Trud, rad, odricanje i zlato: Upoznajte malu i veliku prvakinju koje povezuje ista ljubav prema gimnastici

Isabel Serdarušić, osmogodišnja ritmička gimnastičarka tek je na početku svojega sportskog puta, ali rezultati već pokazuju velik potencijal i izniman trud. Ove je godine osvojila naslov državne prvakinje u višeboju u konkurenciji mlađih kadetkinja na 35. Prvenstvu Hrvatske, te naslov prvakinje Grada Zagreba u istoj kategoriji. Ima i mnoga zlata na međunarodnim natjecanjima van Hrvatske, iako joj ova dva naslova stavljaju posebno velik osmijeh na lice. Iza tih rezultata još uvijek stoji dijete kojemu je gimnastika prije svega ljubav i radost, prostor za igru, učenje novih elemenata, povezivanje pokreta i glazbe, putovanja i druženje s prijateljicama.

Upravo je ta dječja neposrednost jedan od najljepših dijelova njezine priče. Isabel pogrešku ne doživljava kao konačni neuspjeh, nego kao nešto što treba ponavljati dok ne uspije. Natjecanja joj donose uzbuđenje, a ne samo pritisak, dok medalje za nju nisu tek dokaz rezultata nego uspomene na određene dvorane, putovanja, ljude i trenutke. Danas ih ima više od četrdeset i svaku čuva s posebnom pažnjom. Uz nju su obitelj, trenerice i prijateljice, ljudi koji mladom sportašu daju sigurnost potrebnu da raste bez toga da prerano osjeti teret velikih očekivanja.

Tina Zelčić, rođena 2002. godine u Zagrebu, danas na sport gleda iz potpuno drukčije perspektive. Njezin je put započeo gotovo slučajno, kada je kao trogodišnjakinja već radila zvijezde i stoj na rukama, a godinu dana kasnije majka ju je odvela na gimnastiku. U početku je trenirala ritmičku i sportsku gimnastiku, no sportska je vrlo brzo postala njezin životni put. Samo nekoliko tjedana nakon početka treninga prebačena je među selektiranu djecu, a već mjesec dana kasnije osvojila je svoju prvu zlatnu medalju.

Od pete godine trenirala je gotovo svakoga dana, osim nedjelje, i gimnastika je postupno počela određivati njezin raspored, prehranu, putovanja i svakodnevni život. Dok su vršnjaci odlazili na izlete, ljetovanja ili skijanja, Tina je velik dio vremena provodila u dvorani. Ipak, danas na ta odricanja ne gleda s gorčinom jer smatra da joj je gimnastika dala mnogo više nego što joj je uzela. Omogućila joj je putovanja, prijateljstva, iskustva i, prije svega, oblikovala je kao osobu.

Njezin put, međutim, nije bio bez teških trenutaka. U prijelazu iz juniorske u seniorsku kategoriju morala je operirati lakat i mjesecima biti izvan dvorane, a kasnije su uslijedile i druge ozljede koje su dodatno testirale njezinu fizičku i mentalnu snagu. Upravo je nakon problema s laktom, zajedno s trenerom Markom Brezom, odlučila specijalizirati gredu jer je ta sprava najmanje opterećivala ozlijeđeni dio tijela. Ono što je počelo kao kompromis s vremenom je postalo njezina najveća sportska prepoznatljivost.

Greda široka samo deset centimetara postala je mjesto na kojem je Tina izgradila karijeru. Vježba traje približno 80 sekundi, ali za gimnastičarku tih 80 sekundi može biti cijela vječnost jer svaki korak, svaki element i svaki trenutak koncentracije mogu odlučiti rezultat. Na Svjetskom kupu u Varni 2023. godine osvojila je srebro, a od tada je na Svjetskim kupovima osvojila ukupno sedam medalja, četiri srebrne i tri brončane, uz nastupe na europskim i svjetskim prvenstvima.

Posebno bolno iskustvo doživjela je u kvalifikacijama za Olimpijske igre u Parizu, kada joj je nedostajao samo jedan bod za ostvarenje olimpijskog sna. Umjesto da je taj rezultat udalji od sporta, pretvorila ga je u dodatnu motivaciju. Danas su Olimpijske igre u Los Angelesu 2028. njezin konkretan cilj, a uz svakodnevni rad želi povećati početnu ocjenu svoje vježbe, dodatno stabilizirati elemente, ostati zdrava i raditi na mentalnoj pripremi.

Istodobno studira kineziologiju i pokušava uskladiti dva treninga dnevno s fakultetskim obvezama, putovanjima, natjecanjima i oporavkom. U njezinu sportskom razvoju posebno mjesto ima trener Marko Breza, s kojim surađuje već deset godina i koji je, kako ističe, poznaje dovoljno dobro da često prepozna kada nešto nije u redu i prije nego što to izgovori. Tina pritom sebe ne doživljava kao potpuno samostalan projekt, nego kao vrh sante leda ispod kojeg se nalaze obitelj, trener, stručni tim, prijatelji i svi ljudi koji godinama sudjeluju u njezinu sportskom putu.

Jedan od najtežih trenutaka dogodio se na Europskom prvenstvu u Zagrebu. Nakon mjeseci intenzivnih priprema i dva do tri treninga dnevno, na podij-treningu odradila je savršenu vježbu i činilo se da je spremna za veliki nastup pred domaćom publikom. No pritisak je na natjecanju učinio svoje. Pogreška na početku povukla je drugu, a s njima su se počeli rušiti i planovi o rezultatu kojem se nadala. Nakon nastupa stigli su razočaranje i suze, ali i ono što je kroz gotovo dvadeset godina sporta postalo njezina najvažnija navika – povratak u dvoranu.

Upravo se ondje ponovno susreću priče Isabel i Tine. Isabel još nije upoznala operacije, višemjesečne oporavke, velike poraze, olimpijski san izgubljen za jedan bod ni pritisak domaćeg prvenstva. Njezin je svijet zasad jednostavniji: sportska torba, trening, novi elementi, prijateljice i radost sljedećeg natjecanja. Ali i Tina je jednom bila četverogodišnja djevojčica koja je zaplakala na natjecanju i pobjegla majci jer je shvatila da se natječe i s dječacima. I ona je jednom bila dijete kojemu je gimnastika bila igra, a ne životni projekt.

