Festival koji mijenja pogled na digitalni svijet: Organ Vida u Zagrebu otvara pet velikih izložbi suvremene umjetnosti
Četrnaesto izdanje Međunarodnog festivala Organ Vida 'Happy Spiraling / Sretno u vrtlogu' otvara se 11. lipnja u Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu, gdje će publici biti predstavljeno čak pet izložbi koje zajedno oblikuju jedno od najambicioznijih festivalskih izdanja dosad. Središnje mjesto programa zauzima velika grupna izložba finalista koji su kroz vlastite umjetničke prakse odgovorili na ovogodišnju festivalsku temu Happy Spiraling / Sretno u vrtlogu, dok će se paralelno otvoriti i četiri samostalne izložbe međunarodnih umjetnika Julie Béne, Kevina Osepe, Sare De Brito Faustino i Paule Tončić, ovogodišnje dobitnice Nagrade Marina Viculin. Uz izložbeni segment, festival će kroz diskurzivni program u Galeriji SKD Prosvjeta otvoriti prostor za razgovore o suvremenoj umjetnosti, vizualnoj kulturi i digitalnoj svakodnevici, a publici će biti predstavljena i nova publikacija The Vibes Are Off koja istražuje humor, ružnoću i online estetiku kao kritičke modele unutar suvremene kulture slike. Izložbe u MSU Zagreb ostaju otvorene do 6. rujna 2026. godine.
Ovogodišnje izdanje festivala usmjereno je na propitivanje svijeta prezasićenog slikama, informacijama i digitalnim podražajima koji istovremeno proizvode osjećaj konstantne prisutnosti, ali i emocionalne otupljenosti. Festival istražuje načine na koje suvremena vizualna kultura više ne odražava stvarnost samo pasivno, već je aktivno oblikuje, definira društvene obrasce, konstruira identitete i određuje način na koji razumijemo vlastitu svakodnevicu. Umjetnički radovi okupljeni unutar festivalskog programa otvaraju pitanja kontrole, manipulacije, nadzora i proizvodnje sadržaja u digitalnom prostoru, ali istovremeno nude i subverzivne strategije otpora kroz ironiju, humor, eskapizam i destabilizaciju dominantnih vizualnih narativa.
Grupna izložba finalista okuplja jedanaest umjetnika čiji radovi tematiziraju identitet, reprezentaciju, online život, autofikciju, sustave nadzora, proizvodnju ‘fake newsa‘ i emocionalne posljedice života u digitalnom okruženju. Umjetnica Aurélie Bayad kroz autoportrete istražuje voajerizam i samoizlaganje u virtualnom prostoru, pretvarajući ranjivost tijela i emocija u čin otpora i preuzimanja kontrole nad osobnim narativom. Hiiona Choi gradi monumentalne skulpture i fotografske radove koji funkcioniraju kao imaginarni forenzički tragovi ženskih sudbina, dok Jaana-Kristiina Alakoski istražuje mehanizme eskapizma i identifikacije kroz fandom lika Sookie Stackhouse iz filma Okus krvi. Umjetnica Gedvilė Tamošiūnaitė fokusira se na tjeskobu digitalnih interakcija i konstantnu izloženost nadzoru, dok Jamea St. Findlay kroz eksperimentalni film prati paranoju pojedinca uvjerenog da ga se stalno promatra, pri čemu imperativ neprekidne produktivnosti postaje simbol psihološkog raspada suvremenog čovjeka. U radu umjetnice Irme Name format sitcoma koristi se kao kritika automatizirane reprodukcije slika i narativa, pri čemu umjetna inteligencija postupno briše granicu između istine, izvedbe i potpunog raspada značenja. Umjetnice Madeleine Andersson, Maja Bojanić i Brin Žvan kroz ironiju propituju konstrukciju znanstvenih činjenica, dok Rafael Roncato istražuje njihovu političku manipulaciju, a Hertta Kiiski odbacuje tradicionalne epistemološke modele u korist intuitivnih i afektivnih načina razumijevanja stvarnosti.
