Svadbamanija koja je promijenila pravila igre: Film ‘Svadba’ srušio sve rekorde i postao najveći kino-hit u povijesti Hrvatske
Postoje filmski uspjesi i postoje trenuci koji prerastaju u kulturni fenomen. Svadba pripada ovoj drugoj, rijetkoj kategoriji – onoj u kojoj brojke prestaju biti puka statistika, a kino-dvorane postaju mjesta zajedničkog iskustva, emocije i prepoznavanja. S impresivnih 522.106 gledatelja u hrvatskim kinima, Svadba je i službeno proglašena najgledanijim i najuspješnijim filmom svih vremena u Hrvatskoj, ispisujući novo poglavlje domaće kinematografije.
No priča tu ne staje. Kada se hrvatskom rezultatu pridodaju i podaci iz Bosne i Hercegovine, gdje je film do sada pogledalo 202.063 gledatelja, ukupna brojka penje se na fascinantnih 724.169 gledatelja u samo dvije zemlje. Riječ je o dosegu koji se u regionalnoj kino-distribuciji viđa iznimno rijetko, a još rjeđe kada je u pitanju domaći film. Svadba je time jasno pokazala da granice tržišta nisu prepreka kada publika prepozna autentičnu priču.
Od samih premijernih dana film je rastao organski, iz projekcije u projekciju, potaknut onim najvrjednijim oblikom promocije – usmenom predajom. Gledatelji su izlazili iz kina s osjećajem da su svjedočili nečemu većem od filma: snažnoj emocionalnoj priči prožetoj prepoznatljivim humorom, životnim situacijama i glumačkom energijom koja se u kinu osjeti gotovo fizički. Svadba nije naslov koji se „odgleda i zaboravi“; ona se komentira, preporučuje, citira i ponovno gleda. Upravo u tome leži tajna dugovječnih kino-hitova.
Velik dio tog uspjeha nosi impresivan glumački ansambl koji filmu daje gustoću, ritam i uvjerljivost. Predvođeni Reneom Bitorajcem i Draganom Bjelogrlićem, uz snažne uloge Linde Begonje, Vesne Trivalić, Anđelke Stević Žugić, Roka Sikavice, Nike Grbelje, Marka Grabeža, Srđana Žike Todorovića, Dejana Aćimovića, Snježane Sinovčić Šiškov i Jelisavete Seke Sablić, film dobiva širinu kakva se rijetko viđa. Dodatnu težinu donose i brojni istaknuti regionalni i hrvatski glumci – među njima Goran Grgić, Janko Popović Volarić, Marko Miljković, Denis Murić i Nevena Nerandžić – čime Svadba postaje pravi glumački mozaik regije.
Iza kamere stoji jednako snažan autorski tim. Film je nastao u produkciji Eclectice i Viktorija Filma, uz producente Ivana Kelavu i Marka Jocića, dok vizualni identitet potpisuje direktor fotografije Tomislav Sutlar. Precizna montaža Lee Milete, glazba Dubravka Robića, dizajn zvuka Ivana Zelića, scenografija Jane Piacun, kostimi Paule Čule i maska Snježane Gorup zajedno tvore zaokruženi filmski svijet u kojem svaki detalj ima svoje mjesto i značenje.
Projekt su sufinancirali HAVC, Podprogram MEDIA programa Kreativna Europa i HRT, a distribuciju potpisuje Blitz grupa (Blitz i Duplicato), čime je osigurana snažna vidljivost filma i njegova dostupnost širokoj publici.
Danas je jasno: Svadba je prerasla okvire filmskog naslova. Ona je postala mjerilo uspjeha, dokaz da hrvatski film može biti i umjetnički relevantan i komercijalno dominantan, te trenutak koji će se još dugo prepričavati – u kinima, medijima i svakodnevnim razgovorima. U povijesti domaće kinematografije, ovo je onaj rijedak trenutak kada publika i film dišu istim ritmom.
