HELLO
HELLO! #HelloItsMe

Daniel Kušan ne stvara samo filmove, već poziva na avanturu, istraživanje svijeta, emocija i društva u kojem živimo. Za njega, izazovi su gorivo. Što je veći izazov, to mu stvaralački motor jače radi. Zato se bez zadrške upustio u snimanje filma na osamljenom svjetioniku usred mora. Zato mu je važno da glumci, osobito djeca, na setu imaju prostor za slobodu, rast i igru.

Film je za Kušana kolektivni sport s jasnim autorskim potpisom. Sinergija s glazbenicima, snimateljima i scenaristima za njega je neizostavna, a priča je uvijek u centru. Kazalište ga je naučilo strpljenju, film odlučnosti. Dokumentarce prepušta drugima – previše voli fikciju i čaroliju koju stvaraju glumci.

U hrvatskom filmu vidi potencijal, ali i potrebu za više žanrovskih iskoraka. Vjeruje u lokalno, otočne lokacije i dalmatinski dijalekt ne prestaju ga inspirirati. „Bumbarovo ljeto“ donosi pustolovinu za cijelu obitelj, ali i suptilno otvara važne društvene teme – bez dociranja, s puno iskrenosti i emocije.

Mentorstvo mladim filmašima za Kušana nije obaveza, nego prirodni nastavak strasti prema filmu. Glazba u njegovim filmovima uvijek je poseban lik – uz jazz pristup Šimuna Matišića to postaje još jasnije. Film je osjećaj, puls, trenutak koji treba znati uhvatiti. I zato njegovi filmovi dišu punim plućima – baš kao i on sam kad priča o onome što najviše voli: filmu.

redatelj

S obzirom na Vaš dugogodišnji angažman u hrvatskoj kinematografiji – kako biste opisali svoje najizazovnije iskustvo u preuzimanju različitih uloga (režiser, scenarist, mentor)?

Mislim da sve ove uloge kroz vrijeme postaju sve izazovnije zbog sredstava i prostora za kulturu koji se stalno smanjuju. Što se mene tiče, ja volim kad su ulozi veliki – što je veći izazov, to je meni napetije i zabavnije raditi na nekom projektu.

Vaš prvijenac Koko i duhovi postigao je zavidnu gledanost – mislite li da su domaći dječji filmovi ključ za privlačenje mlađe publike u kina?

Nakon „Koka i duhova” u hrvatsku se kinematografiju vratila svijest o potrebi mlade publike za domaćim filmskim sadržajem. Snima se sve više filmova za djecu i mlade, jako uspješnih, od „Šegrta Hlapića” do „Pauline P.”. Mislim da je to sjajno, jer se mlada publika uči gledati i vjerovati domaćem filmu.

Kao redatelj s radovima kao što su Koko i duhovi i Ljubav ili smrt, u čemu prepoznajete evoluciju svog autorskog stila tijekom godina?

Mislim da sam puno slobodniji i sigurniji u redateljskom izričaju nego što sam bio na početku. Također, sve više shvaćam važnost ozbiljnog rada na scenariju. Sve više volim dugu pripremu i dinamično, brzo snimanje. Ono što se nije promijenilo u mom radu je stvaranje ugodne atmosfere na snimanju u kojoj svi moji kreativni suradnici i glumci znaju da imaju moje puno povjerenje i slobodu da se izraze.

Na koji način je kazališna praksa utjecala na Vaš pristup radu s glumcima pred kamerom?

Radeći u kazalištu shvatio sam da ono ima jednu veliku prednost nad filmom – duge glumačke pripreme. U filmu to nije uvijek moguće izvesti zbog budžeta i rasporeda, ali se može djelomično nadomjestiti otvorenošću i jasnoćom. Ja volim svoje „upute” glumcima predstaviti više kao izazov nego kao zadatak, što većina njih jako voli.

Kojeg biste domaćeg redatelja ili produkcijsku kuću danas istaknuli kao primjer za buduće generacije?

Nebojša Slijepčević, etablirani vrhunski dokumentarist, napravio je veliki iskorak svojim kratkim igranim filmom „Čovjek koji nije mogao šutjeti” i osvojio velike svjetske nagrade, zahvaljujući ozbiljnom ali i inovativnom pristupu jednoj velikoj i važnoj temi. Od mlađe generacije, Igor Bezinović me se jako dojmio svojim neposrednim umjetničkim stilom koji je vrlo kreativan ali i pristupačan publici.

Imate li dojam da Hrvatska, unatoč kvalitetnim projektima, sustavno potiče razvoj dječje i obiteljske kinematografije?

Hrvatski audiovizualni centar posebno radi na poticaju razvoja baš takvih filmova, a i autori se sve više okreću njima.

Kako kao dugogodišnji član DHFR-a gledate na trenutnu infrastrukturu i potporu hrvatskim filmskim profesionalcima?

Jako se puno radi na infrastrukturi i potpori. Mislim da idemo u dobrom smjeru. No, uvijek može bolje, posebno u segmentu autorskih prava i pravnih i strukturnih odnosa u radu s televizijama.

