Daria Lorenci Flatz za HELLO!:”„Dotaknula sam najveći mrak svog života sa šesnaest godina – i godinama sam iz te rane hranila svoje uloge, bojeći se da ću, ako zacijelim, izgubiti dubinu“

Nakon više od dvadeset i pet godina intenzivnog rada na filmu, televiziji i u kazalištu, kao prvakinja Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, odlučila je stati sama na scenu i bez ansambla, bez partnera i bez zaštitne mreže kolektiva, izgovoriti vlastitu priču. Monodrama „Ja, glumica!“ nije tek još jedan projekt u nizu, nego duboko osoban umjetnički čin kojim obilježava pedeseti rođendan i podvlači crtu ispod dosadašnjeg života, svjesna da takvi trenuci traže hrabrost, ali i iskrenost prema sebi i publici.

Iako joj ovo nije prva monodrama u karijeri, prvi je put izvodi u suradnji s nacionalnom kazališnom kućom i na sceni HNK2, prostoru koji doživljava kao vlastiti dom, što cijelom projektu daje dodatnu težinu, odgovornost i, kako sama priznaje, dozu slatke panike. Ova predstava nastajala je iz potrebe da sumira sve ono što je živjela, igrala, prešućivala i dijelila, ali i iz želje da taj zbroj ne ostane intimna bilanca, nego postane susret s publikom koju doživljava kao svoje suputnike.

U tekstu koji je razvijala zajedno s Anom Tonković Dolenčić, uz podršku Emila Flatza i ostatka autorskog tima, Lorenci Flatz ogoljuje slojeve identiteta koji su se taložili kroz godine, pokazujući kako se privatno i profesionalno u njezinu slučaju nikada nisu mogli jasno razdvojiti. Najintimniji trenutci predstave vraćaju je u šesnaestu godinu života, u dolazak u Zagreb i u iskustvo egzistencijalnog šoka koji opisuje kao dodir s najvećim mrakom, iz kojeg je, paradoksalno, crpila i najdublje umjetničke impulse.

Ta rana, koja je istodobno bila izvor snage i teret, postaje jedna od središnjih tema monodrame, jer se u njoj otvara pitanje može li umjetnik stvarati bez boli i znači li iscjeljenje gubitak intenziteta. Glumica koja priznaje da radi iz emocije i da se uloge u njezinu biću prelijevaju iz probe u život i iz života natrag na scenu, sada prvi put preuzima i potpunu odgovornost za produkcijski i autorski okvir vlastite priče. U tom procesu sazrijevanja, kako sama kaže, više nema prostora za djetinje sumnje i odgađanja, jer kada si istodobno autor, izvođač i producent, moraš naučiti biti odrasla osoba koja ne odustaje ni onda kada sumnja u sebe.

„Ja, glumica!“ zato nije samo ispovijed, nego i studija o granicama – o tome kako u sebi pomiriti razigrano dijete koje želi slobodu i discipliniranog odraslog koji zna da bez strukture nema umjetnosti. Predstava se kreće između stilova, od apsurda i burleske do tihe, gotovo dokumentarne intime, jer i sama umjetnica tvrdi da njezin život nikada nije bio jednoznačan, nego raspon između showa i tišine, između smijeha i suza.

U tom bogatom dijapazonu publika će susresti ženu koja je bila i studentica, i mlada majka troje djece, i kazališna prvakinja, i poduzetnica koja vodi udrugu i produkciju, i umjetnica koja i dalje svakodnevno vježba tijelo i glas kao sportaš u trajnoj pripremi. Balansiranje između obiteljskog života i umjetničke strasti, između jutarnjih obveza koje počinju poput potresa i večernjih reflektora koji traže sabranost, postaje univerzalna slika suvremene žene koja ne pristaje na jednostavne podjele.

U monodrami se ne skriva ni njezina sklonost sumnji, jer otvoreno priznaje da preispituje svaki segment izvedbe, pitajući se je li dovoljno smiješna kada treba biti zabavna, dovoljno duboka kada je ozbiljna i dovoljno iskrena kada je intimna. Upravo ta samokritičnost daje predstavi puls autentičnosti, jer publika ne gleda savršenu sliku, nego proces, lom, potragu za ravnotežom.

Kazalište za nju ostaje prostor žive razmjene, energetski krug u kojem publika i glumac postaju jedno, a najveći je strah ne probiti zid i ne osjetiti zajedništvo. Ipak, unatoč svim sumnjama, u središtu projekta stoji duboka radost igre i zahvalnost što još uvijek može stajati na sceni, svjesna da je taj prostor privilegij koji ne treba trošiti na površnost.

