“Ako se nešto ne nagradi – neka bude barem zasluženo”: Lara Demarin iskreno o kontroverzama Dore

Povratak na Doru za Larinu karijeru znači ne samo natjecanje, nego i priliku da pokaže koliko je odrasla kao izvođačica i umjetnica. Svaki njezin nastup osmišljen je do najsitnijih detalja, od koreografije i vizuala do vokalnog izvođenja i energije koju šalje publici. Lara ističe da joj je najvažnije biti dobro pripremljena, opuštena i povezana s pjesmom, kako bi emocija koja stoji iza „Mantre“ doista doprijela do gledatelja.

Pripreme su intenzivne, uključujući ples, kondiciju i vokalne vježbe, a scenski nastup zamišljen je kao višeslojna vizualna i glazbena priča. Iako je prije dvije godine iskusila tremu i nepredviđene situacije na Dori, poput ozljeda i problema s kostimima, sada je sigurnija i spremna dati maksimum. Lara se oslanja na podršku obitelji, posebno brata Luke, ali i na svoj kreativni tim, uključujući koreografkinju Jelenu Đukanović i stage direktora Daria Gradečaka. Svaka osoba u timu unosi svoj maksimum, a zajednička vizija i entuzijazam stvaraju sinergiju koja je ključna za uspjeh nastupa. Lara također naglašava kako je Dora za nju mjesto kreativnog izražaja, ali i izazova koji zahtijevaju fokus i predanost.

PROČITAJTE: Lara Demarin ide na Doru 2026., a mi znamo sve detalje!

Svaki detalj, od svjetlosnih efekata do plesnih figura, pažljivo je planiran kako bi izvedba bila impresivna i upečatljiva. „Mantra“ nosi i osobnu simboliku – glazba je njezina mantra, vodi je kroz svakodnevnicu i podsjeća na snagu koju pronalazi u umjetnosti. Publika može očekivati energičan nastup s dinamičnom koreografijom i plesnim breakom, a etno elementi donose prepoznatljiv balkanski pečat. Lara ističe kako je fokus na iskrenosti izvedbe i povezivanju s publikom, a ne na konkurenciji ili kritici. Intenzivni trening i paralelni rad na kondiciji i vokalu omogućuju joj da pjesmu izvede s maksimalnom energijom i preciznošću.

PROČITAJTE: Prvi donosimo “Mantru” – Lara Demarin s ovom pjesmom želi osvojiti Doru 2026.

Za Larinu izvedbu važno je da atmosfera u timu bude opuštena i pozitivna, jer energija koju šalju jedni drugima osjeti se na sceni. Unatoč velikim očekivanjima publike i medija, Lara ostaje koncentrirana na izvedbu i umjetničku kvalitetu pjesme. Svaki nastup za nju je prilika da pokaže koliko je radila na sebi i na svom izrazu, ali i da publiku uključi u priču koju nosi pjesma. „Mantra“ nije samo pjesma, već koncept koji prikazuje njezinu viziju glazbe i umjetnosti. Povratak na Dorinu pozornicu doživljava kao izazov, ali i kao pobjedu nad sobom i svojim prethodnim iskustvima. Lara se oslanja na iskustvo i znanje stečeno kroz prethodne nastupe i projekte, što joj daje dodatnu sigurnost.

Publika može očekivati nastup u kojem se spajaju ples, emocija i profesionalno izvedeni vokali, a sve to u službi priče pjesme. Svaki segment izvedbe – kostim, svjetlo, koreografija – pažljivo je uklopljen u cjelinu kako bi „Mantra“ bila nezaboravna. Iza pjesme stoji i snažna autorska vizija, a Lara je aktivno sudjelovala u svakom koraku njenog nastanka. Pripreme uključuju i detaljno planiranje svakog pokreta, izraza lica i vizualnog efekta, što pokazuje koliko ozbiljno pristupa nastupu. „Mantra“ je pjesma koja istovremeno zabavlja, izaziva i prenosi osobnu poruku, a Lara vjeruje da će publika prepoznati njezinu strast i predanost. Povratak na Dorinu pozornicu za Larinu karijeru predstavlja ključan trenutak koji potvrđuje njezinu ozbiljnost i umjetničku zrelost. S pjesmom „Mantra“ Lara Demarin želi ne samo natjecati se, nego i ostaviti snažan trag i pokazati koliko je umjetnost važna u njezinom životu.