Poseban fokus ovogodišnjeg izdanja stavljen je na četiri samostalne izložbe koje dodatno proširuju tematski okvir festivala. Francuska umjetnica Julie Béna u MSU Zagreb predstavlja veliku samostalnu izložbu koja uključuje manju retrospektivu i site-specific instalaciju osmišljenu posebno za muzejski prostor, pri čemu kroz estetiku kabarea, groteske i nadrealizma gradi hibridne svjetove u kojima se susreću popularna kultura, humor i društvena kritika. U suradnji s nizozemskom organizacijom FOTODOK festival predstavlja i novu samostalnu izložbu Kevina Osepe pod nazivom “Ocho Día. Eight Days, Nine Nights”, koja kroz dekolonijalnu i queer perspektivu istražuje nestajanje rituala i kolektivnog pamćenja njegovog rodnog Curaçaa. Švicarska umjetnica Sara De Brito Faustino izložbom Kuća bez krova rekonstruira vlastiti dom iz djetinjstva, pretvarajući osobnu traumu u vizualni narativ koji balansira između nježnosti i nelagode te otvara novu perspektivu na disfunkcionalne obiteljske odnose. Hrvatska umjetnica Paula Tončić ovogodišnja je dobitnica Nagrade Marina Viculin, priznanja koje se od 2017. godine dodjeljuje umjetnicama čija praksa proizlazi iz fotografskog medija, a njezina nova produkcija i samostalna izložba COCCYX CUTZ bit će predstavljene upravo u sklopu ovogodišnjeg festivalskog programa.
Od svog osnutka 2010. godine Organ Vida profilirao se kao jedan od najvažnijih regionalnih festivala posvećenih suvremenoj fotografiji i vizualnoj kulturi, s naglaskom na eksperimentalne i interdisciplinarne umjetničke prakse koje kritički promišljaju medij slike. Festival kontinuirano okuplja međunarodne umjetnike i kustose koji kroz inovativne pristupe istražuju odnos fotografije, tehnologije, društva i suvremene kulture. Ovogodišnje izdanje kustoski potpisuju Barbara Gregov, Lovro Japundžić i Lea Vene, dok je glavni partner festivala Muzej suvremene umjetnosti Zagreb. Partnersku podršku festivalu pružaju FOTODOK i Galerija SKD Prosvjeta, a realizaciju programa podupiru Gradski ured za kulturu i civilno društvo Grada Zagreba, Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske, Pro Helvetia Swiss Arts Council, Veleposlanstvo Kraljevine Nizozemske, Turistička zajednica grada Zagreba i Zaklada Kultura nova.
Ovogodišnji Zagreb Design Week od 15. do 20. rujna u međunarodnom izložbenom programu donosi šest izložbi koje dizajn promatraju iz različitih kulturnih, društvenih i materijalnih perspektiva. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu susrest će se radovi autora i studenata iz Poljske, Češke, Čilea, Meksika i Italije, a njihova raznolikost pokazat će koliko suvremeni dizajn može biti istodobno povezan s tradicijom, tehnologijom, lokalnim kontekstom, zanatskim znanjem i pitanjima budućnosti.
U Galeriji Otok, u sklopu Art radionica Lazareti u Dubrovniku, sinoć je otvorena izložba „Skrivena mjesta Grada“ fotografkinje Mare Bratoš, izložba koja se na prvi pogled čini kao jednostavan susret fotografija nastalih u različitim razdobljima, ali se pred posjetiteljem postupno otvara kao mnogo složenija priča o vremenu, prostoru, pamćenju i načinu na koji se jedan grad mijenja zajedno s ljudima koji ga nastanjuju i pamte. Izložba ostaje otvorena do 1. rujna, a njezina posebnost proizlazi upravo iz činjenice da se Mara Bratoš nakon trideset godina vraća na mjesta koja je prvi put fotografirala još 1995. godine, u vremenu kada je Dubrovnik, neposredno nakon Domovinskog rata, još uvijek bio obilježen vidljivim ranama razaranja, prazninama i tišinom koja je ostajala prisutna čak i ondje gdje više nije bilo izravnih tragova ratnih događaja.