„Ja, glumica!“ tako postaje zbirka njezinih lica, svojevrsna galerija identiteta koje je tijekom života razvijala, napuštala, nadograđivala i transformirala. To je predstava koja ne nudi gotove odgovore, ali hrabro postavlja pitanje tko smo kada nestanu kostim i šminka, kada se svjetla ugase i ostanemo sami sa sobom. U tom prostoru ranjivosti i snage, između rane i oblika, između discipline i igre, Daria Lorenci Flatz publici nudi više od kazališne večeri – nudi susret s idejom da je život kratak, da ga treba živjeti punim plućima i da svatko od nas, unatoč strahovima, ima odgovornost uzeti vlastitu priču u svoje ruke.

Kako ste se osjećali kada ste shvatili da ćete prvi put na sceni biti potpuno sami, bez ansambla?

Ovo mi jest prva monodrama u okviru HNK-a, u smislu da sam na sceni sama, bez ansambla, ali nije mi prva monodrama u karijeri – zapravo je četvrta. Ipak, nosi jednu drukčiju tremu jer sam dosad monodrame radila u okviru nezavisnih produkcija i nezavisnog kazališta. Ovo je prva produkcija od „Četiri sobe“, ali u suradnji s HNK-om Zagreb i izvodi se na sceni Hrvatskog narodnog kazališta, HNK2. Naravno da takav kontekst nosi posebnu težinu, odgovornost i, da ne kažem, frku. Uzbuđenje je na vrhuncu, posebno jer ovom predstavom obilježavam svoj pedeseti rođendan. Podvlačim crtu svog profesionalnog i osobnog života i zbilja sam htjela sumirati sve ono što sam radila, što sam živjela, i to proslaviti s ljudima, svojim prijateljima, koji su ujedno i moja publika. I učiniti to upravo na sceni koja je moja matična kuća, gdje sam posljednjih godina odigrala sve važne uloge. Naravno, igrala sam i drugdje, i još uvijek igram u nezavisnom kazalištu, ali ovo je ipak moj dom. Zato mi je ovaj projekt zaista poseban i nosi veliko uzbuđenje. Nadam se da ću opravdati ovu hrabru ideju koju sam sama osmislila, pokrenula i financirala te da će do kraja biti izvedena u radosti i htijenju u kojem je i pokrenuta.

Koja vam je scena iz monodrame bila najintimnija, i zašto?

Najintimnija scena sasvim je sigurno ona u kojoj govorim o trenutku kada sam dotaknula najveći mrak svog života. To je bilo kad sam imala šesnaest godina i kada sam došla u Zagreb. To je zapravo jedna lijepa, poetična scena, čiji sam monolog sama napisala. Doista sam pokušala dotaknuti srž tog osjećaja kad smo na dnu. Ana Tonković Dolenčić sa mnom je pisala ovaj tekst i iznimno mi je pomogla da iznjedrim te tekstove, organiziram ih i strukturiram. Bila je sa mnom tijekom cijelog procesa, kao i Emil Flatz, koji je također sudjelovao u razvoju ideja, a pomagao mi je i u pisanju. Tako da je ovo zbilja jedan sinergijski projekt.

Kako ste balansirali vlastite emocije s ulogama koje ste gradili 25 godina?

Balansirati uloge i emocije bilo je zahtjevno jer sam glumica koja radi izrazito iz emocije. Ne mogu reći da nisam racionalna i da ne koristim razum, ali do odluka o tome što ću zadržati u izvedbi, a što ne, dolazim tako da prolazim kroz vlastite osjećaje, identificiram se s njima i tek onda biram. Ne znam raditi s velikom distancom, što emotivno zna biti iscrpljujuće. A kada uz to nemaš dovoljno vremena za kućnu tišinu, regeneraciju i mir, sve se prelijeva jedno u drugo – proba u život, život u probu. Zato sam zapravo uvijek imala podršku terapije i raznih resursa kojima sam si pomagala – od plesa, hodanja, joge, kad god sam imala vremena za to. I, naravno, moj partner mi je u tom smislu ogromna podrška. Zbilja mi je puno pomagao, bio je tu kao oslonac da se stabiliziram na razne načine. Nekad je to operativna podrška, kada treba preuzeti više obveza kod kuće, a nekad su to dugi razgovori, slušanje i utjeha. Jako bi bilo teško bez toga.

Kada nestane kostim i šminka, tko ste vi u tom trenutku?

