Tatjana Jurić za HELLO!:”Bila sam svima dostupna gotovo 25 godina – i osjećala sam se sjajno tek kada sam nestala: što mi je dvomjesečna pauza stvarno donijela”

Postoje profesionalne biografije koje se mjere godinama rada, projektima i titulama, ali postoje i one rjeđe, dublje, koje se prepoznaju po kontinuitetu integriteta, po sposobnosti da se ostane svoj čak i onda kada je lakše stati u zadanu formu. Tatjana Jurić pripada ovoj drugoj, tišoj, ali dugotrajnijoj kategoriji. Nakon gotovo dvadeset i pet godina neprekidne prisutnosti u medijskom prostoru, u eteru koji ne prašta slabost, nevidljivost ni umor, odlučila je učiniti ono što se u našem društvu još uvijek doživljava kao iskorak — uzeti pauzu, ne iz iscrpljenosti, nego iz jasnoće.

Ta je odluka bila lišena dramatike i unutarnjih lomova. Nije bila bijeg, nego promišljeni odmak. Usporavanje ritma, povratak ljetu, obitelji i bliskim ljudima, ali i tiho, fokusirano dovršavanje prve knjige te intenzivniji rad na vlastitom brendu „marama.hr“, pokazali su da pauza, barem u njezinu slučaju, nije značila mirovanje, nego drukčiji oblik kretanja. Iako je naglasak bio na odmoru, putovanjima i distanci od svakodnevice, rad nikada nije potpuno nestao — samo je promijenio tempo i prioritet.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Tatjana Jurić (@tatjana_juric)

Gotovo cijeli svoj profesionalni vijek Tatjana Jurić provela je u programu uživo, u svakodnevnoj, neposrednoj izloženosti javnosti, gdje pohvale i kritike dolaze bez filtera, često bez mjere, a ponekad i bez empatije. Upravo je taj kontinuirani kontakt s publikom, s promjenama u javnoj retorici i sve izraženijom grubošću komunikacije, u njoj s vremenom probudio potrebu za nježnošću, za blažim ritmom, za prostorom u kojem se može govoriti, ali i slušati, bez stalne napetosti i potrebe za reakcijom. Kako sazrijeva, tako sve jasnije osjeća da svakodnevni program uživo više nije jedini okvir u kojem se može, i želi, profesionalno izražavati.

Iako duboko posvećena poslu, Tatjana Jurić nikada nije poistovjećivala rad s cjelokupnim životom. Granica između profesionalnog i osobnog za nju je oduvijek postojala i bila jasno postavljena. Nije je vodio strah od propuštanja, niti potreba da bude prisutna pod svaku cijenu. Naprotiv, svjesno je birala propuštati, svjesno je odbijala prilike koje nisu bile u skladu s njezinim unutarnjim mirom, a riječ „ne“ naučila je izgovarati rano, još kao studentica, u trenutku kada je prvi put osjetila da se od nje traži sudjelovanje u formatu koji joj je bio stran i vrijednosno neprihvatljiv.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Tatjana Jurić (@tatjana_juric)

Taj odnos prema poslu — maratonski, a ne sprinterski — oblikovao je cijelu njezinu karijeru. Nikada nije bila sklona laktarenju, kalkulacijama ni kompromisima koji bi dugoročno značili gubitak sebe. U sustavima koji često ne prepoznaju potrebu za rastom, već traže stabilno popunjavanje zadane forme, Tatjana Jurić prepoznavala je granice vlastite znatiželje i interesa. Kada bi prostor za učenje i razvoj nestao, interes bi se povlačio, a spremnost na odlazak postajala neupitna. Jer, kako sama ističe, ispunjavanje bez stvaranja za nju znači stagnaciju, a stagnacija — propadanje.

