Otkrijte umjetnički svijet Nenada Sovilja: 20 godina u jednoj radikalnoj ogrlici

U prostoru koji već sam po sebi nosi tišinu i simboliku, pod kupolom oktogonalne dvorane zagrebačkog Etnografskog muzeja, Nenad Sovilj odlučio je obilježiti dvadeset godina stvaralaštva gestom koja je istodobno smirena i radikalna. Umjesto očekivane retrospektive, niza objekata i kronološkog presjeka karijere, odabrao je jedan jedini rad – ogrlicu – i u nju sabrao sve ono što je tijekom dva desetljeća istraživao, gradio i mislio o nakitu, materijalu i tijelu.

Završni događaj izložbe „(2 + 2) x 5“ okupio je odabrani krug uzvanika, među kojima su bile i predstavnice diplomatskog zbora – veleposlanica Kanade Jessica Eve Blitt, veleposlanica Kraljevine Švedske Anna Katarina Boda te veleposlanica Irske Wendy Dorman-Smith – kao i Martina Bienenfeld, direktorica Turističke zajednice grada Zagreba, u čijoj je organizaciji događaj održan. No fokus večeri bio je jasan: nova, do tada neviđena Soviljeva kreacija izrađena od zlata, dijamanta, safira, smaragda i zlatnog bisera.

Ogrlica se sastoji od 23 segmenta koji se mogu rastaviti u dvadeset samostalnih komada nakita. Svaki od tih elemenata može funkcionirati zasebno – kao prsten, privjesak ili mali skulpturalni objekt – dok zajedno tvore zaokruženu cjelinu, precizan i promišljen sažetak autorova dvadesetogodišnjeg rada. U toj modularnosti skriva se i ključ Soviljeve odluke: jedan predmet, ali bez konačne forme; jedna cjelina, ali s bezbroj mogućih čitanja.

„Umjesto klasične retrospektive s puno radova, napravio sam jednu ogrlicu“, rekao je autor, opisujući vlastiti izbor kao svjesno pojednostavljivanje koje traži koncentraciju i od autora i od promatrača. „Htio sam nešto vrlo jednostavno i vrlo radikalno.“

Soviljev profesionalni put od samih je početaka bio nekonvencionalan. Formalno obrazovan izvan dizajnerskog i umjetničkog sustava, kao magistar fitomedicine, u svijet nakita ušao je iz skulpture, vođen instinktom i fascinacijom formom. „Nakit je za mene skulptura koja je dobila privilegiju da živi na tijelu“, rečenica je koja se danas s pravom smatra jednim od temeljnih opisa njegova autorskog stava.

Počeci su bili skromni, gotovo asketski. Prije dvadeset godina nije imao radionicu, poslovni plan ni jasnu strategiju. Radio je, kako sam kaže, na kuhinjskom stolu, s osnovnim alatom i materijalima koji su mu tada bili dostupni. U ranim fazama koristio je epoksidnu smolu, mesing i poludrago kamenje, istražujući kako običan, oksidirajući metal pretvoriti u objekt koji nosi dojam trajnosti i vrijednosti. Smola mu je omogućila da „zarobi“ mesing, zaustavi proces propadanja i stvori iluziju dragocjenosti.

S vremenom se njegov izraz sve jasnije vezao uz plemenite materijale, a danas radi isključivo sa zlatom i dragim kamenjem. U toj promjeni ne vidi odricanje od ranijih faza, nego njihovo prirodno produbljivanje. „Što sam stariji, sve sam svjesniji prolaznosti našeg života, a istodobno i postojanosti tih materijala“, istaknuo je, povezujući osobno iskustvo s izborom materije.

Koncept izložbe u Etnografskom muzeju upravo je zato usmjeren na pet materijala od kojih je izrađena ogrlica. Za Sovilja oni nisu puki simbol luksuza, nego nose duboka, gotovo metafizička značenja: zlato kao metal kozmičkog podrijetla, dijamant kao kristaliziranu disciplinu materije, safir kao tihu i duboku plavu, smaragd kao „vrt u kamenu“, te biser kao dragocjenost nastalu u tijelu živog bića. Svaki od tih materijala postaje nositelj priče, osjećaja i osobnog odnosa.

Poseban sloj izložbe čine autorski tekstovi posvećeni svakom od materijala, u kojima Sovilj precizno, ali intimno objašnjava zašto s njima radi i što za njega znače. Time ogrlica prestaje biti tek estetski objekt i postaje središte prostora zamišljenog kao mjesto zadržavanja, tišine i kontemplacije.

„Htio sam da ova ogrlica ne bude samo izložak, nego središte jednog intimnog prostora – gotovo malog sakralnog mjesta u kojem se čovjek može na trenutak maknuti od svakodnevice“, naglasio je autor.

Na događaju je prikazan i video koji dokumentira proces nastanka rada, nudeći rijedak uvid u Soviljevu radionicu, njegov način razmišljanja i odnos prema materijalu. Time je ova završnica izložbe zaokružena kao tiha, ali snažna gesta – ne kao slavlje količine, nego kao promišljeni rez, u kojem je dvadeset godina rada stalo u jedan jedini, precizno oblikovan objekt.