Kad nestanu kostim i šminka, ono što ostane zapravo je najranjiviji dio mene. Način na koji volim raditi i na koji volim izazivati sebe, tako da predstava bude događaj i za mene i za publiku, zapravo je dovođenje sebe u prostor koji je vrlo krhak i ranjiv. To je prostor nutrine koji je zapravo jako ugodan i lijep, ali vas dovodi u doticaj sa svim vašim slikama, ranama i emocijama, i vi se s njima igrate kao s nekim lopticama. Slično onom crtiću „Izvrnuto obrnuto“. To mi je sjajan crtić i odličan prikaz kako i ja sebe iznutra doživljavam. Kad predstava završi, sve je nekako vani, kao neka operacija koja je napravljena i svi su organi izloženi. I onda treba vremena da se to sve ponovno pospremi, stavi na svoje mjesto i da se odjene. Da se zašije taj operacijski otvor i odjene odijelo za svijet. Jednom davno Emil mi je rekao da nikad ne smijem komunicirati s ljudima nakon predstave, niti slati e-mailove i voditi ozbiljne razgovore. Postoji vrijeme dekompresije za glumca, pogotovo ako radite na taj način. Ma čak i kad radite zabavne, tzv. entertainment projekte, uvijek ste zapravo na operacijskom stolu sami sa sobom.

Je li vam proces stvaranja “JA, GLUMICA!” pomogao da drugačije sagledate samu sebe?

Proces rada na „Ja, glumica!“ najviše mi je pomogao u jednom zrenju. U smislu: evo, konačno, dijete, odrasti. Kada imate ljude koji biraju tekst i preuzimaju odgovornost, kao glumac imate udobnu distancu i komfornu zonu. Dođete, odigrate, izađete na taj prijeki sud publike, ali ne nosite toliku odgovornost. I možete si priuštiti da ste nezadovoljni, da vam nekad ide, a nekad ne ide. Kada ste i producent i izvođač i autor, tada zapravo ne dajete toliko prostora tom svom djetetu da se razmaše, da vam radi klipove pod kotačima i opstruira vas. Morate biti odrasli, usmjereni, fokusirani. „Nisi zadovoljan? U redu. Ali moraš dalje, nema vremena za mušice.“ Mislim da bi, u nekom odgojnom smislu, bilo sjajno da svi mi glumci napravimo barem jedan autorski projekt prije rada na tuđima jer vas takav proces stvarno nauči konstruktivnosti. To je ono što sam ovdje najviše učila.

Koja je najveća umjetnička sloboda koju ste osjetili u ovoj monodrami?

Ne bih rekla da sam osjetila posebnu slobodu. Ovo mi je prvi put da sama radim cijeli projekt. Naravno, nisam sama, imam autorski tim: Anu Tonković, Emila Flatza, Larisu Lipovac, Vedrana Kasapa, Ivana Likušića Liika, Eminu Kušan. Tu je i podrška HNK-a, PR-a. Da me ne shvatite krivo, apsolutno nisam sama. Ne bih to nikad ni u ludilu mogla napraviti sama. Pokrenula sam projekt, izabrala suradnike, tekst u velikoj mjeri izlazi iz mene, a dio pišem i uz pomoć Ane. Ona napiše nešto ili ja napišem pa to zajedno uređujemo i komentiramo. No, u toj ukupnoj odgovornosti ne osjećam slobodu jer je tu puno „odraslog“. Shvatila sam da je glumac često kao dijete – trebaju mu granice, ali prejake granice mogu uništiti radost. Baš sam shvatila da je glumac, s jedne strane, kao dijete. Trebaš te čvrste granice, ali one stvarno mogu uništiti radost. I najteže je balansirati, baš kao u roditeljstvu, kada djetetu trebaš postaviti granice, a da mu ne oduzmeš radost. Tako je i u kreativnom radu: kada je glumac dijete, a redatelj roditelj, a kad si sam u svojoj produkciji, preuzimaš obje uloge. Najteže je u tom kreativnom smislu znati držati granice, a zadržati radost i slobodu. Često postavljanje tih granica i okvira, taj odrasli koji se pojavi, pomete slobodu i radost. Dijete je tu da se igra, da bude slobodno i radosno, ali kad igraš obje te uloge, onda je to malo zahtjevno. Puno mi pomažu suradnici: Larisa jasnim okvirima koreografije i redateljskim rješenjima, Vedran glazbom, Emil videom i psihološkim pristupom ulozi, ritmiziranjem materijala prema jasnim psihološkim procesima koje želim prikazati…

Postoji li trenutak u predstavi koji vam je izazvao sumnju ili strah pred publikom?

