Mia Dimšić za HELLO!:”Zbog jedne osobe više nikom ne daš da te voli? Danas to zvuči kao muzejski primjerak”

Dimšić u svojim intervjuima naglašava da tambura nikada nije bila samo instrument, već simbol zajedništva i identiteta. Odrasla uz tamburu i glazbu koja spaja klasične i tradicionalne utjecaje, ona vjeruje da je upravo u toj širini njezina snaga – sposobnost da svira i najzahtjevnije koncertne programe, ali i da dirne srce jednostavnom melodijom. „Nažalost, često najmanje cijenimo ono što je naše,“ kaže, podsjećajući da je vrijednost kulturne baštine ponekad očiglednija onima izvana nego nama samima.

Album „Negdje u ravnici“ nije samo zbir obrada, već emotivna posveta pjesmama koje su oblikovale njezin glazbeni i osobni put. Svaka skladba nosi uspomenu – iz djetinjstva, obiteljskih trenutaka ili profesionalnih putovanja. Kroz proces rada Dimšić je otkrila da se korijeni ne moraju biti prepreka za putovanja i ambiciju; naprotiv, oni su temelj koji omogućuje slobodu i kreativnost. „Svuda možeš ako znaš gdje ti je korijenje,“ poručuje, naglašavajući važnost identiteta u svijetu koji se stalno mijenja.

Posebnu pažnju privukla je reinterpretacija pjesme „Zbog tebe“, koju Dimšić smatra jednom od najljepših u hrvatskoj glazbenoj antologiji. Minimalistički aranžman i pažljiva vokalna interpretacija naglašavaju snagu teksta, dok suvremena produkcija otvara prostor novim slušateljima. Ideja je bila jasna – ne komplicirati, već dopustiti pjesmi da govori sama za sebe.

U vremenu brzih trendova i kratkotrajnih hitova, projekt poput ovog podsjeća da glazba ima moć biti most: između generacija, između regija, između tradicije i modernog izraza. Dimšić vjeruje da publika nije umorna od emocije i autentičnosti – naprotiv, da je upravo to ono što traži. Reakcije slušatelja to potvrđuju: mlađe generacije otkrivaju tamburaške klasike, dok stariji u novim aranžmanima pronalaze svjež pogled na pjesme koje vole.

„Glazba je univerzalni jezik sjećanja,“ kaže Dimšić, naglašavajući da je njezina najveća želja da album bude mjesto odmora i utjehe – nešto što se sluša nakon napornog dana, uz tišinu koja govori jednako snažno kao i melodija. U svijetu koji često gubi strpljenje za dubinu, „Negdje u ravnici“ podsjeća da jednostavne emocije mogu biti najmoćnije.

Ovaj album nije samo glazbeni projekt. To je priča o pripadanju, o identitetu i o ljepoti tradicije koja se ne boji susresti s modernim svijetom. Možda je upravo u tome njegova najveća vrijednost – u ideji da biti svoj nije samo pravo, već i najveća snaga.

Kako je proces rada na obradi pjesme „Zbog tebe“ promijenio tvoje razumijevanje tamburaške tradicije i njezine uloge u suvremenoj glazbi?

Moje se razumijevanje tamburaške glazbe zapravo nije promijenilo kroz snimanje pjesme jer sam uz tamburu odrasla, a dugo ju i svirala. Kako sam uz svoj tamburaški orkestar „Batorek“ iz Osijeka prije pjevačke karijere sudjelovala na brojnim internacionalnim festivalima klasične glazbe diljem svijeta gdje smo na tamburi izvodili zahtjevan koncertni program koji je spajao klasičnu, tradicionalnu i evergreen glazbu i nastupali uz velike simfonijske orkestre, mislim da bolje od većine ljudi znam da tambura može odsvirati puno toga i jedinstvena je u svijetu, a to su potvrdile i reakcije ljudi gdje god bismo došli. Nažalost, uvijek nekako najmanje cijenimo ono što je naše, a zanimljivije nam je ono što imaju drugi – tako valjda funkcionira ljudska psiha u svemu.

Na koji način album „Negdje u ravnici“ predstavlja tvoju osobnu emotivnu mapu Slavonije i što si u tom procesu otkrila o vlastitom identitetu?

„Negdje u ravnici“ je moja posveta pjesmama koje su me itekako oblikovale, a na albumu se nalazi njih 12. Neke od njih su mi roditelji puštali od malih nogu, neke sam sama pronašla u malo zrelijoj dobi, ali nijedna tu nije slučajno. Rekla bih da sam kroz proces rada na albumu otkrila, ili se barem prisjetila, da svuda možeš ako znaš gdje ti je korijenje i ako si tu dobro uzemljen, u svakom smislu te riječi.