Kako izgleda tvoj tipičan dan kad nisi na pozornici ili u studiju?

Jako volim provoditi vrijeme u prirodi i sa svojim psom; najviše možda volim planinariti. Priroda me uvijek napuni energijom i zna me jako inspirirati. Osim toga, uvijek sam na treningu – to mi je već godinama navika, idem na ples, igram društvene igre s prijateljima, idem na koncerte… Iako, iskreno, ponekad se samo legnem na kauč, pokušam isključiti misli i pogledati neku seriju. Zapravo mi je jako teško reći kako izgleda moj tipičan dan jer mi je svaki drugačiji – kod mene nema rutine, haha.

Koja ti je omiljena navika koja ti pomaže da se opustiš prije velikih nastupa?

Jako mi je važno da sam dobro upjevana, ali još bitnije da budem u dobroj atmosferi. Jako na mene utječe kad su svi oko mene opušteni, nasmijani i kad je dobra energija u zraku. Osim toga, ako pričamo o Dori, volim si uzeti i vrijeme za sebe da se smirim i uđem mislima u priču pjesme ili koncepta, mentalno se pripremim, podsjetim se koliko sam na ovome radila i koliko vjerujem u sebe.

Koliko glazba utječe na tvoj privatni život i društvene odnose?

Glazba dosta utječe na moj privatni život. Puno je tu odricanja i propuštenih trenutaka – rođendana, vjenčanja i ostalih druženja. Baviti se glazbom (ali rekla bih i bilo kojom drugom umjetnošću) je predivno – imati uopće tu priliku da od toga živiš. Ali stvarno je zahtjevno… S vremenom sam shvatila da su mi potrebni ljudi koji razumiju što sve ovaj posao nosi i koji me podržavaju. Jako mi je bitno da imam takve ljude jer inače može biti vrlo teško; glazbena industrija zna biti okrutna, pogotovo ako nemaš podršku bliskih osoba.

Tko te najviše podržava u tvojoj glazbenoj karijeri kad kamera nije uključena?

Moja obitelj, oduvijek. I bliža i šira familija, a ima nas stvarno puno! Najprije su tu roditelji koji se također bave glazbom – mama je profesor klavira, a tata svira usputno. Moj stariji brat Luka je kompozitor i glazbenik. Njega bih posebno izdvojila kao osobu koja me razumije, podržava, nabrijava i vjeruje u mene te je jako involviran u sve što radimo; puno toga radimo zajedno. Rekla bih da je ostatak familije prihvatio činjenicu da kao umjetnik moraš biti malo luckast i znaju koliko je to zapravo teško, prema mojim i bratovim pričama – možda čak i najviše zbog toga što često moraš raditi puno toga osim same glazbe. Sretna sam što imam podršku i od prijatelja i mojih bliskih ljudi – puno znači kad si dio nestabilnog i nepredvidivog posla.

Koja ti je najdraža uspomena iz djetinjstva koja je oblikovala tvoj glazbeni put?

Jao, teško mi je izdvojiti samo jednu uspomenu. Moja mama se oduvijek jako trudila da glazba uvijek bude dio naše svakodnevice; puno je svirala i pjevala s nama, učila nas pjesmice, vodila po školama… Roditelji su me vodili na glazbena natjecanja još kao dijete i to pamtim kao vrijeme kada sam izgradila samopouzdanje i počela si vjerovati, pogotovo kad su počele stizati i nagrade. Vremena kad smo jedva dočekali dan da bismo se svi okupili na kauču i gledali glazbene emisije, pa i Doru i Eurosong, te zajedno ocjenjivali i glasali, to su mi također jedne od dražih uspomena.

Imaš li rituale ili male “superstitions” prije nego staneš na pozornicu?