Danas Isabel u Tini može vidjeti moguću sliku vlastite budućnosti, velike međunarodne nastupe, pune dvorane, medalje i najvažnija natjecanja. Tina u Isabel može prepoznati vlastiti početak, djevojčicu koja ima talent, energiju, želju i još ne zna koliko daleko može stići. Njihove karijere ne treba uspoređivati jer su njihove godine, discipline, iskustva i ciljevi potpuno različiti, ali upravo zato njihova povezanost ima posebnu vrijednost.

Isabel je mala prvakinja koja tek ispisuje prve stranice svoje sportske priče i već uči slušati trenerice, ponavljati, učiti iz pogrešaka i ostati koncentrirana, a pritom ne izgubiti ono najvažnije, radost sporta. Tina je velika prvakinja koja zna koliko medalja može biti sjajna, ali i koliko brzo jedan nastup može donijeti razočaranje. Njezinu karijeru ne čine samo državna titula i medalje sa Svjetskih kupova, nego i operacije, ozljede, propuštene prilike, psihološki pritisak i odluka da nakon svakog pada ponovno ustane.

Možda je upravo sposobnost povratka najveća vrijednost koju jedna generacija sportaša može prenijeti drugoj. Isabel još ne zna gdje će biti za deset ili petnaest godina i pred njom su godine učenja, odrastanja, pobjeda i poraza, ali danas ima pravo sanjati velike snove. Tina već zna da se veliki snovi ne ostvaruju preko noći i da ponekad jedan bod može odlučiti cijelu karijeru. Ipak, nakon svega još uvijek se vraća u dvoranu.

U tome se nalazi njihova najvažnija zajednička priča. Isabel tek otkriva koliko joj sport može dati, dok Tina zna koliko je teško u njemu ostati. Jedna tek sanja o najvećim pozornicama, druga se prema njima ponovno pokušava probiti. Jedna medalje čuva kao uspomene, druga zna koliko je puta do njih trebalo pasti i ponovno ustati. Obje, međutim, povezuje ista stvar – ljubav prema gimnastici i spremnost da se sljedeći dan ponovno počne raditi.

Jer talent bez rada ostaje samo mogućnost, rad bez ljubavi može postati teret, a tek kada se talent, disciplina, ustrajnost, podrška i ljubav prema sportu spoje, nastaje priča koja može trajati godinama. Isabel Serdarušić i Tina Zelčić zato nisu samo dvije državne prvakinje različitih generacija. One su dvije točke istoga sportskog puta, jedna na njegovu početku, a druga nakon gotovo dvadeset godina iskustva, i obje podsjećaju na ono najvažnije u sportu: nije presudno samo koliko puta pobijedimo, nego koliko puta pronađemo snagu da ponovno pokušamo.

Četverogodišnja djevojčica puna energije i razigranosti pronašla je u ritmičkoj gimnastici prostor u kojem može istodobno učiti, stvarati i uživati u pokretu. Danas, nekoliko godina kasnije, iza nje su brojni treninzi, natjecanja, putovanja i više od 40 osvojenih medalja, ali i dalje s jednakim veseljem odlazi na svaki novi trening. Njezina upornost, ljubav prema gimnastici i vjera u vlastite mogućnosti već su joj donijele naslov državne prvakinje, i to u konkurenciji starijih djevojčica. O svojim prvim koracima, natjecanjima, uzorima, velikim snovima i svemu što joj gimnastika znači razgovarali smo s mladom i talentiranom Isabelom. U nastavku pročitajte njezine odgovore.

Što ti se prvo svidjelo kod ritmičke gimnastike kada si počela trenirati?

Počela sam trenirati kada sam imala pet i pol godina jer sam bila jako zaigrana i puna energije. Na gimnastici sam mogla tu energiju potrošiti i uživati u vježbanju. Svidjelo mi se što imamo različite vježbe, istezanja i rekvizite, a jako volim i učiti nove ravnoteže i skokove. Najljepše mi je bilo što sam izvodila vježbe uz glazbu koju obožavam i u slobodno vrijeme sviram klavir.

Što ti se najviše sviđa u gimnastici?

Najviše volim treninge, ali jako volim i nastupe i natjecanja. Volim kada putujemo na natjecanja i upoznajemo druga mjesta i nove gimnastičarke. Već sam bila i na nekoliko natjecanja izvan Hrvatske i svaki put mi je posebno kada dođem u novu dvoranu i vidim kako se druge cure pripremaju za svoje nastupe. A najdraže mi je kada sve to mogu doživjeti s prijateljicama.

Što najviše voliš raditi na treningu? Što je najzabavnije?

Najviše volim kada učimo nešto novo i kada mi je neki element izazov. Ako mi nešto ne uspije odmah, ponavljam dok ne uspijem sve napraviti kako treba. Često znam moliti mamu da ostanem još u dvorani ili na igralištu jer ne volim ići kući dok ne uspijem izvesti element kako treba. Zna mi reći da sam previše uporna ali ja ne znam drugačije.

Kako se osjećaš kada trebaš izaći na nastup?

Uvijek sam jako uzbuđena i jedva čekam da nastup počne. Nisam baš nervozna, više se veselim. Večer prije nastupa često u glavi ponavljam svoju vježbu i razmišljam o tome kako ću je izvesti. Kada izađem na teren i krenu glazba i nastup, samo uživam i bude mi baš lijepo što mogu pokazati sve što sam trenirala pred publikom i drugim gimnastičarkama.

Što ti je prvo palo na pamet kada si saznala da si državna prvakinja?

Prvo nisam mogla vjerovati da sam stvarno prva. Onda sam jedva čekala zagrliti mamu, tatu, brata Davida, seku i svoje trenerice. Na početku godine nisam bila najbolja i sve je nekako došlo polako kroz sezonu. Zato me rezultat malo iznenadio, iako nikada nisam sumnjala u sebe. Uvijek sam vjerovala da mogu uspjeti ako se trudim i treniram.

Je li bilo teško osvojiti zlato i na Prvenstvu Grada Zagreba i na Prvenstvu Hrvatske, pogotovo jer si se natjecala sa starijim djevojčicama?

