Split je dobio novi wellness bar inspiriran Los Angelesom, a već nas je osvojio svojim konceptom
Na Morpurgovoj poljani 1, u neposrednoj blizini splitske Pjace, otvoren je So Much Sun, wellness bar koji ponudu temelji na smoothiejima, svježim salatama, hladno prešanim sokovima, hidratacijskim napitcima i drugim proizvodima namijenjenima gostima koji tijekom dana traže laganiji obrok ili brzo osvježenje. Iako se koncept oslanja na suvremene trendove zdrave i funkcionalne prehrane, njegova poslovna i komunikacijska logika od početka je postavljena tako da izbjegava strogoću koja često prati wellness industriju te zdraviju prehranu predstavlja kao dio svakodnevnog gradskog života, a ne kao režim koji od gosta traži posebna pravila i odricanja.
Iza projekta stoje Ela Bokavšek, Antonio Pašalić i Ivan Marin, čija su se različita profesionalna iskustva spojila u zajedničkoj ideji o malom, operativno jednostavnijem ugostiteljskom formatu s jasno definiranom ponudom i prepoznatljivim identitetom. Bokavšek je godinama razmišljala o konceptu koji bi se razlikovao od postojećih splitskih mjesta usmjerenih na zdraviju prehranu, budući da je velik dio takve lokalne ponude organiziran oko doručka i bruncha, dok je prostor za cjelodnevni format s proizvodima koji se mogu konzumirati brzo, ponijeti sa sobom ili uklopiti u dnevnu rutinu ostao manje zastupljen.
So Much Sun zato nije zamišljen kao klasičan restoran niti kao još jedan brunch lokal, nego kao kompaktan wellness bar prilagođen ritmu centra Splita. Takav format posebno odgovara ljetnim mjesecima, kada temperature redovito prelaze 30 stupnjeva, gradska jezgra bilježi intenzivan promet turista i lokalnog stanovništva, a velik dio potrošnje odvija se izvan tradicionalnog modela dugog sjedenja za stolom. Smoothie, salata, svježi sok ili hidratacijski napitak u tom kontekstu postaju proizvodi koji se mogu kupiti tijekom šetnje gradom, između obveza, nakon treninga, na putu prema plaži ili kao zamjena za teži dnevni obrok.
Američka referenca u splitskom formatu
Polazište za razvoj koncepta dijelom je pronađeno u američkoj wellness i fast-casual sceni, prije svega u jednostavnosti salad barova poput Sweetgreena i načinu na koji je losanđeleski Erewhon posljednjih godina smoothie pretvorio iz relativno jednostavnog proizvoda u zasebnu premium kategoriju. Američki primjeri poslužili su kao referenca za razumijevanje mogućnosti takvog formata, ali So Much Sun nije razvijen kao njihova lokalna kopija. Njegova ponuda, vizualni identitet, lokacija i komunikacija prilagođeni su Splitu, njegovoj klimi, turističkoj strukturi i načinu na koji se tijekom većeg dijela godine koristi gradski centar.
Ideja je prije realizacije nekoliko godina ostala u pozadini drugih projekata kojima se Bokavšek bavila, a konkretniji oblik dobila je kroz razgovore s njezinim partnerom Antonijem Pašalićem i prijateljem iz djetinjstva Ivanom Marinom. Pašalić profesionalno dolazi iz gaming industrije, dok je kuhanje njegov dugogodišnji privatni interes zbog kojeg je razmišljao i o vlastitom manjem bistrou. Marin je iza sebe imao dugogodišnje iskustvo rada u korporativnom okruženju te je istodobno razmatrao povratak u Split i profesionalni ulazak u ugostiteljstvo.
Umjesto pokretanja većeg restoranskog projekta, trojac se odlučio za manji format koji im je omogućio jasnije podijeliti odgovornosti i razvijati posao unutar kontroliranijeg operativnog okvira. Za Marina je takav projekt predstavljao prvi konkretniji ulazak u ugostiteljstvo, dok Pašalić zbog poslovnih obveza dio mjeseca provodi u Zagrebu, pa je wellness bar bio izvediviji početni model od klasičnog restorana s većim brojem zaposlenika, složenijom kuhinjom i znatno širom ponudom.