Nemam možda neke klasične rituale, ali važno mi je da sam dobro vokalno pripremljena, trebam mir i vrijeme za sebe te se mentalno povezati s pjesmom, pričom iza pjesme ili jednostavno ući u modu zabavljača, ako je u pitanju koncert s većim repertoarom. Uglavnom mi je najbitnija opuštena atmosfera; mora biti nabrijana i pozitivna ekipa, da svi jedni na druge utječemo dobrom energijom – na Dori se radi o timu, a na ostalim koncertima o bandu.

Kako si se osjećala prvi put kad si stala pred publiku na Dori?

Zapravo publiku ni ne vidiš, haha, vidiš samo puno svjetla i kamere. Pripreme za Doru stvarno dugo traju i puno puta si na pozornici bez publike, pa se nekako i navikneš na taj osjećaj. Naravno, malo je drukčije kad je studio ipak ispunjen ljudima; adrenalin je puno veći i znaš da svi prate svaki tvoj korak, i upravo zato mi je jako bitno biti maksimalno pripremljena. Želim da me trema uopće ne ometa i da se mogu fokusirati na izvedbu. Puno je stvari na koje paralelno moraš misliti – na vokalnu izvedbu, kretanje po pozornici, fokus, koreografiju, ekspresiju, interpretaciju… i uz sve to ostati smiren. Nije mali izazov, ali mene veliki izazovi jako ispunjuju, tako da sam se osjećala premoćno!

Što ti je ostalo u sjećanju kao najintenzivniji trenutak prve Dore?

Uh, bilo je baš puno neočekivanih situacija. Jedan od plesača se ozlijedio usred generalnih proba. I ja sam se spotaknula na stageu, imala masnicu na koljenu i bolove. U finalu je pak puknuo patent na kostimu dok sam ga oblačila pred izlazak na pozornicu, pa su ga u panici šivali na meni – to je možda bio trenutak koji bih odvojila kao najstresniji na prošloj Dori jer u tom trenutku nemaš drugu opciju osim izaći na pozornicu bez kostima, haha. Zbog tog šivanja mi in-ear nije stao ispod kostima pa sam ga morala zakačiti na vrh kombinezona, i naravno da se otkinuo u zadnjem refrenu pri nekom okretu zajedno sa slušalicama. Mantram da ove godine ne bude takvih trenutaka, haha.

Je li tvoja percepcija Dore tada bila drukčija nego danas?

Percepcija Dore kao natjecanja mi je ista kao i prije dvije godine. Smatram da je samo možda iz godine u godinu sve više praćena, da je ljudima možda više stalo, da se više trude i da ciljano rade pjesme za Eurosong. Publika je sve veća, zainteresiranija i puno se očekuje od nas izvođača. Dora je divan projekt na kojem bih voljela raditi svake godine – makar i kao netko iza scene – toliko sam zavoljela taj proces osmišljavanja i razrade svega što jedan nastup zahtijeva da se u budućnosti vidim i kao jedan od kreativnih „direktora“ u nekom tuđem nastupu – zovite me! Hahaha.

Koji ti je najveći izazov bio tijekom priprema za tvoju prvu Dorinu pjesmu?

Najveći izazov bio je što sam bila gotovo sama i puno stvari radila po prvi puta, a nisam znala kako stvari funkcioniraju. Sve sam praktički učila u hodu: izradu koncepta, kadriranja, vizuale i LED ekrane, igru svjetlima, pirotehniku i slično… Iz tog procesa sam jako puno naučila i sigurnija sam za novi nastup, a u timu imam i Daria Gradečaka – dečka na kojem sam neizmjerno zahvalna što radi na MANTRI; jako je upućen, profesionalan i odgovoran!

Jesi li nakon prve Dore primila neočekivanu podršku ili kritiku?