Znala sam da će biti jako teško jer su neke djevojčice i starije a i sve su jako dobre. To su bila dva važna natjecanja i na njima sam samo htjela pokazati sve što sam trenirala cijelu godinu. Zadnjih tjedana prije natjecanja trenirala sam još više i pokušavala biti što bolja. Kada je došlo natjecanje, samo sam se koncentrirala na svoju vježbu i trudila se napraviti najbolje što mogu i nisam osjetila tremu što mislim da mi je bila prednost. Na kraju je sve ispalo baš kako sam htjela i svi mjeseci i sati truda stali su u minutu i pol pobjedničke vježbe.

Kako se osjećaš kada osvojiš medalju?

Bude mi jako drago jer znam koliko sam trenirala za nju. Medalje čuvam na posebnoj polici i imam ih više od 40. Sve ih jako pazim i ponekad ih čak čistim. Volim ih gledati jer me svaka podsjeti na neko natjecanje i na ono što sam tada naučila. Nakon natjecanja mi je najdraže zagrliti trenerice, a roditelji mi uvijek pripreme doček iznenađenja doma sa mojom najdražom pjesmom i tortom i to mi puno znači.

Tko ti najviše pomaže i navija za tebe?

Najviše mi pomažu moje trenerice, ali i druge prijateljice s kojima treniram. Svi koje sam do sada upoznala kroz gimnastiku jako su dragi i dobri prema meni i uvijek su tu kada mi treba savjet ili pomoć. Isto tako velika su mi podrška moje učiteljice iz škole i prijatelji u rzredu. Mama i tata su mi također velika podrška jer me svaki dan voze na treninge i dolaze na natjecanja. Tada uvijek glasno navijaju za mene i bude me malo sram ali mi i pomogne.

Imaš li neku gimnastičarku kojoj se posebno diviš? Je li ti Tina Zelčić uzor?

Divim se mnogim ritmičkim gimnastičarkama i jako volim gledati njihove nastupe. Tina mi je jako draga i divim joj se jer je jako uspješna. Lijepo mi je što smo obje državne prvakinje, iako je ona puno iskusnija i već je nastupala na velikim natjecanjima. Volim gledati kako ona radi svoje vježbe jer tada mogu vidjeti koliko još mogu naučiti. Bilo bi mi super jednog dana imati puno velikih natjecanja i medalja kao ona.

Na kojem bi velikom natjecanju jednog dana voljela nastupiti? Koji je tvoj najveći gimnastički san?

Najviše bih voljela nastupiti na nekom velikom natjecanju gdje bi bile pune tribine i gdje bih mogla izvesti svoje četiri vježbe. Volim kada ima puno publike, puno gimnastičarki i kada mogu vidjeti i njihove lijepe vježbe. Meni je već sada svako natjecanje wow i svaki put jedva čekam vidjeti kako će izgledati. Jako često sanjam da sam već odrasla i da se i dalje natječem. Voljela bih jednog dana osvojiti i veliku medalju na nekom europskom natjecanju. Znam da za to treba još puno trenirati, ali baš mi je fora imati tako veliki cilj i sanjati lijepe snove.

Koji je tvoj najveći gimnastički san?

Moj najveći san je nastupati na velikim natjecanjima, pred puno ljudi, i tamo izvesti svoje četiri vježbe najbolje što mogu. Voljela bih jednog dana osvojiti i veliku medalju. Znam da za to treba još puno trenirati, ali baš mi je fora imati tako veliki cilj.

Što bi voljela postići kada narasteš?

Voljela bih biti jako dobra gimnastičarka, nastupati na velikim natjecanjima i izvoditi neke jako teške stvari sa rekvizitima. Voljela bih putovati, upoznati gimnastičarke iz drugih zemalja i vidjeti kako izgleda kada se natječeš na tako velikim natjecanjima. A najviše bih voljela da i dalje toliko volim gimnastiku kao što je volim sada i da me vodi ljubav za svaki trening.

Što misliš, što je potrebno da jednog dana postaneš velika prvakinja?

Mislim da je najvažnije biti uporan i ustrajan. Kada ti nešto ne ide, ne treba odustati, nego pokušavati sve dok to ne savladaš. Važno je i voljeti ono što radiš, jer mislim da je to ključ uspjeha. Najdraži dio svakoga dana upravo mi je onaj kada uzmem svoju torbu za sport i znam da idem na trening. Isto tako, vjerujem da na svakom treningu trebaš dati sve od sebe da svaki dan budeš malo bolji nego što si bio jučer.

Gotovo dva desetljeća nakon što je kao četverogodišnja djevojčica prvi put zakoračila u gimnastičku dvoranu, Tina Zelčić danas iza sebe ima karijeru ispunjenu medaljama, velikim natjecanjima, ozljedama, operacijama, padovima i nevjerojatnim povratcima. Greda, široka svega deset centimetara, postala je njezina najprepoznatljivija sprava, ali i mjesto na kojem je kroz godine naučila koliko su za vrhunski sport važni disciplina, strpljenje, mentalna snaga i sposobnost da ponovno ustaneš nakon svakog pada. Od prvih dječjih zvijezda i stojeva do svjetskih postolja i borbe za Olimpijske igre u Los Angelesu, njezin je put bio sve samo ne jednostavan. Danas o tom putu govori otvoreno, bez uljepšavanja, prisjećajući se i pobjeda koje su joj dale vjeru i poraza koji su je naučili najvažnije životne lekcije. U nastavku donosimo razgovor s Tinom Zelčić o gotovo dvadeset godina gimnastike, velikim snovima, ozljedama, pritisku, neodustajanju i borbi koja još uvijek traje.

Kada danas pogledate djevojčicu koja je s četiri godine prvi put ušla u gimnastičku dvoranu, što mislite da je ta mala Tina već tada imala u sebi, a što ste tijekom gotovo dvadeset godina sporta tek trebali izgraditi?

