala. Jer, kako kaže, kad vidiš suze nekog tko je sve preživio – tvoje više nisu slabost nego most. Na pitanje je li se ikad osjećala nedostojnom tih priča, iskreno priznaje da jest. Ali baš ta svijest o vlastitim granicama omogućila joj je da im priđe s poštovanjem, kao čovjek čovjeku, bez senzacije.

Ono što ju je najviše pogodilo nije bila fizička patnja, već rečenica jedne sugovornice: “Najviše boli kad ne možeš biti ono što jesi, tamo gdje bi trebao biti najsigurniji.” To je i njezina priča – o skidanju maski, o potrazi za autentičnošću, o životu u kojem “dovoljno” više ne traži vanjsku potvrdu. Pobjednici nisu zvijezde s naslovnica – oni su ljudi koji svijet mijenjaju iz sjene. Ne zato što žele slavu, nego zato što nisu imali izbora. Ida ih je pronašla, ali u njima je – kako kaže – pronašla i sebe. A mi, dok ih gledamo, možda prvi put u životu prestanemo kukati. I počnemo zahvaljivati.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Idaprester (@ida_prester)

Koliko je “Pobjednika” trebalo da Vi, Ida, pronađete najautentičniju verziju sebe?

Svi mi imamo puno verzija sebe. Drugačije nas doživljavaju naši roditelji, djeca, kolege s posla. Nismo uvijek isto raspoloženi, niti šaljemo svima istu energiju. Ljudi su slojeviti, nije svijet crno bijeli. To i je poruka ove emisije. Ne gledajmo ljude kroz neke svoje unaprijed pripremljene šablone, ne lijepimo im etikete. Puno nas ima identitete koje nismo sami birali – invaliditet, podrijetlo, seksualna orijentacija, boja, sljepoća. Ali svi imamo svoje osobne strasti, strahove, ideje. I svatko od nas ima pravo na šansu za ostvarenje svojih snova.

Jeste li ikada pomislili da su neki od “Pobjednika” zapravo mnogo značajniji od estradnih zvijezda koje svakodnevno viđamo u medijima?

Teško je govoriti tko je značajniji, to je također relativno. Ali svakako su akteri koje smo mi izabrali javnosti nevidljivi. A mislim da jako puno možemo od njih naučiti. Ja sam osobno puno naučila. Prvenstveno o zahvalnosti. Toliko toga uzimamo zdravo za gotovo. Vid, sluh, zdravlje, slobodu. Nekome je to luksuz o kojem sanja. Puno sam naučila i o vlastitim granicama, koliko stanemo s vlastitim snovima i željama i kažemo – više ne mogu. A mogu! Svi možemo! Ovi ljudi su napravili nevjerojatne stvari i preskočili toliko prepreka. Najveća lekcija nam je svima da su predrasude naš najveći neprijatelj. Marko je slijep, ali svira i putuje, Yazdan je izbjeglica koji je šumskim putevima ilegalno prelazio granice. Danas stažira u bolnici. Leo je gej, rođen u tradicionalnoj hrvatskoj katoličkoj obitelji. Ipak, njegovi najbliži ga prihvaćaju i vole. Trebamo se osloboditi vlastitih kaveza u glavama.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Mamager (@mamager.hr)

Serijal ste nazvali “Pobjednici”. Jeste li Vi osobno ikada osjećali da ste gubitnica – i kako ste se izvukli iz tog osjećaja?

Mi smo narodi koji stalno kukaju, takav je mentalitet. Naravno da se trebamo truditi da popravimo svijet oko sebe, ali sistem nam gradi osjećaj da nikad nismo sami dovoljno dobri, dovoljno lijepi, dovoljno bogati. I sama često padam pod taj utjecaj da nisam dovoljna u nekom aspektu, ili da život nije fer. Mislim da će nas ova emisija malo protresti, možda i posramiti. Treba znati osvijestiti sreću i uživati u njoj.

Koja je priča iz serijala zauvijek promijenila Vaš pogled na svakodnevicu?