Zapravo, sve je bilo u skladu s očekivanjima, a drago mi je da su ljudi primijetili trud koji stoji iza mog prvog nastupa na Dori – razrađen scenski nastup s pozadinskom pričom, break dance kao element koji prati hip hop u pjesmi, okvir koji prati priču dvoje nesretno zaljubljenih osoba i mene kao pripovjedača. Kritika koju sam zapamtila bila je da mi treba jača pjesma za Eurosong – uvijek volim čuti nečije mišljenje i ako se ponovi kroz više istih osoba (odnosno dobijem slične komentare od više različitih osoba), tek tada uzmem to kao konstruktivnu kritiku i pokušam primijeniti. MANTRA je pjesma za Eurosong koja, prema mom mišljenju, ispunjava uvjete koje Eurovizija zahtijeva, poput dance breaka, modulacije, plesnog i energično zaraznog ritma, etno elemenata itd. “Ne vjerujem ti” je bila RnB hip hop pjesma – žanr koji nije viđen na Dori i bila sam mišljenja da je bolje doći s nečim što ljudi ne očekuju, kako bi se izdvojilo. Prema dosadašnjim reakcijama na MANTRU, izgleda da je publika rekla svoje – drži se onoga što ljudi žele na Eurosongu, nisu uvijek spremni za eksperimentiranje.

Kad se osvrneš na prošlu Dorinu pjesmu, što bi danas drugačije napravila?

Možda bih više nagovarala repera da bude na sceni umjesto iza nje i da zapravo to bude featuring, a ne moja solo izvedba. Možda sam u krivu, neću nikad znati, ali nimalo ne žalim. Sa nastupom sam bila tada, a i sada kad ga se prisjetim, jako zadovoljna. Ne bih ništa mijenjala; cijeli proces mi je donio ogromno iskustvo i danas ga mogu primijeniti na ovaj nastup. Puno se očekuje od mene, a ja sam spremna razvaliti.

Što je najuzbudljivije u pjesmi “MANTRA” i zašto će se izdvojiti?

MANTRA sama po sebi zahtijeva energičan plesni nastup – nisam krila da ću imati plesače jer smo radili i plesnu audiciju – iz razloga da nas netko iznenadi, da dovedemo svježu i novu energiju na stage, da motiviranost bude na maksimumu. Iza MANTRE stoji osobna priča – glazba je moja mantra, uvijek se njoj vraćam, čime god se drugim bavila. Oduvijek je bila dio mog života i znam da će uvijek biti – pjesma je tu da me podsjeti na to, a znam i da svatko od nas ima svoju mantru (kao što i zadnji stih moje pjesme kaže: „u nama diše mantra“) – da li kroz neki životni moto, da li kroz osobu, da li kroz nešto treće. Želim to dati ljudima do znanja – MANTRA nije tipična ljubavna pjesma i meni ona jako puno znači jer me podsjeća na snagu koja stoji iza čvrste odluke da ću se baviti glazbom. Uvijek sam pobornik konceptualne umjetnosti i pjesama iza kojih stoji jaka priča, pa se nadam da će to ljudi prepoznati. Osim toga, MANTRA je pjesma koja predstavlja balkanske korijene, ima etno elemente koji to naglašavaju i otpjevani su na hrvatskom, ima dance break koji je bitna prekretnica prije etno momenta – drži priču aktivnom i radi gradaciju u pjesmi.

Koliko intenzivno treniraš vokal i scenske nastupe za Doru ove godine?

Jako intenzivno. Imala sam nešto dužu stanku od plesa prošle godine radi zdravstvenih razloga, tako da sam se vratila zadnja dva mjeseca u rutinu kako bih bila u formi. Uz ples, aktivno treniram u teretani, a to mi je kao jedenje hrane – već navika. Trenutno se aktivnije pripremam na kondiciju jer MANTRA ima zahtjevnu koreografiju, a i zahtjevne vokalne izazove koje treba paralelno jednako dobro izvesti. Zasad sam još u fazi odvojenog rada na jednom pa na drugom, a uskoro me čeka paralelan rad na oboje i moram priznati da mi je napetije nego na Dori 2024., ali na dobar način!

Koje posebne elemente scenskog nastupa planiraš uvesti?

Ne bih otkrivala sva iznenađenja, a i HRT mi kaže da ne smijem, hihi! Mogu reći da ćemo se igrati koreografijom i svjetlima, možda i nekim rekvizitima. Volim kad nastup ima više slojeva i pustit ću sve kao iznenađenje.