Još kao jako mala imala sam višak energije i jako izraženu motoriku. Prohodala sam s deset mjeseci, a kada sam imala godinu dana mama me je „pronašla“ u umivaoniku kako se igram s vodom i patkicom. Nikome nije bilo jasno kako sam se uopće gore popela. Od starije sestre sam naučila raditi zvijezde i stojeve na rukama s tri godine. Sve to je i bio razlog zašto su me moji s četiri godine odveli u gimnastičku dvoranu. Kada danas pogledam tu četverogodišnju curicu, mislim da je već tada imala nevjerojatnu tvrdoglavost, neku dječju strast i borbenost. Ono što sam kroz ovih dvadeset godina tek trebala izgraditi su strpljenje, disciplina i sposobnost da prihvatim neuspjeh kao dio procesa.

Treneri su vas nakon samo dva tjedna prebacili među selektiranu djecu, a samo mjesec dana kasnije osvojili ste prvu zlatnu medalju — sjećate li se tog osjećaja i jeste li tada uopće mogli razumjeti da je to možda početak gotovo dvadesetogodišnjeg životnog puta?

Ne mogu reći da se sjećam tog dana, ali mama mi je puno puta sve prepričala. Zanimljivo je da sam se, kad smo došli u dvoranu i kada sam vidjela da se natječem ne samo s djevojčicama, nego i s dječacima, rasplakala i pobjegla mami. Mama me umirila i nakon toga sam odradila sve što treba. Za mene je to tada bila samo igra u kojoj sam bila dobra. Nisam mogla ni zamisliti da će ta dvorana postati moj drugi dom, a gimnastika moj životni poziv. Ali kada ti objese zlato oko vrata, usade ti i vjeru da ti je upravo tu mjesto.

Gimnastika vam je praktički obilježila cijelo djetinjstvo i mladost; postoji li nešto što ste zbog sporta morali propustiti, a danas biste voljeli da ste ipak doživjeli?

Naravno da ima trenutaka koje sam propustila: od školskih izleta, rođendana, dugog toplog ljeta, skijanja, pa do onih običnih, spontanih mladenačkih druženja i izlazaka bez razmišljanja o tome da ujutro imam rani trening. Kada trenirate gimnastiku ozbiljno nemate pravo na pauzu, u dvorani ste svaki dan osim nedjeljom. Moje ljetovanje ne traje tri mjeseca, nego najviše dva tjedna, ako i toliko. Dok su se ostala djeca odmarala i zabavljala, ja sam provodila sate i sate u dvorani. Ipak, ne žalim za tim. Gimnastika mi je dala neka druga, nezaboravna iskustva, proputovala sam svijet i izgradila se kao osoba. Mislim da sam dobila puno više nego što sam izgubila.

Kada dijete od pete godine gotovo svakodnevno provodi sate u dvorani, gdje završava granica između toga da se sportom baviš i toga da sport postane dio tvog identiteta?

Kada od pete godine svaki dan provodiš sate na treninzima, ta granica potpuno nestaje. Granicu ne vidiš nego samo treniraš i radiš ono što voliš, vrijeme prolazi i onda shvatiš da ti je najvažnije postalo koliko si dobra na treninzima, možeš li naučiti neki novi element i što trebaš napraviti da budeš još bolja. Mislim da je vrlo rano gimnastika postala centar mog života. Gimnastika ne završava kada izađem iz dvorane. Ona diktira što jedem, kada spavam, kako razmišljam i kako se nosim sa stresom. Sve to kasnije preneseš i na život izvan dvorane. Počneš kroz sport učiti kako reagiraš na pritisak, poraz, uspjeh, ozljedu i vlastite pogreške. Gimnastika nije samo sport kojim se bavim, ona je način života.

Koju ste životnu lekciju najskuplje platili u gimnastici — onu koju ste naučili kroz pobjedu, ili onu koju ste naučili kroz poraz?

Pobjede donose ogromnu radost i nekako se, nakon tolikog uloženog truda i vremena, podrazumijevaju. Nakon pobjeda sve ima smisla, sve sjedne na svoje mjesto, ne preispituješ se i uvjeren si da sve dobro radiš. Pobjede su predivne, ali one često maskiraju nedostatke. Ali, kad doživiš poraz, osim što boli, stvar je puno kompleksnija. Najbolje lekcije u životu donose porazi jer oni nas spuste na zemlju, otvaraju mnogobrojna pitanja o smislu i besmislu svega što radiš. Tek kada padneš, kada ostaneš sam sa svojim mislima u trenucima neuspjeha ili ozljede, suočavaš se sa sobom. Tada učiš od čega si zapravo sazdan i te lekcije ostaju za cijeli život. Vjerojatno je najskuplja lekcija bila naučiti da ne možeš uvijek sve kontrolirati. Kao sportaš želiš vjerovati da će, ako dovoljno treniraš i dovoljno se trudiš, rezultat sigurno doći. A onda shvatiš da postoje ozljede, loš dan, tuđa izvedba, sudačka odluka i još puno toga na što ne možeš utjecati. Pobjede su mi dale samopouzdanje, ali porazi su me naučili puno više o meni samoj. Najvažnije mi je bilo shvatiti da jedan loš nastup ne određuje ni mene kao sportašicu ni vrijednost svega što sam do tada napravila.

Imali ste razdoblja kada ste ozbiljno preispitivali želite li nastaviti s gimnastikom; što je svaki put bilo jače od sumnje i vraćalo vas u dvoranu?

Ja sam osoba koja teško odustaje. Moj princip razmišljanja je takav da ne taktiziram, već nastojim napraviti sve što je mojoj moći da ispunim neke svoje ciljeve koje sam si zacrtala. Ne želim se jednog dana pitati jesam li mogla to ostvariti ili ne. Radije ću pokušati i pomiriti se s eventualnim neuspjehom. Ali, kada razmišljaš na taj način i toliko se daješ, još ti teže pada svaki neuspjeh i sportska nepravda. Nije jednostavno nositi se sa svim tim. Bez obzira na to, svaki put je jača bila ta unutarnja, tvrdoglava ljubav prema gimnastici i osjećaj da još nisam pokazala sve što mogu. Jednostavno, osjećala bih da moja priča još nije gotova i koliko god mi je bilo teško, uvijek je postojao onaj osjećaj da još nisam spremna završiti i da želim vidjeti dokle mogu doći. Nekad je motivacija bila veća, nekad manja, ali želja da se još jednom vratim u dvoranu i pokušam bila je jača od sumnje.