U biti, svi trenuci mi izazivaju sumnju. Ova predstava stvarno ima veliki dijapazon i raspon, i to mi je bio cilj. Mislim da i kao glumica i kao osoba – ne sada da bih sebe hvalila – nosim raspon jer sam zbilja u životu radila sve. I to je neka moja kvaliteta i posebnost: radila sam od crtića, radijskih drama, emisija, dječjih emisija, dječjih kazališta, art-kazališta, nezavisnog kazališta, gradskih kazališta, institucija, rada na Akademiji, filma, pa do osnivanja udruge za rad s djecom i odraslima koja sada broji 360 polaznika, i evo, krenuli smo i u produkciju (4SOBE). Evo, i najdugovječnija telenovela. Stvarno imam taj veliki opus i dijapazon da se mogu snaći u svim formama i volim sve forme. Tu je svega, od entertainmenta do arta, do apstraktnih stvari, plesnih formi, showova, i htjela sam da ova predstava nosi to bogatstvo. Da na neki način pokaže sva ta lica, sve te sposobnosti, polja i kuteve u koje ja volim ući, pokazati se i pronaći. U tom smislu stvarno imam tisuću lica. Hvalim se, hvalim se, hvalite me, usta moja. Ali (smijeh)… Ali zapravo za sve te dijelove imam sumnju. Ako je show, hoće li biti dovoljno dobar? Kada je art, je li dovoljno art? Kada je zabavno, je li dovoljno zabavno i smiješno? Kada je intimno, je li patetično? Tako da sam dosta kritična i stroga prema sebi i u tom smislu najviše muke imam sama sa sobom. Ali evo, ovi koji su pogledali probe i smiju se i zaplaču, pa se nadam da će i publici biti tako. Mislim, učinit ću sve da do kraja, do 12. 4., to bude tako da stvarno donosi taj gušt.

Kako se mijenja osjećaj publike kada ste sami na sceni, u odnosu na uloge u ansamblu?

Naravno da je drukčije kada si sam na sceni jer si naprosto sam sebi partner i ne možeš se ni na koga osloniti. Nema te suigre koju imaš kada je tu partner i neka konvencija pa da možeš reći: „Dobro, nisi sam.“ Ovdje ipak jesi. Monodrama je zahtjevna i specifična forma, ponekad i zastrašujuća. No ovo mi je već četvrta monodrama i ipak se nekako snalazim i u toj formi. Kad sve dobro posložiš i znaš što radiš, u glavi stvoriš osjećaj kao da imaš partnera. Tako da… bit će u redu.

Koje osobne dileme ste odlučili uključiti u monodramu, a koje ste ipak zadržali privatnima?

U biti, ne mogu reći da sam se bavila nekim konkretnim dilemama. Nisu tu neka posebna privatna pitanja koja imam za sebe, a neka za scenu. Ne bih rekla. Više-manje sve što mi se događa u životu i što u sebi promišljam uglavnom i dijelim. Jako je malo stvari koje zadržim baš privatnima – gotovo ništa. To su obično stvari koje se tiču mog najužeg kruga obitelji, ljudi koji ne vole da ih se izlaže na način na koji sam ja odabrala izlagati sebe. Dakle, svu intimu koja se tiče mojih bližnjih štitim jer, ako sam ja odabrala biti izložena, nisu ljudi koji me okružuju. Tu uvijek postoji neki obzir i oprez. Ali u principu, sve što se tiče mene ja na neki način stavim na pladanj. Volim tu formu svjedoka – publike – i sebe, koju na neki način izazovem time da se stavim pred tu porotu, pred sud. Ima nešto specifično u tom činu izlaganja. Neke stvari ponekad shvatite baš u tom trenutku dok ih izgovarate. Više se bavim tim momentom ispovijedi. Govorenjem istine. I pitanjem koliko tu istinu kamufliramo, koliko njome manipuliramo da bi nam se oprostilo. Tako i počinjem predstavu. Uglavnom nam se i oprosti kada govorimo istinu. Mislim da je to obrazac cijeli moj život. Ali onda, s druge strane, treba vidjeti kada vam to postane opravdanje da se ne mijenjate. Tako da sam se, recimo, najviše time bavila.

Kako ste odabrali elemente burleske i apsurda u predstavi i što ste time htjeli poručiti?

Ne samo da sam uzimala elemente apsurda i burleske, nego sam zapravo zahvatila u sve stilove koje sam kroz život koristila kao svoje izvedbene izbore. Nisam imala neki poseban plan ili namjeru. Nego jednostavno, ritmički i izvedbeno, kad kreneš s jednom stvari, onda na nju daš komentar nekom drugom formom pa slažeš složenac od različitih stilova. Iz bogatstva aktivnosti, iz izazova igre. Jer često, kad nešto prepričavamo, ako kažemo nešto intimno, odmah pobjegnemo u šalu. I sami u razgovoru prelazimo iz jednog stila u drugi. Komentiramo sebe pa odemo u jedno, pa u drugo, pa u treće. Tako da je to više bio princip. A i zbog same ritmizacije predstave i pokazivanja opće glumačke vještine išla sam u to da koristim različite stilove i žanrove.

Koji vam je bio najizazovniji trenutak pri pretvaranju vlastitog života u scenski događaj?