Kako balansiraš između kreativne slobode i pravila natjecanja?

Pa, evo, bit ću najiskrenija – pravila natjecanja me zapravo ne ograničavaju puno u kreativnoj slobodi, koliko me ograničavaju financije. Dora je skup sport i ako nemaš vanjsku podršku, sam si uključen u sve troškove, a to su veliki izdaci. Što se tiče kreativne slobode, najviše me veseli što mogu biti ovoliko kreativna ovdje – mozak mi radi sto na sat, ideja nikad ne fali; na Dori se stvarno možeš kreativno izraziti. O realizaciji zato jako ovisi koliko si novaca uložio…

Koji ti je najveći cilj u Dori 2026.?

Došla sam pobijediti. Ako se to ne dogodi, svakako će mi ostati iskustvo i publika. Tako da je po meni ovo win-win u svakom pogledu. Publika mi je jako bitna radi nastavka na mom kreativnom putovanju i izgradnji karijere, nadolazećih nastupa i koncerata, slušanja moje glazbe. Iskustvo će mi biti životno, a sigurno će mi pomoći u možda ponovnom prijavljivanju. Pobjeda bi mi bila ostvarenje sna – imam osjećaj da ove godine stvarno pariramo među favoritima; ljudi puno očekuju i ono što mogu sa sigurnošću reći – nećemo vas razočarati.

Kako se nosiš s pritiskom medija i očekivanjima publike?

Kao što sam već navela – pritisak je velik jer ljudi puno očekuju, ali ja ću napraviti sve u mojoj moći da to bude na razini i da nikoga ne razočaramo, naročito ne sebe. Želim znati da sam napravila sve kako bi nastup bio „savršen“. Prvih par dana od izlaska pjesama bila sam jako involvirana u reakcije ljudi, čitala komentare na forumima, društvenim mrežama, YouTubeu – i onda, kad sam uspjela dobiti dojam da smo među favoritima, što ljudi očekuju i što im se sviđa, samo sam se još više nahypeala da to i ostvarimo. Sad više ne čitam; fokus mi je isključivo na razradi nastupa i izvedbi koja nas čeka – nema vremena za gubljenje!

Imaš li ritual ili strategiju za smirivanje treme prije nastupa?

Slično kao što sam spomenula i prije: mir, fokus, priprema i dobra energija te atmosfera. Bitno mi je da sam vokalno spremna, a tremu uspijevam prebroditi jedino dobrom pripremom i praksom nastupa bezbroj puta – da uopće ne razmišljam što radim, nego da mi to bude prirodno. Inače nema recepta za tremu ako te u tom trenutku pogodi adrenalin, ali na meni je da napravim sve u mojoj moći da to probam izbjeći pravovremenom pripremom.

Što je najveći izazov u pripremama za ovu Dorinu pjesmu?

Koreografija i energija koju pjesma zahtijeva. Osim toga, ekspresija i način na koji želim izvesti pjesmu – jako je moćna, ima snažnu poruku koju želim da ljudi razumiju i da uspijem prenijeti kroz nastup. Glazba je moja mantra i vodi me kroz svakodnevnicu; želim tu emociju prenijeti, koliko mi je bitna glazba i koliko ne mogu bez nje. Pripremam se u svakom aspektu kojem mogu – izrazima lica i pogledima, vokalnim vježbama, kondiciji, treninzima, čvrstoći pokreta i eksplozivnosti… Sve su to finese, ali najviše želim da bude iskreno.

Tko čini tvoj kreativni tim za Doru 2026.?