Prva seniorska godina donijela vam je operaciju lakta i dug oporavak; koliko je teško sportašu koji je cijeli život navikao kontrolirati svoje tijelo prihvatiti trenutak u kojem mu vlastito tijelo odjednom postane najveća prepreka?

Bila je to jako teška godina za mene: prelazak iz osnovne u srednju školu i prelazak iz juniorske u seniorsku kategoriju gdje konačno trebaš pokazati koliko vrijediš. Lakat me je bolio dugo vremena, mislili smo da će se to nekako samo sanirati, ali ispostavilo se da moram na operaciju. To je vjerojatno najteži trenutak u karijeri mladog sportaša. Navikneš da te tijelo sluša, a onda odjednom ne možeš napraviti najosnovniji pokret bez boli. Osjećaš se nemoćno i odjednom sve postaje upitno. Ne samo to što neću moći trenirati pola godine i natjecat se bar godinu dana, već smijem li uopće ponovo lakat izložiti naporima koje donose skokovi na preskoku ili parteru. Trebalo mi je vremena da prihvatim da je oporavak također vrsta treninga, samo što umjesto mišića tada treniraš strpljenje i psihu. Nije dovoljno samo fizički ozdraviti, moraš ponovno steći povjerenje u svoje tijelo i vjerovati mu.

Nakon ozljede lakta specijalizirali ste gredu jer je ona manje opterećivala ruke — je li ta odluka u početku izgledala kao kompromis zbog ozljede, a tek kasnije se pretvorila u put prema vašoj najvećoj sportskoj prepoznatljivosti?

U početku je to bilo jedino moguće, ali vrlo brzo smo trener i ja donijeli odluku da će tako i ostati i da ću specijalizirati gredu. Hrvatska je mala zemlja, nemamo mi izgrađenu infrastrukturu (u to vrijeme ni normalnu dvoranu nismo imali) ni podršku mladim gimnastičarima. Gotovo je nemoguće trenirati ozbiljan višeboj i istovremeno ići normalno u školu, pisati testove kada i svi ostali učenici u razredu itd. Gotovo svi gimnastičari kod nas nakon prelaska u seniorski staž odaberu svoju spravu i idu putem specijalizacije. Tako da je u mom slučaju ono što je u početku bilo čisti kompromis i prisila, jer lakat nije mogao izdržati pritisak ostalih sprava, s vremenom se pokazalo da je to bila prava odluka. Greda je tražila moju potpunu prisutnost i fokus, a s vremenom je postala spravu po kojoj me danas prepoznaju u gimnastičkom svijetu. Zato danas na tu odluku gledam kao na jednu od onih stvari koje su se u trenutku činile kao problem, a zapravo su mi otvorile neki novi put.

Nakon svih ozljeda, operacija, padova i povrataka, čega se danas više bojite: same ozljede ili mogućnosti da zbog nje ponovno morate prolaziti kroz dug proces vraćanja na prethodnu razinu?

Uh, jako puno su me ozljede pratile. Početkom prošle godine imala sam stres frakturu kralješka, mirovanje s ortozom na leđima tjednima i odsustvo iz dvorane mjesecima. A dva tjedna prije Svjetskog prvenstva u listopadu pala sam s grede i razrezala dio stopala. Dobila sam pet šavova i mišljenje liječnika da neću biti u stanju nakon samo deset dana s takvom nogom skakati po gredi. Ali, nisam odustala od Svjetskog prvenstva i molila sam da mi šavove skinu ranije, neposredno prije odlaska na aerodrom. U Jakarti, na veliko iznenađenje svih, uspjela sam odraditi odličnu vježbu. Sama bol od ozljede prođe, ali spoznaja da moraš krenuti ispočetka, graditi bazu, vraćati snagu i formu i onda ponovno dokazati sebi da možeš biti na razini na kojoj si bio prije je ono što troši najviše energije. Već sam i navikla vraćati se, ali postoji uvijek onaj strah da možda u nekom trenutku povratak neće biti moguć i da će sav uloženi trud postati uzaludan. Zato danas puno više pažnje posvećujem prevenciji i slušanju svog tijela.

Greda je široka svega deset centimetara, a na njoj se od sportaša traži gotovo savršena kombinacija snage, ravnoteže i koncentracije — što se događa u glavi gimnastičarke u onoj sekundi kada zna da nema prostora za pogrešku?

U toj sekundi prostor za sumnju mora nestati. Ako samo na tren pomisliš „što ako padnem”, past ćeš. Mozak mora biti potpuno čist, fokusiran samo na sljedeći pokret. Mislim da je najveća umjetnost upravo u tome da u tom trenutku vjeruješ onome što si godinama trenirao. Tih deset centimetara postaje moj fokus i u glavi nastojim zadržati mir i vizualizaciju uspješnog elementa. Vježba na gredi traje oko 80 sekundi. Čini se kratko, ali je cijela vječnost jer je dovoljan samo trenutak dekoncentracije da dođe do pogreške i pada sa sprave. U tom slučaju nemate više prostora za popravak i svjesni ste toga da ste zeznuli. Odrađujete vježbu do kraja i trudite se sakriti razočaranje.

Postoji li trenutak tijekom vježbe na gredi kada više ne razmišljate svjesno o elementima, nego tijelo samo „odradi” ono što je godinama učilo?

Na treninzima elemente koje već dugo radim odradim rutinirano, baš kao što ste rekli, kao da tijelo samo „odradi“ ono što je beskonačno puta ponavljano proteklih godina. Tijelo preuzima kontrolu i odrađuje tisuće sati ponavljanja iz dvorane bez da mozak svjesno analizira svaki pokret. Kod težih ili novijih elemenata nije tako jer razmišljam o tome što i kako bih trebala napraviti. Naravno, što je veći broj ponavljanja, to je sigurnost veća. Ali, na natjecanju se u cijelu priču uključuju glava i emocije. Odjednom je sve drugačije, srce lupa, želja je velika, treba se smiriti, koncentrirati i pokušati odraditi što bolje.

Kada uspoređujete svoju današnju vježbu na gredi s onom koju ste izvodili prije nekoliko godina, što je najveća promjena koju primjećujete — tehnička kvaliteta, težina elemenata ili vaša mentalna sigurnost?