„Budući da se Ivan tek počeo upoznavati s ugostiteljstvom, a Antonio pola mjeseca živi u Zagrebu, umjesto da se odmah upuste u velik i zahtjevan projekt, ponovno sam na stol stavila ideju koju sam godinama čuvala. Zamolila sam ih da zajedničkim snagama realiziramo naš mali wellness bar. Nije to bio koncept koji su prvotno zamišljali za sebe, ali tijekom procesa obojica su ga jako zavoljela“, objašnjava Ela Bokavšek.
Razvoj ponude kroz višemjesečno testiranje
Podjela poslova među partnerima definirana je prema njihovim interesima i iskustvu, pa su Antonio Pašalić i Ivan Marin preuzeli razvoj jelovnika i testiranje proizvoda, dok je Ela Bokavšek vodila kreativni dio projekta, uključujući uređenje prostora, vizualni identitet i način na koji će se brend predstavljati gostima.
Razvoj jelovnika trajao je mjesecima jer se konačna ponuda nije gradila samo prema nutritivnim karakteristikama pojedinih sastojaka. Recepture za smoothieje, salate i napitke prolazile su kroz ponovljena testiranja omjera, teksture, okusa i kombinacija sastojaka kako bi proizvod mogao funkcionirati i kao wellness opcija i kao nešto što će gost naručiti zato što mu se sviđa njegov okus. Takav pristup proizlazi iz jednostavne pretpostavke da dugoročna potražnja ne može počivati samo na deklariranoj zdravstvenoj vrijednosti proizvoda, nego na tome želi li ga kupac ponovno konzumirati.
Jelovnik je zbog toga namjerno ostao relativno kratak. Umjesto velikog broja proizvoda koji bi povećali složenost nabave, skladištenja i svakodnevne pripreme, So Much Sun koncentrira se na manji broj artikala čije se recepture mogu preciznije kontrolirati. Kod salata je predviđena sezonska izmjena sastojaka i kombinacija, što omogućuje prilagodbu dostupnosti namirnica tijekom godine, dok je među prvim prepoznatljivim proizvodima bila Peach Burrata Salata, koja breskvu i burratu povezuje s okusima karakterističnima za mediteransku ljetnu kuhinju.
Domaća granola priprema se svakoga jutra i poslužuje s jogurtom te pireom od manga ili jagode koji se također izrađuje u kuhinji So Much Suna. Ponuda se planira širiti dnevnim izborom sendviča i jednostavnim slatkim proizvodima poput coconut banana breada, čime se postojeći format može proširiti bez pretvaranja jelovnika u opsežnu restoransku kartu.
Posebnu kategoriju čine hladno prešani sokovi koji se nakon pripreme pune i zatvaraju u limenke. Takva ambalaža razlikuje proizvod od uobičajenih boca i čaša u kojima se svježi sokovi najčešće prodaju na domaćem tržištu, a istodobno odgovara vizualnom jeziku brenda i formatu proizvoda namijenjenog konzumaciji izvan lokala.
Smoothieji pružaju veću fleksibilnost od sezonskih salata jer se većinom pripremaju od zamrznutog voća, pa dostupnost svježih sezonskih namirnica manje određuje sastav ponude. Među proizvodima koji su se tijekom prvog ljetnog jelovnika izdvojili nalaze se Coco Lotion, Mango Surf i Choco Bronzer, a već sama imena pokazuju da komunikacija nije građena oko medicinskog ili dijetetskog jezika. U smoothieje je moguće uključiti dodatke poput kolagena, proteina, ashwagandhe i mace, zbog čega dio ponude ulazi u kategoriju funkcionalnih napitaka, odnosno proizvoda čija receptura uz osnovni okus uključuje sastojke koje kupci ciljano biraju zbog njihovih nutritivnih svojstava.