Danas, s odmakom i iskustvom, ne govori o karijeri kao o nečemu završenom, nego upravo suprotno — kao o prostoru u kojem tek sada započinje ozbiljan, zreo rad. Ne u smislu količine, nego kvalitete. Želja za „manje, ali konkretnije“ ne odnosi se na smanjenje angažmana, već na njegovo oplemenjivanje. Uz medijski rad, sve snažnije ulazi i u kreativno-poduzetničke vode, gdje nove ideje doživljava kao prirodan nastavak svega što je prethodno naučila i savladala.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Tatjana Jurić (@tatjana_juric)

Osobna sloboda, koju danas osjeća snažnije nego ikad, rezultat je dugog procesa sazrijevanja. Mlađe godine nosile su sa sobom vjeru u autoritete, potrebu za dokazivanjem i strah od pogrešnog koraka. Danas, s jasnom sviješću o vlastitim granicama, Tatjana Jurić bez oklijevanja zauzima stav, jasno se suprotstavlja podmetanjima i bez zadrške okreće leđa onome što ne poštuje njezin prostor i vrijednosti. „Ne“ je postalo čin brige o sebi, a ne sebičnosti — cijela rečenica koja ne traži objašnjenja.

Posebno mjesto u njezinu privatnom i emocionalnom svijetu zauzima obiteljsko nasljeđe. Dugogodišnja obnova kuće u Dubravicama, djedovine koju želi oplemeniti i oživjeti, za nju nije romantična metafora, nego konkretna, često frustrirajuća borba s administrativnim sustavom koji sporije prati ideje nego što ih potiče. Unatoč višegodišnjem čekanju, njezina motivacija ostaje jasna: stvoriti prostor za obiteljske trenutke, prijateljstva i buduće poduzetničke mogućnosti, kao zalog onoga što dolazi.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Tatjana Jurić (@tatjana_juric)

Iskustva gubitka, zdravstveni izazovi i životne krhkosti naučili su je redefinirati pojam luksuza. On se danas ne mjeri materijalnim, nego tihim jutrom, tijelom koje ne boli, ljudima koji ostaju i mislima koje su mirne. Bezbrižnost, kako ju je davno definirala njezina majka, ostaje najviša vrijednost — ona u kojoj su svakodnevne jednostavnosti dovoljne da dan ima smisla.

U svijetu koji često traži brzinu, prilagodbu i neprestanu vidljivost, Tatjana Jurić ostaje primjer profesionalne dosljednosti, osobne jasnoće i rijetke hrabrosti da se bira sporije, tiše i autentičnije. Ne kao bijeg, nego kao svjestan izbor. I upravo u toj svijesti, u toj sposobnosti da se prepozna trenutak za stajanje, leži njezina najveća snaga.

Screenshot

Nakon 25 godina neprekidnog rada, što vam je bilo najteže u odluci da prošlog ljeta uzmete pauzu – suočavanje sa sobom ili očekivane reakcije drugih?

Ne bih rekla da mi je išta bilo teško. Bila sam željna usporavanja tempa, odmaka od svakodnevice, uživanja u ljetu i druženja s obitelji i dragim ljudima. Vrijeme sam također iskoristila kako bih finiširala svoju prvu knjigu, koju sam u prosincu najavila, kako bih se posvetila i aktivnostima oko svojega brenda „marama.hr“, koji u ljetnom periodu ima pojačane aktivnosti i, iako sam naglasak stavila na odmor, druženje i putovanja, nisam baš u potpunosti zabušavala. Također, otkako sam počela raditi, radim u programu uživo. Svakodnevno, već gotovo 25 godina, izložena sam javnosti, i po dobrom i po lošem, i željela sam vidjeti kako se osjećam kada nisam svima dostupna. Osjećala sam se sjajno! Kako čovjek sazrijeva, tako se, naravno, i mijenja, a ja u svojem sazrijevanju shvaćam da uskoro stiže vrijeme kada mi svakodnevni program uživo više neće odgovarati. Kroz svakodnevnu, kontinuiranu komunikaciju s javnošću primjećujem koliko se naša javna retorika zaoštrava; osjećam to sa svakom porukom, komentarom i pozivom pojedinih slušatelja, a ja bih, kako godine prolaze, željela biti nježnija i blaža.

Je li vas iznenadilo koliko ljudima može djelovati neobično kada netko jednostavno kaže da želi stati?

Ustvari da, sad kad me pitate, bilo mi je neobično, jer meni samoj to nikada nije bilo neobično. Iako sam stopostotno posvećena svojem poslu, uvijek sam znala napraviti jasnu razliku između posla i onoga što život čini, a to svakako posao nije. Nikada nisam imala strah od toga da nešto propuštam ili da ću propustiti; dapače, rado i dan-danas mnoge stvari propustim. Nikada nisam bila sklona ni laktariti se za posao ni kalkulativno činiti ono što bi mi moglo otvoriti neke nove prilike, bilo za posao, bilo za zaradu. Oduvijek sam bila svjesna da je posao u koji se upuštam maraton, a ne sprint, i uvijek sam težila, pa i danas težim, boljem i konkretnijem, ali ne pod svaku cijenu i ne preko mira koji mi je, s obzirom na osobnost, nužan.

