Prije nekih desetak godina odlučio sam se na jedan veliki korak, točnije jednu veliku promjenu za svoje zdravlje. Kako je došlo do toga? Iskreno, više se ni sam ne sjećam, ali znam da sam na Jarunu bio svaki dan, pio i jeo i komentirao ljude koji svakodnevno trče oko jezera. U nekom momentu se i u meni nešto prelomilo i odlučio sam se na taj prvi korak. Bojao sam ga se strašno, bio sam uvjeren da ja to ne mogu i da se to nikad dogoditi neće.
Nakon nekoliko tjedana, prelomio sam i kupio svu opremu. To je bilo razdoblje kada sam čak imao i osobnog trenera jer sam toliko van svake discipline da nije postojala šansa da sam treniram u teretani ili još gore, trčim oko Jaruna. Disciplina nula. Sjećam se točno tog dana, bilo je negdje oko 16 h. Otišao sam na Jarun. Prognoza je za taj dan bila božanstvena, sve se nekako poklopilo s time da ja prvi put u životu otrčim krug oko Jaruna. I to se dogodilo. Ja sam ga otrčao. Vjerujte mi da nisam vjerovao tada da ću imati disciplinu koju imam danas.
Počeo sam polako, korak po korak, u svom nekom tempu jer nisam znao raspodijeliti snagu za trčanje, ni kakve korake raditi, ni kako pravilno dizati noge, a još manje da je upravo hidratacija najvažniji suputnik u ovom pothvatu. Da, dobro ste pročitali, otišao sam trčati bez bočice vode kao svaki pravi nadobudni trkač koji misli da odmah sutra može otrčati maraton bez da trepne. Bravo ja.
Korak po korak, zalet po zalet, brzina se dizala i ja sam svakim krugom bio sve bolji i bolji. Trčanjem oko Jaruna sam počeo shvaćati što zapravo i znači da je za svaku vid tjelesne aktivnosti potrebna energija (u vidu hrane i vode). Do tada sam vješto rukom odmahivao i mislio se ma to je samo jedan krug, jedno trčanje, što je to za mene. Nakon toga obilna večera i dobro je sve. Najčešće McDONALD’S. Doslovno sam griješio u svakom koraku, najviše u koraku hidratacije.
Nemali broj puta mi se dogodilo da mi tijekom trčanja nije bilo dobro. Sjećam se da sam jednom prilikom razgovarao s majkom i rekao joj: “Doslovno mi se muti pred očima, ako padnem nalazim se tu i tu”. A GLAVNI RAZLOG tome je upravo to što uopće nisam pio vode prije, tijekom ili još gore nakon trčanja. Kući bih popio jednu čašu ili ono malo pod tušem jer kao to je meni dovoljno. Bravo ja.
Koliko je zapravo bitna hidratacija prije, tijekom i nakon trčanja, ALI I TIJEKOM DANA, ma koliko god bili lijeni popiti vode najbolje govori činjenica ta da u ljudskom tijelu ima gotovo 70 % vode. Vode koja je život koji živimo.
S obzirom na to da sam, kao što sam i rekao, na teži način naučio koliko je bitna hidratacija, odlučio sam uvesti neke promjene u svoj život, posebice zato što sam došao do razine da dnevno otrčim i dva kruga oko Jaruna, nekoliko puta mjesečno čak i tri, te mislim da nakon ovoliko godina trčanja moram prekinuti navike koje mi štete. Ako sam već prelomio u sebi i pronašao disciplinu da svakodnevno trčim oko Jaruna, nešto što mi u slučaju teretane nije pošlo za rukom, onda vjerujem da promjene vezane uz hidrataciju mogu usvojiti bez problema.
Tako je i bilo. Zadnjih šest mjeseci u uredu na poslu do mene je bočica Cetine. Ne mogu zamisliti dan da ne popijem barem 3 bočice. Kod kuće imam nekih pedesetak tih bočica koje svakodnevno nadopunjavam da slučajno ne ostanem bez njih. Upravo zahvaljujući pravilnijoj hidrataciji koju sam osvijestio nakon puno previše godina, ja trčim brže-bolje-jače te mi se više ne ponavljaju epizode slabosti dok treniram. Mnogi će se složiti, bolje ikad nego nikad.
U javnom prostoru posljednjih se godina sve češće pojavljuju novi pojmovi kojima se nastoji preciznije opisati ponašanje ljudi u suvremenim društvenim i komunikacijskim odnosima. Jedan od takvih pojmova jest otrovert, izraz koji se još uvijek ne nalazi u klasičnim psihološkim priručnicima, ali se postupno uvriježio u medijskom i kolokvijalnom govoru kao pokušaj imenovanja specifičnog obrasca ponašanja koji nadilazi uobičajene podjele na introverte i ekstroverte. Upravo zbog svoje neformalnosti i novosti, pojam otrovert zahtijeva dodatno razjašnjenje kako bi se izbjegla pojednostavljivanja i pogrešna tumačenja.
