Bad Bunny je na Super Bowlu učinio ono što Amerika nije očekivala – i poslao poruku koju je nemoguće ignorirati
Kada se Bad Bunny pojavio iz reda visokih stabljika šećerne trske na početku svojega nastupa na Super Bowlu, scenografija je na prvi pogled mogla djelovati kao puki egzotični dekor – raskošna slika karipskog raja privremeno preseljena u američku metropolu. Sam izvođač nije izravno komentirao simboliku prizora; bio je usred izvedbe pjesme Tití Me Preguntó, energične i samosvjesne himne muške seksualnosti koja je dosegnula više od milijardu preslušavanja na Spotifyju i YouTubeu.
No, kao i u većini Bad Bunnyjevih poteza, vizualni okvir skrivao je dublje značenje. Okružen muškarcima i ženama koji su sjekli šećernu trsku, portorikanski glazbenik prizvao je višestoljetnu povijest kolonizacije otoka, u kojoj je upravo šećer imao ključnu ulogu. Španjolska je u 16. stoljeću donijela tu kulturu na Portoriko i uspostavila goleme plantaže temeljene na ropskom radu. Krajem 19. stoljeća otok je nasilno prešao pod vlast Sjedinjenih Američkih Država, koje su uspostavile vlastitu profitabilnu šećernu koloniju, pri čemu su kompanije s američkog kopna preuzele kontrolu nad velikim dijelom proizvodnje i ostvarivale enormne profite.
Za daleke vladare Portorikanci su desetljećima bili tek problem kojim je trebalo upravljati. Unatoč tome, narod Boricua pronalazio je načine da opstane i raste. Razvili su vlastitu glazbu, kuhinju, usmenu predaju i poduzetništvo, oblikujući kulturu iznimne otpornosti i životne radosti koja je danas prepoznata diljem svijeta. Sve to Bad Bunny uspio je prenijeti u svega nekoliko minuta televizijskog prijenosa – iskustvo potlačenosti, ali i domišljatost, ponos i radost svojega naroda.
Osamdeset godina nakon što je portorikanskim vlastima bilo zabranjeno isticanje nacionalne zastave ili pjevanje domoljubnih pjesama, Benito Antonio Martínez Ocasio stajao je na najvećoj američkoj pozornici, ponosno mašući portorikanskom zastavom i izvodeći pjesme na španjolskom jeziku, okružen Latinoamerikancima koji su nosili vlastite banderas. Nastup se dogodio u trenutku kada su Sjedinjene Države ponovno vojno intervenirale u Latinskoj Americi radi kontrole resursa te u ozračju pojačanih deportacija i nasilnih privođenja Latinoamerikanaca. Tjedan dana ranije, na dodjeli Grammyja, Bad Bunny je otvoreno poručio „ICE out“. Na Super Bowlu nije izgovorio nijednu političku rečenicu – ali poruka je bila jasna.
Njegov halftime show bio je snažan čin otpora i višestruki trijumf. Spektakularno osmišljen i besprijekorno izveden, funkcionirao je kao vizualno-glazbeni doživljaj čak i za publiku koja nije razumjela ni riječ teksta. Istodobno, bio je to precizan kulturni i povijesni komentar Portorika – prošlosti i sadašnjosti, života pod kolonijalnim okvirom. Iznad svega, tih trinaest minuta predstavljalo je sažetak razloga zbog kojih je Bad Bunny danas, i s punim pravom, najveća pop-zvijezda na svijetu.
Iako je globalno poznat već gotovo desetljeće, većina pjesama koje je izveo potječe s njegova najnovijeg albuma Debí Tirar Más Fotos iz 2025. godine. Prije tog izdanja činilo se da stoji na pragu potpune asimilacije u američki mainstream: Hollywood, veze sa slavnim osobama, uloge u akcijskim filmovima. Dio publike nagađao je hoće li se okrenuti pjevanju na engleskom jeziku.
Nastavite čitati nakon oglasa
Umjesto toga, Bad Bunny se tim albumom još snažnije vratio Portoriku, istražujući tradicijske glazbene forme poput plene i bombe. U intervjuu za TIME u prosincu 2024. istaknuo je kako album ne prikazuje razgledničke plaže otoka, već njegova unutarnja, planinska područja – manje uglađena, ali bogatija zajedništvom i iskustvom. „Tražimo utočište na selu. Na neki način, to je oblik otpora“, rekao je.
Paradoksalno, upravo taj introspektivan i izrazito regionalno usmjeren album postao je još jedan vrhunac njegove karijere. Publika diljem svijeta prigrlila je njegovu autentičnost, složene ritmove i razigranost suradnji s mladim glazbenicima iz glazbenih škola San Juana. Tijekom 2025. Bad Bunny ponovno je postao najslušaniji izvođač na Spotifyju s 19,8 milijardi streamova, a prošloga tjedna Debí Tirar Más Fotos osvojio je Grammy za album godine.