Ne znam zapravo koji mi je bio najizazovniji moment. Najviše smo se bavili formiranjem svih tih lica koja želim da budu zabavna i dinamična. Trenuci u kojima želite prikazati neke događaje u kojima bi se ljudi trebali prepoznati – to mi je bilo najizazovnije. A ove stvari koje su baš emotivne, intimne prirode, za koje bi se možda moglo pomisliti da su mi najteže, zapravo su mi išle najlakše. Tako da, paradoksalno, one stvari koje će na sceni imati najviše lakoće, do njih sam najteže dolazila. A ove koje će biti najteže, njih sam napravila iz prve. Evo, tako je to.

Na koji način vam monodrama otvara prostor da sagledate karijeru u retrospektivi?

Zapravo ste ovim pitanjem dobro poantirali da radeći monodramu o identitetima, licima, samoj svojoj ličnosti i onome što tu ličnost čini, zapravo sagledavate cijeli svoj put. Što ste bili, kako ste se razvijali, koja ste lica u sebi razvijali, napuštali, dorađivali. I opet, na kraju, sva ta lica koja smo formirali tijekom života ostaju nama, a onda još i lica koja smo radili u ime umjetnosti i projekata, gdje si zapravo ekstendirao neke svoje osobine i od toga stvarao lice u kojem si se prepoznavao i otkrivao da imaš još i ovo, i ovo, i ovo. Pokušavajući sažeti sve to u jednu monodramu, napraviti niz točaka koje bi te na neki način najbolje opisivale i pokazale ono najbolje od tebe, te dotaknuti sve važne točke u tvom životu koje su te određivale i koje su određivale tvoje uloge koje si neko vrijeme igrao u životu, a onda, naravno, i u umjetnosti – apsolutno mi je ovaj projekt pomogao da to sagledam, zbrojim, kao da napravim neku zbirku svojih lica. A onda još to pretvorim u djelo koje može imati svrhu zabave i poziva drugima da sebe upoznaju i možda sagledaju na takav način.

Postoji li u predstavi trenutak kada ste osjetili potpunu ranjivost?

Da, postoje trenuci potpune ranjivosti. To je trenutak kada se vraćam u izvornu točku svoje rane – boli za koju osjećam da je mjesto na kojemu uvijek završim. Kada se osudim, kada ne uspijem, kada posumnjam. A to je, otprilike, više puta dnevno. I vjerujem da je tako sa svima nama. Svi imamo neku svoju točku boli za koju mislimo da je vezana uz određeni događaj. Iako, najvjerojatnije, barem tako psiholozi kažu, naše temeljne rane nastaju puno ranije, u najranijem djetinjstvu. Možda nisu ni osviještene. Tko zna kako su se dogodile i zašto dijete u nekom trenutku zaključi da je nevrijedno ili da nije dovoljno. Mislim da je to, manje-više, univerzalno iskustvo. Ali onda se u životu dogode trenuci koji sjednu točno na tu prvotnu ranu. I mogu je produbiti, učiniti stalnom okosnicom vašeg identiteta. Ja imam tu svoju ranu. I identitetska je i egzistencijalna. To su rat, dolazak u Zagreb, šok koji sam tada doživjela. O tome sam često govorila. Puno puta sam iz toga radila, i u kazalištu i na filmu. S jedne strane, ta rana mi je bila blagoslov. Bila je resurs, izvor kreativnosti. S druge strane, bila je nešto što je trebalo zacijeliti da bih mogla normalno živjeti. Kod mene je uvijek postojala dilema: mogu li glumiti bez te rane? I moram li je, da bih živjela zdravo i puno, na neki način „žrtvovati“? A ako je žrtvujem, znači li to gubitak inspiracije? To je, vjerujem, dilema mnogih umjetnika. Strah da će iscjeljivanje značiti slabiju umjetnost. Da ako više ne boli, više nema ni dubine. Naravno, ima umjetnika koji stvaraju iz nekih drugih izvora. Ali ja sam se uvijek držala tog dokumentarnog, rada iz rane. Zato su me, između ostalog, puno zvali na film. Ali to nije dugoročno održivo. Pogotovo u kazalištu, gdje nešto morate ponavljati svaku večer. To može postati pogubno i samodestruktivno. To je moja životna i umjetnička tema. I naravno da se njome bavim i ovdje. Uprizorujem jedan njezin dio, ali s većim odmakom. I iako je to jako dirljivo, i meni i drugima, barem onima koji su gledali probe, sada postoji i neka svijest, neka distanca koja omogućuje da to više nije samo rana, nego i oblik.

Kako je suradnja s autorskim timom utjecala na vaš umjetnički izraz?

Pa odlično, zato što sam za autorski tim uzela ljude s kojima sam većinom radila i svako od njih je za mene umjetnik kojeg sam stvarno željela blizu i ljudski i kreativno. Znala sam točno što će tko od njih donijeti i na koji način ćemo se nadopunjavati. Poseban mi je izazov što je moj suprug, Emil Flatz, prvi put u ovakvom procesu i autorskom timu, kao i Vedran Kasap, koji mi je isto prijatelj i dolazi iz jednog drugog medija, ali mu nije stran medij glazbe i glume. To me jako veselilo, da su u projektu ljudi koji su mi bliski, s kojima zapravo promišljam i sebe i život oko sebe i umjetnost. Baš mi je drago da su dio ovog projekta koji je za mene ovako osoban.