Vježba koju izvodim danas bitno je tehnički zahtjevnija od one koju sam radila prije samo godinu dana. Kako vrijeme prolazi, podižemo težinu elemenata i radimo na kvaliteti izvedbe. Greda je takva sprava da nikako nije dobro prenaglo podići težinu vježbe jer onda automatski dolazi do lošije izvedbe, nesigurnosti i samim tih manjih ocjena. To je kao slaganje stepenica gdje, ako ih odjednom staviš previše novih, teško ćeš ih savladati, već gradiš sigurno stepenicu po stepenicu. Prvo ju dodaš, a onda mjesecima radiš na tome da je ustabiliš. Tek tada si spremna za korak dalje. S ovom težinom vježbe koju sad imam, uz kvalitetnu izvedbu konkurentna sam na gotovo svim natjecanjima. Ali, nema stabilnosti izvedbe bez psihičke pripreme. I upravo najvećom promjenom kod sebe smatram moju mentalna sigurnost i zrelost. Tehnički sam napredovala, vježba je teža i stabilnija, ali način na koji danas stojim na gredi je potpuno drugačiji. Prije nekoliko godina bilo je puno više treme i nesigurnosti, a danas na gredu izlazim s osjećajem da tu pripadam i da točno znam što radim.

Prva medalja Svjetskog kupa u Varni 2023. bila je srebrna; što vam je bilo važnije tog dana — sama medalja ili spoznaja da ste nakon svih ozljeda konačno došle do razine na kojoj se možete boriti za postolje s najboljima?

Srebro u Varni bila je velika prekretnica u mom sportskom životu. I prije tog srebra osjećala sam da mogu napraviti velike rezultate, ali ništa mi nije išlo od ruke. Redala su se razočaranja jedno za drugim. Zanimljivo je da sam u Varnu otišla kao rezerva jer je jedna djevojka otkazala nastup. Sjećam se maminih riječi prije puta: digni glavu i uživaj u svom nastupu. I tako je i bilo. Nakon tog srebra kao da sam u svojoj glavi razbila taj zid koji mi nije dozvoljavao da u pravom trenutku pokažem ono to znam. Ta medalja u Varni mi je donijela golemu spoznaju i potvrdu vrijednosti. Nakon svih trauma i operacija, to je bio dokaz da sav trud, suze i odricanja nisu bili uzaludni. Medalja je lijepa uspomena, ali spoznaja da se mogu ravnopravno boriti s najboljima bila je neprocjenjiva za moje samopouzdanje. Nakon toga, u posljednje tri godine, osvojila sam ukupno sedam medalja na Svjetskim kupovima i imala odlične nastupe na Europskom (12. mjesto) i Svjetskom prvenstvu (22. mjesto) te na kvalifikacijama za Olimpijske igre.

U Riminiju ste 2024. završili 12., odnosno bili prva rezerva za finale, a od plasmana vas je dijelilo vrlo malo; jeste li taj rezultat tada doživjeli kao propuštenu priliku ili kao potvrdu da ste zaista blizu europskom vrhu?

Mislim da sam tada bila i razočarana i ponosna u isto vrijeme. Naravno da boli kada ti finale izmakne za tako malo, pogotovo kada znaš da si bila tako blizu. Međutim, ja nastojim što prije okrenuti ploču na drugu stranu, pronaći nešto dobro i pozitivno u tome što se dogodilo. Nekad rezultat na papiru ne pokaže cijelu priču, a meni je taj nastup bio važan upravo zbog osjećaja da sam sve bliže vrhu.

U Dohi 2025. osvojili ste srebro, a 2026. još dva srebra, u Taškentu i Kopru; osjećate li danas da ste ušli u fazu karijere u kojoj više nije dovoljno samo izboriti finale, nego od sebe očekujete borbu za medalju?

Da, to je život, čovjek uvijek želi više i lako se navikne na bolje. Kada sam tek počela nastupati na velikim natjecanjima, cilj mi je bio odraditi dobru vježbu i pokušati izboriti finale. Do prije tri godine medalja na svjetskom kupu mi je bila san, a sada na natjecanje ne idem samo s mišlju „bilo bi lijepo ući u finale”, nego želim vjerovati da se mogu boriti i za postolje. U posljednje tri godine, osim sedam „pravih“ medalja, bile su tu i četiri „drvene“ medalje. Iako je četvrto mjesto izuzetan rezultat, to je opet bio onaj osjećaj da sam bila blizu i na korak do cilja. To je kod mene čest slučaj, ništa ne ide lako, sve trebam i te kako odraditi. Ali, mislim da je onda i svaka pobjeda slađa.

Za Olimpijske igre u Parizu nedostajao vam je samo jedan bod; kada danas izgovorite „jedan bod”, zvuči li vam to još uvijek nevjerojatno malo za nešto što je predstavljalo ostvarenje najvećeg sportskog sna?

Ne znam hoću li ikada prežaliti taj jedan bod. Vjerojatno hoću ako se uspijem plasirati na iduće Olimpijske Igre u Los Angeles, ali ako ne uspijem u tom svom naumu, ostat će ogromna žal za cijeli život. Taj jedan bod je jedan mali pokret rukom ili gotovo nevidljiva pogreška. Ali, sudbina je tako htjela i ja tu ne mogu ništa. S vremenom sam shvatila da me taj jedan bod definirao kao još borbeniju sportašicu. Prije tih kvalifikacija ja ni nisam bila favorit za plasman tako da je moj rezultat bio veliko iznenađenje i veliki poticaj za daljnji rad. Pariz je izmaknuo, ali taj bod je zapalio još veću vatru za Los Angeles.

Nakon što ste zbog ozljede gležnja bili na štakama i u ortozi, ipak ste se vratili dovoljno brzo da se borite za Pariz — odakle ste u tom trenutku izvukli snagu da nastavite kada je bilo potpuno opravdano reći „ovo više nema smisla”?

Mislim da je u tom trenutku najveću ulogu imala činjenica da sam već toliko toga prošla. Znala sam koliko sam uložila i nisam htjela dopustiti da mi ozljeda gležnja diktira kraj moj priče. Rekla sam sebi da ću dati sve od sebe, pa makar i ne uspjela, samo da si poslije ne mogu ništa prigovoriti. Puno teže bilo bi pomiriti se s time da nisam ni pokušala. To me guralo naprijed. 