U vremenu u kojem se ljepota sve češće mjeri filtrima, prolaznim trendovima i površnim dojmovima, splitski bend RØLØ odlučio je učiniti suprotno – stati, ogoliti emociju i kroz glazbu progovoriti o onome što ostaje kada se sve vanjsko polako počne topiti. Njihov novi singl Melasa nije tek još jedna ljubavna pjesma, već slojevita, gotovo melankolična refleksija o prolaznosti fizičkog, o nesavršenostima koje nas čine stvarnima i o tihoj hrabrosti potrebnoj da ih prihvatimo.
Dugogodišnji program Međunarodnog festivala dokumentarnog filma ZagrebDox, Majstori Doxa, i ove godine okuplja autore čija se imena izgovaraju s najvećim poštovanjem u svijetu dokumentarnog filma. Riječ je o autorima koji svojim radom definiraju film kao medij, brišući granice između dokumentarnog i igranog, stvarnog i promišljenog, osobnog i univerzalnog.
Na regionalnoj glazbenoj sceni, koja već godinama pulsira u ritmu snažnih emocija, prepoznatljivih glasova i sve odvažnijih autorskih iskoraka, pojavila se pjesma koja već na prvo slušanje nosi onu rijetku, gotovo opipljivu energiju – onu zbog koje glazba prestaje biti samo zvuk i postaje iskustvo koje se pamti. “Čista ljubav”, dugo iščekivani duet Adija Šoše i Senidah, nije tek još jedna suradnja dvoje popularnih izvođača, već susret dvaju senzibiliteta koji se, u pravom trenutku i na pravom mjestu, pretvaraju u snažnu, emotivnu priču koja već sada osvaja publiku diljem regije.
S prva tri singla – „Beskonačno“, „Sram, strah i ja“ te razigranim duetom s Vićom „Klikeri“ – Ika je svojim slušateljima širom otvorila vrata u svoj debitantski album „Zadnji dan“ (Menart), koji je sada dostupan na svim streaming servisima i koji od samog prvog tona izaziva osjećaj iščekivanja, ali i introspektivne tišine.
Laura Miletić, svojim prepoznatljivim osjećajem za introspektivne melodije i nijansirane emocije, ponovno nas vodi u svijet u kojemu su unutarnji doživljaji glavni protagonisti. Njezin najnoviji singl, “Tu u meni”, nježno nas podsjeća na važnost malih, gotovo neprimjetnih trenutaka koji oblikuju našu osobnu percepciju i unutarnju snagu, te nam pokazuje kako upravo ti tihi trenuci nerijetko stvaraju promjene koje se polako prelijevaju i na naš odnos prema drugima i prema svijetu oko nas.
Ponekad glazba ne mora urlati da bi dotaknula srce, ponekad je tišina glasnija od bilo kojeg basa ili sintetizatora. Upravo to otkriva akustična verzija pjesme Josipa Bačića, mladog i talentiranog dubrovačkog glazbenika koji je publici već poznat po energičnim i snažnim izvedbama, ali koji sada, gotovo neočekivano, otkriva svoju najintimniju i najranjiviju stranu. Pjesma ‘Spašeni’ ovdje nije samo prearanžirana – ona je preoblikovana u emocionalno iskustvo koje traži da slušatelj stane, osjeti i promišlja.
U ozračju iščekivanja još jednog izdanja festivala koji već više od dva desetljeća oblikuje domaću i regionalnu dokumentarističku scenu, Zagreb se polako priprema za novo poglavlje filmskih susreta, razgovora i priča koje ostavljaju trag. Upravo u tom prijelaznom trenutku između svakodnevice i festivalske čarolije, program Ususret Doxu u Surogatkinu KIC-u otvara prostor za intiman, pažljivo odabran povratak filmovima koji su već jednom dirnuli publiku — i koji, bez sumnje, imaju snagu to učiniti ponovno, možda još dublje i osobnije.
Tri desetljeća nakon što je zauvijek promijenio zvučnu i kulturnu arhitekturu domaće glazbene scene, album “Second to None” grupe ET ponovno dolazi u fokus – ne kao povratak, ne kao okupljanje, nego kao pomno osmišljena, produkcijski i konceptualno zaokružena posveta vremenu koje je definiralo čitavu jednu generaciju, ali i postavilo temelje za sve što će uslijediti na hrvatskoj i regionalnoj pop i klupskoj sceni. Riječ je o projektu koji ne pokušava rekonstruirati prošlost, nego je dostojanstveno reinterpretirati kroz suvremeni medij i produkcijski standard, istovremeno zadržavajući autentičnost i energiju originalnog trenutka nastanka.
U vremenu u kojem se ljepota sve češće mjeri filtrima, prolaznim trendovima i površnim dojmovima, splitski bend RØLØ odlučio je učiniti suprotno – stati, ogoliti emociju i kroz glazbu progovoriti o onome što ostaje kada se sve vanjsko polako počne topiti. Njihov novi singl Melasa nije tek još jedna ljubavna pjesma, već slojevita, gotovo melankolična refleksija o prolaznosti fizičkog, o nesavršenostima koje nas čine stvarnima i o tihoj hrabrosti potrebnoj da ih prihvatimo.
Felton se tako pridružio svojim kolegama Daniel Radcliffe, Rupert Grint i Emma Watson, koji su također stupili u kontakt s novim glumačkim postavom i pružili im podršku na početku velikog projekta.