Britanski glumac Patrick Stewart, koji je preminuo 28. listopada 2026. godine u 86. godini života, iza sebe je ostavio više od šest desetljeća dugu karijeru tijekom koje je ostvario neke od najpoznatijih uloga u povijesti znanstvenofantastičnog filma i televizije. Publika diljem svijeta najviše ga pamti kao kapetana Jean-Luca Picarda iz „Zvjezdanih staza” i profesora Charlesa Xaviera iz filmskog serijala „X-Men”, no njegov glumački put započeo je mnogo prije nego što je postao holivudska zvijezda. Stewart je godinama nastupao u britanskim kazalištima, glumio u Shakespeareovim dramama i televizijskim produkcijama, a međunarodnu popularnost stekao je tek u drugoj polovici četrdesetih godina života. Tijekom karijere sudjelovao je u filmovima koji su ostvarili stotine milijuna dolara zarade, a njegove najpoznatije uloge ostale su povezane s filmskim i televizijskim serijalima koji su se razvijali desetljećima.
Animirani film za cijelu obitelj u Hrvatskoj je pogledalo više od 31 tisuće gledatelja, a nakon uspjeha na međunarodnim tržištima sljedećeg mjeseca stiže i u grčka kina
U zagrebačkom CineStaru Branimir Mingle Mall sinoć je u četiri prepune dvorane održana svečana premijera filma Posljednji rimski bog, povijesnog spektakla redatelja, scenarista i producenta Božidara Domagoja Burića o rimskom caru Dioklecijanu. Premijera je okupila filmsku ekipu, brojne glumce i uzvanike iz kulturnog, javnog i društvenog života, koji su među prvima pogledali jedan od produkcijski najambicioznijih projekata Hrvatske radiotelevizije. Među uzvanicima bili su redatelj filma Božidar Domagoj Burić i glumci Amar Bukvić, Nataša Janjić Medančić, Slavko Sobin i Marko Cindrić, koji uz Krešimira Mikića i Dragana Despota čine glumačku postavu filma. Premijeri su nazočili i Anja Šovagović-Despot, Ksenija Pajić, Robert Kurbaša, Luka Nižetić, Mladen Badovinac, Bojana Gregorić Vejzović i brojna druga poznata imena. Među uzvanicima su bili i ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek te novi glavni ravnatelj HRT-a Dražen Miočić.
Film „Vjetre, pričaj sa mnom“ srpskog redatelja Stefana Đorđevića osvojio je tri nagrade na drugom izdanju Adriatic Film & TV Awards, održanom 24. listopada u Porto Montenegru u Tivtu. Đorđevićevo ostvarenje proglašeno je najboljim filmom i najboljim debitantskim filmom, a autor je nagrađen i za režiju. Među dobitnicima su švedska glumica Noomi Rapace, srpski glumac Andrija Kuzmanović, mladi makedonski glumac Arif Jakup i hrvatska redateljica i scenaristica Hana Jušić. U televizijskim kategorijama sva tri priznanja pripala su bosanskohercegovačkoj seriji „Kotlina“ i njezinim glumcima, dok je hrvatska komedija „Svadba“ Igora Šeregija dobila novouvedenu nagradu za izuzetan uspjeh u kinodistribuciji.
Drugo izdanje Adriatic Film & TV Awards, nagrada koje okupljaju filmske i televizijske profesionalce iz cijele regije, službeno je otvoreno u petak, 23. listopada, na Žičari Kotor–Lovćen u Crnoj Gori. Na otvorenju su se okupili nominirani autori i glumci, predstavnici filmske industrije, organizatori i partneri događaja, dok je središnji dio programa rezerviran za svečanu dodjelu nagrada koja će se održati u subotu, 24. listopada, u Porto Montenegru u Tivtu. Ovogodišnje izdanje traje do 25. listopada, a u središtu pozornosti nalaze se filmovi i televizijske serije koji su obilježili proteklu produkcijsku sezonu u zemljama regije.
Serija Slow Horses prati skupinu agenata britanske obavještajne službe MI5 koji su nakon profesionalnih pogrešaka završili u Slough Houseu, odjelu namijenjenom agentima koji su pali u nemilost svojih nadređenih.
Postoje filmovi koje pamtimo po rečenicama, glazbi, likovima i prizorima koji nas u trenutku vrate u djetinjstvo. Neke smo prvi put gledali u školskim klupama, druge smo otkrili na televiziji, a pojedini su desetljećima ostali dio obiteljskih razgovora i zajedničkih uspomena. Iako su nastali u sasvim drukčijem vremenu, mnogi od njih i danas imaju publiku, a prilika da ih ponovno pogledamo na velikom platnu posebno je zanimljiva onima koji ih poznaju samo s malih ekrana. Upravo takvu priliku donosi ovogodišnje obilježavanje Svjetskog dana audiovizualne baštine, tijekom kojeg će se od 22. do 27. listopada u 38 kina diljem Hrvatske održavati besplatne projekcije domaćih filmskih klasika.