U istom smjeru razvijeni su izotonični i hidratacijski napitci koji se pripremaju neposredno pred gostom. U gradu s dugim i toplim ljetom takav proizvod ima vrlo konkretnu sezonsku primjenu, osobito među gostima koji velik dio dana provode na otvorenom, fizički su aktivni ili traže alternativu klasičnim gaziranim i alkoholnim pićima.
Prostor od 25 četvornih metara između Splita i Los Angelesa
Vizualni identitet So Much Suna razvijen je paralelno s ponudom, a uređenje interijera u potpunosti potpisuje Ela Bokavšek. Na svega 25 četvornih metara povezala je dvije geografski udaljene reference koje se ponavljaju kroz njezin osobni i profesionalni život, Split kao rodni grad i Los Angeles kojem se posljednjih petnaestak godina redovito vraća.
Poveznica nije građena kroz doslovno prenošenje kalifornijskih motiva u dalmatinski prostor, nego kroz zajedničke elemente dvaju gradova. Sunce, more, palme, visoke temperature i svakodnevica koja se velikim dijelom odvija na otvorenom postoje u oba okruženja, dok Los Angeles u koncept unosi dodatne reference na surf kulturu, Venice Beach, glazbu i snažnije korištenje boja.
„Svi već znaju da je Split najlipši grad na svitu“, kaže Bokavšek uz smijeh, „ali Los Angeles zna biti malo više seksi. Privlači me energija južne Kalifornije, surf kultura i glazba koju obožavam. Sve je slobodnije, zavodljivije i pomalo pretjerano, ali upravo zato i zabavno. Uzela sam najbolje iz oba svijeta, splitsko sunce, Mediteran i našu spontanost pa im dodala malo više boje i ludosti Venice Beacha. To je osjećaj koji sam željela unijeti u naš brend i prostor.“
Organizacija interijera prati način rada lokala. Kuhinja je potpuno otvorena i nalazi se u vidnom polju gostiju, pa se priprema hrane i napitaka odvija bez fizičkog i vizualnog odvajanja od prodajnog prostora. Oblikovana je jednostavno i funkcionalno, gotovo laboratorijski, s naglaskom na čiste radne površine, preglednost procesa i higijenu. U objektu koji velik dio identiteta gradi oko svježine sastojaka i pripreme proizvoda po narudžbi, otvorena kuhinja omogućuje gostu da izravno vidi ono što se inače događa iza zatvorenih vrata.
Dio prostora namijenjen gostima namjerno je postavljen kao suprotnost neutralnoj kuhinji. Fluorescentna narančasta boja zauzima velik dio interijera, dok središnji vizualni element čini velika svjetleća instalacija koja imitira sunčevu svjetlost. Umjesto trenutačno čestih bež tonova, prirodnih materijala i reduciranih interijera ugostiteljskih objekata, So Much Sun koristi intenzivnu boju kao osnovno sredstvo prepoznavanja prostora i brenda.
Takvo rješenje ima praktičnu komunikacijsku funkciju jer se isti vizualni kod može prenositi na ambalažu, društvene mreže, odjeću, suvenire i druge fizičke elemente brenda. Interijer tako nije razvijen odvojeno od ostatka projekta, nego kao dio identiteta koji se ponavlja na različitim mjestima kontakta s gostom.
Od wellness bara prema lifestyle brendu
Ime So Much Sun nastalo je iz iste kombinacije lokalnog iskustva i međunarodno razumljivog jezika. Naziv je dovoljno jednostavan da ga strani gost može odmah razumjeti i zapamtiti, dok njegova povezanost sa Splitom proizlazi iz jedne od najočitijih karakteristika grada, velikog broja sunčanih dana i života na otvorenom. Slogan „Split to the World“ dodatno definira ambiciju brenda da lokalno iskustvo pretvori u proizvod i vizualni identitet koji može funkcionirati i izvan neposrednog konteksta ugostiteljskog objekta.