U suvremenim međuljudskim odnosima, osobito onima koji se razvijaju i odvijaju u digitalnom prostoru, sve se češće pojavljuju obrasci ponašanja koji nisu jasno imenovani, ali ostavljaju dubok i dugotrajan emocionalni trag. Jedan od takvih fenomena jest orbiting – pojam koji se posljednjih godina uvriježio u psihološkom i sociološkom diskursu kao opis specifične, pasivno-aktivne prisutnosti u odnosima koji su formalno prekinuti ili nikada nisu do kraja definirani. Iako se na prvi pogled može činiti bezazlenim, orbiting je složen i višeslojan oblik ponašanja koji snažno utječe na emocionalnu stabilnost, doživljaj vlastite vrijednosti i sposobnost zatvaranja odnosa.
U svijetu estetske kirurgije, u kojem se granica između medicine, estetike i identiteta svakim danom sve više sužava, rijetki su liječnici koji uspijevaju zadržati jednaku razinu znanstvene preciznosti, profesionalne etike i estetske suptilnosti. Dr. Boris Ivkić jedan je od njih. Kao specijalist otorinolaringologije i kirurgije glave i vrata, s dodatnim usmjerenjem prema estetskoj kirurgiji lica i vrata, dr. Ivkić pripada generaciji liječnika koji struku ne promatraju kao niz zahvata, već kao dugoročan odnos povjerenja između liječnika i pacijenta. Njegov profesionalni put obilježen je istodobnim radom u funkcionalnoj i estetskoj kirurgiji, što mu omogućuje jedinstvenu perspektivu u razumijevanju anatomije, ali i psihologije lica. U vremenu kada se estetski zahvati često pojednostavljuju, banaliziraju ili svode na vizualni trend, on ustraje na medicinskoj ozbiljnosti i odgovornosti.
U posljednjih nekoliko godina sve češće svjedočimo fenomenu koji se u popularnoj kulturi označava pojmom “no contact” ili prekid kontakta s roditeljima. Taj izraz označava svjesni i namjerni prekid komunikacije s jednim ili oba roditelja, što uključuje prestanak telefonskih razgovora, poruka, videopoziva, izbjegavanje susreta pa čak i blokiranje roditelja na društvenim mrežama. Radi se o odluci koja nije impulzivna niti površna, već rezultat dugotrajnog nakupljanja emocionalnih povreda, zanemarivanja granica i kronične disfunkcije unutar obiteljskog sustava. Za mnoge milenijalce, to nije samo čin ogorčenosti ili buntovništva, već način očuvanja vlastitog mentalnog zdravlja i samopoštovanja.
U trenucima kada razmišljate o tome da uz pomoć detoksa uklonite iz tijela sve što gomilate i počnete iznova, važno je znati da to nije jednostavna fraza za vikend-reset već složen proces koji uključuje tijelo, um i prehranu u dugoročnom smislu. Muškarac koji svoje tijelo shvaća ozbiljno, zna da nije riječ o jednokratnom paketu koji „očisti sve”, nego o razumijevanju što znači detoksikacija, kada je potrebna, koliko je realna i ima li smisla u kontekstu modernog načina života.
Ako si se ikada uhvatio kako razmišljaš o tome da trebaš „ići na dijetu četiri tjedna” u nadi da će sva prekomjerna masa nestati preko noći, vrijeme je da promijeniš pristup. Muškarac koji želi smršavjeti ne mora žrtvovati društveni život, energiju ili osjećaj slobode. Možeš postići rezultat koji traje, a da pritom ne doživljavaš svaku večer kao bitku s tanjurom i vježbaonicom.
Svaki muškarac koji je ikada pogledao svoje tijelo u ogledalu i pomislio da bi mogao više nego što sada jest — da ga treninzi ne iscrpljuju nego pokreću — zna da izgradnja tijela nije samo stvar bezglavog tereta, nego promišljenog odnosa prema sebi.
Kad stane na scenu, Dorian Stipčić zna da glas sam po sebi nije dovoljan. On ne pjeva samo note, nego priču, emociju, trenutak koji publika osjeti prije nego što izgovori prvu riječ. Mladi Varaždinac, glumac i pjevač s klasičnim obrazovanjem i bogatim kazališnim iskustvom, ove godine čeka svoj trenutak kao PRVA REZERVA na Dori s pjesmom "Loved". I dok mnogi gledatelji vide samo finaliste i spektakularne izvedbe, Dorian zna da pravi izazov počinje puno prije nego se upale reflektori: u disciplini, strpljenju i pripremljenosti koja nastaje godinama provedenima u kazališnim dvoranama.
Pjesma Andromeda, s kojom se grupa Lelek ove godine predstavlja na Dori, na prvi pogled djeluje kao suvremena etno-pop kompozicija snažne emocionalne gradnje i hipnotičkog refrena. Međutim, već nakon prvog slušanja postaje jasno da se iza njezina zvuka ne krije tek estetska igra tradicijom, nego duboko promišljena naracija o identitetu, pamćenju, ženskom iskustvu i povijesnom teretu koji se prenosi s koljena na koljeno. Andromeda je pjesma koja ne traži brzu reakciju, nego strpljivo slušanje i razumijevanje konteksta iz kojeg je proizašla.