Smatrate li da smo kao društvo zaboravili kako izgleda život bez stalnog ritma i obaveza?

Mislim da smo to zaboravili kao pojedinci, a mišljenja sam i da mnogi misle kako su drugi dinamičniji nego što uistinu jesu. Lako se povesti za plasiranjem svega i svačega ako nisi jasno napravio odmak od sveopće produkcije kojom smo okruženi na svim poljima. Isto te može povući, ali ja sama stvarno nisam povodljiva. Sad već imam neke godine i, kad gledam unatrag, znala sam prerezati kada je trebalo. Ponekad mi je za to trebalo dulje, ali što sam starija, postajem u tome sve odrješitija.

Što vam je dvomjesečna pauza otkrila o vama samima, a što prije niste primjećivali?

Ništa mi posebno nije otkrila, potvrdila mi je da s ovim svojim godinama želim manje i konkretnije. Ne mislim u smjeru manje raditi, već oplemeniti sve ono dosad učinjeno i naučeno. Rano sam počela raditi, mnoge sam zadatke koje sam sama sebi postavila i ispunila, a time i sama sebi dala određenu potvrdu. S druge, pak, strane imam osjećaj da ozbiljno počinjem raditi – tek sada. I veselim se tomu! Ne samo u svojem primarnom medijskom poslu, već i onom, pa mogu to i tako reći – kreativno-poduzetničkom. Novi izazovi! Stare smo već triput savladali! Nismo li?

Je li se vaš odnos prema poslu nakon pauze bitno promijenio?

Evo, ni ne znajući, prethodno sam vam već sve odgovorila. Nije se promijenio moj odnos prema poslu, već moje viđenje toga kako posao obavljati. Moj će pristup poslu uvijek i zauvijek, u to sam sigurna, biti jednak: ili se dajemo stopostotno, što god radili, ili se time ne bavimo.

Kada danas pogledate svoj profesionalni put, što smatrate najvećim osobnim izazovom koji je možda ostao nevidljiv izvana?

Činjenica da sam uvijek željela učiti i rasti, a često su me, da ne kažem uvijek, stavljali u zadane forme bez ciljane i jasne perspektive za ostvarivanje daljnjeg rasta. Pa jednom kada bi nešto bilo savladano, od mene se tražilo da zadržim postignutu razinu, jer sustav jednostavno ne treba nekoga tko stvara, već nekoga tko ispunjava. A meni opcija ispunjavanja znači propadanje. Ako nema mogućnosti rasta, interes brzo gubim i pitanje je trenutka kada osjetim spremnost, bez obzira na sav dotadašnji uloženi trud i napredak, jednostavno otići dalje. Dan-danas pamtim svoj žar i želju za napredovanjem na televiziji. Nikako, pa nikako. Taj sustav od mene to jednostavno nije trebao; trebao je da popunim formu. Pa sam otišla u novu, meni nepoznatu formu. Kad ti prilike ne daju, prilike moraš stvarati sam.

Postoji li odluka u karijeri za koju danas osjećate da vas je najviše oblikovala kao osobu?

Prvo „ne“ u medijskom okruženju izrekla sam već na prvom susretu s tadašnjim, kako su ga nazivali, reality showom u tiskanom mediju. Sve je tu bilo postavljeno krivo i ništa mi nije bilo kako bi trebalo biti. Rekla sam „ne, ne može“, iako sam bila tek studentica koja traži svoj put prema ozbiljnijim medijskim angažmanima. Drugo „ne“ rekla sam televiziji kada sam vidjela da od mene ta televizija ništa posebno niti treba niti očekuje, iako sam tada bila mlada djevojka, uskoro s diplomom politologije, zaljubljena u televiziju kao medij i zahvalna na prilikama koje su mi se pružale. Bilo je tu još nekoliko „ne, ne može“, ali ova dva mi se danas, kad me pitate, čine značajnima. Za mene samu, ni za koga drugoga.

Je li vam ikada prošla misao o potpunoj promjeni karijere – i ako jest, što vas je zadržalo u medijima?