Zbog toga je već u početnoj fazi razvoja pokrenuta mala linija vlastitog mercha i suvenira. Poslovni model time dobiva dodatnu kategoriju proizvoda koja nije izravno vezana uz pripremu hrane i pića, a So Much Sun postupno dobiva obilježja lifestyle brenda. Za turista takav proizvod može funkcionirati kao suvenir iz Splita, dok ga lokalni gost može kupiti zbog samog dizajna i povezanosti s brendom.
Takav pristup odgovara i lokaciji na kojoj je projekt otvoren. Morpurgova poljana nalazi se u samom centru grada i kroz nju svakodnevno prolaze različite skupine potrošača, od stanovnika Splita do domaćih i stranih turista. Lokal zbog toga istodobno posluje na lokalnom tržištu i na tržištu turističke potrošnje, pri čemu se potrebe tih skupina djelomično preklapaju, ali njihova percepcija brenda ne mora biti jednaka. Lokalni gost može So Much Sun koristiti kao redovito mjesto za smoothie ili obrok, dok strani gost isti prostor može doživjeti kao dio iskustva boravka u Splitu i s njime povezati fizički proizvod koji će ponijeti kući.
Nakon otvorenja vlasnici su primijetili još jednu, neplaniranu poveznicu s neposrednim okruženjem. Susjedni lokali na Morpurgovoj poljani koriste različite nijanse žute, pa se fluorescentna narančasta i veliko umjetno sunce So Much Suna gotovo slučajno uklapaju u postojeću kolorističku sliku trga. Iz interne šale zbog toga je nastao naziv „Sunset Square“, koji se prirodno uklopio u jezik samog brenda.
So Much Sun tako je razvijen na sjecištu ugostiteljstva, wellnessa, dizajna i turističke potrošnje, ali njegov osnovni proizvod ostaje jednostavan i lako razumljiv. Gost dolazi po smoothie, salatu, sok ili drugi lagani proizvod, dok prostor, ambalaža, nazivi proizvoda i vizualni identitet stvaraju iskustvo koje se razlikuje od klasičnog juice ili salad bara.
Američke reference u projektu ostaju vidljive, posebno kroz utjecaj Los Angelesa i tamošnje wellness kulture, ali konačni koncept nije premješten iz Kalifornije u Dalmaciju. Nastao je u Splitu, prilagođen je njegovoj klimi, centru grada i strukturi gostiju, a upravo splitsko sunce daje smisao njegovu imenu. So Much Sun nalazi se na adresi Morpurgova poljana 1 u Splitu.
Julius Meinl nas je odveo u Beč na tri nezaboravna dana, u grad u kojem se kava nikada nije pila samo zbog kofeina, nego zbog razgovora, susreta, rituala i onog posebnog osjećaja da vrijeme barem na trenutak može usporiti. U gradu u kojem je kavana odavno više od mjesta na kojem se naručuje espresso, ovog se rujna dogodio susret koji je toj tradiciji dao potpuno novo, moderno lice. Beč je od 3. do 5. rujna živio u ritmu kave, barista, mirisa svježe mljevenih zrna, preciznih ekstrakcija, savršeno teksturiranog mlijeka i kreativnih napitaka, a središnje mjesto svega bio je Julius Meinl Barista Cup 2026, međunarodno natjecanje koje je u austrijsku prijestolnicu dovelo najbolje bariste iz petnaest zemalja.
Davor Bruketa, osnivač i kreativni direktor agencije Bruketa&, ove će godine kao jedini hrvatski predstavnik sudjelovati u Global Grand Juryju Best of the Best Effie Awards u Londonu. U središtu njegova pogleda na industriju nije pitanje koliko je neka kampanja atraktivna, nego koliko je precizno povezala poslovni problem, strategiju, kreativno rješenje i mjerljiv učinak.