U kreativnom timu za Doru ove godine ostala je koreografkinja kao i za “Ne vjerujem ti” – Jelena Đukanović Jelchi, moja prijateljica čijoj mašti i kreativnosti vjerujem. Tu su i četiri plesačice – Lara Šoić, Nyka Banks, Andrea Vrdoljak i Ema Srdelić – cure su prošle plesnu audiciju koju sam organizirala; uspjele su ispuniti sve što se od njih zahtijevalo i dobile su priliku biti na stageu Dore. Već sada imamo super zajedničku energiju, i to mi je jako bitno! Cure su talentirane, nabrijane i željne pobjede. Dario Gradečak je novi član kreativnog tima – stage direktor koji mi jako pomaže u izradi svega tehničkog vezano uz scenu. Obožavam ga jer je odgovoran, pedantan i kreativan; upoznali smo se prije dvije godine na Eurosong eventu gdje sam izvodila par eurovizijskih pjesama uživo u Bogaloo klubu u Zagrebu. Dizajnerica MAYKL (Mihaela Štimac Rojtinić) mlada je cura koju sam upoznala na prošloj Dori – bila mi je posudila svoju kreaciju za after Dore i tako smo se upoznale preko zajedničke prijateljice stilistice. Od tada surađujemo, Mihaela je također jako odgovorna, radišna i iznimno talentirana – vjerujem joj i jako volim raditi s njom. Tu je i stilistica Leonarda Prosinečki; uvažava sve moje zahtjeve i prohtjeve, prati trendove i zna kako se prilagoditi mojoj osobnosti u stilskom izražaju. Tu su i divna mlada i kreativna šminkerica Leona Habel, otkačena frizerka Željka, moj prijatelj Matija Mitak koji zabilježava sve behind-the-scenes trenutke, moj brat Luka koji radi sve grafike vezane uz MANTRU i najveća mi je podrška.

Koliko je važno za tebe imati istu viziju sa skladateljima i koreografima?

Jako volim biti uključena u sve i to mi je važno, malo sam i „control freak“. Pri radu na pjesmi davala sam svoje sugestije – pjesma je zapravo nastala na temelju mojih smjernica koje sam poslala producentu Robertu Aralici, koji je na temelju njih napravio podlogu pjesme. Pri pisanju teksta i melodije – Ananda Đuranović, Luka Demarin i ja smo se zatvorili u kuću, a zatim u studio, i razrađivali ideje zajedno. Obožavam taj kreativni proces i zajedničko razmišljanje, a pogotovo kad radiš s pravim ljudima – tada nema puno košenja u mišljenju; kreativa te navede u pravom smjeru. Ne smijem zaboraviti producenta Hrvoja Domazeta, koji se nešto kasnije uključio, mog prijatelja producenta koji je radio i na mojoj prošloj pjesmi za Doru. Ovog puta smo uključili Thomassa „Plec“ Johanssona – producenta iz Švedske koji je radio master. U koreografiji ipak nema toliko iskustva; prepuštam sve Jeleni. Naravno, dajem neke sugestije ako imam konkretnu ideju, ali ona zna što radi i prepuštam joj se.

Je li netko iz tvog tima već ranije sudjelovao na Dori i što ti to znači?

Jelena je sudjelovala i prošli put. Osim koreografije, pomagala mi je pri izradi koncepta i u kreativnom procesu. Poznajemo se godinama, super funkcioniramo zajedno i ideja nam nikad ne manjka. Nas dvije se u tandemu uvijek ozbiljno primimo posla i to mi daje sigurnost.

Kako izgleda proces od prvog sastanka s timom do konačne izvedbe?

To ćete moći popratiti i u mom vlogu koji u dijelovima objavljujem na YouTubeu – znam da to ljude zanima i da je to velik i dug proces. Kroz vlog također želim dati do znanja pratiteljima koliko je tu stavki, a kasnije i detalja i sitnica koje izvođači rijetko spomenu. Pripreme kreću čak i prije prijave pjesama, uz nadu da će pjesma proći. Bitno je početi se pripremati na vrijeme jer, kad krenu rokovi, teško se sve paralelno stiže odraditi s istom kvalitetom. Osim već navedenih elemenata poput razrade koncepta i ostalih tehničkih segmenata, tu je velik dio rada na sebi – fizički, ali i psihički – treba ostati priseban, ne zamarati se previše, dovoljno spavati, odgovarati na intervjue, posjećivati radijske emisije, misliti o stylingu, kosi, šminki za sva gostovanja prije Dore i slično. To su možda sitnice, ali puno je tu stavki koje čine cjelinu, a moram reći da stvarno uživam u procesu.