Sve su. Marko koji usprkos sljepoći svira u bendu, putuje svijetom i izlazi više od svih nas. Tamara, prva osoba u kolicima koja je priznati plesač i koreograf. Samane i Yazdan – majka i sin koji su s dvije male sestrice pobjegli iz Irana od teškog zlostavljanja i izgradili predivan život baš kod nas. Predivni ljudi i dirljive priče koje će nam svima promijeniti perspektivu.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Idaprester (@ida_prester)

Kako danas, nakon što ste susreli ljude koji su pomicali granice i bez vida, i bez podrške, i bez sigurnosti reagirate nakon što Vam netko kaže „ja to ne mogu“?

Snimajući Pobjednike razmišljala sam puno o svojim vlastitim granicama i predrasudama o samoj sebi. Čovjek je fascinantno biće. Nevjerojatno je dokle možemo doći trenirajući vlastiti um i tijelo. Naši junaci uspjeli su u nekim pothvatima koji su se na prvu činili nemogući. Paula je rođena s cerebralnom paralizom, prema dijagnozama nije trebala nikad prohodati ni progovoriti. Danas je paraolimpijka. Suzana je mogla ostati istraumatizirana teškim djetinjstvom i ljuta na svoju sljepoću, danas je fakultetski obrazovana, radi i glumi u kazalištu. Kad vidiš sve te ljude koji su premostili sve prepreke, posramiš se svojih problema koji ti se čine najveći na svijetu.

Čini li Vam se da suvremeno društvo pogrešno percipira što znači biti „jak“, i tko su „borci“?

Biti jak se u našem društvu često veže uz mačizam i materijalno gomilanje. ‘Jaki’ su često druga riječ za drski, glasni, pa malo i siledžije. Borba može imati sasvim drugačiji predznak, borba može biti tiha i uporna, bez svjetla reflektora i medijske buke. Naši Pobjednici su upravo takvi heroji koji biju svoje nevidljive bitke. Njihove priče ne dopiru do javnosti, a ljudima bi obasjale dan i inspirirale ih da budu hrabriji u vlastitim bitkama.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Idaprester (@ida_prester)

Jeste li tijekom snimanja morali suočiti i s vlastitim predrasudama, makar onim podsvjesnima?

Jesam, nisam u životu sretala puno slijepih ljudi, ni ljudi u kolicima. Rijetko kad ih uključujemo u društvena zbivanja. Prema njima većinom imamo baš grozan stav. Ili ih ne primjećujemo, ili imamo neko strahopoštovanje, pa ih izbjegavamo. Često ih sažalijevamo, a nemamo pojma tko su, sto rade, kako žive. U ovoj emisiji sam učila kako hodati sa štapom bez vida, kako voditi slijepu osobu, kako plesati s osobom u kolicima, plivala sam u bazenu s Paulom paraolimpijkom. Sve su to za mene iznimno vrijedna iskustva. Ti ljudi koje sažalijevamo često su zabavni i duhoviti ljudi puni ideja i inspiracije za sve nas.

Jeste li se u nekom trenutku tijekom snimanja čak i rasplakali, iako to niste možda htjeli pokazati?

Joj jesam! :)) Ja se jako lako rasplačem, već me svi zezaju zbog toga. Čim vidim tuđe suze – gotova sam. U emisiji ima puno smijeha i radosti, ali i priča o teškim trenucima. Baš je emotivni rollercoaster. Trudim se suzdržati, ali slabo mi ide. Većinu kadrova kad plačem smo izbacili, ali neke smo ostavili jer bi i kamen proplakao na takve intimne priče, mislim da će gledatelji razumjeti.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Idaprester (@ida_prester)

Mislite li da bi ovi ljudi ikada dospjeli na televiziju da nije bilo Vas? Kako se nosite s tom odgovornošću?