U svijetu vrhunskog sporta medalje se na kraju pretvaraju u brojke, rezultate i mjesta na ljestvicama, ali iza svakog odličja postoji priča koju nijedna statistika ne može u potpunosti obuhvatiti. Iza zlata su godine treninga, ponavljanja, odricanja, pogrešaka, ozljeda i trenutaka kada tijelo i samopouzdanje posustanu, ali i ona posebna ljubav prema sportu koja sportaša uvijek ponovno vraća u dvoranu. Upravo se u toj poveznici između talenta, rada, discipline i ustrajnosti susreću dvije hrvatske državne prvakinje, osmogodišnja Isabel Serdarušić i Tina Zelčić, rođena 2002. godine, dvije gimnastičarke različitih generacija i iskustava koje povezuje ista želja da budu bolje nego jučer.
U vremenu u kojem gotovo sve što nas okružuje prolazi kroz neku vrstu digitalne korekcije, estetskog filtriranja i industrijskog usavršavanja, zanimljivo je da se naš pogled sve češće zaustavlja upravo na onome što nije savršeno. Privlače nas izlizani rubovi starog drvenog stola, nepravilna glazura na keramičkoj zdjeli, fasada na kojoj se vidi nekoliko desetljeća kiše i sunca, kožna torba čija je površina potamnila na mjestima gdje ju je netko godinama dodirivao, fotografija čije zrno nije potpuno čisto i odjevni predmet na kojem se vidi da nije nastao kao bezlična kopija stotina drugih identičnih komada. Takve stvari ne djeluju dovršeno u klasičnom smislu riječi, ali upravo zbog toga često djeluju potpunije, jer osim oblika posjeduju i vrijeme, iskustvo, kontekst i trag ljudske prisutnosti.
Postoji nešto gotovo paradoksalno u načinu na koji koristimo umjetnost: u vremenu u kojem nam je dostupno više filmova, serija, knjiga, glazbe i drugih sadržaja nego ikada prije, često se iznova vraćamo upravo onome što već poznajemo. Ponovno gledamo film čiji znamo gotovo svaki prizor, ponovno otvaramo roman čiji kraj odavno znamo, a pjesmu koju smo mogli čuti stotinu puta ponovno puštamo kao da u njoj još postoji nešto što nismo do kraja razumjeli. Na prvi pogled takvo ponašanje može izgledati kao jednostavna posljedica navike ili nedostatka interesa za novo, ali psihologija pamćenja, emocija i odnosa prema umjetnosti pokazuje da je stvar znatno složenija. Kada se vraćamo poznatom djelu, vrlo često ne vraćamo se samo priči, melodiji ili likovima, nego vlastitom iskustvu koje je s tim djelom tijekom vremena postalo povezano.
U kreativnim industrijama talent je važan, znanje je nužno, iskustvo se s vremenom pokazuje neprocjenjivim, a tehnička izvedba često predstavlja osnovu bez koje je teško uopće ući na tržište, no ono što dugoročno razlikuje jednog kreativca od drugoga najčešće nije količina vještina koju može ponuditi, nego sposobnost da razvije prepoznatljiv način razmišljanja, rada i izražavanja. Vlastiti stil nije samo estetska karakteristika niti nešto što se može svesti na nekoliko vizualnih ili jezičnih elemenata po kojima će publika prepoznati nečiji rad, nego je riječ o mnogo dubljoj profesionalnoj vrijednosti koja nastaje iz kombinacije iskustva, ukusa, znanja, osobnih interesa, kulturnih utjecaja, profesionalne discipline i načina na koji pojedinac promatra svijet. Upravo zato vlastiti potpis s vremenom može postati jedan od najvrjednijih oblika kapitala koji kreativac posjeduje, jer ga je teško kopirati, teško zamijeniti i gotovo nemoguće izgraditi preko noći.