Da možete jednu scenu iz monodrame prenijeti u stvarni život, koja bi to bila i zašto?

Ja sve scene prenosim iz stvarnog života. Sve su zapravo došle iz realnih situacija. Ali, recimo, bit će jedna scena totalnog showa i plesa, a to je nešto što bih voljela raditi svaki dan. Zapravo to i radim svaki dan, jer sam organizirala u 4SOBE jutarnje i večernje plesne treninge. Tako da sam si i to, na neki način, organizirala u životu. Na veliku radost, i moju i drugih žena.

Daria Lorenci plesINSTAGRAM.COM/DARIALORENCI

Kako se promijenio vaš odnos prema vlastitim ulogama u kazalištu otkako radite na monodrami?

Pa djelomično sam na ovo pitanje već odgovorila. Mislim da vas svaki projekt koji vas stavi i s druge strane, sa strane produkcije, režije, te kompleksne odgovornosti, suoči s nečim vrlo konkretnim. To je odgovornost koja vam ne ostavlja previše prostora za vlastite mušice. Za ono: “Imam krizu”, “Ne znam kako ću”, “Nezadovoljan sam”, “Riješite mi to”. Tu si zapravo sam s te druge strane I moraš se ponašati odraslo. Takvi projekti vas s tim baš suoče. I jako vas tome uče. Zato se jako veselim sljedećem projektu u HNK, u kazalištu. Mislim da ću puno toga primijeniti i da će mi, na neki način, biti puno lakše.

Koje emocije publika najčešće prenosi, a koje vi sami osjećate tijekom izvedbe?

Uvijek osjetiš kad je publika s tobom, kad ste kao jedno. I to je najveća vrijednost kazališta, odnosno izvedbe uživo. To je jedan neponovljiv čin koji se događa između nas na sceni i onih u publici. To je razmjena. Unutar te razmjene kao da ste cijelo vrijeme u nekoj nevidljivoj, ponekad i vidljivoj, komunikaciji. To je stvarno jedan energetski prijenos impulsa: vi nešto date, oni vam nešto vrate. Pa opet date, pa vrate. I tako se stvara taj krug. Uvijek osjetite kad je publika s vama. Kad ste u zoni. Kad ste zajedno. Kad vas to nosi. Kad vam donosi nove stvari. I isto tako je teško kad ne probijete taj zid. Kad ne postanete jedno s publikom. Kad osjetite da vas samo gledaju, ali nisu s vama. Ako im nije zanimljivo. Ako nisu u toj istoj energiji. Moj je put uvijek pokušati probiti taj zid. Doći do njih. Jer bez publike mi je jako teško. Ako osjetim da su me “napustili”, da im nije fora, da nismo jedno. Zato u izvedbama uvijek jako osluškujem to naše zajedništvo.

Kako ste pripremali tijelo i glas za dugotrajniji solo nastup na sceni?

Ja se zapravo stalno pripremam. Uvijek se pripremam. Svaki dan se pripremam kao da me sutra čeka neka užasno zahtjevna uloga koja će od mene tražiti posebnu fizičku i mentalnu spremu. Tako zapravo i živim. Kao sportaš. Stalno vježbam, čitam, razmišljam, slušam, gledam predstave, osluškujem ljude i svijet oko sebe. Svoje zanimanje doživljavam kao poziv i stvarno ga u potpunosti živim. Tako da se gotovo nikad ne događa da se “sad” spremam za neku ulogu. Ja se zapravo stalno spremam. Vrlo rijetko sam u stanju nespremanja za nešto.

Koja je razlika između glumice iza kulisa i glumice na sceni, prema vašem iskustvu?

Ja ne volim biti glumica iza kulisa i ne vjerujem da je jedna glumica voli biti iza kulisa. Ima nešto jako tužno u tome. I, evo, meni je to možda jedna od najtužnijih stvari. Nikako ne volim biti iza kulisa, nikako ne volim čekati izlazak na scenu, ja naprosto volim kad sam u kazalištu biti na sceni. I ne volim sjediti i čekati svoj red.

Postoji li trenutak u predstavi koji je inspiriran stvarnim životnim krizama ili prekretnicama?