Koje su te uspomene iz djetinjstva najviše oblikovale kada je riječ o odnosu prema glazbi i zašto si baš tu emociju željela prenijeti na novi album?

Uz djetinjstvo vežem toplinu i ljubav, ali i ranjivost. Valjda jedno bez drugoga ne ide. Bila sam veliki filozof i emotivac i o svemu previše promišljala i možda sam se baš zato brzo okrenula glazbi i pisanju. Oduvijek mi je bilo jako važno kakav je tekst pjesme i pronalazim li se u njemu i sve sam to baš onako dječje ozbiljno proživljavala. Možda i sada želim da se to najviše osjeti kad netko posluša novi album: da to proživljavam, da sam u tome iskrena i da te pjesme imaju posebno mjesto u mom srcu.

Kako si odlučila da pjesma „Zbog tebe“ bude prvi singl s albuma i što za tebe simbolizira njezina poruka u današnjem kontekstu?

„Zbog tebe“ je drugi singl, prvi je bio „Nemoj noći brzo proći“ u suradnji s Tomislavom Bralićem i klapom Intrade krajem prošle godine, ali svakako je bio jedan od prvih izbora za ovaj album jer je meni jedna od najljepših pjesama uopće i mislim da ima važno mjesto u hrvatskoj glazbenoj antologiji. Osim toga, s bendom sam ju izvela i na svom prvom većem solističkom koncertu prije puno godina i gdje god bismo ju otad odsvirali, reakcije nisu izostajale. Njezina poruka je u današnjem kontekstu čak pomalo i bizarna jer svi živimo brzo, imamo gomilu izbora pred sobom i ideja da netko zbog jedne osobe više nikom drugom ne da da ga voli djeluje kao neki muzejski primjerak. Tim više je posebna i važna. U malo riječi i bez pretencioznosti autor Josip Ivanković rekao je nešto vječno i snažno, onako kako to znaju reći najbolji.

Koje izazove nosi reinterpretacija tamburaških klasika, ako pritom želiš ostati vjerna i originalu i svom umjetničkom pečatu?

Izazovno je obraditi nešto što ljudima toliko znači i nije mi bilo svejedno, ali istovremeno sam baš uživala u procesu rada na albumu od početka do kraja. Bilo mi je važno u tome ostati vjerna sebi i naći zvuk koji mi je prirodan, ali sačuvati duh pjesme. „Zbog tebe“ je odsvirana vrlo minimalistički jer smo svi u studiju brzo osjetili da nema potrebe komplicirati i da time samo kvarimo. Kad je pjesma dobra, govori sama za sebe i ne treba joj puno.

Na koji način suradnja s glazbenicima koji izvode tradicionalnu tamburašku glazbu utječe na tvoj kreativni proces i vokalni pristup?

Odmalena sam okružena tamburašima i to su uglavnom jednostavni, vedri i pristupačni ljudi koji kad uzmu instrument u ruke dobiju jednu sasvim novu dimenziju. U tom kontrastu baš ima puno šarma i kad takva osoba dođe u studio, često brzo nađe najjednostavnije i najlogičnije rješenje. Na albumu „Negdje u ravnici“ sve je tamburaške dionice odsvirao Hrvoje Harkanovac koji je sa mnom praktički i odrastao u već spomenutom tamburaškom orkestru, a danas je jedan od najboljih mladih tamburaša na našim prostorima i puno mi znači što je i on dao svoj obol ovom projektu. Kreativni proces je ovdje prvi put bio usmjeren samo na interpretaciju budući da nisam autor ni jedne pjesme i moram priznati da je i to bilo fora raditi malo za promjenu. Kod vokalne interpretacije mi se zapravo uvijek pokaže da načelo „manje je više“ najbolje funkcionira, a ove pjesme su to posebno tražile jer su tekstovi jednostavni a jezgroviti i moćni.

Što ti je značilo snimanje videospota u Parku skulptura Dubrova i kako si doživjela spoj prirode, umjetnosti i glazbe u tom ambijentu?

Spot je režirao Boris Sekulić s kojim sam dosad najviše surađivala tijekom karijere, a snimio ga je i montirao Mateo Jurčić. Ideja je bila naći nešto jednostavno a vizualno upečatljivo i Boris se brzo sjetio Parka skulptura koji je poseban i fotogeničan. Moram mu pritom posebno zahvaliti jer je cijelu ideju i režiju odradio iz Irske gdje trenutno radi na scenografiji treće sezone serije „Wednesday“. Ponosna sam na sve što je postigao u svijetu i sretna što i dalje nekako nađe vremena za mene.