Onoga trenutka kada mi ta misao prođe glavom, moja će medijska karijera završiti. U medijima me drži čista, mladenačka ljubav prema poslu o kojem sam sanjala još otkako su me roditelji, kao djevojčicu s palmicom na glavi, odveli na snimanje tada popularne dječje emisije na Z3 televiziji. Jedno gostovanje na setu tada bilo mi je dovoljno da se zaljubim u svijet medijske produkcije iza kamera i znala sam da od tada sve svoje želje i htijenja želim usmjeriti u to da pronađem svoj put i željeno zaposlenje. I dan-danas, kada odlazim na posao, nemam dojam da idem na posao: idem se baviti onime što volim i ispuniti svoj dan onime što me čini živom i što me veseli.

Je li dugogodišnje iskustvo rada u eteru promijenilo način na koji slušate ljude u privatnom životu?

Zanimljivo pitanje. Ne, rekla bih; promijenilo je, ustvari, način na koji gledam ljude, zbivanja i okolnosti u domaćem javnom prostoru, medijskom i poslovnom općenito, kao i sveukupnu realnost u kojoj živimo. Promijenilo je i mene samu, na način da ljude u svojem privatnom životu još više cijenim! A nadam se i da ih sve bolje znam slušati.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Tatjana Jurić (@tatjana_juric)

Je li vam tijekom karijere bilo teže graditi profesionalni uspjeh ili sačuvati sebe?

Često spominjete tu neku težinu, ali ja osobno u tome stvarno ne vidim težinu. Sačuvati sebe nikada mi nije bio problem i tu ću, po stoti put, i molim da me se ne doživi neskromnom, zahvaliti svojim roditeljima i obitelji koji su mi postavili čvrste temelje kakvi jesu. Danas sam u to sigurnija nego ikad. Bilo je izazova kada je s moje strane trebalo biti oštro, jer sam tek kroz odrastanje u medijskom svijetu shvatila da je nekim ljudima ono što je meni nezamislivo – njima samo manevar. Učiš, sazrijevaš, očvrsneš.

Osjećate li danas veću slobodu nego na početku karijere?

O, itekako! Danas se osjećam osnaženo i slobodnije nego ikad. Znam tko sam u potpunosti i ne libim se, nazovimo ih silnicima, reći: ne, to nisam ja i ne, to tako ne može. Kad si mlađi, plah si, a ako si pritom i pristojno odgojen, vjeruješ u autoritete, manje propitkuješ i ne želiš da ti netko nešto imputira, zamjera ili podmeće. A sada? Na svako moguće podmetanje ili izvrtanje jasno se zauzmem za sebe i okrenem se na peti.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Tatjana Jurić (@tatjana_juric)

Kada ste prvi put shvatili da je riječ „ne“ zapravo čin brige o sebi, a ne sebičnosti?

Usporedno je to išlo i kroz profesionalno sazrijevanje, ali i kroz mnogobrojne privatne spoznaje. S vremenom uistinu osvijestiš da je „ne“ čitava rečenica iza koje zarez nije potreban. Onima kojima nešto treba dodatno pojašnjavati ionako shvatiti neće, a drugi te ionako neće ni dovoditi u takve situacije.

Kako prepoznajete trenutak kada nešto – ili netko – više ne zaslužuje vaš prostor i energiju?

I to je nešto na čemu je trebalo raditi i što je trebalo osvijestiti. Osjetiš kada ti nešto ne čini dobro. No da bi to bio u stanju, nužno je dobro upoznati samoga sebe, ali i imati alate za prepoznavanje ugrožavajućega, onoga što moguće dolazi od drugih. Za to je nužan i određeni otklon od svega što nas okružuje.

Postoji li granica koju danas više nikada ne biste prešli, bez obzira na cijenu?

Nikada više ne bih pružala ruke onima koji me po prstima udaraju. I nikada više samu sebe ne bih dovodila u pitanje. Uvažavala bih samo one koji i mene uvažavaju. Držala bih leđa samo onima koji i meni drže leđa. Jednostavno je.

Što vas danas najbrže izbaci iz ravnoteže, a što vas najbrže vrati sebi?

Trudim se držati ravnotežu koliko je god to moguće i ne dopustiti da me raznorazne, već sutra nevažne okolnosti izbace iz takta.