Svi su trenuci u predstavi inspirirani stvarnim događajima, prekretnicama i razmišljanjima. Već sam o tome govorila, apsolutno sve dolazi iz života. Krećem od svakodnevnog izazova koji ima svaka žena koja radi. Obitelj te dočeka čim otvoriš oči, bezbrojne to-do liste. Meni dan počne kao da se dogodio potres i zatrpala me cijela jedna zgrada, pa iz tih ruševina izlazim i tek onda krećem. Znojna, prašnjava, a negdje trebam doći sabrana, spremna, bistra i čista. I to su ti izazovi svakodnevice. I to je u predstavi. Od mog dolaska u Zagreb, svega što sam prolazila, upisa na Akademiju, postajanja majkom tri puta, jednom blizanci, drugi put još jedan dječak. Do mog puta sazrijevanja u umjetnosti i identitetu, gdje se nešto potpuno zaokrenulo i u izvedbenom smislu. Pa do toga da sam postala poduzetnica na neki način gdje dolazi potpuni racio, nova uloga u kojoj vodim školu, imam produkciju, Instagram, organizaciju. A i dalje glumim. I dalje imam tu umjetnicu u sebi. Sve su to pozicije, točke, uloge, situacije koje čine mene.  Unutra je mnoštvo lica. I sva ta lica su životna, moja su, i bila su inspiracija za predstavu.

Kako se osjećate dok gledate vlastitu izvedbu snimljenu, s distancom?

Pa sad kad sam starija, puno mi je lakše gledati vlastite izvedbe snimljene. To mi je, kad sam bila mlađa, bilo izrazito neugodno i nemoguće. I danas mi zna biti neugodno, ali sad se nekako mogu odvojiti od tog suda prema sebi i vidjeti stvari koje mogu popraviti i mogu to iskoristiti kao nešto korisno, iako nikad nije ugodno gledati sebe.

Koji su rituali ili mali trenuci koji vam pomažu da ostanete “u ulozi” dok ste sami na sceni?

Nemam nikakve specijalne rituale dok sam na sceni. Tad pokušavam biti, što je više moguće, u trenutku. Da to zaslužiš, tu ugodu na pozornici i da si u trenutku, preduvjeti za to se stvaraju na probama. Stvaraju se tako da vrijedno radiš svaki dan, da znaš točno što radiš, da iza svake rečenice stoji nekakva misao, da svaka cjelina ima određenje što joj je smisao, namjena, cilj. Kada krećeš u neku cjelinu, krećeš s nekom namjerom, što točno želiš reći i koje misli želiš podijeliti. I kada to puno puta prođeš i ponoviš, kad stvarno znaš svaki detalj svoje izvedbe, onda zaslužiš situaciju koja izgleda tako da uđe publika, uđeš na scenu i pustiš se. Tad ne misliš ni na tekst, ni na što jer se događa scenska stvarnost, ali u sadašnjosti, kao da ne znaš što slijedi. Evo. I nadam se da ću zaslužiti taj prostor i ovog puta.

Koju biste lekciju o umjetnosti i životu htjeli da publika ponese iz predstave?

Htjela bih da svaka osoba ponese nešto tipa “život je kratak, treba živjeti punim plućima i svaki dan se sjetiti svoje smrtnosti”. Ne zato da bismo se strašili, nego zato da bi osjetili intenzitet i snagu ljepote i zahvalnosti nasparm toga da smo i danas na zemlji i da možemo biti inspirirani time. To mi je neki dan palo na pamet dok sam snimala, da zapravo jedino što ti preostaje je to da kada nešto radiš i tamo gdje jesi, zbilja budeš u tom trenutku, probaš učiniti što boljim tu situaciju ili posao koji radiš probaš učiniti najboljim mogućim poslom. Možeš uvijek nekako sebe izazvati da budeš najbolji mogući i ja u tome nalazim neku inspiraciju i smisao. Tako da bih voljela da to prenesem na ljude, ali ne baš verbalno jer neću im držati nekakve prodike i lekcije. Bilo bi super da to izađe kao nekakva neverbalna poruka, jer time i jesam inspirirana. Što god se nama događalo, uvijek imamo sebe, a dok se imamo, možemo uzeti stvari u svoje ruke i možemo umjesto sjediti, suditi, serkati po drugima, učiniti puno bolje. Samo za to treba hrabrosti, iako to zapravo i nije neka hrabrost. To je više neka misao da si vrijedan, da naprosto digneš guzicu i napraviš.

Kako je rad na monodrami utjecao na vaš osjećaj slobode u kasnijim projektima?

Pa mislim da sam na ovo pitanje djelomično odgovorila u prijašnjim pitanjima, da nije zapravo pitanje slobode koliko je pitanje preuzimanja odgovornosti. Kada radiš nekakav projekt iza kojeg stojiš sam, moraš se pobrinuti za svaki detalj. Zapravo ti se stvori svijest o zahvalnosti. Kada nisi i producent i redatelj i glumac neke predstave i pokretač svega toga, da trebaš biti zahvalan što neki ljudi to rade i što postoje institucije u kojima je to netko platio da to netko drugi radi, a ti samo dođeš i glumiš, super je imati svijest o tome. Što više svijesti, to više radosti. I taj prostor je vrlo ekskluzivan i fenomenalan i ne treba ga trošiti na bezvezne stvari.