Kako vizualni elementi spota mogu dodatno naglasiti emocionalnu poruku pjesme i što si željela da publika osjeti gledajući ga?

Željela sam da glazba i tekst vode glavnu riječ, a spot tome bude ugodna kulisa i nadopuna, a time se zapravo često vodim jer mi se baš i ne sviđa što su spotovi zadnjih godina otišli u smjeru malih filmova i što je u njima toliko vizualnih podražaja da često samo gledam i nakon gledanja nemam pojma što sam upravo čula. Naravno, lijepo je nekad snimiti i takav spot i dati si oduška, ali više mi se sviđa onako kako se to radilo nekad: jednostavno, s glazbom u prvom planu.

Koje razlike u pristupu glazbi primjećuješ između rada na autorskim pjesmama i obradama tradicionalnih skladbi?

Potpuno je drugačije kad donosiš neku svoju priču i onda ju često još i u studiju malo modificiraš, tražiš pravu riječ i melodiju i ne staješ dok ne osjećaš da je sve na svom mjestu i kad pokušavaš ispoštovati nečije djelo i nečiju priču. I jedno i drugo ima svoje izazove i čari. Uživala sam u snimanju obrada prije svega jer su to pjesme koje baš volim i koje sam prvenstveno po tom ključu odabrala. Bilo je zabavno, ali istovremeno je bila prisutna i velika odgovornost.

Na koji način album „Negdje u ravnici“ komunicira tvoju ljubav prema Slavoniji, čak i ako publika nije iz tog kraja?

Mislim da nedovoljno ljudi shvaća koliko je tambura široka, raskošna i što sve može. Većinu pjesama na albumu će puno ljudi čuti prvi put, a to su pjesme koje zaslužuju biti evergreeni. Zapravo mi je to najveća želja, da se slavonska glazba još više brendira onako kako se brendiraju neke druge regije i države i mislim da za to itekako ima potencijal.

Kako reagira publika na tvoje reinterpretacije tamburaške glazbe i osjećaš li da takvi projekti otvaraju prostor za nove slušatelje?

Nadam se da otvaraju. Kad sam puštala demo snimke prijateljima, prijateljica je od milja rekla da je to slavonski country i taj nam je nadimak sad nekako ostao, a mislim da dobro opisuje kako ja čujem tamburašku glazbu jer je country u Americi počeo kao nešto marginalno što su skladali i pjevali „obični“ ljudi, a postao jedan od najvećih simbola tog kontinenta te se sluša i poštuje u cijelom svijetu. Svi mi imamo neki svoj country i vjerojatno bismo se iznenadili kad bismo shvatili koliko ljudi vole čuti to nešto naše, domaće, autohtono… samo ako im se ponudi.

Što ti je značila suradnja s klapom u pjesmi „Nemoj noći brzo proći“ i kako si doživjela spoj dalmatinske i slavonske glazbene tradicije?

Prije svega sam sretna što mi je ta suradnja donijela nova prijateljstva, to je ono najvrjednije što dueti donesu. Cijela klapa Intrade voli moj rodni Osijek i Slavoniju, često tamo dolaze, a i ja volim Dalmaciju i nekako mislim da se naše regije dobro razumiju i imaju sličan pristup životu. Kroz suradnju je pjesma došla do većeg broja ljudi, a imala sam ju i priliku prvi put izvesti s njima uživo u Areni Zagreb na njihovom obljetničkom koncertu što će mi ostati draga uspomena. Neki dan je do mene stigao video male djevojčice koja od riječi do riječi pjeva pjesmu i zapravo je to za mene bila najveća pobjeda: da i klinci čuju, nauče i osjete tamburu.

Koje emocije želiš probuditi u slušateljima kada interpretiraš tamburaške pjesme i smatraš li da glazba može biti univerzalni jezik sjećanja?

Mislim da glazba upravo to i jest, univerzalni jezik koji nas podsjeća da smo u srži svi jako slični i da svi svakodnevno proživljavamo slična unutarnja previranja. Voljela bih da ovaj album ljudima bude nešto lagano i neopterećujuće, nešto što bi si možda pustili kod kuće nakon naporna dana uz čašu vina, tako sam si barem ja to zamišljala dok smo ga stvarali.

Na koji način rad na ovom albumu mijenja tvoju percepciju vlastite karijere i smjera u kojem želiš nastaviti glazbeno stvaralaštvo?