Kuća u Dubravicama za vas je puno više od nekretnine – kako sada napreduje njezina obnova?

Eto, čekamo. Već sedmu godinu čekamo. Šest sam godina strpljivo čistila česticu, čekala natječaje, odgovarala na sve potrebno, pripremala i kompletirala projektnu dokumentaciju; prije gotovo godinu dana podnijela sam zahtjev za građevinskom dozvolom i… čekam. Željela sam ići jedinim mogućim putem, formalno-administrativno i kroz građanski utvrđene procedure, ali nakon ovoliko vremena pitam se zašto su nam svima puna usta napretka, ulaganja i nužnosti poduzetništva i razvoja kada administrativni dio ne funkcionira. Želim uložiti u djedovinu, oplemeniti rodni kraj svojega oca, želim možda i, sa svojim malim doprinosom, doprinijeti poduzetništvu, jer kuću planiramo i komercijalizirati – zalog je to za budućnost – ali eto. Sveukupno sedmu godinu čekam. Što mlada osoba u Hrvatskoj treba učiniti da obnovi djedovinu? Ostarjeti? Srećom, imamo uređenu tatinu rodnu kuću u kojoj svako ljeto uistinu uživamo, cijela obitelj. Kažu: uložimo u svoj kraj, vrednujmo ono što imamo. Evo, želim uložiti i vrednujem. Pa gdje je zapelo?

Koliko su vas iskustvo gubitka i obiteljski izazovi promijenili u odnosu prema stvarima i prostoru?

Sve što nam se u životu događa, ako dopustimo da nas to istinski dotakne, učini nas mekšima, boljima i blažima. Učini nas boljim ljudima i razvija našu empatiju. Osobno, sve što mi se dogodilo i dan-danas živo pamtim i nosim u sebi; svjesna sam toga svaki dan. Moja mi je mama jednom davno rekla jednu rečenicu čiji natpis danas držim uokviren, a kazala je: „Želim ti bezbrižnost.“ Bezbrižnost nije ni dobra frizura, ni fini restorani, ni luksuzna putovanja; bezbrižnost je kada se ujutro probudiš i nikoga ne trebaš voziti u bolnicu. Bezbrižnost je kada se voziš na posao i na trenutak zastaneš i shvatiš: sve je dobro, idem raditi i poslije doma nešto, recimo, skuhati. To je bezbrižnost. Sve drugo je bonus.

Možemo li reći da je obnova kuće ujedno i obnova vas samih?

E, to bi sad već bilo pretjerivanje. Iako vi idete u moguće poetskom smjeru, u ovom našem slučaju nema potrebe za poetikom. Mi se nemamo što obnavljati, ako mislite obiteljski; mi jednostavno želimo izgraditi kuću i stvoriti novi, lijepi prostor za obiteljske trenutke, druženje s prijateljima i stvaranje novih uspomena. I imamo dobru poduzetničku ideju – ni to nije za zanemariti.

Što ste kroz obiteljsko nasljeđe naučili o snazi, osobito ženskoj?

Jednom sam napisala, pa mogu i ponoviti dio napisanoga: ništa, ali ništa, život nam neće oplemeniti u onolikoj mjeri kao – potpora žena! Žene su te koje su sa mnom uvijek bile u dobrome. I žene su te, još važnije, koje su ostale uz mene kada je došlo zlo. Snaga žene je nemjerljiva. Iako, ne treba generalizirati, naravno. Ali ja danas u sebi nosim svu snagu koju su u mene usadile jake žene moje obitelji. I potporu naših muških. I to treba reći!

Kako se vaš odnos prema tijelu promijenio nakon zdravstvenih izazova?

Prve probleme s kralježnicom imala sam već u srednjoj školi, kada sam pala na poledici. Već tada su mi ti silni bolovi i dugotrajna fizikalna terapija uslijed discushernije jasno posložili prioritete. Rano sam postala svjesna koliko je čovjeku mučno kada ga nešto boli i koliko je tada nemoćan. A kada je prije nekoliko godina, uz discusherniju, stigla i stenoza kralježnice, još sam jednom osvijestila koliko one najvažnije stvari u životu uzimamo zdravo za gotovo.

Postoji li luksuz bez kojeg danas više ne želite živjeti, a koji vam je nekad bio nevažan?