Rekli ste da vam je u početku bilo kao da je „smak svijeta”, ali da se kasnije javila spoznaja koliko ste se približili najboljima; kada se dogodio taj prijelomni trenutak u kojem je razočaranje počelo prerastati u motivaciju?

Mislim da se taj prijelom dogodio postupno. U početku stvarno vidiš samo ono negativno – ozljedu, propuštenu priliku i činjenicu da se nešto za što si radio godinama neće ostvariti. Onda se malo odmakneš i shvatiš koliko si zapravo bio blizu. Meni je upravo to pomoglo. Počela sam razmišljati ne samo o tome što nisam ostvarila, nego i o tome što sam sve uspjela napraviti unatoč ozljedi. Tada se razočaranje polako pretvorilo u motivaciju.

Da možete ponovno proživjeti samo jednu situaciju iz kvalifikacijskog puta prema Parizu, biste li promijenili nešto u svom nastupu ili biste pustili da sve ponovno ide upravo onako kako se dogodilo?

Mislim da bih neke stvari možda drugačije napravila, ali ne bih voljela izbrisati cijelo to iskustvo. Sve što se dogodilo naučilo me nečemu. Sport je takav da uvijek možeš pronaći jedan element, jedan nastup ili jednu odluku za koju misliš da si je mogao napraviti bolje. Ali kada bih sve ponovno proživjela, vjerojatno bih opet pokušala napraviti najbolje što sam u tom trenutku mogla. Ne želim živjeti s osjećajem da trebam promijeniti cijelu prošlost da bih bila zadovoljna onime gdje sam danas. Svaki detalj, pa i onaj najteži, dio je mog puta i učinio me sportašicom kakva sam danas. Da sam išta promijenila, možda danas ne bih imala ovu zrelost i motivaciju koju imam. Sve se dogodilo s razlogom. 

Kako izgleda razgovor koji sportaš vodi sam sa sobom večer nakon nastupa na kojem je znao da je mogao biti bolji?

Mislim da taj razgovor nije uvijek ugodan. Prvo si vjerojatno najstroži prema sebi i vrtiš u glavi sve ono što je moglo biti bolje. Pitaš se zašto si napravio baš tu pogrešku i zašto nisi reagirao drugačije. Ali s vremenom sam naučila da nakon natjecanja treba napraviti razliku između analize i kažnjavanja samog sebe. Trebaš priznati gdje si pogriješio, izvući pouku i onda pustiti taj nastup. Jer već sljedeći dan moraš ponovno doći u dvoranu i krenuti dalje.

Što vam je teže: pasti na velikom natjecanju pred publikom ili znati da ste tehnički odradili gotovo savršenu vježbu, ali je ocjena ipak bila nedovoljna za medalju?

Definitivno mi je teže kada znam da sam odradila vježbu gotovo onako kako sam željela, a rezultat ipak nije dovoljan za medalju. Kada padneš, barem znaš što se dogodilo i gdje si pogriješio. Ali kada napraviš sve što je u tom trenutku bilo u tvojoj kontroli, a ipak ostaneš bez medalje, treba malo više vremena da to prihvatiš. Ipak, i to je dio sporta. Ne možeš uvijek kontrolirati konačan rezultat, možeš samo kontrolirati ono što ćeš ti napraviti na gredi.

Jeste li tijekom karijere naučili razlikovati zdravu samokritičnost od trenutka kada samokritičnost počinje postajati vlastiti neprijatelj?

Da, mislim da sam to naučila upravo kroz godine iskustva. Zdrava samokritičnost ti pomaže da napreduješ jer moraš znati pogledati svoj nastup i iskreno reći što nije bilo dobro. Problem nastaje kada jednu pogrešku počneš doživljavati kao dokaz da nisi dovoljno dobra i to vodi gubitku samopouzdanja. To sam ranije puno teže razlikovala. Danas pokušavam biti stroga prema svojoj izvedbi, ali ne i prema sebi kao osobi. Pogreška na gredi je informacija i nešto iz čega možeš učiti, treba je koristiti kao alat za napredak, a ne na osnovu nje zaključivati koliko vrijediš.

Istodobno ste vrhunska sportašica i studentica kineziologije; učite li na fakultetu nešto što potom mijenja način na koji promatrate vlastiti trening, tijelo i sportsku izvedbu?

Zasigurno. Mislim da mi fakultet daje drugačiji pogled na ono što svakodnevno radim. Kada učiš o anatomiji, fiziologiji, biomehanici ili treningu, neke stvari koje si godinama radio intuitivno odjednom dobivaju znanstveno objašnjenje. Zanimljivo mi je i što zbog toga bolje razumijem svoje tijelo i zašto je određeni trening ili oporavak važan. S druge strane, iskustvo iz vrhunskog sporta mi pomaže da ono što učim ne gledam samo teorijski, nego mogu povezati s vlastitim iskustvom.

Kako izgleda vaš prosječan dan kada se u istih 24 sata moraju smjestiti dva treninga, fakultet, učenje, oporavak, putovanja i sve ono što jedna mlada osoba ipak želi imati izvan sporta?

Nema tu praznog hoda. Dan najčešće počinje treningom, nakon toga slijede fakultetske obaveze, učenje i drugi trening, ovisno o rasporedu. Između svega toga pokušavam pronaći vrijeme za obrok, odmor i oporavak, a tu su još putovanja i natjecanja. Nije uvijek jednostavno uskladiti sve, pogotovo kada se približavaju važna natjecanja ili ispiti. Ali naučila sam dobro organizirati vrijeme i mislim da mi upravo sport pomaže u tome. A kada imam slobodan trenutak, trudim ga provesti s ljudima koji su mi važni i malo se maknuti od sporta.

Nakon gotovo dvadeset godina u gimnastici, postoji li dio vašeg karaktera koji je nastao isključivo zahvaljujući sportu i za koji mislite da ga nikada ne biste izgradili da ste izabrali neki drugi životni put?