Ideja o ovom albumu je tu gotovo od samih početaka moje glazbene priče i znala sam da ćemo je kad-tad realizirati pa zapravo nije ništa posebno promijenila, samo je dočekala svoje vrijeme jer mi je bilo bitno prvo se izgraditi na sceni kroz autorski materijal. Kad je stvaralaštvo u pitanju, pokazalo mi se najboljim ne planirati puno koraka unaprijed. Jednostavno ti život prirodno donese nove poglede, ukuse i glazbene afinitete kako sazrijevaš i to se onda preslika i na pjesme koje nastaju. Trenutno nemam pojma što i kako planiram dalje, ali znam da će se nekako iskristalizirati kad na tome počnem raditi.

Koje su ti reakcije publike na YouTubeu i radijskim postajama bile najzanimljivije i što ti govore o odnosu slušatelja prema tamburaškoj glazbi?

Reakcije su bile iznenađujuće pozitivne i to mi govori da su ljudi zapravo željni takvih pjesama, posebno ako uz njih vežu neke lijepe uspomene. Jako me obradovalo što se svidjelo i onima mlađima koji za njih uglavnom prije nisu čuli, a sad ih već lagano pjevuše kad ih izvodim uživo.

Kako definiraš ravnotežu između modernog glazbenog izraza i očuvanja tradicije u projektima poput ovog albuma?

Tambura se na ovom albumu zapravo pojavljuje samo u tri pjesme jer mi je ideja bila obraditi ih na svoj način onako kako to inače radim na koncertima s bendom. Najbolje se osjećam u intimnim kazališnim prostorima i to je zapravo bila nit vodilja za sve nove aranžmane. U nekim pjesmama smo promijenili više, u nekima manje, onako kako smo osjećali da nam u tom trenutku najviše drži vodu i cijeli album je zapravo jedan dugački jam session u kojem smo se igrali i razmjenjivali ideje.

Što ti znači činjenica da tamburaška glazba i dalje okuplja generacije slušatelja, unatoč promjenama u glazbenim trendovima?

Znači mi puno i potvrđuje pretpostavku da je bez obzira na velike promjene u načinu konzumiranja glazbe kroz zadnja desetljeća dobra pjesma i dalje dobra pjesma, a sve ostalo dolazi iza toga.

Koji je tvoj osobni doživljaj Slavonije i kako si ga pokušala pretočiti u zvuk i tekstove pjesama na albumu?

Ravnica kojom smo okruženi nosi jednu pitomost i mirnoću. Slavonci su skromni, vrijedni i topli ljudi, a iako se na prvu mogu činiti i jednostavni, to je tako samo dok ne zagrebete malo dublje.

Na koji način rad na obradi klasika utječe na tvoj vokalni izraz i otvara li ti nove mogućnosti interpretacije?

Mislim da se sa svakom pjesmom i sa svakim odlaskom u studio pjevač prirodno izgrađuje i mijenjaju se ne samo vokal, nego i kompletan pristup. Kao i u svemu ostalome u životu, iskustvo je najvažnije i što više sati potrošiš radeći nešto, u tome si bolji i sigurniji.

Kako biraš pjesme koje će se naći na albumu obrada i što ti je najvažnije pri donošenju tih odluka?

Prvo sam izabrala pjesme koje najviše volim, drugi kriterij eliminacije bio je da pokušamo ravnopravno zastupiti različite slavonske autore, stilove i ritmove, a onda je, naravno, trebalo sve te pjesme i probno otpjevati da vidimo koji mi najbolje leže. Bilo je dosta vaganja jer smo još puno toga željeli uključiti, ali zadovoljna sam finalnim odabirom.

Koje priče ili sjećanja stoje iza odabira pjesama koje si odlučila reinterpretirati i kako one odražavaju tvoju glazbenu biografiju?

Uz gotovo sve pjesme veže me neka uspomena. Možda bih izdvojila naslovnu pjesmu „Negdje u ravnici“ koju je moj suradnik Damir Bačić napisao 2012. za festival Zlatne žice Slavonije u Požegi na kojem sam ja te godine nastupala sa svojim tamburaškim orkestrom. Tada nisam ni znala tko je on, bila sam na fakultetu i glazbom se bavila iz hobija i da mi je netko tada rekao da ću jednog dana u ne tako dalekoj budućnosti imati album koji će po njoj nositi ime, teško da bih povjerovala.

Na koji način album može poslužiti kao most između tradicije i suvremenog slušatelja koji možda nije upoznat s tamburaškom glazbom?

Vjerujem da dobra pjesma produkcijski može funkcionirati na više načina, ali primijetila sam da ljudi često glazbu kategorički dijele na žanrove i tvrde da nešto u cijelosti slušaju, a nešto ne, a to je šteta jer time puno toga propustimo. Možda će novi aranžman nekome biti motivacija da posluša pa će im se onda i svidjeti.