Ima li netko u timu tko je za tebe najveća podrška ili inspiracija?

Cijeli tim si je međusobno velika podrška i stvarno funkcioniramo jako dobro. Teško mi je izdvojiti samo jednu osobu jer svatko daje svoj maksimum, svi dišemo za isti cilj i to se osjeti već sada. Ipak, s Jelenom radim najduže; poznajemo se već godinama. Osim što je koreografkinja, ona mi je i prijateljica, pa je automatski ta podrška možda malo jača zbog tog odnosa. Znamo se jako dobro i razumijemo se bez puno riječi, a i zajedno smo prošle puno projekata; imamo sličan način razmišljanja i rada.

Bojiš li se da konkurencija ili pritisak publike mogu utjecati na tvoju izvedbu?

Kao što sam već napomenula, više se ne obazirem toliko na komentare ili očekivanja. Ljudi su dali sve naslutiti kad su pjesme izašle; prvih par dana sam pratila, znam koja su očekivanja i radim na tome da nastup stvarno priliči razini koju MANTRA kao takva zahtijeva, pa i publika. Konkurencijom se također ne zamaram, a i jako je teško jer su 90 posto izvođača ove godine poznanici ili moji prijatelji! Drago mi je da je uključen žiri koji će ocjenjivati perspektivu svake određene stavke koju je trebalo ispuniti, dok će publika ocjenjivati laički – dojam, izvedbu i trenutak. Super mi je omjer tog dvoje. Zato se ne brinem previše; želim biti pripremljena na 250 % pa da mogu dati 200 % na nastupu, hehe.

Ako ne pobijediš, kako ćeš se nositi s mogućim razočaranjem?

Spremna sam na sve ishode. Naravno da bi mi bilo žao, pogotovo znajući koliko je truda uloženo i s kojom željom idemo u ovo, ali to me sigurno neće obeshrabriti na način da se ne prijavim ponovno. Uzela bih sve komentare, kritike i mišljenja i pokušala izvući ono konstruktivno, pa primijenila u daljnjem radu. Ova Dora mi je ionako veliki korak i ogromno iskustvo.

Koji savjet bi dala mlađoj sebi koja je prvi put stajala na Dorinoj pozornici?

Rekla bih joj: samo tako i nastavi. Smatram da sam kao debitantica ostavila super prvi dojam, što je za mene značilo jako puno, baš zbog ogromnog procesa koji stoji iza svega, a najbitnije mi je bilo da pjevački, interpretativno i scenski izvedem to na razini. Ne bih ništa mijenjala; čak sam i psihički uspjela ostati sabrana, bila sam dovoljno pripremljena i nisam imala tremu. Želim to ponoviti i ove godine. Savjet koji bih eventualno dala sebi prije dvije godine bio bi: vjeruj više u sebe i ne boj se to pokazati.

Što misliš o tvrdnjama da se Dora ponekad “namješta”?

Može imati istine u tome. Ne bih bila naivna i rekla da je sve uvijek savršeno objektivno, ali isto tako ne vidim smisao u prevelikom zamaranju time. To je nešto na što ne mogu utjecati. Ja sam tu da osvojim publiku, da im pokažem sve što se od mene očekuje, a hoće li se to nagraditi – ako ne pobjedom, sigurno hoće time što će publika ostati i cijeniti daljnji rad. Bilo bi mi žao da se takav scenarij dogodi, jer treba pobijediti zasluženo.

Bi li ikad otvoreno kritizirala HRT ili Dorinu organizaciju ako osjetiš da nešto nije fer?

Kao i u svakom odnosu, komunikacija je ključ svega. Ako mi nešto zasmeta, iskomunicirala bih to direktno i u tom trenutku. Ne bih nikada kritizirala javno ili iza leđa, pogotovo ne bez da sam pokušala riješiti stvar s onima koji su uključeni. Smatram da se puno toga može riješiti razgovorom i bitno mi je da budem korektna i profesionalna.