Mislim da je to definitivno disciplina, ali ne samo ona klasična u smislu ustajanja i odlaska na trening. Gimnastika me naučila da nastaviš raditi čak i kada rezultat ne dolazi odmah. Naučila me strpljenju, odgovornosti i tome da se nakon lošeg dana ponovno pojaviš i pokušaš. Osim toga, zahvaljujući gimnastici razvila sam visoku toleranciju na stres i sposobnost da ostanem mirna pod pritiskom. Vjerojatno bih neke od tih osobina razvila i kroz neki drugi životni put, ali teško mi je zamisliti da bi bile toliko snažne bez gimnastike. Sport me dosta oblikovao kao osobu, ne samo kao sportašicu.

Koliko je za vrhunskog sportaša važno imati trenera koji vas ne poznaje samo kao gimnastičarku nego prepoznaje trenutak kada ste fizički sposobni nastaviti, ali psihički više niste na istoj razini?

Mislim da je to izuzetno važno. Trener mora znati kada treba tražiti više od tebe, ali isto tako mora osjetiti kada treba stati. Postoje dani kada si fizički sposoban odraditi trening, ali jednostavno nisi mentalno na istoj razini. Važno mi je da trener vidi i tu stranu sportaša, a ne samo ono što se događa na spravi. Kroz godine sam shvatila koliko je povjerenje između sportaša i trenera važno, pogotovo u trenucima kada stvari ne idu prema planu. Moj trener Marko Brez me poznaje u dušu, ne trebam mu ni reći kada me nešto muči jer on to sam vidi. Zajedno smo deset godina, puno smo toga prošli i zajedno se razvijali i napredovali. Taj odnos povjerenja je neprocjenjiv. 

Kada pogledate sve medalje, finala, putovanja i rezultate, koliko u njima zapravo vidite sebe, a koliko ljude koji su svih tih godina bili uz vas kada se rezultat još nije mogao vidjeti?

Ja sam samo vrh te sante leda koja se vidi na natjecanju. Sport je individualan kada izađeš na gredu, ali put do tog trenutka nikada nije individualan. Ispod površine je prije svega moja obitelj koja mi je uvijek bila bezuvjetna podrška, beskonačni sati razgovora s mamom i traženja smisla u svemu što je bilo i motiva za nastaviti dalje. Mama mi oduvijek govori da u svemu što se dogodi, pa ma kako se to loše činilo, sigurno postoji nešto dobro, samo to moram pronaći. Bezrezervna podrška su i moji prijatelji, uvijek imaju prave riječi za mene i predivan je osjećaj da su uvijek tu, i kad je dobro i kad mi ništa ne ide. Nitko me ne može tako nasmijati i dignuti kao oni. Osim obitelji, prijatelja i trenera tu je i moj stručni tim: sportska psihologica prof. Renata Barić i doktor reprezentacije dr. Goran Vrgoč koji se brinu o mom mentalnom i fizičkom zdravlju. Svaka moja medalja je jednako njihova kao i moja, jer su bili tu i kada je bilo najteže. 

Nakon što vam je Pariz izmaknuo za samo jedan bod, Los Angeles 2028. više nije samo san nego vrlo konkretan četverogodišnji cilj — što danas morate napraviti drugačije nego prije Pariza da biste ovaj put otišli korak dalje?

Prije svega, moram ostati zdrava i pametno tempirati formu. Fokus će biti na povećanju početne ocjene vježbe, stabilizaciji elemenata, ali i na još jačoj mentalnoj pripremi. Iskustvo iz prošlog ciklusa mi daje jasnu smjernicu što trebam doraditi kako bih ovaj put osigurala tu vizu. Naravno, to neće biti ni malo lagano, konkurencija je ogromna, Los Angeles je sam mnogih svjetskih gimnastičarki. Dodatni problem je i taj što sam ja specijalistici na gredi i kvote za specijaliste na spravama zaista nisu velike. Puno lakše je proći kroz višeboj, ali što je-tu je, borit ću se pa što bude.

Rekli ste da biste na Europskom prvenstvu željeli izboriti finale, a možda s vremenom i medalju; što bi se moralo poklopiti da Tina Zelčić jednog dana stane na europsko postolje i kaže: „Zbog ovoga sam sve ovo vrijeme ostala u gimnastici”?

Na nedavno završenom Europskom prvenstvu u Zagrebu doživjela sam ogromno razočaranje. Pripremala sam se mjesecima, imala sam dva ili tri treninga dnevno, bila sam potpuno disciplinirana. Mislim da sam fizički bila spremna kao nikada do sada, odradila sam savršenu vježbu na podij-treningu, moji ljudi su bili na tribinama, želja za dokazivanjem je bila ogromna, ali glava nije izdržala pritisak. Pogriješila sam na samom početku vježbe, potom sam napravila još jednu veću pogrešku i moji snovi su se u tom trenu srušili. Tlo pod nogama mi se totalno zaljuljalo, potoke suza sam isplakala, jako me je to pogodilo. Jer ako ovo što sam dala nije bilo dovoljno, što onda trebam napraviti?! Očito se za savršeni dan iz snova puno toga mora poklopiti. Nažalost, to nije bilo sad u Zagrebu, ali nada i želja ostaju. Jedino što mogu je obećati sebi da ću napraviti sve što je u mojoj moći da ne odustanem i da na svaki idući pokušaj dođem opet maksimalno spremna.

Kada jednog dana završite posljednju vježbu svoje karijere i više ne budete imale sljedeći trening, sljedeće natjecanje ili sljedeću medalju kojoj treba težiti — po čemu biste voljeli da se ljudi sjećaju Tine Zelčić: po rezultatima koje je osvojila ili po načinu na koji se svaki put ponovno ustala nakon pada?

Voljela bih da me ne pamte samo po medaljama, nego i po mom karakteru i borbenosti. Rezultati su lijepi i naravno da sam ponosna na njih, ali oni su samo jedan dio cijele priče. Puno mi je važnije da se kaže da sam bila osoba koja se znala vratiti kada je bilo teško, koja nije odustala nakon ozljeda i padova i koja je uvijek pokušala dati najbolje od sebe. Na kraju karijere medalje će ostati zapisane, ali ono što ostaje ljudima koji su bili uz tebe je način na koji si se ponašao kroz cijeli taj put. Inspiracija koju ostaviš ljudima pokazujući im kako se svaki put iznova ustati i nastaviti borbu, to je ono što ostaje zauvijek. Ako bih mogla birati, voljela bih da ljudi upravo to pamte.