Luksuz su, po meni, mirna jutra, dobri ljudi koji te okružuju, kvalitetna glazba koju slušaš, dobre knjige koje čitaš, tijelo koje te ne boli i glava koja ti je mirna. Bez toga dalje ne želim.

Kako izgleda vaš savršeno „običan“ dan, bez kamera, mikrofona i publike?

Jutra su mirna, s doručka idemo ravno na ručak, u najboljoj varijanti vani je najmanje 28 stupnjeva u zraku, malo se okupamo, a zatim dugo pijemo kavu. Ustanemo samo da bismo legli, a ponekad se možemo i izgubiti u nekom novom gradu čije ulice ne poznajemo. Usput ću svejedno baciti pogled na to kako ide moj webshop, past će mi na pamet sigurno tisuću i jedna nova ideja koju svakako odmah treba zapisati da je ne zaboravim, a onda ću sama sebi reći: ma dobro, sve drugo možemo sutra. Eto, otprilike tako nekako.

Što vas danas najviše veseli u onome što dolazi?

Mogućnosti. Mogućnosti me vesele. I svijest da na mnoge od njih sami utječemo.

Postoji li nešto čemu se veselite prvi put u životu – bez straha i velikih očekivanja?

Postoji! Ali, dopustite mi da o tome govorim tek kada se dogodi.

Kako biste voljeli da vas publika pamti, ne kao voditeljicu, već kao osobu?

Čekajte, polako, pa nadam se da još neko vrijeme ostajem ovdje! A ako sam o ljudima nešto naučila, naučila sam da će nas pamtiti prema vlastitim kriterijima. Zato sam i sama mnoge odlučila – zaboraviti.

Kada dan na setu počne posebno zahtjevno, postoji li ritual s Cedevitom koji vam trenutno podiže raspoloženje ili koncentraciju?

S Cedevitom je uvijek zahtjevno, ali tako jedino i želimo da bude. Jer tek kada je nešto zahtjevno, potiče te na – bolje. Biti zahtjevan ne znači nužno loše! Najveća snaga svega oko Cedevite jesu ljudi koje okuplja oko sebe, a tako je bilo i na našem podcastu. A kada je zahtjevno, a ti si okružen divnim ljudima, onda je sve točno onako kako treba biti.

Ako biste mogli osmisliti vlastiti limitirani okus Cedevita Vitaminske vode koji savršeno opisuje vašu energiju na snimanju, kakav bi bio i zašto?

E, tu smo već zakasnili. Cedevita je i to već odradila umjesto nas; upravo uvodi jedan novi okus, citrusasti, i ako bih birala takav kakav navodite, to bi bio taj. Jeste li čuli za yuzu i znate li što je to?

Koji vam je trenutak na snimanju pokazao koliko je važna mala pauza uz Cedevitu i kako vam je to pomoglo da se vratite u „show mode“?

Volim intenzivne snimajuće dane, volim biti na setu okružena brojnom ekipom i družiti se s novim sugovornicima, ali dinamika rada uvijek je takva da vam sve to, koliko god uživali, zada udaran tempo. Male pauze usred radnog dana važne su, čisto kako biste uzeli novi zalet. Pa nabaciš foru, dvije, otpiješ gutljaj Cedevitine Vitaminske vode, nabaciš osmijeh i ideš dalje!

Kada gledate snimke iza kulisa, primijetite li trenutke u kojima vas Cedevita „spašava“ ili daje dodatnu dozu samopouzdanja?

Pa valjda vam je jasno da je jedna bočica Cedevite cijelo vrijeme snimanja stajala meni ispod nogu, ispod pulta, kako bih u svakoj pauzi snimanja mogla posegnuti za njom. Em što je hidracija iznimno važna, em što ti je, kada si cijeli dan pod teškom šminkom i reflektorima te pokušavaš navigirati razgovor s čak osmero superkreativnih i zabavnih ljudi, potrebna dodatna snaga. Usto, ekipa iz Cedevite me dobro opskrbila, pa danas svaki dan u torbi nosim bočicu Vitaminske vode!

Ako bi jedan od okusa Cedevita Vitaminske vode mogao ispričati vašu priču sa showa, koji bi to bio i što bi rekao publici?

Vratimo se opet na okus yuzu! Kada show krene i kada vidite interakciju svih naših gostiju, bit će vam jasno zašto sam zapela za yuzu. Javite nam dojmove!