Dubrovnik je grad čija se ljepota desetljećima predstavlja kroz prepoznatljive vedute, kamene ulice i povijesne zidine koje su postale jedan od najpoznatijih simbola hrvatske kulturne baštine, no iza tih razgledničkih prizora oduvijek postoji i jedan drugi grad, intimniji, tiši i manje vidljiv, sastavljen od prostora koji nisu nastali kako bi privlačili poglede turista, nego kako bi bili dio svakodnevice njegovih stanovnika. Upravo tim skrivenim slojevima Dubrovnika posvećena je izložba Skrivena mjesta Grada fotografkinje Mare Bratoš, koja kroz dva fotografska ciklusa nastala u razmaku od trideset godina otvara promišljanje o vremenu, kolektivnom pamćenju i odnosu čovjeka prema prostoru koji se neprestano mijenja.
Koliko puta ulaskom u muzej ili galeriju nesvjesno usporimo korak čim ugledamo natpis koji nas upozorava da izloške nije dopušteno dodirivati, promatrajući umjetnost s pristojne udaljenosti i ostajući tek nijemi svjedoci nečije kreativnosti, toliko je snažniji osjećaj iznenađenja kada se pojavi izložba koja potpuno mijenja ustaljena pravila muzejskog iskustva te svakoga posjetitelja poziva da slobodno pruži ruku, istraži, iskuša, pogriješi, ponovno pokuša i upravo svojim sudjelovanjem postane dio umjetničkog djela koje se iz trenutka u trenutak mijenja, razvija i raste zajedno s ljudima koji ga doživljavaju.
Povijest se često promatra kroz velike političke događaje, ratove i društvene prekretnice, no jednako snažan trag u razvoju civilizacije ostavljale su i svakodnevne navike koje su tijekom stoljeća oblikovale način života, kulturu i vizualni identitet različitih društava. Upravo takav pogled donosi nova izložba „Anatomija dima – retrospektiva jedne navike“, koju predstavlja Narodni muzej Zadar. Riječ je o jednom od sadržajno i konceptualno najopsežnijih muzejskih projekata posljednjih godina, koji kroz umjetnička djela, povijesne predmete, reklamnu grafiku, dizajn i filmsku baštinu istražuje složenu priču o duhanu, njegovu društvenom značenju i načinu na koji je tijekom više od pet stoljeća postao dio globalne kulture.
U Laubi je otvorena izložba Atlantida, treća u ciklusu Kartografije – putovanje kroz zbirku Lauba, kojom ova zagrebačka kuća za ljude i umjetnost obilježava 15 godina djelovanja. Izložbu je otvorio kustos prof. dr. sc. Krešimir Purgar, koji je istaknuo da Atlantida istražuje umjetnost kao neprestano promjenjiv i začudan organizam koji potiče nova promišljanja i različite interpretacije. Među najistaknutijim djelima nalaze se monumentalna slika Lovre Artukovića, skulptura Crvena stijena Siniše Majkusa i instalacija Dvoboj Ivana Fijolića, uz radove brojnih drugih suvremenih hrvatskih umjetnika. Izložba je privukla velik broj ljubitelja umjetnosti i znatiželjnika, a večer otvorenja nastavila se u opuštenoj atmosferi uz gallery party i zajedničko praćenje utakmice hrvatske nogometne reprezentacije.
U subotu, 27. lipnja u 19 sati, u Laubi – kući za ljude i umjetnost, otvara se izložba “Atlantida”, treća u nizu ciklusa Kartografije – putovanje kroz zbirku Laube. Riječ je o novom izložbenom poglavlju koje okuplja radove iz fundusa Laubine kolekcije te ih promatra kroz prizmu imaginacije, transformacije i promjenjivih svjetova suvremene umjetnosti.
U Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci ovoga će ljeta publika imati priliku upoznati dvije umjetnice koje su obilježile europsku avangardnu scenu i svojim radom trajno promijenile način na koji promatramo odnos između jezika, tijela i identiteta. Izložba Radikalna subjektivnost, koja se otvara 3. srpnja i ostaje otvorena do 27. rujna, okuplja opsežan izbor radova koje su napravile Katalin Ladik i Tomaso Binga, autorice čije su umjetničke prakse tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća postale sinonim za eksperiment, umjetničku slobodu i propitivanje društvenih konvencija. Riječ je o jednoj od najvažnijih izložbi ljetnog programa riječkog muzeja, koja hrvatskoj publici donosi priliku da na jednom mjestu sagleda stvaralaštvo dviju pionirki vizualne poezije i performansa čiji je utjecaj odavno prešao nacionalne granice.
Nova školska godina uvijek donosi osjećaj novog početka, bilo da se nakon ljetne pauze vraćamo u poznate školske klupe, krećemo na fakultet ili jednostavno ulazimo u novu sezonu s potrebom da osvježimo svakodnevni stil. Povratak u školu odavno više nije samo pitanje rasporeda, novih udžbenika i prvog dana nastave, nego i trenutak u kojem se ponovno slaže vlastita svakodnevica, upoznaju novi ljudi, stvaraju nove uspomene i traže načini da osobni stil dobije novo lice. Upravo zato Back to School sezona postaje prilika da se početak nove školske godine obilježi komadima koji nisu samo praktični, nego i dovoljno upečatljivi da postanu dio osobnog stila.
U svijetu koji je gotovo opsjednut novim, starost je postala pomalo neobičan oblik luksuza. Svakoga dana pojavljuju se novi proizvodi, novi brendovi, novi restorani, nove kolekcije, novi koncepti interijera, nove tehnološke platforme, nove pjesme i nove poslovne ideje koje u kratkom vremenu uspijevaju privući pažnju javnosti, algoritama i tržišta, ali samo rijetke među njima uspijevaju napraviti ono što je u suvremenoj ekonomiji zapravo mnogo teže od samog lansiranja: ostati relevantne. Novost može proizvesti interes, može stvoriti promet i može osigurati naslovnicu, ali sama po sebi ne predstavlja dokaz vrijednosti. Povijest kulture, dizajna, mode, gastronomije i poduzetništva iznova pokazuje da između nečega što je trenutačno popularno i nečega što će za dvadeset ili pedeset godina još uvijek imati smisla postoji velika razlika.
Nova školska godina uvijek donosi osjećaj novog početka, bez obzira na to vraćamo li se u poznate školske klupe, krećemo u novu školsku godinu ili započinjemo studentsko poglavlje koje sa sobom donosi drukčiji ritam, nove obaveze i nove izazove. Upravo je zato povratak u školu mnogo više od samog povratka svakodnevnim obavezama, jer označava trenutak kada ponovno slažemo svoj ritam, susrećemo poznata lica, vraćamo se treninzima, dogovaramo druženja i polako prihvaćamo sve ono što donosi nova sezona.
Živimo u vremenu u kojem je gotovo svaka praznina postala prilika za posezanje za ekranom. Čekanje u redu više nije samo čekanje, nekoliko minuta prije spavanja rijetko ostaje nekoliko minuta tišine, vožnja tramvajem gotovo automatski postaje vrijeme za pregledavanje sadržaja, a trenutak u kojem nemamo što raditi sve češće doživljavamo kao problem koji treba što prije riješiti. Dovoljno je nekoliko sekundi bez podražaja da ruka sama potraži telefon, da se otključa ekran i da se pred očima pojavi beskonačan niz poruka, fotografija, vijesti, videa i obavijesti koje privremeno ispune prostor koji je prije pripadao dosadi, razmišljanju ili običnom promatranju svijeta oko sebe. Ono što je nekoć bilo normalno stanje ljudskog života, odnosno mogućnost da jednostavno sjedimo i ne radimo ništa, danas mnogima postaje gotovo neugodno iskustvo.