Predajete na VERN-u – koje vještine mislite da su ključne za uspjeh studenata u hrvatskoj, ali i međunarodnoj filmskoj industriji?

Mislim da je važna svestranost. Danas mladi (i stariji) autori teško mogu biti jako specijalizirani jer postoje razni mediji kojima se može pristupiti publici, na primjer društvene mreže.

Svojedobno ste vodili radionicu o igranom filmu – kako biste oblikovali takav program da bude aktualan u digitalno doba?

Radionice kao što su „Škola medijske kulture dr. Ante Peterlić” jako dobro funkcioniraju jer pripremaju i školske učitelje na rad s djecom i mladima, a djeca pak, nakon osnovnog upoznavanja s filmskim jezikom i filmskim tehnikama, sama donose senzibilitet prema modernim vremenima.

Što mislite o sve većoj produkciji serija? Jesu li one inherentna prijetnja domaćem igranom filmu ili prilika za kvalitetniju produkciju?

Mislim da serije nisu prijetnje filmu, ni obrnuto. I jedno i drugo spada u audiovizualni izričaj koji je dio naše kulture. Filmovi, iz više razloga, često imaju veću umjetničku vrijednost. Serije u Hrvatskoj imaju puno prostora za napredak, prvenstveno u izboru i načinu obrađivanja važnijih tema.

Radili ste kao mentor i učitelj – koje su najveće razlike u radu s glumcima premijerno u kazalištu, na televiziji i filmu?

Cilj je uvijek isti: autentičnost, uvjerljivost, dinamičnost, interpretacija, umjetnički izričaj. No, tehnika je drugačija. Kazalištu je inherentna neposredna komunikacija s publikom, dok je u filmu perspektiva publike u potpunoj kontroli autora, ali u glumi je najčešće veći fokus na komunikaciju lica unutar scene.

Jeste li razmišljali o režiji dokumentarnog ili animiranog filma?

Režirao sam nekoliko kraćih dokumentaraca, ali generalno to nije za mene. Previše volim raditi s glumcima i upravljati pričama od nule. No, iznimno cijenim dokumentarni film, a mi imamo zaista sjajne dokumentariste kao što su Nebojša Slijepčević, Goran Dević i Ivan Ramljak.

Scenski pristup, fotografija, montaža – u čemu nastojite ponuditi inovaciju u svakom Vašem projektu?

Ovisi jako od projekta do projekta, ali uvijek težim da inovacija ne bude u prvom planu, da ne ne staje na put priči. U filmu „Bumbarovo ljeto” mnogo je scenarističkih inovacija – premda likovi imaju klasične dramaturške puteve, događaji ne prate klasičnu strukturu, ne vraćaju se na „staro” nego se trude ispunjavati nove prostore. Također, glazba Šimuna Matišića ima zanimljivu ulogu u ilustriranju krimi-elementa priče, ali to neću otkrivati – neka gledatelji sami probaju dešifrirati.

Kao stručnjak, kako vidite razvoj lokalnih otočkih setova – primjerice Zlarina – u budućnosti hrvatske kinematografije?

Naši otoci već sad igraju veliku ulogu u hrvatskoj kinematografiji, sjetimo se samo filmova „Kako je počeo rat na mom otoku”, „Vis-a-vis”, „Osmi povjerenik”, „Nakon ljeta”. Hrvatska stvarno ima jako puno divne prirode koja može dati našim filmovima veliku vrijednost.

Hrvatska kinematografija je negdje između regionalne prepoznatljivosti i globalne vidljivosti – koji je vaš recept da postanemo vidljiviji na EU razini?

U domeni art filma smo već jako vidljivi, naši filmovi su sve više zapaženi na velikim festivalima. Ono u čemu možemo biti bolji je narativnost i žanrovski film. Tu postoji puno prostora za vidljivost i komunikaciju s drugim europskim zemljama.

Jeste li ikada razmišljali o snimanju filma na nekom narječju – npr. dalmatinskom ili slavonskom?

Jesam i to sam upravo napravio: „Bumbarovo ljeto” se događa na zamišljenom otoku Trsu u Dalmaciji i cijeli je na dalmatinskoj čakavici.

Kako balansirate između komercijalnih i autorskih motiva u razvoju novih projekata?

Nemam neki poseban plan ili metodu oko toga. U autorskom pristupu zanimaju me ljudi, priče i emocije. Ali zanimaju me i razni načini pristupa temama, tako da možda neću uvijek raditi samo komercijalne filmove.

Kako planirate podržati razvoj novih redatelja i scenarista – možemo li uskoro očekivati nastavak Vašeg pedagoškog angažmana?

Nastavljam predavati scenarij na sveučilištu VERN. U dosadašnjem radu pomagao sam usmjeriti puno mladih autora s velikim talentima. Razmišljam o tome da i kroz sudjelovanje u produkciji pomognem stvoriti platformu preko koje bi ti autori mogli doći do svoje publike.

