Branko Đurić Đuro otvorio je obiteljski album. Fotografija s kćeri od prije 30 godina posebno je dirljiva

Među uspomenama koje je objavio našla se i fotografija iz vremena kada je Zala bila tek beba. Na njoj znatno mlađi Đuro leži u vrtnoj stolici, sa sunčanim naočalama i razbarušenom kosom, dok mu kći mirno spava na prsima. Upravo takvi privatni prizori, daleko od filmskih setova, pozornica i crvenih tepiha, dali su njegovoj rođendanskoj objavi nostalgičan ton. Uz fotografije je napisao: „Sretan rođendan, moja mala princeza! Budi vesela i zdrava“, a potom zahvalio Zali na lijepim, ludim, sretnim i nezaboravnim trenucima tijekom njezina puta „od 0 do 30“, završivši jednostavnim: „Hvala ti što si naša.“

Čestitki se pridružila i Zalina majka, slovenska glumica i pjevačica Tanja Ribič. Ona se također vratila obiteljskim uspomenama i napisala da je Zala „rođena iz najveće moguće ljubavi“, zahvalivši joj i na tome što je obitelj ove godine dobila još jednog člana. Zala je, naime, u veljači 2026. objavila da je postala majka, čime su Đuro i Tanja postali baka i djed. Detalje o djetetu odlučila je zadržati izvan javnosti.

Zalina povezanost s roditeljima odavno se ne svodi samo na obiteljski život. Odrasla je uz njihov posao, među predstavama, snimanjima i koncertima, a poslije je i sama odabrala glumu. Studirala je u New Yorku te se bavi glumom i pisanjem. Igrala je u filmovima „Šesti autobus“ i „Deda ide na jug“, a s ocem je surađivala i u kazalištu. Zala je napisala predstavu „We Will, We Will Rakija“, u kojoj je glumila, dok je Đuro preuzeo režiju.

U razgovoru povodom te predstave Đuro je priznao da u kćeri prepoznaje sebe iz mladosti. Ispričao je da je Zala praktički odrasla u kazalištu, prateći roditelje na predstavama i snimanjima, te da ju je u jednom razdoblju čak pokušavao odgovoriti od glumačkog poziva. Zala je, pak, njihov odnos opisala vrlo jednostavno: s ocem joj i sasvim običan svakodnevni zadatak lako postane dogodovština. Prisjetila se i neobičnog djetinjstva u kojem je domaću zadaću znala pisati na setu „Naše male klinike“, dok je slobodno vrijeme provodila iza pozornice na rock-koncertima. Otac i kći tada su jedno drugo opisali i kao najbolje prijatelje.

Takvo djetinjstvo nije neobično kada se pogleda Đurina biografija. Rođen je 28. svibnja 1962. u Sarajevu, gdje je odrastao i završio Akademiju scenskih umjetnosti. Široka publika upoznala ga je osamdesetih kroz kultnu „Top listu nadrealista“, a paralelno je gradio glazbenu karijeru kao frontmen sarajevske grupe Bombaj Štampa. Ratne 1992. preselio se u Sloveniju, gdje živi i danas, nastavljajući raditi diljem regije i u međunarodnim produkcijama.

Njegova filmska karijera uključuje „Dom za vješanje“, „Kuduz“, „Kako je propao rokenrol“, „Trijažu“, „U zemlji krvi i meda“ i niz drugih projekata, dok je jednu od najpoznatijih uloga ostvario kao Čiki u filmu „Ničija zemlja“ Danisa Tanovića. Film je 2002. osvojio Oscara za najbolji strani film, a Đurić je za svoju izvedbu bio nominiran za nagradu Europske filmske akademije. Publici je dobro poznat i kao autor „Naše male klinike“, serije koja je dobila slovensku, hrvatsku i srpsku verziju, te po autorskoj predstavi „Đurologija“, koju godinama izvodi diljem regije.

Privatno je njegov život već desetljećima vezan uz Tanju Ribič. Zajedno imaju Zalu i mlađu kćer Elu, dok Đuro iz prethodnog braka ima sina Filipa. I djeca su se približila umjetnosti. Zala je odabrala glumu i pisanje, Ela se bavila glazbom, svira klavir i gitaru te piše pjesme, a Filip se bavio glazbom, modom i fotografijom.

Đuro je i ranije rođendane djece koristio kao povod za zavirivanje u stari obiteljski album. Kada je Ela 2023. slavila 18. rođendan, objavio je njezinu fotografiju iz vremena kada je bila beba, uz noviju fotografiju oca i kćeri snimljenu 18 godina poslije. Ovoga puta vremenski luk još je duži. Fotografija sa Zalom koja mu kao beba spava na prsima danas stoji uz prizore odrasle žene koja je iz obiteljskog backstagea krenula vlastitim profesionalnim putem, a u međuvremenu i sama postala majka.