Pisanje poezije u kontekstu muške emocionalne ekspresije sve se češće promatra kao prostor u kojem se razgrađuju dugotrajni kulturni obrasci šutnje, emocionalne suzdržanosti i društveno uvjetovane ideje o tome što znači biti „jak“, pri čemu se snaga tradicionalno pogrešno poistovjećivala s potiskivanjem osjećaja, umjesto s njihovim razumijevanjem i svjesnim izražavanjem. U suvremenom psihološkom i kulturnom diskursu poezija se tako ne pojavljuje samo kao književna forma, nego i kao alat introspekcije, samoregulacije i kreativne obrade unutarnjih stanja, osobito kod muškaraca koji su odrastali u okruženjima u kojima emocionalna artikulacija nije bila poticana ili je bila doživljavana kao slabost.
U suvremenom društvu, u kojem se granice između fizičkog i digitalnog prostora sve brže brišu, terapijski pristupi mentalnom zdravlju doživljavaju duboku transformaciju, a među najintrigantnijim i najperspektivnijim inovacijama ističu se tehnologije proširene stvarnosti (AR) i virtualne stvarnosti (VR). Njihova primjena u području mentalnog zdravlja, osobito kada je riječ o muškoj populaciji, otvara sasvim novu dimenziju razumijevanja stresa, anksioznosti i emocionalne regulacije, ali i redefinira načine na koje se uopće pristupa psihološkoj podršci u 21. stoljeću. Važno je pritom naglasiti da svaka primjena ovakvih terapijskih pristupa mora biti shvaćena isključivo kao komplementarna medicinskim postupcima, te da je uvijek i isključivo obavezna konzultacija, pregled i procjena kod doktora i u bolnici ili drugoj ovlaštenoj zdravstvenoj ustanovi prije bilo kakvog uključivanja u terapijske protokole.
U vremenu koje neumoljivo diktira brzinu, učinkovitost i površnost, čin brijanja gotovo je neprimjetno sveden na rutinski zadatak, lišen pažnje, značenja i osobnog doživljaja. Ipak, iza tog svakodnevnog pokreta, koji mnogi obavljaju mehanički i bez razmišljanja, skriva se potencijal za nešto mnogo dublje i suptilnije — prostor introspekcije, ritual koji nadilazi fizičku potrebu i prelazi u sferu svjesnog postojanja. Umjetnost ritualnog brijanja nije tek povratak tradiciji, nego svjesna odluka da se vlastitom tijelu, vremenu i umu pristupi s pažnjom kakvu rijetko njegujemo u suvremenom životu.
U suvremenom životu, koji je obilježen ubrzanim ritmom, stalnom izloženošću informacijama i gotovo neprekidnom potrebom za reakcijom, sve se češće javlja potreba za praksama koje ne služe produktivnosti, nego unutarnjem smirenju, promatranju i povratku sebi. U tom se kontekstu fotografija, i to ne kao tehnički ili profesionalni alat, nego kao osobni, gotovo intimni ritual, sve snažnije pozicionira kao oblik introspektivnog samoproučavanja. Ona pritom prestaje biti samo sredstvo bilježenja stvarnosti i postaje prostor susreta s vlastitim mislima, emocijama i unutarnjim stanjem, pri čemu objektiv kamere ne funkcionira kao distanca od svijeta, nego kao suptilan most prema vlastitom unutarnjem iskustvu.
Razvoj nosivih tehnologija u posljednjem desetljeću otvorio je sasvim novo poglavlje u području muškog zdravlja, osobito kada je riječ o preventivnoj medicini i ranom otkrivanju promjena na prostati, organu koji je zbog svoje anatomske pozicije i osjetljivosti često izložen kasnom dijagnosticiranju, pri čemu je važno odmah naglasiti da se sve što se u nastavku opisuje odnosi na tehnološke sustave potpore i praćenja koji ne mogu zamijeniti pregled kod doktora, nego isključivo služe kao pomoćni alati u svakodnevnom praćenju stanja organizma.