Što Vas je prvo privuklo upravo priči Bumbarovo ljeto – što Vas je nadahnulo u toj dječjoj pustolovini?

Privukle su me pustolovine na zanimljivim lokacijama. Zatim zanimljivi likovi i teme kao što su povjerenje i hrabrost. A zanimljiva mi je bila i tema imigracije i traffickinga koja je vrlo aktualna, ali koja je u ovoj priči prikazana na jedan iskren i osoban način.

Adaptacija je često kompleksna – kako ste Vi, kao scenarist i redatelj, razvijali lik Bumbara i Karla dok ste radili na scenariju s Turković-Krnjakom i Hrenovićem?

Ivan Turković Krnjak i Marko Hrenović napravili su izvrsnu adaptaciju i scenarij koji je dinamičan i emotivan. Ja sam se u scenarij uključio tek kasnije, primarno sam radio na prilagođavanju scenarija lokacijama koje smo našli, nekim dodatnim potrebama žanra i svom osobnom pripovjedačkom stilu.

Snimali ste na Zlarinu – s kojim ste tehničkim i logističkim izazovima morali izaći na kraj?

Snimanje na Zlarinu bilo je zahtjevno zbog nedostatka vremena i sredstava, ali baš nam je sam otok dao priliku da nadomjestimo te probleme, svojim prekrasnim i lako dostupnim lokacijama. Cijelo snimanje je bilo kao mala ekskurzija od četiri tjedna u kojoj smo svi živjeli na otoku i samo snimali. Najzahtjevnije snimanje bilo je na svjetioniku Blitvenica, koji je jako daleko od obale i do kojeg smo morali daleko putovati, a snimali smo tijekom noći.

Film secira ozbiljnu temu krijumčarenja – kako ste osigurali da analiza društvenog problema ostane primjereno naznačena djeci?

Namjera je od početka bila da se prikaže iskren i osoban pristup toj temi bez dociranja i politiziranja.

Koliko je mladim glumcima (Jozo Mornar, Franko Bručić, Luna Vručinić Perić) bila važna vaša mentorska uloga tijekom snimanja?

Mentoriranje mladih glumaca nije bio samo moj posao, imali smo tim ljudi koji su s njima radili i pazili na njih. To su bile glumice Lucija Alfier i Tena Tadić, te redatelj Jadran Parunov. Mislim da su svi napravili odličan posao, a najveći, lavovski posao iznijeli su svi mladi glumci koji su nas sve inspirirali svojim talentom i šarmom.

Glazbeni i scenski ambient filmske priče nose snažan emotivni naboj – možete li nam reći kako ste surađivali s Ivanom Zadrom i Šimunom Matišićem da oplemene ovu atmosferu?

U svojim filmovima uvijek se trudim dati puno prostora svojim suradnicima i uvijek tražim neku sinergiju u suradnji. Iznimno cijenim i Ivanov i Šimunov rad i bilo mi je jako ugodno raditi s njima. Na samom snimanju jako smo puno improvizirali što zbog prilagođavanja vremenu i lokacijama, što zbog metode rada koju smo odabrali. Ivan je u jednom trenutku takvu vrstu improvizacijske umjetnosti nazvao „jazz”. Šimun je zapravo priznati jazz glazbenik i ja sam baš htio neki takav drugačiji pristup glazbi za ovaj film, koji nam je on i dao. Tako da ovaj film možemo jednim dijelom nazvati i „jazz filmom” za djecu.

redatelj


druge vijesti

jana nails

Želiš trenutačni glam efekt? Ovo su proizvodi koji će te osvojiti na prvi pogled

Ponekad se čini da savršen beauty trenutak zahtijeva cijeli arsenal proizvoda, no onda se pojave oni mali, pažljivo osmišljeni dragulji koji sve mijenjaju. Upravo takva mala revolucija stiže iz suradnje dvaju domaćih brendova – Ruka Beauty i JN Beauty – koji su udružili estetiku, stručnost i filozofiju „manje je više“ te stvorili mini glam duo koji stane u svaku torbicu, a pruža neočekivano snažan efekt.

Beauty News

05 prosinca 2025

dario vitale

Zašto je Dario Vitale napustio Versace? Sve što trebate znati o najkraćem mandatu u povijesti modnog brenda

U svijetu mode, gdje se vizije mijenjaju brže nego se ispisuju trendovski manifesti, odlazak darija vitalea iz versacea u manje od godinu dana djeluje poput munje koja nakratko rasiječe nebo pa nestane, ostavljajući za sobom više pitanja nego odgovora. Njegov kratki mandat pretvorio se u fantastično zgusnutu priču o ambiciji, industrijskim tektonskim poremećajima, estetskim sudarima i suptilnim političkim turbulencijama koje rijetko dospiju na površinu. A ipak, svaki detalj otkriva novu perspektivu o tome kako se velika modna kuća nosi s vlastitom prošlošću i budućnošću, pogotovo u trenutku kad promjena vlasništva neminovno pomiče sve unutarnje kotačiće.

Modne vijesti

05 prosinca 2025