Kad kazalište susretne film i AI: Doživite Solaris Dva
Istarsko narodno kazalište – Gradsko kazalište Pula i umjetnički kolektiv MONTAŽSTROJ u završnoj su fazi proba za predstavu SOLARIS DVA, autorski projekt Boruta Šeparovića, čija će premijera biti održana u petak, 30. siječnja 2026. u 20 sati u Dvorani Ciscutti u Puli, dok je repriza zakazana za subotu, 31. siječnja u 20 sati, a predstava potom gostuje u Zagrebačkom kazalištu mladih 24. i 25. veljače, potvrđujući kako je riječ o projektu koji spaja inovativnost, interdisciplinarnost i suvremeni kazališni eksperiment.
SOLARIS DVA istražuje što se događa kada se kazališna izvedba odluči suočiti sa svojim filmskim predloškom licem u lice i pritom dobije dodatnog, digitalnog dvojnika, pomičući granice percepcije i propitujući istinitost vizualnih dokaza u dobu generativne umjetne inteligencije i beskonačnog oblaka podataka, stvarajući scenski prostor u kojem se istovremeno odvijaju živa izvedba, arhivski filmski materijal i računalno generirani prikaz, a publika postaje svjedokom suptilnog i zagonetnog preplitanja medija koje postavlja pitanja o stvarnom i imaginarno transformiranom.
U središtu radnje je psiholog Kris Kelvin kojeg tumači Matija Čigir, a koji se suočava s pojavama nastalim iz fragmenata sjećanja i nesvjesnog, dok lik Hari, preminule partnerice, koju utjelovljuje Rea Bušić, istovremeno djeluje opipljivo prisutno i radikalno nestvarno, budući da tijelo i pokret pripadaju glumici, dok deepfake tehnologija povremeno posuđuje njezino lice iz filmskog arhiva, stvarajući trenutke u kojima se na sceni susreću tri Hari – ona filmska, kazališna i računalno generirana – a upravo u toj tankoj pukotini između medija nastaje emocionalna i konceptualna srž predstave.
Uz Kelvina i Hari, na sceni su Snaut u izvedbi Nikole Nedića i Sartorius u izvedbi Svena Medvešeka, dok su doktor Gibarian (Frano Mašković) i pilot Henri Berton (Vedran Živolić) prisutni isključivo putem video zapisa, a dodatni “posjetitelj” u obliku robotskog psa Unitree Go2 AIR unosi fizičku, utjelovljenu prisutnost tehnologije u Solarisovu logiku drugosti, propitujući granice između čovjeka i stroja te interakciju između biologije, umjetnosti i umjetne inteligencije.
Nastavite čitati nakon oglasa
Dramaturgiju predstave potpisuje Filip Rutić, koji je prema motivima romana Solaris i scenariju filma Andreja Tarkovskog u suradnji s Fridrihom Gorenštajnom oblikovao narativnu strukturu, dok vizualni i tehnološki identitet predstave oblikuje Konrad Mulvaj, koji arhivski filmski materijal tretira kao aktivni sloj izvedbe, sinkronizira projekcije uživo i real-time transformacije slike te koordinira kretanje robotskog psa, stvarajući jedinstvenu sintezu performansa, videa i AI-tehnologije. Scenografiju potpisuje Filip Triplat prema motivima filmske scenografije Mihaila Romadina, a kostime oblikuje Desanka Janković prema originalnim rješenjima Nelli Fomine, dok Anton Modrušan kreira svjetlosni dizajn za izvedbu uživo, a Roberta Milevoj surađuje na scenskom pokretu. Zvučna slika nastaje u dijalogu s glazbom iz filma Andreja Tarkovskog, Johanna Sebastiana Bacha i Eduarda Artemjeva, nadopunjena autorskim intervencijama MONTAŽSTROJA i AI obradom.
Nastavite čitati nakon oglasa
SOLARIS DVA postavlja ključna pitanja suvremenog svijeta: gdje završava čovjek, a počinje stroj, što je danas stvarno, a što simulirano i može li ljubav sastavljena od sjećanja, emocija i algoritama biti išta manje stvarna, čime predstava otvara prostor za refleksiju, introspekciju i istovremeno izuzetno estetski i tehnički impresivno kazališno iskustvo.