Što ti znači suradnja s glazbenicima i producentima koji razumiju tamburašku baštinu i kako to utječe na konačan zvuk albuma?

Na albumu su uglavnom radili ljudi koji me već dobro znaju i s kojima sam puno radila i onda mi je bilo lako opustiti se. Mislim da u studiju mora biti dobra atmosfera da bi i finalni proizvod bio dobar i da svaka osoba itekako na to utječe.

Kako doživljavaš emotivni aspekt glazbe i može li pjesma biti snažnija kada u njoj postoji osobna priča ili sjećanje?

Mislim da glazbu ni nema smisla stvarati ako te ne dotiče i ako u njoj ne pronalaziš neku svoju priču ili sjećanje, to su za mene neodvojive stvari i ne znam drugačije. Ovaj je posao ponekad toliko zamoran i toliko te obuzme da ne znam što bi mi bilo gorivo da ne stajem i ne odustajem ako ne te pjesme i ono što mi znače. Razlog zašto uopće kao slušatelji volimo neke pjesme ili izvođače se, po mom mišljenju, na kraju dana svodi samo na to jesmo li se na nekoj razini, pa makar to bilo potpuno nesvjesno, s njima povezali i u njima pronašli dio sebe ili ne.

Koje poruke želiš poslati publici kroz ovaj album i smatraš li da glazba može potaknuti promišljanje o vlastitim korijenima?

Mislim da glazba može potaknuti na promišljanje o bilo čemu ako te dotakne i ako se u njoj prepoznaš. Kroz ovaj album bih voljela poručiti da je najljepše biti ono što jesi i da to trebamo s ponosom prigrliti.

Na koji način proces snimanja i produkcije albuma mijenja tvoje razumijevanje glazbene industrije i kreativnog rada?

Sa svakim albumom dolaze nove spoznaje, iskustva i stavovi i nakon svakog se osjećam kompletnije, zrelije i samopouzdanije i to je proces koji nikad ne završava. Jedan moj prijatelj na zidu hodnika ima veliki citat: „Iskustvo je znanje, sve ostalo su samo informacije.“ Time se pokušavam voditi. Dok god o nečemu puno naklapamo i teoretiziramo zapravo nismo nigdje stigli, treba zasukati rukave, odvažiti se i riskirati i onda se putem prilike uvijek otvore.

Što ti znači činjenica da publika i dalje prepoznaje vrijednost tamburaške glazbe i podržava projekte koji je reinterpretiraju?

Puno mi znači i želim zahvaliti svima koji komentiraju, dijele i slušaju, sve je to veliki vjetar u leđa i odlična povratna informacija za dalje.

Kako vidiš budućnost tamburaške i slavonske glazbe u suvremenom kontekstu i kakvu ulogu u tome mogu imati mladi izvođači?

Čula sam već nekoliko teorija o tome da će se društvo u budućnosti sve više vraćati manjim zajednicama kao odgovor na globalizaciju i kapitalizam koji su nas pomalo umorili i to mi zvuči jako smisleno. Vjerojatno će se to onda preslikati i na umjetnost. Imamo veliku riznicu za koju uglavnom ni ne znamo dovoljno i vjerujem da će biti još izvođača koji će to kroz vrijeme poželjeti obraditi.

Koje je najvažnije glazbeno ili životno otkriće koje si stekla radeći na albumu i kako će ono utjecati na tvoj daljnji rad?

Prisjetila sam se da sam najsretnija u minimalizmu, s gitarom u ruci, dok osluškujem glazbenike oko sebe i u stvarnom vremenu timski pričam neku priču. Prisjetila sam se i koliko volim glazbu i kolika je privilegija što mi je u opisu posla stvarati ju, a to je, u kaotičnom životu koji svi živimo, ponekad lako zaboraviti.

Ako bi trebala opisati album „Negdje u ravnici“ u jednoj rečenici, koja bi to rečenica bila i zašto upravo ona najbolje sažima njegovu bit?

Najbolje je to rekao odnosno otpjevao veliki Vice Vukov: „Svijet je velik ako znaš gdje je dom.“ Možda to i ne moramo shvatiti tako doslovno kao u ovom slučaju, nije bitno samo iz kojeg kraja dolaziš. Bitno je da znaš tko si i da iza toga stojiš koliko god te vanjski svijet ponekad u tome pokušavao poljuljati i obeshrabriti, a sigurno hoće, prije ili poslije. Prije nego što povjeruješ u bilo koga ili bilo što – ne zaboravi vjerovati u sebe.