Meni je ovaj projekt divan i uživam u svakom dijelu produkcije – u traženju protagonista, osmišljavanju scenarija, snimanjima, montaži. Baš mi je drago sto sam sa svojim suradnicima imala prilike realizirati ovako nešto, i zbog samih naših heroja i zbog gledatelja koje će ove priče oplemeniti. Možda bi dio ovih sjajnih ljudi već nekako našao put do medija, ali ne baš u prime timeu na HTV-u. Tome mogu najviše zahvaliti ekipi HRT-a koja nam je dala povjerenje i prostor za ovako nešto. Ovo nije komercijalni projekt, baš zato je bilo riskantno ubaciti Pobjednike u udarni termin. Nadamo se da će rezultatom svi biti zadovoljni – i naši protagonisti i gledatelji i uredništvo HRT-a koje je od početka uz nas. I svakako bi tu spomenula svoje fenomenalne suradnike koji su zaslužni za sve epizode: iznimno talentiranog mladog redatelja Gorana Ribarića, strpljive i kreativne producente Ivu Tkalec i Ljubu Zdjelarevića iz Kinoteke, izvrsnog snimatelja Marija Topića i darovitu montažerku Elenu Radošević. Još puno ljudi je bilo uključeno u Pobjednike, svima im hvala iz sveg srca.

Postoji li netko tko je odbio sudjelovanje jer još nije spreman pred kamerama biti “pobjednik”?

Jako puno njih. I apsolutno to razumijemo. Nikoga nismo nagovarali, to je baš osobna odluka. Ovo je emisija u kojoj je otvorenost najvažnija, ne želimo Pobjednike predstaviti površno, a nisu svi spremni na to, jasno je. Možda će se ipak odlučiti kad vide sad gotovu emisiju, ako ćemo raditi novu sezonu – čekamo ih, bez ikakvog pritiska!

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Idaprester (@ida_prester)

Kao osoba iz svijeta glazbe i zabave, kako ste pronašli ravnotežu između toga svijeta i sirove stvarnosti o kojoj govorite u ovom serijalu?

Meni je to sve isti svijet, ne osjećam razliku. Svi smo ljudi od krvi i mesa sa svojim usponima i padovima. Neki to otvoreno pokazuju i dijele s javnosti, a nekima je to intimna stvar, neovisno o tome jesmo li glazbenici, javne osobe ili izbjeglice, osobe s invaliditetom. Pogledajte samo Severinu i njezinu priču. Njezin život je tema za par epizoda Pobjednika. Ne treba nikoga trpati u ladice, svugdje ima i tuge i ljepote. Mi smo samo izvukli van one priče koje bi inače teško došle u fokus javnosti.

Jeste li se u nekom trenutku osjećali nedostojnima priča koje ste pričali kroz serijal?

Jesam. I to više puta. Te priče nose toliko boli, hrabrosti i preobrazbe da sam se pitala – tko sam ja da ih vodim kroz njih? Ali istovremeno sam osjećala veliku zahvalnost i odgovornost što su mi ljudi otvorili vrata u svoje najintimnije prostore. Nisam ih htjela razočarati. Zato sam pristupala svakoj priči s poštovanjem, bez senzacionalizma, kao ljudsko biće prije svega – a ne kao voditeljica.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Idaprester (@ida_prester)

Nakon ovog serijala – što više ne tolerirate u svakodnevnim razgovorima, na društvenim mrežama ili u medijima?

Ne toleriram olako izgovorene osude. One rečenice tipa “pa mogla je i sama otić’ od njega” ili “šta se pravi žrtva” – sad mi zvuče još okrutnije nego prije. Jer kad upoznaš pozadinu nečije šutnje, vidiš da iza nje stoji cijeli sistem rana, sramova i nevidljivih prepreka. Ne toleriram ni fraze koje banaliziraju mentalno zdravlje – poput “ajde, naspavaj se pa ćeš biti bolje”. Nismo svi isti, i ne prolazimo iste oluje.

Je li Vas neki “Pobjednik” podsjetio na dio Vašeg vlastitog života koji ste zaboravili, potisnuli ili zanemarili?

Da, više njih. Svaka priča otvori neki prozor prema meni samoj. Pogotovo kad se govori o nepripadnosti, pokušajima da se bude “normalan” po tuđim mjerilima, o bježanju i povratku sebi. Jedna od sugovornica mi je rekla: “Najviše boli kad ne možeš biti ono što jesi, tamo gdje bi trebao biti najsigurniji.” To me pogodilo direktno u srce. Jer i sama sam znala glumiti, prilagođavati se, sve dok nisam shvatila da mi maska više ne stoji.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Idaprester (@ida_prester)

Zamislimo na trenutak da ste u nekom paralelnom svemiru Vi sami junakinja jedne epizode. Koja bi bila Vaša borba i što biste željeli poručiti gledateljima?