Nenad Puhovski jedna je od ključnih figura hrvatske suvremene dokumentaristike, autor i producent čiji je profesionalni rad obilježen dugotrajnim promišljanjem odnosa između filma, društva i etičke odgovornosti slike. Kao redatelj, producent, sveučilišni profesor i kulturni organizator, Puhovski je kroz nekoliko desetljeća djelovanja oblikovao ne samo vlastiti autorski izraz, nego i širi prostor domaćeg dokumentarnog filma, otvarajući ga prema intimnijim, hrabrijim i društveno angažiranijim formama.
Na suvremenoj umjetničkoj sceni sve je manje autora koji identitet ne uzimaju zdravo za gotovo — i sve više onih koji ga seciraju, razgrađuju i ponovno sastavljaju. Među njima se ističe mladi umjetnik Karlo Štefanek, čiji radovi ne nude odgovore, nego otvaraju prostor. Prostor između stvarnog i izmišljenog, osobnog i javnog, tijela i slike. Prostor u kojem identitet prestaje biti stabilna kategorija i postaje proces.
U trenutku kada se Hrvatska priprema za nastup na Venecijanskom bijenalu, jedno od najrelevantnijih imena suvremene domaće umjetničke scene – Dubravka Lošić – dobiva prostor koji nadilazi reprezentaciju države i ulazi u zonu duboko osobnog, ali istodobno univerzalnog umjetničkog iskaza. Njezin projekt „Potaknuta strahom i ljepotom“ (Compelled by Fright and Beauty), predstavljen u venecijanskoj palači Zorzi, ne funkcionira kao izolirana izložba, nego kao kondenzirani presjek višedesetljetnog opusa u kojem se materijal, trauma, memorija i percepcija neprestano preoblikuju.
Čini se da je nestala posljednja velika tajna u suvremenom vizualnom umjetničkom svijetu. Gotovo trideset godina nakon što je Banksy, jedan od najutjecajnijih i najpoznatijih uličnih umjetnika našeg doba, počeo ostavljati svoje provokativne, društveno angažirane radove na javnim pročeljima diljem svijeta, najnovija međunarodna novinska istraga ponovno je otvorila pitanje o njegovom stvarnom identitetu. I to ne kao nagađanje, već kao tvrdnju koja se temelji na dokumentima, pravnim zapisima i strateškoj analizi kretanja.
Predsjednica Međunarodnog olimpijskog odbora, Kirsty Coventry, ovih je dana u Cortini, u sklopu Zimskih olimpijskih igara Milano Cortina 2026, razgovarala s olimpijskom reporterkom WBD-a Laurom Robson.
Borut Šeparović ne pripada generaciji koja je kazalište gledala samo kao prostor zabave – on ga vidi kao sustav, laboratorij i mehanizam spoznaje. Njegovo djetinjstvo, smješteno između tribina Maksimira i građanskog salona, oblikovalo je pogled koji ne romantizira prošlost, već traži istinu u kontradikcijama svakodnevnog života. Nogomet je bio njegov prvi masovni ritual, a emocije koje su se mogle pojaviti uz tuđi rezultat – ekstaza, agresija, sram, nada – postale su prva lekcija o energiji gomile i njezinoj manipulativnoj moći. S druge strane, privilegije „crvene buržoazije“ i rascjep između deklarirane jednakosti i stvarne moći stvorili su u njemu trajni osjećaj odgovornosti i antielitizma.
Na fotografiji snimljenoj u opuštenoj atmosferi, ispod stabla, majka i kći poziraju nasmijane, a upravo taj prepoznatljiv osmijeh mnogi su odmah povezali s Domenicom.
Rezultat je look koji potvrđuje da zlatne hlače mogu biti iznimno nosive, ali i nevjerojatno efektne, pod uvjetom da ih kombiniramo promišljeno i s mjerom.
Velike tamne naočale dodatno su prizvale estetiku modne urednice koja ne pristaje na kompromise, dok su ružičasti tonovi make-upa unijeli suptilnu dozu svježine.