Postoji li scena koja je bila emocionalno iscrpljujuća, ali nužna za priču?

Pa, posebno iscrpljujuće su mi zapravo stvari koje mi ne idu lako. Nisu, dakle, to nužno stvari koje su same po sebi najemotivnije. Tako da, sve mi je iscrpljujuće. Posebno iscrpljujuće mi je briga da to sve štima, da se sve nabavi, da se sve organizira, da se nađu sponzori, da se prodaju karte, da fotke budu dobre, da sve stigne na vrijeme, da sve platim. To mi je posebno iscrpljujuće. Producentni dio posla mi je posebno iscrpljujući, glumački mi je najlakši.

Kako balansirate humor i ozbiljnost u monodrami, da publika osjeti oba sloja?

Pitanje smijeha i tuge je svakako pitanje ritma. Sve na ovom svijetu ima ritam u sebi. Ritam je nešto što je, vjerojatno, prvo nastalo u postanku svijeta. Sve ima ritam: hodanje, disanje, misli. Naši životi imaju svoje ritmove, sve ima ritam, zar ne? Tako da je pitanje ritmizacije tužnog i smiješnog pitanje kako će vam predstava izgledati, a i pitanje tretiranja materijala je ritmičko pitanje. Kako posložite ritam, dobit ćete dojam: tužan ili smiješan. Nekako balansiram to da organski izađe iz mene, a da sveukupni dojam bude dobar, da bude svega pomalo. Ali da sveukupno bude rasterećujuće i nekako pitko, da ljudima bude puno, ali da ih ne optereti.

Koja je pjesma ili glazbeni motiv u predstavi za vas najmoćniji i zašto?

Ne mogu vam to otkriti, jer za kraj imam nešto, jednu pjesmu koju se nadam da ću moći i otpjevati. Tražim još autorska prava. Mislim da bi to trebao biti jedan dosta dirljiv moment u predstavi. Ali, muzika će općenito biti veliki sastavni dio predstave i vjerojatno će mi biti teško reći koji mi je najdraži.

Kako ste kroz monodramu osvijestili vlastite identitete koje nosite istovremeno?

Ne mogu reći da sam te identitete osvijestila isključivo kroz monodramu, jer zapravo sam monodramu i počela raditi zato što sam imala svijest o tome da nosim puno lica i da su te promjene lica, identiteta nešto što je konstantno i dešava se non-stop. Ne znam je li je to s drugim ljudima tako, ali sa mnom je, ja doslovno promijenim identitet od osobe do osobe i uvijek se prilagođavam i pokušavam se porihtati da budem za tog sugovornika. Do te mjere da postanem drugo lice, jer je to zapravo taj glumački poziv, ali mislim da to i drugi ljudi imaju. Tako da je zapravo razlog da radim monodramu bila želja da to osvijestim i osvijetlim, jer možda mnogi ljudi nisu ni svjesni da im se isto to događa. To je zapravo jako zabavno i smiješno.

Što vas najviše iznenadilo kad ste prvi put izveli predstavu pred publikom?

Na ovo pitanje što me iznenadilo kada sam prvi put izvela predstavu pred publikom, moći ću vam odgovoriti tek kad predstava izađe, jer je još nisam izvodila osim pred autorskim timom.

Kada se reflektori ugase, što vam najčešće prolazi kroz misli – umjetnički ili osobni osjećaji?

Kad se svjetlo ugasi, ono što mi prođe kroz glavu zavisi od toga kakva je izvedba bila. Ako sam nezadovoljna izvedbom, onda mi je koma i uglavnom samu sebe satirem i kritiziram i tražim razloge zašto se nešto nije dogodilo ili što sam mogla bolje napraviti i da to zapamtim za sljedeći put, tako da napravim bolju pripremu. Ali obično se dogodi da, recimo, nespreman izađeš jer nisi imao dovoljno vremena, jer si u nekoj frci, nisi si dao dovoljno prostora za ponavljanje, za smiraj. I to se zna dogoditi. Ili naprosto nekad se ne dogodi. Publika ne klikne na to što pokazuješ i tako. Ima takvih situacija. I na svu sreću, takvih je izvedbi manje u životu. Više je ovih gdje izlaziš vrlo sretan i ispunjen i zadovoljan. I onda zapravo sabiraš sve te dojmove i guštaš u tom osjećaju. Zato i radiš taj posao jer je to jako, jako lijepo. Može se usporediti sa sportom, ako nešto volite od sporta, pa nakon treninga taj osjećaj je vrlo sličan nakon predstave. Osjećaj punine, relaksiranosti, zadovoljstva, bezbrižnosti, ukratko – sreće.