Mislim da je jako važna borba svih nas za otkrivanjem i priznavanjem vlastite autentičnosti. O toj temi pričamo u svim epizodama, a posebno u epizodi s LGBT pobjednicima. Nije lako ‘biti svoj’, pogotovo kad želiš biti prihvaćen. Ali ta borba je jako važna i potrebna svima nama, tko god da jesmo. Svi imamo neke osobine ili identitete koji nekome nisu po volji. Treba ih prihvatiti, prigrliti i furati svoj film.

Kako izgleda Vaša svakodnevica otkako ste snimili “Pobjednike” – jeste li, primjerice, prestali kukati na sitnice, postali zahvalniji, strpljiviji s djecom?

Iskreno – trudim se, ali nisam sveta. I dalje nekad kukam jer me djeca ne slušaju, jer sam neispavana ili mi je dan kaotičan. Ali u pozadini uvijek stoji nova svijest. Čim krenem oko neke sitnice dizat tlak, sjetim se kroz što su neki ljudi prošli – i koliko malo zapravo treba da budem zahvalna. Na zdravlju. Na slobodi. Na prijateljima. Taj serijal me podsjetio koliko toga uzimam zdravo za gotovo. I koliko su male stvari zapravo najveći luksuz.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Idaprester (@ida_prester)

Može li priča o nečijem preživljavanju, bijegu, hendikepu, nasilju zaista promijeniti svijet – ili je to zabluda?

Neće promijeniti cijeli svijet – ali će promijeniti nekoga. A to je već dovoljno. Ako se netko, gledajući emisiju, osjeti manje sam, ako čuje rečenicu koja mu da snagu da potraži pomoć, kaže istinu ili prekine nasilje – svijet se za tu osobu već promijenio. I to nije mala stvar. Priče imaju moć. Ne da čudesno poprave sve – nego da uđu pod kožu i započnu promjenu iznutra.

Koji Vam je bio najveći izazov kao ženi, majci i javnoj osobi dok ste stvarali ovako težak i zahtjevan projekt?

Na projektu radimo već godinu dana, bilo je divno, ali i jako zahtjevno. Prvenstveno putovanja i dugi sati preslušavanja materijala, organizacije, montaže. Puno sam putovala i puno me nije bilo doma. Sad kad je sve gotovo napokon mogu odahnuti i posvetiti se svojoj obitelji.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Idaprester (@ida_prester)

Postoji li rečenica iz serijala koju nikada nećete zaboraviti?

Uh, ima ih puno. Na primjer Azrina majka koja kaže: ‘Azra je moja dijete i ostat će moje dijete. Kako sitnica poput njene seksualne orijentacije može to promijeniti? Ja ne mogu zbog toga manje volit’ svoje dijete!’ – to mi je divna izjava. Nadam se da će puno roditelja LGBT djece gledati tu epizodu.

Tu je i Suzanina rečenica: ‘kao slijepu djevojčicu od 4 godine su me uzeli iz obitelji, preselili u grad i stavili u dom. To je bilo strašno iskustvo, ali bez toga danas možda ne bi bila ovako samostalna i jaka, ne bih bila Suzana.’ Na ovo sam se baš rasplakala. Zamislila sam svoje malce da ih netko s 4 godine odvoji od nas, a pritom da i je vide. Toliko je tuge i toliko hrabrosti u toj djevojci!

Kad bi Vaša djeca jednog dana gledala “Pobjednike”, što biste voljeli da iz tog serijala shvate o životu, ljudima i vlastitoj majci?

Sve ono sto ih pokušavam učiti svakog dana – da se otvore prema svijetu, da nikog ne gledaju s predrasudom, da volje ljude, istražuju sami sebe i ne boje se i ne srame onog što jesu. Život je čudo, treba se opustiti i uživati u svakom trenutku. A mama je tu da ih čuva i dođe kad god me zatrebaju.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Idaprester (@ida_prester)