U svijetu koji je gotovo opsjednut novim, starost je postala pomalo neobičan oblik luksuza. Svakoga dana pojavljuju se novi proizvodi, novi brendovi, novi restorani, nove kolekcije, novi koncepti interijera, nove tehnološke platforme, nove pjesme i nove poslovne ideje koje u kratkom vremenu uspijevaju privući pažnju javnosti, algoritama i tržišta, ali samo rijetke među njima uspijevaju napraviti ono što je u suvremenoj ekonomiji zapravo mnogo teže od samog lansiranja: ostati relevantne. Novost može proizvesti interes, može stvoriti promet i može osigurati naslovnicu, ali sama po sebi ne predstavlja dokaz vrijednosti. Povijest kulture, dizajna, mode, gastronomije i poduzetništva iznova pokazuje da između nečega što je trenutačno popularno i nečega što će za dvadeset ili pedeset godina još uvijek imati smisla postoji velika razlika.
Pojam pasivne agresije posljednjih je desetljeća postao toliko prisutan u svakodnevnom jeziku da se danas susreće u gotovo svim oblicima međuljudske komunikacije, od partnerskih odnosa i obiteljskih konflikata do poslovnih odnosa, prijateljstava i komunikacije na društvenim mrežama, pri čemu je njegova učestalost upotrebe u velikom broju slučajeva nadmašila njegovu stvarnu sadržajnu vrijednost, jer se termin sve češće koristi kao opća oznaka za ponašanje koje je drugoj osobi neugodno, iritantno, hladno, neobzirno ili jednostavno neprihvatljivo, iako između takvog ponašanja i stvarne pasivne agresije postoji značajna psihološka i komunikacijska razlika.
Hrvatska kinematografija imat će snažnu zastupljenost u natjecateljskim programima 24. Zagreb Film Festivala, koji će se održati od 9. do 15. studenoga. U glavnom programu za Zlatna kolica natjecat će se dugometražni igrani filmovi Danas je mama živa Josipa Lukića i Sitni lopovi Mate Ugrina, dok će Male stvari Zvonimira Jurića u programu Ponovno s nama konkurirati za Zlatni bicikl. Ovogodišnji ZFF zagrebačkoj će publici tijekom sedam festivalskih dana predstaviti oko stotinu filmskih naslova, a domaći filmovi zauzet će istaknuto mjesto u dijelu programa posvećenom novim autorskim ostvarenjima.
Francuska niche parfemska kuća ānti ove je godine predstavila Kleopatru, svoj novi Eau de Parfum, a miris je sada stigao i na hrvatsko tržište. Iza kompozicije stoji Emilie Coppermann, jedna od etabliranih francuskih parfumerki, dok je polazište za miris pronađeno u priči o mliječnim kupkama posljednje egipatske kraljice.
Povodom 45. obljetnice brenda, OPI za jesen 2026. predstavlja kolekciju OPI’s Most Requested, koja ponovno uvodi neke od najtraženijih povučenih nijansi iz arhive i istodobno donosi njihove suvremene interpretacije. Kolekcija se oslanja na boje koje su tijekom prethodnih desetljeća stekle prepoznatljiv status među korisnicima i profesionalcima, a njihov povratak prati izbor novih nijansi razvijenih na temelju poznatih OPI tonova.
Penélope Cruz pojavila se 8. rujna 2026. godine na crvenom tepihu 83. Međunarodnog filmskog festivala u Veneciji u crvenoj haljini izrađenoj posebno za nju u ateljeu modne kuće CHANEL. Španjolska glumica i ambasadorica kuće nosila je kreaciju od crvenog vunenog krepa, a njezin večernji izgled bio je povezan s premijerom filma „Bunker“, novog ostvarenja francuskog redatelja Floriana Zellera u kojem Cruz nastupa uz Javiera Bardema. Film je prikazan u službenoj konkurenciji festivala, a u glumačkoj postavi nalaze se i Stephen Graham, Paul Dano i Patrick Schwarzenegger. Venecijanska Biennale navodi da film traje 126 minuta, da je snimljen na engleskom i španjolskom jeziku te da je francusko-španjolska produkcija.